22.08.2016.

Prestanak ugovora o radu sporazumom radnika i poslodavca

Predmet ovog članka su odredbe Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14) koje uređuju indtitut prestanka ugovora o radu sporazumom radnika i poslodavca. U članku se iznose mogući oblici toga sporazuma, sadržaj sporazuma i mogućnosti pobijanja sporazuma o prestanku radnog odnosa. Istodobno se iznose određene dvojbe i aktualna sudska praksa u primjeni ovoga važnog instituta radnog prava.
1.     UVOD
Zakon o radu[1] u članku 112. propisuje na koje načine može prestati ugovor o radu na temelju toga Zakona.[2] Kao jedan od načina prestanka ugovora o radu, ZR predviđa (st.5. navedenog članka)  sporazum radnika i poslodavca. Za razliku od ugovora o radu koji predstavlja izraz volje stranaka za zasnivanjem radnog odnosa, sporazum predstavlja suglasnu volju za prestankom radnog odnosa. Budući da je sporazum  rezultat slobodne volje stranaka ugovora o radu, njegovo neprihvaćanje za radnika ne može imati negativne posljedice u odnosu na njegov radnopravni  status. To napominjemo jer poslodavci znaju  postupati tako da radniku, koji je odbio potpisati sporazum o prestanku ugovora o radu, zbog toga otkažu ugovor o radu. Međutim, sama činjenica da je radnik odbio potpisati sporazum, ne može predstavljati razlog za otkaz.[3]Razlog za otkazivanje može biti činjenica da više nema potrebe za radom radnika, ali ne i odbijanje potpisivanja sporazuma.
         
2. OPĆENITO O SPORAZUMU RADNIKA I POSLODAVCA 
Za sporazum o prestanku ugovora o radu možemo reći da je pravni posao građanskog prava i da će se, stoga, u odnosu na sporna pitanja, primjenjivati opća pravila obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima.[4] To znači da će se pitanje nastanka, valjanosti i pravnih učinaka  ocijeniti primjenom općih propisa obveznog prava.[5] Tako primjerice, nije valjan sporazum koji jedna od stranaka nije potpisala jer  ima nedostatak (pristanak druge strane) koji za posljedicu ima nevaljanost takvoga sporazuma.[6] 
Budući da sporazum o prestanku ugovora o radu (radnog odnosa) predstavlja dvostrani pravni akt koji se temelji na volji ugovornih strana, niti jedna od ugovornih strana nije ovlaštena jednostrano ga mijenjati niti ga stavljati izvan snage.[7] 
 
3.  OBLIK SPORAZUMA O PRESTANKU UGOVORA O RADU
Prema odredbi članka 113. ZR-a, sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku čime zakonodavac dodatno štiti položaj radnika. To je vidljivo iz činjenice da kod sklapanja ugovora o radu, propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora, dok se za sporazum o prestanku ugovora o radu, isključivo traži pisani oblik.
U prevladavajućoj se sudskoj praksi ističe da je ta odredba prisilne (kogentne) naravi i da usmeni dogovor o sporazumnom prestanku ugovora o radu ne može obvezivati sudionike jer je izričito propisan pisani oblik sporazuma o prestanku ugovora o radu.[8]  Iz ovoga proizlazi da usmeni sporazum, kao niti same konkludentne radnje, ne bi mogle dovesti do valjanoga sporazuma o prestanku radnog odnosa.[9] 
Ipak, u praksi nalazimo (na iznimne) situacije da je radni odnos prestao na temelju sporazuma stranaka iako nije zaključen u pisanom obliku. Tako Vrhovni sud u odluci Revr-796/07 od 30.1. 2007. navodi da je, unatoč tome što je pisana forma utvrđena kao uvjet valjanosti sporazuma o prestanku radnog odnosa, prema pravnom stajalištu ovog suda, radni odnos u konkretnom slučaju prestao bez obzira na to što ne postoji sporazum u pisanom obliku. Ovo stoga, što konkretne okolnosti (da ugovorne strane nisu izvršavale prava i obveze iz radnog odnosa kroz vrijeme od dvanaest godina) opravdavaju primjenu odredbe članka 73. Zakona o obveznom odnosu o konvalidaciji sporazuma koji nije sklopljen u propisanom obliku. Naime, stranke su izvršile u cijelosti sporazum o prestanku radnog odnosa, jer su se kroz razdoblje od dvanaest godina ponašale  kao da između njih radni odnos ne postoji. Sličan stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda da je sporazumom radnika i poslodavca prestao ugovor o radu kada poslodavac nije zahtijevao od radnika da izvršava obveze iz radnog odnosa te je zaključio radnu knjižicu, a radnik nije zahtijevao od poslodavca da mu osigura posao, isplatu plaće ili ostvarivanje drugoga prava iz radnog odnosa. Budući da ni tužiteljice ni tuženik, kroz vremensko razdoblje od 12 godina (od 1992. do 2004. za koje razdoblje tužiteljice traže i utvrđenje da su bile u radnom odnosu), nisu izvršavali prava i obveze iz radnog odnosa, tužiteljicama je prestao radni odnos i prema pravnom shvaćanju tog suda. U konkretnom slučaju i poslodavac i radnik su očitovali svoju volju o prestanku ugovora o radu - tuženik time što je tužiteljicama zaključio radne knjižice 6. svibnja 1992. i što od tada od njih nije tražio da rade (da izvršavaju obveze iz radnog odnosa), a tužiteljice time što nisu radile ni tražile od tuženika da im osigura posao, niti su tražile isplatu plaće ili ostvarivanje kojega drugog prava iz radnog odnosa."[10]
Mišljenja smo da je sudska praksa opravdano napravila izuzetak od načelnoga pravila sklapanja sporazuma u pisanoj formi jer je uvažila izuzetne životne i eklatantne primjere kod kojih su se radnik i poslodavac dugi niz godina ponašali kao da je sporazum sklopljen. 
Sam sporazum ne mora biti u obliku dokumenta potpisanog od obje ugovorne strane. Naime, kada radnik dostavi pisanu ponudu poslodavcu u kojem predlaže sporazumni prestanak radnog odnosa,
a poslodavac je prihvati donošenjem odluke koju odmah dostavi radniku, tada je, u smislu čl. 252. st. 1. ZOO-a, zaključen ugovor o sporazumnom prestanku radnog odnosa.[11]Takvo pravno shvaćanje nailazimo u nizu sudskih odluka u kojima se ističe da su, kada jedna strana uputi drugoj potpisani prijedlog sporazuma u pisanom obliku, a druga strana u pisanom obliku prihvati prijedlog,  time  radnik i poslodavac, kao stranke ugovornog odnosa, izrazili suglasnu volju za prestanak radnog odnosa i to baš u obliku propisanom odredbom čl. 113. ZR-a.[12]
ZR-om je propisano (čl. 8. st. 4. ZR-a) da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkoga vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora, opći propisi obveznog prava. U skladu s tom odredbom, na pitanja koja su u vezi sa  sporazumom o prestanku ugovora o radu, primjenjuju se opći propisi obveznog prava. Tako se u sudskoj praksi ističe da je taj sporazum, jednako kao i svaki drugi dvostrani pravni posao, sklopljen onoga trenutka kada ponuditelj primi izjavu ponuđenoga da prihvaća ponudu (čl. 31. st. 1. ZOO-a). Svoju ponudu za sklapanje ugovora o prestanku ugovora o radu tužiteljica je dala u pisanom obliku propisanom za sklapanje tog ugovora, pa budući da je tu ponudu tuženica prihvatila pobijanom odlukom o prestanku ugovora o radu od 3. listopada 2002., do prestanka ugovora o radu došlo je sporazumom, a pobijana odluka nema značenje otkaza ugovora o radu.[13]
Kada već navodimo prihvat ponude, napominjemo da ponuda za sklapanjem sporazuma o prestanku ugovora o radu obvezuje ponuditelja do isteka roka koji je naveo u ponudi. Budući da se u ponudama često ne navodi rok za prihvat, postavlja se pitanje do kada ponuda obvezuje ponuditelja. U skladu s odredbama obveznog prava, ponuda u kojoj nije naveden rok, a dana je prisutnoj osobi, tada vrijedi ako je prihvaćena odmah. Ako je ponuda dana odsutnoj osobi, ona će obvezivati ponuditelja za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuditelju. U praksi će se ovo pitanje najčešće odnositi na situaciju do kada radnikova ponuda za sklapanjem sporazuma o prestanku ugovora o radu njega obvezuje? Proizlazi da bi se procjenjivalo kada je kod poslodavca pravne osobe ponudu zaprimila osoba ovlaštena za potpis sporazuma. 
U praksi su česte situacije da poslodavac jednostavno na prijedlog radnika za sporazumnim prestankom naznači svoj pristanak uz potpis, što se, također, smatra sklopljenim sporazumom.[14]Šutnja ponuđenika, npr. radnika, ne znači prihvat ponude, a isto tako ni odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko propuštanje, smatrati prihvatom.            
U odnosu na potpisivanje sporazuma, valja reći da sporazum potpisuju radnik osobno, a za poslodavca pravnu osobu, osoba koja je statutom, društvenim ugovorom ili drugim aktom za to ovlaštena. Moguće je da, umjesto radnika, sporazum potpiše osoba koju je radnik opunomoćio za tu radnju. U tom bi se slučaju moralo raditi o punomoći u kojoj se izrijekom daje ovlast za tu radnju, a ne o nekom obliku općenite punomoći. 

4. SADRŽAJ SPORAZUMA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA 
ZR ne propisuje sadržaj sporazuma o prestanku ugovora o radu. Sporazumom bi stranke trebale u cijelosti urediti sva pitanja koja proizlaze iz njihova ugovornog (radnog) odnosa, počevši od dana prestanka ugovora o radu, pitanja godišnjeg odmora, otkaznog roka, novčanoga dospjelog potraživanja, a isto tako mogu se dogovoriti i o drugim pravima, odnosno obvezama kao i utvrditi nepostojanje drugih ili daljnjih prava, odnosno obveza u vezi s radnim odnosom.[15] Ako sporazumom i nisu uređena navedena pitanja, u svakom slučaju će biti  nužno da bude izražena volja za prestankom radnog odnosa i određen datum prestanka radnog odnosa. 
Da bi izbjegle dvojbe u pogledu ovog načina prestanka ugovora o radu, stranke bi sporazumom trebale u cijelosti urediti sva pitanja i međusobne obveze. Kada se naknadno ispostavi da pojedina pitanja nisu obuhvaćena sporazumom, tada će sud morati istraživati i tumačiti pravu volju stranaka, odnosno je li se to dogodilo slučajno ili namjerno. Primjerice, u praksi se često događa da stranke sklope sporazum o prestanku radnog odnosa, ali izrijekom ne reguliraju pitanje povrata sredstava koje je poslodavac uložio u radnika radi stručnog osposobljavanja, pa je često potrebno na sudu utvrditi koja je prava volja stranaka bila prilikom sklapanja tog sporazuma u tom pogledu; prestanak radnog  odnosa bez ikakvih daljnjih potraživanja ili prestanak radnog odnosa pri čemu se pitanje potraživanja posebno rješava.[16]Zato bi bilo dobro da stranke ugovora o radu, sporazumom u cijelosti urede sva pitanja i međusobne obveze.       
Poslodavac i radnik mogu zaključiti sporazum o prestanku ugovora o radu čak i u slučaju kada je poslodavac donio odluku o otkazu ( a radni odnos, prema njoj, još nije prestao ), te će u tom slučaju temelj za prestanak ugovora o radu biti sporazum stranaka.[17],[18] U praksi su česte situacije da radnik i poslodavac sklope sporazum o prestanku radnog odnosa nakon što je radnik dobio otkaz. Ako sporazumom o prestanku ugovora o radu nije izrijekom stavljena izvan snage odluka o otkazu ugovora o radu, a sadržajno tim sporazumom o prestanku radnog odnosa radniku prestaje radni odnos istog dana kada i po odluci o otkazu, radnik neće moći s uspjehom pobijati odluku o prestanku radnog odnosa.[19]
Ako sporazumom o prestanku ugovora o radu, odluka o otkazu ugovora o radu nije izrijekom stavljena izvan snage, prema pravnom shvaćanju sudske prakse, smatrat će se da je poslodavac tu odluku prešutno stavio izvan snage.[20]Također, kada nakon sklapanja sporazuma o prestanku ugovora o radu poslodavac da otkaz radniku, a otkaz tog ugovora bude utvrđen nedopuštenim, tada takva odluka neće utjecati na taj sporazum, te je ugovor o radu prestao na temelju sporazuma.[21]           
U praksi su relativno česte situacije da poslodavac na zamolbu radnika, umjesto otkaza, sastavi sporazum o prestanku ugovora o radu. U tom slučaju, sudska praksa je zauzela pravno shvaćanje da takav postupak nije na štetu radnika jer je sporazumni način prestanka ugovora o radu za njega povoljniji način prestanka radnog odnosa (te je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je sporazum, u stvari, nedopušteni otkaz ugovora o radu). [22]            
Sporazumom o prestanku radnog odnosa stranke mogu ugovoriti povoljnije uvjete od onih određenih zakonom.[23] Tako, iako ZR ne priznaje pravo na otpremninu ako radni odnos prestaje sporazumom[24], stranke će moći ugovoriti i isplatu otpremnine, i to u većem iznosu nego je to zakonom propisano.[25] Također, ugovorne strane mogu ugovoriti i druga pitanja, npr. ugovornu zabranu utakmice, korištenje preostaloga godišnjeg odmora, osim onoga što je nedopušteno, a isto tako ne bi mogle niti ugovarati prilikom sklapanja ugovora o radu unaprijed način prestanka navedenog ugovora. Takvo stajalište nalazimo u odluci Županijskog suda[26] iz koje proizlazi da sam sadržaj Ugovora o radu ne može imati značaj sporazumnoga prestanka radnog odnosa na neodređeno vrijeme koji je predviđen čl. 110. st. 1. toč. 5. ZR-a (sada čl.112. toč. 5., op.a.), a s obzirom na to da su načini prestanka radnog odnosa utvrđeni ZR-om i predstavljaju kogentne, a ne dispozitivne norme. Dakle, ne mogu strane prilikom sklapanja ugovora o radu odmah u njemu naznačiti i sporazum o prestanku radnog odnosa, jer bez obzira na to što navedena ugovorna odredba predstavlja sadržaj ugovora o radu, ne opravdava i zaključak da je ugovor o radu prestao sporazumom stranaka kao naknadnom voljom stranaka.

4. MOGUĆNOSTI POBIJANJA SPORAZUMA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA 
Ako bi neka od ugovornih strana smatrala da sporazum nije valjan, morala bi u postupku tražiti utvrđenje ništetnosti ili njegovo poništenje, najčešće zbog mana volje.[27] Radnik ili poslodavac tada će morati dokazati postoje li pretpostavke za poništenje takvoga sporazuma, a za podnošenje tužbe radi poništenja, zbog mana volje, sporazuma radnika i poslodavca o prestanku ugovora o radu, mjerodavan je rok iz članka 335. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.[28]            
Primjerice, sporazum proizvodi pravne učinke ako je tužitelju bilo poznato pod kojim uvjetima mu prestaje radni odnos, da je potpisom Sporazuma pristao na takve uvjete, te da Sporazum nije ni ništetan ni pobojan i obvezuje obje ugovorne strane onako kako glasi.[29]           
Prema sudskoj praksi, ništetan bi bio sporazum o prestanku ugovora o radu koji bi sklopila osoba nesposobna za rasuđivanje, i u situaciji kada joj u vrijeme sklapanja tog ugovora nije sudskom odlukom oduzeta poslovna sposobnost (čl. 276. Zakona o obveznim odnosima).[30]         
Ako između stranaka bude sporno tumačenje sadržaja sporazuma o prestanku ugovora o radu, što je čest slučaj u praksi  i to osobito stoga što se stranke ne slažu o pitanju možebitnog (neriješenog) materijalnoga potraživanja, ili vraćanja uloženih sredstava za školovanje, sud će morati, u  skladu s odredbama ZOO-a, kao što smo već istaknuli, istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti, kako to odgovara načelima obveznog prava.[31]

5.  JOŠ NEKA PITANJA U VEZI SA SPORAZUMNIM PRESTANKOM RADNOG ODNOSA
Radnik u slučaju prestanka ugovora o radu sporazumom nema pravo na naknadu plaće kao niti naknadu za slučaj nezaposlenosti, jer mu je radni odnos prestao njegovom voljom.[32] Međutim, sukladno odredbi članka 40. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti[33], usprkos sporazumu, radnik će imati pravo na naknadu ako je radni odnos prestao zbog premještaja bračnog druga, odnosno izvanbračnog druga u drugo mjesto prebivališta u skladu s posebnim propisima, ili promjene mjesta prebivališta iz zdravstvenih razloga, a na temelju mišljenja zdravstvene ustanove koju određuje ministar nadležan za zdravstvo.[34] 
Također, valja istaknuti da nakon sporazumnoga prestanka radnog odnosa, poslodavac može na istom radnom mjestu zaposliti drugog radnika jer tu nema ograničenja kao kod poslovno uvjetovanog otkaza. 
Što se tiče ugovorne zabrane utakmice, valja reći da ona ostaje na snazi ako je među strankama dogovorena, ali kao što je već navedeno, stranke mogu samim sporazumom i drukčije odrediti. 

6. ZAKLJUČAK
Budući da ugovor o radu predstavlja izraz volje stranaka, logično je da ZR predviđa i sporazum o prestanku ugovora o radu kao jedan od načina prestanka ugovora o radu. Kada bi ekonomska situacija bila takva da je relativno lako naći novi posao, tada bi ovaj način prestanka ugovora o radu u praksi bio više zastupljen. S obzirom na to da se relativno rjeđe pojavljuje u praksi, to je i nešto manji broj sudskih postupaka u kojima je predmet spora sporazumni prestanak ugovora o radu. Većina se sudskih postupaka, kojima je predmet spora sporazumni prestanak ugovora o radu, odnose  na osporavanje da je postojala slobodna volja za sklapanjem takvoga sporazuma. Česti su i postupci u kojima stranke imaju određena potraživanja jer sporazumom nisu uredile sva međusobna pitanja.


[1] Nar. nov., br.93/14, u u nastavku teksta: ZR.
[2] Ugovor o radu prestaje:1) smrću radnika2) smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta po sili zakona ili brisanjem trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima3) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme4) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore5) sporazumom radnika i poslodavca6) dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunoga gubitka radne sposobnosti za rad7) otkazom8) odlukom nadležnog suda.
[3] Županijski sud u Karlovcu, br. Gž 237/99 od 7. 4. 1999. IO VS 1999-1
[4] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05,41/08,125/11,78/15). „Sudovi su ocijenili da je tužitelju bilo poznato pod kojim uvjetima mu prestaje radni odnos, da je potpisom Sporazuma pristao na takve uvjete, te da Sporazum nije ni ništetan ni pobojan i obvezuje obje ugovorne strane onako kako glasi. Stoga, Sporazum proizvodi pravne učinke između ugovornih strana, pa je radni odnos tužitelja prestao na valjan način zbog razloga iz čl. 103. ZR-a, a tužitelj nema pravo na poticajnu otpremninu, pa je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim i za poništaj Sporazuma odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.“ Tako u odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-110/10 od 27. 6. 2013. Izv.
[5] Imajući na umu da je tužitelju u relevantno vrijeme sposobnost  za rasuđivanje bila narušena do te mjere da je on u naravi bi poslovno nesposoban, što tuženik u reviziji uopće ne dovodi sumnju, tada upravo, u smislu odredbe čl. 276. st. 1. ZOO/05, sporazum o prestanku ugovora o radu nije mogao nastati te je u širem smislu riječi o nevaljanom pravnom poslu. Tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-1150/15 od 10. 2. 2016. Izv.
[6] Takav stav je izražen u odluci Županijskog suda u Puli, Gž-3541/10 od 8.11. 2010. Izv. „Kako je nesporno da tužiteljica predmetnu Odluku (a koja ima značaj sporazuma o prestanku ugovora o radu) nije potpisala, to ista ima nedostataka koje sa sobom povlače nevaljanost toga ugovora – sporazuma. Kada se tome još doda i utvrđenje da tužiteljica nije ni usmeno pristala na sporazum o prestanku ugovora o radu (tuženik takvo što nije dokazao), to je sud prvog stupnja valjano odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev.“
[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1839/99 od 6. 2. 2001. Izbor odluka 2001-2.
[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-568/09 od 16 .9 .2009. Izv.
[9] Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, Revr-958/12 od 16.10. 2013. Izv. „Sporazumni prestanak radnog odnosa temeljem odredaba ZR-a jedan je od načina prestanka radnog odnosa, kao što je to i otkaz Ugovora o radu. U konkretnom slučaju stoga, kada do sklapanja sporazuma stranaka nije došlo u pisanom obliku koje pretpostavlja i potpis sporazuma po objema strankama, tada se niti otkaz Ugovora o radu ne može smatrati prihvatom namjere tužitelja za prestanak im radnog odnosa temeljem upućenih Izjava tužitelja tuženiku od 14. svibnja 2010.“
[10] Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-652/07 od 15.11. 2007.  Izbor odluka, 2/08-112
[11]  Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-300/09 od 3.9.2009., ŽS u Zagreb u, br. Gž-2539/97 od 11.11.1997. “Odredba o obliku sporazuma o prestanku ugovora o radu prisilne je naravi, pa nikakav usmeni dogovor o sporazumnom prestanku ugovora o radu ne može obvezivati sudionike, kada je izričito propisan pisani oblik sporazuma o prestanku ugovora o radu.“
[12] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-277/13 od 16. 9. 2014. Izv.
[13] Tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 469/08-2 od 25. 2. 2009. Izv.
[14] „S obzirom da je tužiteljica 1. travnja 2008. predala zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu s danom 30. travnja 2008. neposredno na ruke direktorici tuženika i da je direktorica tuženika istog trenutka prihvatila taj zahtjev tako što je rekla „u redu“ i na zahtjev stavila svoj potpis i pečat tuženika i prema shvaćanju ovog revizijskog suda u tom trenutku je sklopljen sporazum o prestanku ugovora o radu u svemu prema zahtjevu tužiteljice.” Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-518/11 od 8. 9. 2012. Izv.
[15] „Sporazumom stranke ugovaraju dan prestanka ugovora o radu i mogu se dogovoriti i o drugim pravima odnosno obvezama kao i utvrditi nepostojanje drugih ili daljnjih prava odnosno obveza u vezi s radnim odnosom.“ Županijski sud u Zagrebu, Gžr-1556/05 od 17.1. 2006. Izv.
[16] Tako Milković, D.: Prestanak ugovora o radu – izvor složenosti i nesigurnosti za obje ugovorne strane,u knjizi: Fleksibilnost i nesigurnost – postojeća rješenja i promišljanja (grupa autora), Rosip, d.o.o., 2012., str. 63.
[17] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2385/97 od 4.2.1998. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[18] „Kako su stranke, međutim, sklopile ugovor o prestanku radnog odnosa prije dostavljanja otkaza radniku, to je otkaz ugovora o radu postao bespredmetan. Naime, u ugovor o radu koji je prestao sporazumom u smislu čl.103. t. 5. ZR-a (sada čl.112. t. 5., op.a.), ne može nakon toga prestati otkazom  u smislu toč. 6. navedene odredbe.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2385/97 od 4. 2. 1998. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[19] Takav stav je izražen u odluci Županijskog suda u Rijeci,  Gž-1777/98 od 15. 9. 1999. IO VS 1999-2
[20] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2876/98 od 27. 6. 2002. Izv.
[21] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-619/05 od 24.1 .2006. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[22] Tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu, Gžr-1525/12 od 12. 2. 2013. Izv.
[23] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1839/99 od 6. 2. 2001. Izbor odluka, br.2/01-83.
[24] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2876/98 od 27. 6. 2002. IO VS 2003-1.  Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 3372/99 od 27.11. 2001. IO VS 2002-2. «Kad je radnik istovremeno prihvatio ponudu navedenu u odluci o otkazu ugovora o radu da sukladno Programu rješavanja viška radnika nastavi s radom kod  drugog poslodavca, ne pripada mu pravo na otpremninu u smislu čl.118. ZR. «
[25] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2385/97 od 4. 2. 1998. IO VS 1998-2.
[26]   Županijski sud u Zagrebu, Gžr-1207/08 od 19.10. 2010. Izv.
[27] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-1119/11 od 3.11. 2011. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[28] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1372/00 od 1. 2. 2001. Izbor odluka 2/01-127
[29] „Sudovi su ocijenili da je tužitelju bilo poznato pod kojim uvjetima mu prestaje radni odnos, da je potpisom Sporazuma pristao na takve uvjete, te da Sporazum nije ni ništetan ni pobojan i obvezuje obje ugovorne strane onako kako glasi. Stoga Sporazum proizvodi pravne učinke između ugovornih strana, pa je radni odnos tužitelja prestao na valjan način zbog razloga iz čl. 103. ZR, a tužitelj nema pravo na poticajnu otpremninu pa je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim i za poništaj Sporazuma odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.” Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-110/10 od 27. 6. 2013. Izv.
[30] Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-170/09 od 10. 9. 2009. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[31] „Stoga obzirom na sve utvrđene okolnosti prilikom zaključenja Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 12. rujna 1997., odredba čl. 5. navedenog Sporazuma može se tumačiti kao izraz prave volje stranaka odnosno zajedničke namjere ugovaratelja da “jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja” odnosno dugova, budući da je to jedini smisao čl. 5. Sporazuma. Kako su sudovi nižeg stupnja pravilno ocijenili pravu volju stranaka, kako tužitelja tako i tuženika ugovorenu uodredbi čl. 5. citiranog Sporazuma, to su pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 6. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03. i 30/04. u vezi s čl. 99. i čl. 344. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).“ Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 406/06-2 od 6. 2. 2008. Izv.
[32] Tužitelj je sukladno rješenju HZMO-a od 7. svibnja 1986., zbog smanjene radne sposobnosti raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto uz naknadu razlike plaće koju je i ostvarivao, a iako se, njegovo zdravstveno stanje nije pogoršalo niti su postojali neki drugi razlozi za prestanak radnog odnosa, svojevoljno je podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa i za odlazak u mirovinu, pa neosnovano ističe da je inicijativa za odlazak u invalidsku mirovinu tužitelja potekla od tuženika. Tužitelj nije umirovljen zbog profesionalnog oboljenja, već zato što mu je radni odnos prestao vlastitom voljom – sklapanjem sporazuma o prestanku ugovora o radu. Sporazumni prestanak radnog odnosa sklopljen je 31. prosinca 2001., iz čega slijedi da je ugovor o radu prestao i voljom tužitelja, pa se neosnovanim pokazuje njegov zahtjev da mu se naknadi izgubljena svota.Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-430/05 od 11.1. 2006. http://sudska praksa.vsrh.hr/supra/
[33] Nar. nov., br. 80/08., 121/10., 25/12 i 153/13.
[34] U tom smislu i Crnić, Ivica, Otkaz ugovora o radu, Organizator d.o.o., Zagreb, 2013., str.13.