05.04.2011.

O Ustavu Savezne Republike Njemačke

Autorica u članku piše o Saveznom ustavnom sudu SR Njemačke koji tumači da je važeći Ustav uspostavio ustrojstvo vrijednosti koje ograničava javnu vlast. Tim se ustrojstvom štiti samostalnost, odgovornost i dostojanstvo čovjeka u državnoj zajednici. Ustavni su lomovi isključeni, ustavno sudovanje nadzire podređenost zakonodavca Ustavu. Sud zaključuje da zakoni nisu u skladu s Ustavom, već samim donošenjem prema formalnom postupku. Zakoni moraju biti materijalno usklađeni s najvišim vrijednostima, primjerice, načelom pravne države i načelom socijalne države. Zakoni ne smiju povrijediti ljudsko dostojanstvo koje u Ustavu predstavlja najvišu vrijednost. Prema članku 79. stavak 3. Temeljnog zakona (u nastavku teksta: TZ) nedopustiva je ustavna izmjena kojom se zadire u podjelu Saveza na zemlje, u pravo sudjelovanja zemalja u zakonodavstvu ili u načela utvrđena u odredbama članka 1. i 20. TZ-a. Takva je ustavna promjena zabranjena. Riječ je o jamstvu ustavne vječnosti (Ewigkeitsgarantie, čl. 79. st. 3.). U ustavnoj povijesti Savezne Republike Njemačke, posljednjih šezdeset godina možemo odrediti dva razdoblja jurisprudencije Ustavnog suda u primjeni članka 79. stavak 3. TZ-a: a) razdoblje do kraja 20. stoljeća, u kojem Ustavni sud daje usko materijalno tumačenje članka 79. stavak 3. i određuje ustavni sadržaj izuzet od revizije Ustava; b) drugo razdoblje posljednjih desetak godina u kojem Ustavni sud koristi klauzulu vječnosti da bi opravdao širenje svojih nadležnosti prema ustavotvornom aktivizmu, o čemu pišemo u ovom članku. Istovremeno napominjemo da smo o ustavima drugih država pisali na uvodnim stranicama Informatora, br. 5949 od 2. ožujka 2011. i u br. 5887-5888 od 11. kolovoza 2010.
1.Uvodne napomene
Čemu služi izučavanje apsolutno obvezatnih granica ustavnih promjena? Putem njega možemo precizno odrediti trenutak tranzicije jednog pravnog poretka u drugi (primjerice, od Weimarske Republike do nacional-socijalizma u Njemačkoj), ono je glavni element teorije prekida i ustavne tranzicije.Nepromjenjiva načela kao granice ustavnih promjena otežavaju taktičke izmjene Ustava u svrhu dnevne politike, daju pobornicima ustava legitimitet za obranu ustavne stabilnosti i tako djeluju ne samo kao pravni, već i politički jamac Ustava.

Kod pitanja o djelotvornosti nepromjenjivih ustavnih normi, podsjećamo na klasičnu raspravu o zabrani mijenjanja republikanskog oblika vladavine u Francuskoj,1 između onih koji su u njoj vidjeli imperativnu normu i onih koji su, suprotno tomu, smatrali da je tu odredbu usvojila ustavotvorna skupština, a druga je ustavotvorna skupština može izmijeniti ili ukinuti. Leon Duguit 1929. tumači da ustavotvorna skupština ne može promijeniti oblik vladavine ako zabrana postoji u ustavnom tekstu, ali može tu odredbu ukinuti i nakon toga promijeniti oblik vladavine.2 Georges Vedel zaključuje da ustavna zabrana izmjene nekih odredaba određeno vrijeme ili na neki drugi način ima isključivo političku, ali ne i pravnu vrijednost: »Ustavotvorna vlast kao najviša vlast u državi ne može biti vezana čak ni sama sobom.«3 Otto Pfersmann problem karikaturalno iznosi: »Što se tiče zabrane donošenja izmjena Ustava, bit je u razlikovanju normativnog pitanja od toga želi li Ustav biti vječan. A tko to ne želi? Sve nam religije govore da smo vječni. No, zamisao da će to spriječiti možebitnu revoluciju je možda netočna. To je činjenični problem. Ono što pravna struka može ponuditi jest definicija onoga što se može okvalificirati revolucijom u pravnom smislu, tj. da se ne povezuje s odredbama o načinu mijenjanja odredaba.«4 Ni jedan se ustav ne može suprotstaviti revoluciji samo snagom normativiteta, niti spriječiti nositelja suverenosti da oblikuje potpuno novi ustavni poredak.

O teoriji o dvije uzastopne revizije vodila se slavna francuska polemika 1993. između L. Favoreaua i G. Vedela. Može li se ustavnim zakonima, usvojenim od strane izvedene ustavotvorne vlasti (redovitog zakonodavnog tijela) nametnuti poštovanje državnih supraustavnih normi koje potječu iz ustava da bi se zaštitila narodna suverenost?5 Odgovor na naše pitanje o neustavnosti ustavnih zakona moramo potražiti u poredbenom ustavnom pravu Njemačke, Italije, Austrije i Češke gdje se nalaze pristaše te ideje. Međutim, moramo iznijeti da su se stajališta francuske doktrine promijenila u 21. stoljeću i danas postoje suprotna gledišta. Članica Znanstvenog vijeća Francuske udruge za Ustavno pravo Anne Levade nada se da će i zbog europskog prava Ustavno vijeće Francuske znati naći legitimitet i ustavni temelj za kontrolu ustavnosti ustavnih zakona.6 

2.Obrambena demokracija
Nakon Drugog svjetskog rata Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, u članku 79. stavak 3., zabranjuje izmjenu temelja Ustava koji bi zadirali u članke 1. i 20., čime se zabranjuje i donošenje nekih ustavnih promjena. Svrha je sprječavanje ponavljanja legalne promjene režima, pretvaranja ustavne demokracije u totalitarni poredak. Ta je namjena dovela do novih shvaćanja njemačkog i drugih ustava diljem svijeta na tragu obrambene demokracije7 koja podrazumijeva da je demokracija ne samo sustav vladanja, već i utjelovljenje nekih vrijednosti koje valja očuvati putem institucionalnih mehanizama (primjerice, putem zabrane rada političkih stranaka prema čl. 21. TZ-a). Obrambena demokracija je politička i pravna struktura čija je glavna svrha zaštita demokracije od elemenata koji je žele srušiti iznutra ili onih koji je otvoreno žele uništiti izvana, korištenjem demokratskih struktura kao i potpore stanovništva.8 Naziv obrambena demokracija potekao je od međuratnih razmatranja Karla Loewensteina,9 koji se požalio na slabost demokratskih režima u usporedbi s rastućim fašizmom i nacionalnim socijalizmom, dok su neki autori razmatrali problem uništavanja demokracije iznutra. Nakon kraha nacionalnog socijalizma, a u svjetlu suočavanja s prijetnjom komunističke subverzije, u njemački su Ustav 1949. unesene odredbe koje bi se mogle smatrati »militantnima«, »defanzivnima« ili čak i »ofanzivnima«.10Riječ je o članku 18. (Gubitak temeljnih prava):»Onaj tko zloupotrijebi slobodu izražavanja mišljenja, osobito slobodu tiska (čl. 1. st. 5.), slobodu poduke (čl. 5. st. 3.), slobodu okupljanja (čl. 8.), slobodu udruživanja (čl. 9.), tajnost dopisivanja, pošte i telekomunikacija (čl. 10.), vlasništvo (čl. 14.) ili pravo na utočište (čl. 16.a) radi borbe protiv temelja slobodnoga demokratskoga poretka, gubi ova temeljna prava. Gubitak i opseg gubitka prava izriče Savezni ustavni sud.« Sloboda kretanja može se ograničiti zakonom ili na temelju zakona te, samo kad je to nužno, radi zaštite od prijeteće opasnosti za opstojnost ili temelje slobodnoga demokratskog poretka Saveza, odnosno jedne od zemalja (prema čl. 11. st. 2.). Prema članku 21. stavak 2. TZ-a, protuustavne su političke stranke koje su prema ciljevima i ponašanju svojih pristaša usmjerene na podrivanje ili rušenje temelja slobodnoga demokratskoga poretka. O protuustavnosti odlučuje Savezni ustavni sud. U članku 20. stavak 4. TZ-a određeno je: »Ako druga sredstva pomoći nisu moguća, svi Nijemci imaju pravo oduprijeti se svakome tko smjera srušiti ovaj ustavni poredak.«

3.Savezna Republika Njemačka – klauzula vječnosti
Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke od 23. svibnja 1949. može se mijenjati samo zakonom kojim se njegov tekst izričito mijenja ili ga se nadopunjuje (čl. 79. st. 1. TZ-a). Ta postupovna odredba ima zaštitnu funkciju, onemogućava potpunu izmjenu ustavnog teksta ustavnom promjenom.

Za donošenje takvog zakona potrebna je dvotrećinska većina članova Narodnog vijeća i dvotrećinska većina članova Saveznog vijeća (čl. 79. st. 2. TZ-a). Prema članku 79. stavak 3. TZ-a, nedopustiva je ustavna izmjena kojom se zadire u podjelu Saveza na zemlje, u pravo sudjelovanja zemalja u zakonodavstvu ili u načela utvrđena u odredbama članka 1. i 20. TZ-a. Takva je ustavna promjena zabranjena.

Riječ je o
jamstvu ustavne vječnosti (Ewigkeitsgarantie, čl. 79. st. 3.). Jamstvo se odnosi na: 1. federalizam, tj. opstojnost Saveza i zemalja (Länder); 2. sudjelovanje zemalja u saveznom zakonodavnom postupku posredstvom Bundesrata prema postupku iz članka 77. TZ-a; 3. načela utvrđena u odredbama članka 1. i 20. Ustava: obvezu poštovanja ljudskog dostojanstva (čl. 1. st. 1.) i temeljnih prava (čl. 1. st. 2.) od državne vlasti te poštovanje ustavne odredbe da temeljna prava, kao neposredno važeće pravo, obvezuju izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast (čl. 1. st. 3.); načelo demokratske države (čl. 20. st. 2.), načelo socijalne države i republikanskog oblika vladavine (čl. 20. st. 1.), načelo diobe vlasti (čl. 20. st. 2.), te načelo ustavnosti i zakonitosti prema kojem je zakonodavna vlast podređena ustavnom poretku, a izvršna i sudbena vlast zakonu i pravu (čl. 20. st. 3.), što sve čini temelje pravne države. 

Ustavotvorci su oblikujući ustavni tekst u Bonnu 1948./49. željeli jamstvom ustavne vječnosti spriječiti dekompenzaciju Ustava i razaranje ustavnog poretka prema modelu propasti Weimarske Republike 1933. (jednostranačje, nepoštovanje temeljnih prava, nepoštovanje ovlasti zemalja). Povijesno iskustvo Weimarske Republike odredilo je pisce TZ-a iz 1949., konkretan politički cilj ustavotvorca prilikom oblikovanja članka 79. stavak 3. bio je onemogućavanje uništenja temelja ustavnog sustava putem formalnoustavnog revizijskog postupka promjene ustava, a u svrhu uspostave totalitarnog poretka. Namjena članka 79. stavak 3. je sprječavanje nastajanja situacije iz 1933. kad je nacistički režim ustvrdio da je legalnim putem preuzeo vlast korištenjem ustavnih postupaka iz Weimarskog Ustava.

Savezni ustavni sud 1957. u odluci BVerfGE tom 6, str. 32 (Elfes) tumači da je u Ustavu SR Njemačke iz 1949. zakonodavna vlast podvrgnuta jačim ograničenjima nego što je to bila Ustavom Reicha iz 1919. (prema kojem je zakonodavac mogao s pomoću zakona donesenih većinom potrebnom za promjenu Ustava prevladati i svaku ustavnu prepreku koja mu je stajala na putu): »Nasuprot tomu, važeći je Ustav uspostavio ustrojstvo vrijednosti koje ograničava javnu vlast. Ovim ustrojstvom štiti se samostalnost, odgovornost i dostojanstvo čovjeka u državnoj zajednici. Najviša načela ovog ustrojstva su zaštićena od ustavnih izmjena (čl. 1., 20., 79. TZ-a). Ustavni lomovi su isključeni, ustavno sudovanje nadzire podređenost zakonodavca Ustavu.«11 Sud zaključuje da zakoni nisu u skladu s Ustavom već samim donošenjem prema formalnom postupku. Zakoni moraju biti materijalno usklađeni s najvišim vrijednostima, primjerice, načelom pravne države i načelom socijalne države. Zakoni ne smiju povrijediti ljudsko dostojanstvo koje u Ustavu predstavlja najvišu vrijednost.

4.Evolucija jurisprudencije Ustavnog suda Njemačke
U ustavnoj povijesti Njemačke posljednjih šezdeset godina možemo odrediti dva razdoblja jurisprudencije Ustavnog suda u primjeni članka 79. stavak 3. TZ-a: 
a) razdoblje do kraja 20. stoljeća, u kojem Ustavni sud daje usko materijalno tumačenje članka 79. stavak 3. i određuje ustavni sadržaj izuzet od revizije Ustava, sadržaj ustavnih načela iz članka 1. i  20. TZ-a;
b) drugo razdoblje posljednjih desetak godina u kojem Ustavni sud koristi klauzulu vječnosti da bi opravdao širenje svojih nadležnosti prema ustavotvornom aktivizmu.

Klauzuli vječnosti izmijenjena je funkcija u jurisprudenciji Ustavnog suda: od početne - određivanja njezinog sadržaja, do suvremene funkcije -
temelja širenju nadležnosti Ustavnog suda.12

4.1.Prvo razdoblje Ustavnog suda u tumačenju članka 79. stavak 3. TZ-a
U prvom razdoblju primjene klauzule vječnosti, Ustavni sud zauzima usko tumačenje klauzule vječnosti.Članak 79. stavak 3. TZ-a ne sprječava da se promjenom Ustava izmijene ustavna načela zbog odgovarajućih razloga, odnosno modificira pozitivnopravni izraz tih načela da bi ih se približilo stvarnosti.13 Navedena formula postat će konstanta u praksi Saveznog ustavnog suda, 15. prosinca 1970. u predmetu BverfGE, tom 30, str. 1-45, Telefonsko prisluškivanje (Eavesdropping), u povodu ustavne promjene kojom se temeljno prava tajnosti dopisivanja i telekomunikacija transformiralo od subjektivnoga osobnog javnog prava u običnu objektivnu obvezu provedbe kontrole tog prava, tumači da promjena ne predstavlja povredu načela iz članka 1. TZ-a, to je izmjena općih ustavnih načela unutar ustavnog sustava, što nije zabranjeno člankom 79. stavak 3. TZ-a.14

Takvo tumačenje poslužit će Ustavnom sudu, primjerice, da u slučaju BverfGE, tom 94, str. 49-114, Pravo azila (Safe Third Countries), odobri novi režim utočišta iz članka 16.a TZ-a.15 Protumačit će da temeljno pravo azila nije u sastavu načela iz članka 1. TZ-a koja članak 79. stavak 3. određuje nepromjenjivim, a ustavnom revizijom pravo azila može slobodno biti izmijenjeno (i time praktično iscrpiti smisao i jezgru prava). 

Koja su nepromjenjiva područja, osim federalizma, utvrđena u jurisprudenciji Ustavnog suda? Riječ je o zaštiti ljudskog dostojanstva, minimumu temeljnih prava koja jamče privatni prostor, jednakost i sudjelovanje u političkim aktivnostima (sloboda mišljenja, okupljanja, biračko pravo), primat Ustava, načelo zakonitosti postupanja uprave, demokratski legitimitet državnog postupanja, načelo većinskog odlučivanja, načelo o ograničenosti mandata nositelja vlasti, socijalno jamstvo egzistencijalnog minimuma, diobe vlasti i nepovredive jezgre temeljnih postupovnih prava.

Klauzula vječnosti definitivno nije postala stvarna granica ustavnim promjenama, ona ostaje teoretsko ograničenje.
Ustavni sud nikada nije proglasio promjenu Ustava neustavnom zbog povrede članka 79. stavak 3. TZ-a. Do kraja 20. stoljeća središnje je pitanje bilo odrediti sadržaj nepovredive jezgre prava iz tog članka.Oliver Lepsius zaključuje: »Kakvu je drugu mogućnost Sud imao? Da je cenzurirao ustavnu promjenu, primjerice o ograničavanju temeljnog prava tajnosti dopisivanja i telekomunikacija ili pravu azila, njegov bi legitimitet bio doveden u pitanje. Sud iznosi da Temeljni zakon daje Bundestagu i Bundesratu široku slobodu prosudbe kad provode svoju nadležnost izmjene Ustava, uključujući i izmjenu dosega temeljnih prava. Njihova je ustavotvorna ovlast pravilo, čak iako je podređena materijalnoj kontroli Saveznog ustavnog suda.«16 Savezni ustavni sud Njemačke time se samoograničio i ostavio političkim institucijama zadaću evolutivnog ustavnog razvitka. 

4.2.Drugo razdoblje – širenje nadležnosti kontrole Suda kao »čuvara Ustava«
Međutim, u posljednjem desetljeću jurisprudencija Saveznog ustavnog suda o članku 79. stavak 3. TZ-a kreće u drugom smjeru te članak postaje temelj širenja nadležnosti kontrole suda, Sud se transformira od »čuvara Ustava« u kreatora Ustava. 

Savezni ustavni sud Njemačke 3. travnja 2004. u odluci BverfGE, tom 109, str. 279, (Lauschangriff, Acoustic Surveillance),17 odlučuje o ustavnosti ustavne promjene iz 1998. kojom se, zbog rastućeg organiziranog kriminala, nastalog otvaranjem granica, ograničava temeljno pravo nepovredivosti doma provedbom akustičnog nadzora prema novom članku 13. stavak 3. TZ-a.18 Budući da navedeni novi članak ograničava nepovredivost doma, Sud je trebao odlučiti je li ustavna izmjena u skladu s jamstvom ustavne vječnosti iz članka 79. stavak 3. TZ-a ili je prvi puta riječ o ustavnom pravu, suprotnom obvezi poštovanja ljudskog dostojanstva iz članka 1. stavak 1. TZ-a.

Sud ponavlja tradicionalnu formulu, utvrđuje da je ustavna promjena u skladu s člankom 79. stavak 3. TZ-a koji treba usko tumačiti, što ne sprječava zakonodavca da u postupku promjene Ustava modificira pozitivnopravni izraz tih načela da bi ih približio stvarnosti: »Savezni ustavni sud poštuje pravo zakonodavca da u postupku izmjene Ustava mijenja i pojedinačna osnovna prava, da ih ograničava ili čak ukida, sve dok ne dira u načela koja su postavljena u članku 1. i 20. Ustava.«19

Međutim, Sud iznosi da je nepovredivost doma u uskoj svezi s ljudskim dostojanstvom kao i ustavnopravnim zahtjevom za bezuvjetno poštovanje područja koje pripada građaninu za isključivo privatni razvoj, osobi treba u njezinim prostorijama osigurati pravo da bude ostavljena na miru.20 Takva zaštita ne može biti relativizirana na način da će prema načelu razmjernosti biti uspoređena s interesima kaznenog progona. Državi je člankom 1. stavak 1. i člankom 79. stavak 3. zabranjeno odrediti važnijim interes zajednice i kaznenog postupka od očuvanja ljudskog dostojanstva. U suprotnosti je s ljudskim dostojanstvom narušavanje nepovredive bîti, jezgre privatnog života u interesu kaznenog progona.

U tom slučaju većina ustavnih sudaca ponovno odbija utvrditi postojanje ustavne norme suprotne Ustavu. Budući da je imao rezerve glede širine ustavne promjene, Sud reviziji određuje granice (i stvaranju policijske države) neposrednim pozivom na članak 1. stavak 1., a zaobilaskom članka 79. stavak 3. TZ-a. Time dobiva u odnosu na ustavna načela iz članka 1. TZ-a ovlast pozitivnog tumačenja koje ne bi imao da je primijenio članak 79. stavak 3. i njegov učinak negativne cenzure.
21

Sud oblikuje novu metodu tumačenja ustavnih promjena, sukladno Ustavu u odnosu na zakone, sredstvo za izbjegavanje cenzuriranja ustavnih promjena. Metodom interpretacije zakona od strane Ustavnog suda osigurano je izbjegavanje proglašavanja neustavnosti.Dio njemačke ustavne doktrine ističe da Ustavni sud tom metodom prisvaja nadležnost koja nije njegova.22U Saveznoj Republici Njemačkoj su drugi sudovi nadležni za tumačenje zakona. Nadležnost Saveznog ustavnog suda Njemačke, ograničena je na tumačenje Ustava, ona se ne širi na tumačenje zakona. Sud nije »vrhovni sud« prema uzoru na Vrhovni sud SAD-a. Savezni ustavni sud si je metodom tumačenja ustavnih promjena u skladu, s Ustavom, dodijelio nadležnost tumačenja Ustava koju više ne možemo razlikovati od ovlasti davanja novog značenja ustavnom tekstu i stvaranja Ustava. Savezni ustavni sud je ustavnoj promjeni dao smisao koji zakonodavno tijelo prilikom izmjene Ustava nije namjeravalo dati.

Klauzula vječnosti stvara u hijerarhiji pravnih normi interno razlikovanje između ustavnih normi, što predstavlja misterij u ustavnoj teoriji. Savezni ustavni sud je elegantno, novom metodom interpretacije ustavnih promjena u skladu s Ustavom, razriješio misterij. Zaobilaskom članka 79. stavak 3. TZ-a, Savezni ustavni sud napreduje u širenju nadležnosti.23

5.Zaključne napomene
Ako ustavni sudovi ne mogu riješiti problem dubioznih ustavnih promjena pozivanjem na klauzulu vječnosti ili interpretacijom svog ustavnog legitimiteta i temelja za postupanje, mogu vidjeti izlaz u međunarodnom pravu, enormno promijenjenom posljednjih pedesetak godina. Većina modernih ustava sadržava nepisanu normu da je ustavotvorac vezan međunarodnim pravom.24 

Europski sud za ljudska prava mogao bi odluku naroda na ustavotvornom referendumu o zabrani minareta u Švicarskoj25 odrediti kao nelegitimnu, slično kao i za ustavne promjene o utočištu, terorizmu ili vjerskim obilježjima u državnim institucijama. Odluka ne će rezultirati poništavanjem sporne ustavne promjene, međutim je li to stvarno tako? Hoće li nacionalni sudovi moći primjenjivati tu ustavnu odredbu i kažnjavati (primjerice, slučaj zabrane pobačaja u Irskoj) ako Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ustavnom promjenom? Tada je ta ustavna norma praktički poništena. Mogu li se nacionalni ustavni sudovi uvjeriti da prihvate takve odluke međunarodnih sudova, kao temelj svojih odluka? Riječ je o gorućem pitanju ustavnosti 21. stoljeća na koje danas nema odgovora, ali će ga možda sutra biti. 

Prihvaćanjem vlastite ustavne ovlasti kontrole materijalne ustavnosti ustavnih promjena, na temelju članka 17. stavak 3. Ustava RH, od strane Ustavnog suda, Republika Hrvatska zakoračila bi prema sučeljavanju s logikom ustavne države i njezinim granicama i osigurala partnerski položaj unutar Europske unije. Ideja obostranog poštovanja temelja europskog prava: egzistencijalnog zahtjeva nadređenosti i izravnog učinka europskog prava i ustavnog identiteta država članica Europske unije, ojačana je projektom konstitucionalizacije Unije. Ideja je dualna, sadržava dvostruku obvezu: poštovanja načela iskrene suradnje država i nacionalnog identiteta država od strane Unije. Ugovor o funkcioniranju Europske unije (čl. 4. st. 2. i 3.) određuje:
»2. Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihov nacionalni identitet, koji je sastavni dio njihovih temeljnih političkih i ustavnih struktura, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu. Ona poštuje njihove bitne državne funkcije, uključujući osiguranje teritorijalnog integriteta države, održavanje pravnog poretka i reda, te zaštite nacionalne sigurnosti. Posebice, nacionalna sigurnost ostaje isključiva odgovornost svake države članice.
3. U skladu s načelom iskrene suradnje, Unija i države članice, s punim uzajamnim poštovanjem, pomažu jedne drugima u obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovora.
Države članice moraju poduzimati sve prikladne mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ostvarivanje obveza koje proizlaze iz Ugovora, ili koje proizlaze iz akata institucija Unije.

Države članice moraju potpomagati ostvarivanje zadaća Unije i uzdržavati se od svih mjera koje bi mogle ugroziti ostvarivanje ciljeva Unije.«
26

Ustavna klauzula integracije, ustavni temelj države za sudjelovanje u Europskoj uniji ne dopušta dovođenje u pitanje nacionalnog identiteta određene države članice. Zaštita državnosti(Staatlichkeit, statehood) svih država članica ne nameće se samo nacionalnom zakonodavcu prilikom integracije i ostvarenja europske ustavne klauzule; to je nedvojbeno temelj funkcioniranja Europske unije.Ustavni sud Španjolske tumači 13. prosinca 2004.: »Prijenos određenih nadležnosti na Europsku uniju i integracija europskog prava u španjolski pravni poredak postavlja neizbježne granice suverenim pravima države, prihvatljive samo u mjeri u kojoj je europsko pravo sukladno s temeljnim načelima socijalne i demokratske pravne države, utvrđenim u Ustavu Španjolske. Ustavni prijenos (čl. 93. Ustava Španjolske) dopušta materijalne granice koje se nameću samom prijenosu. Te materijalne granice - koje nisu izričito utvrđene u ustavnim odredbama, ali koje implicitno potječu iz Ustava kao esencijalno tumačenje samih odredaba - prevode se u poštovanje državne suverenosti, naših temeljnih ustavnih struktura.«27 

Europski sud u Luxembourgu priznaje da ustavni identitet država predstavlja, pod određenim uvjetima, legitiman interes koji opravdava ograničavanje obveza iz prava Unije (primjerice, u predmetu Omega riječ je o zabrani ekonomske aktivnosti kojom se ugrožava javni poredak zbog napada na ljudsko dostojanstvo iz Temeljnog zakona SR Njemačke).28 
Zaštita državne suverenosti Republike Hrvatske osigurana je pomirenjem oba navedena zahtjeva i njihovom razumnom ravnotežom. Uključuje aktivno sudjelovanje hrvatskih ustavnih sudaca u europskom ustavnom pluralizmu upravo putem ustavne zaštite hrvatskog ustavnog identiteta, uz razumijevanje zahtjeva nadređenosti i izravnog učinka europskog prava.


1 Čl. 2. Zakona, od 14. kolovoza 1884., novi stavak čl. 8. Ustavnog zakona od 25. veljače 1875. 
2 L. Duguit, Traité de droit constitutionnel, vol. V, Paris, de Boccard, 3e éd., 1929., rééd. CNRS, 1972., str. 540. Vidjeti: Barthelelemy (J.) et Duez (P.), Traité de droit constitutionnel, Paris, Dalloz, rééd. 2004., str. 231. 
3 G. Vedel, Manuel élémentaire de droit constitutionnel, Paris, Sirey, 1949., rééd. Dalloz, 2002., str. 117. 
4 O. Pfersmann, Table ronde AIDC, Jeruzalem, 2010. 
5 Favoreu (L.), Souveraineté et supraconstitutionnalité, Pouvoirs no 67, 1993., str. 71. i Vedel (G.), Souveraineté et supraconstitutionnalité Pouvoirs no 67, 1993., str. 92. 
6 Les Cahiers du Conseil Constitutionnel, 27, 2009., Dalloz, str. 43-51. 
7 Militant democracy, András Sajó, Eleven International Publishing, 2004. 
8 Otto Pfersmann, Shaping Militant Democracy: Legal Limits to Democratic Stability, u: Militant democracy, András Sajó, Eleven International Publishing, 2004., str. 47. 
9 Karl Loewenstein, Militant Democracy and Fundamental Rights, I, II, 31 Am. Pol. Sci. Rev. 417, 638 (1937.). 
10 Otto Pfersmann, Shaping Militant Democracy: Legal Limits to Democratic Stability, u: Militant democracy, András Sajó, Eleven International Publishing, 2004., str. 48-49. 
11 Izabrane odluke njemačkog Saveznog ustavnog suda, Konrad Adenauer Stiftung, 2009., Skopje, str. 104. 
12 Savezni ustavni sud Njemačke tumači klauzulu vječnosti u sljedećim predmetima: BVerfGE 1, 14 - Southwestern State (1951.); 3, 225 - Equality of rights (1953.); 4, 157 -
Saar Statute (1955.); 30, 1 - Eavesdropping (1970.); 34, 9 -
Standardization of remuneration (1972.); 84, 90 - Expropriations before 1949 (1991.); 87, 181 - Financing of broadcasting (1992.); 89, 155 - Maastricht (1993.); 94, 12 -
Exclusion of restitution (1996.); 94, 49 - Safe Third Countries (1996.); 95, 48 - Restitution and avoidance of transactions (1996.); 109, 279 - Acoustic Surveillance (2004); Neue Juristische Wochenschrift (NJW) 2009., 2267 -
Lisbon Treaty (2009.). Lista nije iscrpljena, tu su i slučajevi: 102, 370 - Jehovah’s Witnesses (2000.) i 113, 273 - European Arrest Warrant Act (2005.). 
13 Vidjeti: BVerfGE 84, 90 (121) Expropriations before 1949 (1991.); 94, 12 (34) - Exclusion of restitution (1996.). 
14 Michel Fremont, Limites du pouvoir constituant dérivé, u: P. Bon. D. Maus, Les grandes decisions des cours constitutionnelles européennes, Dalloz, 2008., str. 71. 
15 BverfGE 94, 49 (103 i dalje).; Michel Fremont, Limites du pouvoir constituant dérivé, u: P. Bon. D. Maus, Les grandes decisions des cours constitutionnelles européennes, Dalloz, 2008., str. 75. 
16 Olivier Lepsuis, Le contrôle par la Cour constitutionnelle des lois de revision constitutionnelle dans la République fédérale d`Allemagne, Le Cahiers du CC, Dalloz, no 27 - 2009., str. 18. 
17 Izabrane odluke njemačkog Saveznog ustavnog suda, Konrad Adenauer Stiftung, 2009., Skopje, str. 448, Presuda Prvog senata od 3. ožujka 2004. - 1BvR 2378/98 , 1BvR 1084/95. 
18 Pitanje je bilo izuzetno osjetljivo zbog tajnosti akustičnog nadzora, dakle nadzirana osoba nije bila s tim upoznata i nije se mogla braniti. Uz navedeno postojale su i »kolateralne žrtve«, sve osobe koje nisu trebale biti nadzirane, ali su se slučajno našle u stanu. Nadziranje kupaonice i spavaće sobe zasigurno zadire u područje osobne privatnosti, građanin više nije siguran za svoju slobodu od djelovanja Big Brothera - države. 
19 Izabrane odluke njemačkog Saveznog ustavnog suda, Konrad Adenauer Stiftung, 2009., Skopje, str. 449. 
20 Zaštićeno je izražavanje osjećaja, nesvjesnih doživljaja i seksualnosti, zabranjeno prisluškivanje osobe ako je sama ili s obitelji. 
21 Ustavni je sud uključio u područje zaštićeno temeljnim pravom na nepovredivost doma »čvrstu jezgru načina života, zaštićenu na apsolutan način« iz čl. 13. u kombinaciji s čl. 1. st. 1. TZ-a. 
22 Vidjeti: Müller (F.), Christensen ( R.), Juristische Metodik, 4rd ed., Duncker and Humbolt, Berlin, 2002.; Park (Z.-W.), Die verfassungskonforme Auslegung als richterliche Verfassungskonkretisierung, 2000. 
23 Drugi primjer u kojem se Savezni ustavni sud poslužio čl. 79. st. 3. kao odredbom za širenje vlastite nadležnosti jest u predmetu Neue Juristische Wochenschrift (NJW) 2009., 2267 - Lisbon Treaty (2009.)) kojom je dao zeleno svjetlo Lisabonskom ugovoru. Nova funkcija čl. 79. st. 3. vidljiva je u ocjeni da je prilikom integracije Njemačke u Europsku uniju sâm ustavni identitet TZ-a doveden u opasnost, što je ponovno jedan od argumenata u prilog tezi da ovlast autentične interpretacije Ustava i ustavnog identiteta omogućava nametanje određenog političkog pogleda na razvoj Ustava i cjelokupne politike (ovdje o granicama Njemačke integracije u EU). 
24 Interpretacija ustava nije interpretacija teksta već normi (svaka ustavna norma mora biti protumačena u kontekstu, ovdje je riječ o vezanosti međunarodnim pravom). Realnost je u obvezi tumačenja norme u kontekstu internacionalizacije ustavnog prava. 
25 Vidjeti: http://news.scotsman.com/world/Swiss-ban-on-minarets-could.5870974.jp; http://www.independent.co.uk/news/world/europe/swiss-official-hints-at-reversal-of-minaret-ban-1831659.html., pristup 17. 7. 2010. 
26 Konsolidirana verzija Ugovora o Europskoj uniji, izmijenjenog i dopunjenog Ugovorom iz Lisabona, OJ 2008/C, 115/01. Citat iz: Reforma Europske unije Lisabonski ugovor, ur. Ćapeta, Rodin, Goldner Lang, Narodne novine, 2009., str. 364. 
27 L. Burgorgue - Larsen, A. Levade et F. Picot, Traité établissant une Constitution pour l`Europe, Bruxelles, Bruylant, 2007., str. 154. 
28 CJCE, Omega, C-36/02, pt.41.: »le droit communautaite ne s`oppose pas á ce qu`une activité économique ( ) fasse l`objet d`une mesure nationale d`interdiction adoptée pour des motifs de protection de l`ordre public en raison du fait (qu`elle) porte atteinte á la dignité humaine.«