1.Nastanak irske krize
U studenome 2010. pojavila se kriza likvidnosti i u Irskoj. Ministri financija Eurozone sastali su se s Europskom komisijom, ECB-om i MMF-om radi pronalaženja najboljeg načina pomoći Irskoj, da spase irske banke od propadanja. Naime, prinos na irske desetogodišnje obveznice dosegnuo je skoro 9%, dakle 6,5% više od njemačkih obveznica istog roka dospijeća, koje se inače uzimaju kao referentna veličina. To je predstavljalo opasnost da se nepovjerenje proširi i na obveznice ostalih zemalja Eurozone, prije svega Portugala i Španjolske.

Vlade Eurozone opet su intervenirale na isti način kao i u slučaju Grčke, s iznosom od 85 mlrd eura iz European Stability Mechanisma (ESM) 28. studenoga 2010. Kamatnjak na taj irski paket bio je znatno iznad onoga na sredstva odobrena Grčkoj i iznosio je 5,8%. Namjera je bila upozoriti ostale zemlje da će se paket pomoći ubuduće odobravati uza sve strože uvjete.

Zanimljivo je također da su vlade velikih europskih zemalja »molile« Irsku da zatraži međunarodnu pomoć za spas svojih banaka, što je čudno, jer se za pomoć obraća zemlja u nevolji. Razlog je jednostavan. Najveću izloženost u irskim bankama imaju banke Velike Britanije, Francuske i Njemačke. I u cjelokupnoj zaduženosti zemalja PIIGS (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska) od preko 2 trilijuna (2.000 mlrd) USD izloženost njemačkih, britanskih, francuskih, španjolskih i nizozemskih banaka bila je oko 1,5 trilijuna USD. Konsolidirana potraživanja francuskih banaka od banaka i vlada PIIGS zemalja iznosila su 16% BDP-a Francuske, a njemačkih 15%. To je najvjerojatniji razlog zašto su te zemlje »uvjeravale« Irsku da zatraži pomoć. Ta je izloženost bila uglavnom na tržištu derivata, dakle na špekulacijskom tržištu financijskih izvedenica.

Njemačka je vlada kao i u slučaju Grčke krize tražila da i inozemne banke koje su kreditirale irske banke, snose dio tereta sanacije, ali i općenito, da u svakom budućem slučaju krize u bilo kojoj zemlji i kreditori snose dio tereta restrukturiranja duga, prije svega smanjivanjem njihova potraživanja (hair cut). Takav program opterećivanja banaka koje su se špekulativnim akcijama jako izložile u špekulativnim transakcijama s bankama i vladama (ponekad je u trgovini s državnim obveznicama poluga iznosila i 40:1!) mogao bi se temeljiti na planu sličnom Bradyevom planu iz kraja 1980-ih, kad je komercijalnim bankama ponuđeno da smanje glavnicu potraživanja od prezaduženih zemalja za oko 40%, pa da potraživanja zamijene novim obveznicama, koje bi jamčile međunarodne financijske organizacije MMF, Svjetska banka i druge. Međutim, velik udjel izloženosti njemačkih i francuskih banaka u BDP-ima tih zemalja, otežava prebacivanje rizika na banke vjerovnike, kako bi se teret restrukturiranja ravnomjernije raspoređivao na dužnika i na vjerovnike. Zato Njemačka predlaže novi europski zakon o bankrotu suverenih dužnika, kojim bi se teret restrukturiranja duga ravnomjernije rasporedio između dužnika i vjerovnika. Tako bi teret restrukturiranja snosili ne samo porezni obveznici zemlje dužnika, nego i vjerovnici koji su u utrci za profitom često zanemarivali veliki rizik. 

Za razliku od Grčke, čije su teškoće proizašle prije svega iz nekonkurentnosti njezinih proizvoda na europskome tržištu, irske teškoće rezultat su prije svega nesolventnosti njezinih banaka. I irska je privreda u dubokoj krizi. Bruto nacionalni proizvod BNP (koji je za Irsku bolji pokazatelj ukupnog dohotka zbog relativno velikog udjela bilance tekućih transfera i dohodaka u tekućoj bilanci plaćanja) opadao je već devet kvartala zaredom. Nezaposlenost je porasla od 4% na 14%. Deficit u budžetu je 12% BDP-a, ali bi zbog potrebnih injekcija kapitala u bankarski sustav od oko 50 mlrd eura (od čega samo na Anglo Irish Bank otpada dvije trećine toga iznosa) mogao dosegnuti oko 32% BDP-a. Naime, i irske su banke bile jako izložene špekulacijama na tržištu nekretnina. Kad je balon cijena nekretnina i hipoteka puknuo, banke su postale ne samo nelikvidne, nego neke i nesolventne. Strani su depozitari počeli povlačiti svoje depozite, iako je irska vlada već 2008. jamčila sve depozite u irskim bankama. Irska vlada raspolaže rezervama izdvojenim za sanaciju banaka oko 20 mlrd eura. Osim toga, irske banke imaju mogućnost zaduživanja kod ECB-a kao i banke drugih zemalja Eurozone.

Zanimljivo je pratiti put kako je Irska došla u tu situaciju. To može biti poučno i za Republiku Hrvatsku.

U kasnim 1980-im godinama irska privreda bila je u vrlo teškom stanju. Javni dug iznosio je oko 120% BDP-a. Porezne stope bile su vrlo visoke, što je utjecalo na relativnu nekonkurentnost irskih proizvoda na europskom tržištu. Kamatne stope bile su visoke, pa su investicije bile male. Zato je stopa rasta bila niska,  trećina stanovništva (oko 1 mil.) živjela je ispod granice siromaštva.

Iz toga jadnog stanja irska se privreda u 1990-im godinama prometnula u »keltskog tigra« radikalnom promjenom ekonomske politike. Prvo je započela fiskalna konsolidacija smanjivanjem javnih rashoda. Radnici i poslodavci su se sporazumjeli o trogodišnjem ograničavanju plaća. Smanjivanje javnih rashoda omogućilo je smanjivanje poreznih stopa i stope inflacije. Tako je Irska postala atraktivna za inozemne investicije. Tome je pridonijela i dobra i kvalificirana radna snaga, koja je uz to govorila i engleski. Posebno mjesto u privlačenju stranih investicija zauzimalo je i smanjivanje poreza na dobit poduzeća na svega 12,5%, čime ja Irska postala najprivlačnija zemlja za strane investicije u Europi. Strane investicije bile su usmjeravane u nove investicije (ili kako se to na »novohrvatskom« jeziku kaže greenfield investicije), u proizvodni sektor, a ne kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, u portfolio investicije, koje zemlji mogu donijeti više štete nego koristi. Rezultat takve ekonomske politike bile su visoke stope rasta koje su u Irskoj u razdoblju 1990.-2007. iznosile 6,5% prosječno godišnje. Nezaposlenost je opadala. Mnogi Irci koji su bili emigrirali, počeli su se vraćati. Osim njih došlo je i do uvoza radne snage iz ostalih europskih zemalja (u 2006. u Irskoj je radilo oko 250.000 Poljaka). Raspoloživi dohodak i potrošnja rasli su vrlo brzo. Tako je od jedne od najsiromašnijih zemalja u 1980-im godinama, Irska postala jedna od najbogatijih.

Taj zdravi ekonomski rast prekinut je početkom 2000-tih godina, kad je motor rasta postala stanogradnja. Broj zaposlenih u građevinarstvu dosegnuo je 272.000 2007. godine, što je više od 20% radne snage. Visoki rast raspoloživog dohotka potaknut visokima stopama rasta BDP-a u prethodnom razdoblju stvorio je optimistična očekivanja. To je potaknulo porast potrošnje trajnih potrošnih dobara. Potražnja za stanovima je rasla. Rasle su i cijene stanova. Banke su se kao i u SAD-u upuštale u sve veće špekulacije s drugorazrednim hipotekama. Strane banke, prije svega britanske, francuske i njemačke posuđivale su novac irskim bankama. Međubankarski zajmovi su se povećavali, a kamatne stope su se smanjivale. Tako se do tada zdravi irski ekonomski rast prometnuo u špekulacijski. Zarade su, posebno u financijskom sektoru, rasle, plaće su rasle, ali se zaboravljalo da raste i rizik. Zarade u privatnome sektoru potaknule su, zbog demonstracijskog efekta rast plaća i u javnome sektoru. Deficit se povećavao, a zaduženost je rasla. Smanjivao se irski izvoz zbog opadanja njegove konkurentnosti. Rasli su deficiti u bilanci plaćanja. Povjerenje u sustav je opadalo.

Međutim, kad je balon cijena hipoteka prsnuo, mnoge su banke postale nelikvidne. Zato se smanjilo kreditiranje realnog sektora. Smanjila se zaposlenost. Nezaposlenost je od 4% u 2006. narasla na 14% krajem 2010. Smanjivali su se raspoloživi dohoci, a opadao je BDP. Smanjili su se budžetski prihodi. Rastao je budžetski deficit, koji je početkom 2011. dosegnuo udjel od 32% u BDP-u. Irska je vlada bitno povećala mogući budžetski deficit i jamstvom svih depozita u irskim bankama u rujnu 2008., irska je vlada jamčila ne samo sve depozite, nego i obveznice. Jamčenje depozita bilo je opravdano radi čuvanja od problema likvidnosti banaka, jer se depoziti mogu brzo podići iz banaka, ali obveznice ne. Tako je na teret irskih poreznih obveznika palo još oko 80 mlrd eura obveznica, koje su strani investitori (špekulanti), uglavnom banke, imali. Na taj se način smanjila mogućnost da banke koje su bile nesolventne (čak i Anglo Irish Bank, čiji su gubitci bili dvostruko veći od kapitala), idu u stečaj. To je povećalo mogućnost porasta budžetskog deficita i smanjenje povjerenja u irske državne obveznice, što je za posljedicu imalo opadanje njihove cijene i povećanje prinosa na te obveznice. Zaduživanje je postalo skuplje.

Zbog opadanja BDP-a opadali su porezni prihodi, od 47 mlrd eura u 2007. na 33 mlrd eura u 2009. Budžetski deficit sve se više povećavao. Financijska kriza prouzročila je fiskalnu krizu.

Irska je kao i ostale zemlje Eurozone također poduzela fiskalnu konsolidaciju. Međutim, u situaciji recesije provođenje fiskalne konsolidacije može imati vrlo nepovoljne posljedice. Fiskalna konsolidacija znači restriktivnu fiskalnu politiku, a to u situaciji recesije znači daljnje opadanje BDP-a i opadanje poreznih prihoda. Rezultat može biti povećavanje budžetskog deficita i javnog duga, dakle suprotan od cilja fiskalne konsolidacije. Tako je i Irska upala u zamku visoke zaduženosti.

Osim toga, porast plaća u doba ekonomskog booma osobito rasta temeljenog na špekulacijama, značio je relativno opadanje konkurentnosti irskih proizvoda na inozemnom tržištu, pa se smanjivala proizvodnja i zbog smanjivanja neto izvoza. To je još više smanjivalo porezne prihode. Budući da je članica Eurozone, Irska nije mogla devalvacijom svoje valute postići porast konkurentnosti svojih proizvoda. Ostalo joj je da to postigne smanjivanjem plaća ili povećanjem produktivnosti, dakle deflacijom domaćih cijena, što se inače u teoriji zove interna devalvacija.

5.Keynesova dvojba
Zanimljivo je ovdje podsjetiti na jednu Keynesovu teoretsku postavku o izlasku iz krize 1930-ih godina. To je dvojba između deflacije i devalvacije. Da bi se povećala proizvodnja i zaposlenost, treba povećati agregatnu potražnju. U krizi se teško mogu povećavati domaće komponente domaće potražnje: osobna potrošnja zbog smanjenja raspoloživog dohotka, privatne investicije zbog nedovoljnog korištenja postojećih kapaciteta, a u situaciji velikog budžetskog deficita i javnog duga, ne može se povećavati ni opća potrošnja. Ostaje da se povećava inozemna potražnja za domaćim proizvodima, dakle neto izvoz. Zemljamože povećati inozemnu potražnju za svojim proizvodima ili deflacijom, dakle smanjivanjem unutarnjih cijena (smanjivanjem plaća ili povećanjem produktivnosti rada) ili devalvacijom svoje valute. To se navodi kao dvojba koju je Keynes nazvao »devaluation versus deflation«, dakle devalvacija ili deflacija.

Ta Keynesova postavka može se lijepo ilustrirati na razlikama u pristupu rješavanju krize u Irskoj i Islandu.

U anglosaksonskoj literaturi često se duhovito ističe da je razlika između Irske i Islanda vrlo mala i svodi se samo na jedno slovo (Ireland vs. Iceland). Činjenica je da su obje zemlje imale financijsku i ekonomsku krizu 2008., ali su razlike u pristupu rješavanju krize velike. Island je u rješavanju svojih golemih problema izazvanih nelikvidnošću svojih banaka devalvirao (dakle izvršio eksternu devalvaciju) svoju krunu za više od 60%. Irska, kao članica Eurozone, to nije mogla učiniti pa je svoj program stabilizacije temeljila na internoj devalvaciji, dakle na restriktivnim mjerama fiskalne politike, kojom su plaće bitno smanjene. To je prouzročilo spiralu deflacije dugova. Rezultat toga je da je BDP u Islandu počeo rasti, dok je u Irskoj nastavio padati.

U rješavanju Keynesove dvojbe treba voditi računa o kratkoročnim i dugoročnim učincima ekonomske politike. Povećanje produktivnosti teško je postići u kratkom roku, jer je to dugoročniji proces. Zato je u kratkom roku deflacija cijena moguća samo smanjivanjem plaća, a smanjivanje plaća politički nije lako postići. Ipak, Irska je uspjela smanjiti jedinične troškove rada za oko 6% smanjivanjem nominalnih plaća. Uz to i uz dobre strane zdravog privrednog razvoja, koji je Irska imala do 2002., prije svega dobru radnu snagu i dobru privrednu strukturu i uz ustrajanje vlade da sačuva »poreznu konkurentnost« najnižim porezom na dobit poduzeća, industrijska je proizvodnja porasla za 11,5% od trećeg kvartala 2009. do trećeg kvartala 2010. U tome je najveća razlika između Irske i Grčke. Ipak, i u Irskoj kao i u Grčkoj treba očekivati daljnji pad životnog standarda zbog fiskalne konsolidacije. Fiskalna konsolidacija potrajat će i bit će potrebno dulje vrijeme da se budžetski deficit i javni dug svedu u okvire određene maastrichtskim ugovorom. Zato će trebati vremena, da se povrati povjerenje u njihove obveznice i izbjegne kontaminacija nepovjerenjem i u obveznice drugih zemalja Eurozone.