Diktaturom¹ je uvedena apsolutistička vladavina kralja, tj. sva politička moć bila je koncentrirana u njegovim rukama. Narodna skupština je raspuštena, donesen je ukaz o novoj vladi te četiri zakona kojima je ta vlast potvrđena: Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi, Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, Zakon o izmjenama i dopunama zakona o štampi i Zakon o izmjeni zakona o općinama i oblasnim samoupravama. Iako se nakon uvođenja Diktature u javnosti dosta špekuliralo o novoj upravnoj podjeli zemlje, izrada Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja prošla je ispod „radara“ javnosti. „Prvi javni spomen Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, ... nalazimo tek na popodnevnoj sjednici vlade održanoj 2. listopada 1929. godine. Tada ga je premijer Živković (predsjednik Vlade Kraljevine SHS-a i potom Jugoslavije, op. a.), oko 17.45 h prezentirao okupljenim ministrima kao gotov tekst, koji je već dobio sankciju kralja Aleksandra te time od sutradan počeo vrijediti.“² Kralj Aleksandar potpisao je Zakon 3. listopada 1929.

Prvim člankom Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana je u Kraljevinu Jugoslaviju, čime je proklamirana politička ideja stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije. Drugim člankom Zakona ukinute su dotadašnje 33 oblasti u zemlji i ustanovljene su banovine, kao najveće upravne jedinice u zemlji, njih 9: Dravska banovina sa sjedištem u Ljubljani, Savska banovina sa sjedištem u Zagrebu, Vrbaska banovina sa sjedištem u Banja Luci, Primorska banovina, čije je sjedište bilo u Splitu, Drinska banovina sa sjedištem u Sarajevu, Zetska banovina sa sjedištem na Cetinju, Dunavska banovina, čije je sjedište bilo u Novom Sadu, Moravska banovina sa sjedištem u Nišu i Vardarska banovina, čije je sjedište bilo u Skopju. Grad Beograd te susjedni Zemun i Pančevo činili su posebno upravno tijelo, koje je nosilo naziv Uprava grada Beograda.

Kao što se iz naziva vidi, banovine su dobile imena po najpoznatijim rijekama koje su njima protjecale, a samo ime „banovina“ izvedeno je od naziva „ban“, čime se htjelo poštovati hrvatsko povijesno nasljeđe. Administrativna podjela na banovine utvrđena je prema zemljopisnom kriteriju, tj. prirodnim granicama, a njihova veličina trebala je odražavati određenu gospodarsku cjelinu koja će moći udovoljavati potrebama državne uprave. Ipak, prava namjera takvog određenja granica bila je razbijanje granica etničkih skupina i predratnih granica zemalja u čijem su sastavu ti narodi bili.

Tijela banovina bila su ban i Bansko vijeće. Na čelu banovine stoji ban, kojeg postavlja kralj na prijedlog predsjednika Ministarskog vijeća Kraljevine, dok je Bansko vijeće imalo savjetodavnu ulogu, a birao ga je ministar unutarnjih poslova na prijedlog bana. Ban je predstavnik kraljevske vlade u banovini (članak 5.). Njegove ovlasti (članak 8.) bile su definirane na sljedeći način: „Ban vrši najvišu političku i opću upravnu vlast u banovini. Banu pripada pravo konačnog rješavanja po svim predmetima njegove nadležnosti. Ban otpravlja poslove svoje zakonske nadležnosti pomoću političko-upravnih i stručnih činovnika i pomoćnog osoblja. Njemu su potčinjena sva nadleštva i svi organi opće uprave u banovini …Ban rješava kao drugostupanjska opće upravna vlast po žalbama protiv njihovih upravnih akata. Ban vrši nadzor nad samoupravama…“³