12.05.2023.

Prikaz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o ocjeni ustavnosti Obiteljskog zakona

- u povodu odluke Ustavnog suda, broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023.

U ovom članku autorica daje prikaz odluke Ustavnog suda broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023., kojom je taj sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti Obiteljskog zakona s Ustavom te ukinuo pojedine njegove odredbe (ukupno njih osamnaest). Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom drugih brojnih osporenih odredaba iz prijedloga predlagatelja, kao niti prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona u cijelosti, te je obustavio postupak koji se odnosi na ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona u odnosu na odredbe vezane za Centar za posebno skrbništvo.

1. UVODNO
Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom1 Obiteljskog zakona2, Ustavnom je sudu podnijelo više od 20 predlagatelja, obuhvaćenih u jedanaest prijedloga. Predlagatelji su različite fizičke i pravne osobe: Hrvatska odvjetnička komora, više odvjetnika, udruga "U ime obitelji", "Autonomna ženska kuća Zagreb", Udruga socijalnih radnika iz Zadra, Hrvatska komora socijalnih radnika i drugi. O prijedlozima je odlučeno odlukom i rješenjem Ustavnog suda broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023. (Nar. nov., br. 49/23 od 8. svibnja 2023.) donesenima većinom glasova, uz tri izdvojena mišljenja (od kojih je jedno podupiruće). U obrazloženju rješenja navedeni su prigovori predlagatelja, koji su podijeljeni na prigovore formalne nesuglasnosti s Ustavom i prigovore materijalne nesuglasnosti s Ustavom te su dana utvrđenja Ustavnog suda na navedene prigovore i obrazloženi razlozi njihova neprihvaćanja. Ustavni sud obustavio je postupak koji se odnosi na ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona u odnosu na Centar za posebno skrbništvo, jer je u međuvremenu donesen Zakon o Centru za posebno skrbništvo3, koji je stupio na snagu 25. travnja 2020., a kojim su danom prestale važiti odredbe članaka 544. - 550. ObZ-a.

2. O PRIGOVORIMA PREDLAGATELJA
U odnosu na brojne prigovore predlagatelja, u odluci se ističe da gotovo svi predlagatelji osporavaju suglasnost s Ustavom ObZ-a u cijelosti, dok pojedini predlagatelji posebno osporavaju i suglasnost njegovih pojedinih odredaba s Ustavom. Osporena je ustavnost ukupno 148 članaka ObZ-a odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka, rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka ili točaka (od ukupno 550 članaka, odnosno 543 članka nakon ukidanja glave IX. zakona). Prigovori predlagatelja usmjereni su na gotovo sva područja koja su predmet uređenja ObZ-a, to jest brak i izvanbračnu zajednicu žene i muškarca, odnose roditelja i djece, mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta, skrbništvo, posvojenje, uzdržavanje, obvezno savjetovanje i obiteljsku medijaciju te postupke u vezi s obiteljskim odnosima i skrbništvom. Većina predlagatelja osporila je i prijelazne i završne odredbe ObZ-a u dijelu kojim je nadležnim tijelima naloženo da u određenom roku donesu više podzakonskih akata (pravilnika) za provedbu ObZ-a, zatim odredbe o ostavljanju na snazi provedbenih propisa (pravilnika) donesenih na temelju ObZ-a te odredbu o stupanju ObZ-a na snagu.

Prigovori predlagatelja razvrstani su u dvije osnovne skupine: one kojima se osporava formalna (ne)suglasnost ObZ-a s Ustavom i one kojima se osporava materijalna (ne)suglasnost ObZ-a s Ustavom. Materijalni prigovori, nadalje, razvrstani su na one usmjerene na osporavanje suglasnosti ObZ-a s Ustavom u cjelini (opći prigovori), i one pojedinačne, to jest one usmjerene na osporavanje suglasnosti pojedinih odredaba ObZ-a s Ustavom (pojedinačni prigovori). Prigovore koji se odnose na formalnu (ne)suglasnost ObZ-a s Ustavom i ocjenu tih prigovora Ustavni sud izložio je u rješenju jer je u odnosu na te prigovore utvrdio da ne postoje pretpostavke za pokretanje postupka ocjene nesuglasnosti ObZ-a s Ustavom.

Što se tiče prigovora o materijalnoj nesuglasnosti ObZ-a s Ustavom, kako u odnosu na ObZ-a u cjelini tako i u odnosu na njegove pojedine odredbe, oni se u pretežnom dijelu odnose na nomotehnički aspekt zakona. Predlagatelji ističu da su pojedine norme "nejasne, nečitke, konfuzne, obiluju gramatičkim i pravopisnim pogreškama" i sl. Ti se prigovori uglavnom svode na tvrdnje o nedopustivoj manjkavosti zakonskog teksta koja ga čini nejasnim, neodređenim i nedosljednim, što može imati izravne posljedice na njegovu primjenu u praksi, bilo glede njegove neujednačene primjene (zbog potrebe tumačenja velikog broja njegovih odredaba), bilo glede opće neprimjenjivosti pojedinih dijelova zakonskog teksta (iz razloga što postoji niz odredaba koje su konfuzne i kontradiktorne te neživotne i neprimjenjive) ili pak zbog nepripremljenosti institucionalnog okvira i mehanizama za njegovu provedbu u upravnoj i sudskoj praksi. Također, većina predlagatelja smatra i da je najveći dio ObZ-a zapravo identičan ObZ-u iz 2014. (Nar. nov., br. 75/14), koji je Ustavni sud rješenjem broj: U-I-3101/2014 i dr. od 12. siječnja 2015. obustavio od primjene.

3. O GRANICAMA OVLASTI USTAVNOG SUDA U KONTROLI OBZ-A
O granicama ovlasti svog odlučivanja u ovom predmetu, Ustavni sud je istaknuto da je obiteljski zakon propis koji uređuje iznimno osjetljivo područje obiteljskog prava te utječe na individualne pravne sudbine velikog broja adresata i na mnoštvo već započetih i budućih postupaka pred sudovima i različitim tijelima državne i javne uprave. Dakle, riječ je o jednom od najvažnijih pravnih akata u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Ustavni sud u rješenju od 12. siječnja 2015. istaknuo je da je riječ o "sistemskom zakonu" koji se "odnosi na velik broj adresata" te ima "kapilarne učinke na pojedince i cjelokupnu društvenu zajednicu".

Nadalje, Ustavni sud naglasio je da je sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela obiteljskopravnog uređenja u isključivoj nadležnosti zakonodavca, koji s ustavnopravnog aspekta ima jedinu obvezu uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava. U tom smislu cilj ove ustavnosudske odluke nije tražiti nova normativna rješenja, već analizirati postojeće zakonske odredbe. Iako pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava više je od samog zahtjeva za postupanje u skladu sa zakonom, jer uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. U tom smislu, u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti i primjerene legitimnim očekivanjima.

Dakle, učinci svakog zakona ili drugog propisa moraju biti jasni, odnosno formulirani dovoljno precizno kako bi omogućili svakom adresatu da s njima pravodobno uskladi svoje ponašanje. Upravo radi zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, načelo pravne sigurnosti zahtijeva da pravne norme budu jasne i precizne te da njihova primjena bude predvidljiva. Osim zahtjeva za određenošću i preciznošću pravnih normi, ističe se i važnost njihove međusobne usklađenosti i logičke povezanosti u jedinstvenu i koherentnu cjelinu pojedinog propisa i pravnog sustava u cijelosti. U slučaju da određena norma proturječi drugim normama istog zakona ili drugog propisa, ali i osnovnim načelima pozitivnog prava, tu proturječnu normu treba uskladiti, nadopuniti, odnosno ukinuti. Sustav prava, kao i svaki pojedini propis koji ga čini, mora biti logička, neproturječna sebi i koherentna cjelina.

Nadalje, istaknuto je da, osim važnosti same pravne norme koja regulira pojedino obiteljskopravno područje, pri provedbi ustavnog nadzora domaćeg obiteljskopravnog zakonodavstva in abstracto, mora se uzimati u obzir i ustaljena, stabilna i ujednačena sudska praksa u primjeni osporenih pravnih normi na konkretne slučajeve. Koliko god pojedina norma bila precizno formulirana, uvijek u njezinoj primjeni postoji i neizbježan element sudskog tumačenja. Ustavni sud ovdje je posebno naglasio da je na sudovima da svojim tumačenjima popunjavaju pravne praznine i interpretiraju pravne norme do određenog stupnja slobodne prosudbe, ali ne i da ih kreiraju preuzimajući na sebe ulogu zakonodavca. Ako primjenjivač norme mora nagađati o njezinu sadržaju, što u konačnici rezultira razilaženjima u tumačenju i primjeni određene norme, tada to znači da zahtjevu vladavine prava nije udovoljeno te da je takva norma nesuglasna s Ustavom.

Ustavni sud u ovom dijelu odluke podsjetio je i da se hrvatsko obiteljskopravno zakonodavstvo razvijalo vrlo dinamično i da se njegova transformacija kroz posljednjih dvadeset godina događala vrlo često, počevši od Zakona o braku i porodičnim odnosima iz 1978., koji je 1991. preuzet u hrvatsko zakonodavstvo kao nekadašnji republički propis, preko Obiteljskog zakona iz 1999., zatim Obiteljskog zakona iz 2003., koji je uz izmjene 2004., 2007. i 2011. bio na snazi do stupanja na snagu Obiteljskog zakona iz 2014., primjena kojeg je suspendirana rješenjem Ustavnog suda od 12. siječnja 2015. te je prestao važiti 1. studenoga 2015. stupanjem na snagu osporenog ObZ-a. Od svih dosadašnjih zakonskih promjena, upravo ObZ iz 2014. (koji je u velikom dijelu zapravo identičan ObZ-u) donosi najveće, najsveobuhvatnije i najbitnije promjene u odnosu na dosadašnja normativna rješenja (glede količine propisa, zakonskog okvira i sistematike zakonskog teksta, normativne terminologije, uvođenja novih obiteljskopravnih instituta itd.) te samim time predstavlja i najveći izazov do sada za njegovu primjenu u praksi.

4. UTVRĐENJA USTAVNOG SUDA
U odnosu na opće prigovore o samom sadržaju zakona, Ustavni sud istaknuo je da su načelno prihvatljivi prigovori kojima upozoravaju na postojanje određenih nelogičnosti u tekstu zakona, nedovoljne preciziranosti pojedinih normi te njihove nejasnoće, ponekad suvišnosti, a ponekad podnormiranosti. Takve nomotehničko-logičke manjkavosti pojedinih odredaba, u određenim slučajevima mogu, dok u nekim drugim slučajevima i ne moraju, dovesti do nesuglasnosti odredbe s Ustavom. To će uglavnom ovisiti o odgovoru na pitanje utječe li nedostatak ("manjkavost") norme na pravnu sigurnost u tolikoj mjeri da bi ona mogla dovesti do neprihvatljivih ustavnopravnih učinaka. Također, posebno je istaknuo da je kod svakog zakona, a osobito sistemskog, nomotehnički aspekt važan jer i on pod određenim okolnostima može imati ustavno značenje. Svaka pojedina zakonska odredba, u pravilu, dio je normativne cjeline koja uređuje neki zakonski institut ili društveni odnos. Ona je najčešće neodvojiva od ostalih zakonskih odredaba i stoga, u slučaju utvrđenja njezine nesuglasnosti s Ustavom, izravno utječe na opstojnost i svrhu cjelokupnog uređenja toga zakonskog instituta ili društvenog odnosa. Međutim, isto tako, sistemsko tumačenje normi od kojih bi svaka sama za sebe i bila "manjkava", sagledavajući i tumačeći ih zajedno i u međusobnom odnosu, često može dovesti i do zaključka o nepostojanju potrebe za izbacivanje takvih normi iz pravnog poretka, osobito zato što i praksa sama može iskristalizirati značenje takve norme i njezinu primjenu.

Zaključno, Ustavni sud je u odnosu na opće prigovore predlagatelja utvrdio da su uglavnom izneseni paušalno, u uvodnom dijelu njihovih prijedloga, dok se njihova argumentacija zapravo daje tek u analizi pojedinačnih osporenih odredaba svakog pojedinog prijedloga. Navedeno je da i argumentacija uz pojedine članke zakona često nije sadržavala supstancijalne razloge, već su njome ponavljani argumenti da je pojedina osporena norma nedorečena, neprecizna, kontradiktorna i sl. Ustavni je sud stoga ocijenio da se, kako opći tako i pojedini pojedinačni prigovori predlagatelja, zadržavaju na tvrdnjama da ObZ-a u cjelini ne udovoljava načelima zakonitosti i pravne sigurnosti (zahtjevima za određenošću i preciznošću pravne norme), kao jednim od temeljnih načela vladavine prava iz članka 3. Ustava. Takvom argumentacijom predlagatelji nisu uvjerili Ustavni sud da je ObZ u cjelini nesuglasan s Ustavom.

Ovom ustavnosudskom odlukom ukinute su sljedeće odredbe ObZ-a: članak 54. st. 4., članak 58., članak 59., članak 61. st. 3., 4. i 5., članak 84. st. 4., članak 95. st. 3., članak 98. st. 2., članak 108. st. 3. u dijelu koji glasi: "što je ostvarivanje osobnih odnosa s djetetu bliskim osobama", članak 124. st. 2. u dijelu koji glasi: "ili djetetu bliske osobe", članak 130. st. 4., članak 160., članak 171. točka 5., članak 190. st. 1. točka 1. u dijelu koji glasi "ili svojim ponašanjem pokazuje nezainteresiranost za dijete", članak 234. st. 2., članak 258. toč. 5. u dijelu koji glasi: "različitog ili", članak 320. st. 3., članak 360. st. 3., članak 418. st. 1. u dijelu koji glasi: "ako posumnja". Za te je odredbe Ustavni sud utvrdio da sadrže strukturalne nedostatke koji dovode do konačne ocjene o njihovoj disfunkcionalnosti do mjere koja se mora ocijeniti nesuglasnom s Ustavom.

U zaključnoj ocjeni pojedinačnih prigovora Ustavni je sud istaknuo da je pri ocjenjivanju ustavnosti ObZ-a, temeljito analizirao pojedinačne prigovore predlagatelja, a pritom je najveća pozornost bila usmjerena upravo na ispitivanje suglasnosti osporenih odredaba ObZ-a s Ustavom s aspekta zahtjeva koje pred zakone postavlja vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 3. Ustava), a osobito načela pravne sigurnosti, izvjesnosti i dosljednosti, kao i pojedina posebno zaštićena ustavna dobra (primjerice, načelo najboljeg interesa djeteta). Nadalje, upozorio je da isključivanjem ukinutih odredaba iz pravnog poretka postoji mogućnost pojave pravnih praznina na pojedinim mjestima u zakonu jer svaki zakon u biti predstavlja jedinstvenu cjelinu i s ukidanjem pojedinih odredaba često može doći u pitanje njegova cjelokupna opstojnost.

U vezi s navedenim, Ustavni sud je u odluci naveo da ObZ u cijelosti obiluje nomotehničkim nedostacima i nesistematično raspoređenim normama (institutima), što otežava njegovo čitanje (praćenje), a samim time i primjenu. Međutim, takvi nedostaci, iako ozbiljni, nisu dostatni da bi Ustavni sud osporeni zakon u cijelosti ocijenio nesuglasnim s Ustavom. Dodao je da je te činjenice bila svjesna i Vlada, kao predlagatelj zakona, koja je u svojim očitovanjima upozorila na nužnost donošenja novog obiteljskog zakona, između ostalog, i zbog nomotehničkih nedostataka te općenito loše kvalitete osporenog ObZ-a. Usprkos tome, Vlada, prema saznanjima Ustavnog suda, nije pristupila izradi novog obiteljskog zakona, a razlozi Ustavnom sudu nisu poznati. Nadalje, Vlada nije, unatoč činjenici što je to Ustavni sud više puta zatražio, Ustavnom sudu dostavila očitovanje o prijedlozima predlagatelja te je time propustila priliku iznijeti svoje argumente i stajališta o (ne)osnovanosti, kako prigovora uz pojedine zakonske odredbe ili institute, tako i konkretne i sustavno razrađene razloge za ukidanje ObZ-a u cijelosti, kako je Vladi u svom očitovanju predložila njezina radna skupina. Drugim riječima, nije iskoristila mogućnost uvjeriti Ustavni sud u neosnovanost prigovora predlagatelja.

Stoga je Ustavni sud zaključio da pojedine odredbe ObZ-a zbog gramatičkih, nomotehničkih, sistematskih i drugih sličnih nedostataka znatno utječu na preglednost i kvalitativno oblikovanje zakonodavnih rješenja, a što u konačnici utječe i na pravnu sigurnost, pa je te odredbe ukinuo. Međutim, Ustavni sud dodao je da nomotehnički i drugi navedeni razlozi nisu osnova na temelju koje bi Ustavni sud ObZ u cijelosti ocijenio nesuglasnim s Ustavom. Na Vladi je da procijeni hoće li se umjesto izmjena ili dopuna ukinutih zakonskih odredbi, odlučiti za izradu novog Obiteljskog zakona.

Ustavni sud osobito je pritom imao na umu činjenicu da je od stupanja ObZ-a na snagu prošlo više od sedam godina pa je stoga neke od prigovora, iako načelno opravdane, djelomično otklonila praksa, a djelomično je zbog proteka vremena otpala potreba za ukidanje normi na koje se odnose. Neke od nedostataka na koje su upozoravali praktičari koji su se s primjenom ObZ-a suočavali u praksi (npr. uspostava pojedinih instituta koji nisu dovoljno razrađeni i za čiju primjenu nisu uspostavljeni preduvjeti) uočio je i sam zakonodavac te ih u međuvremenu riješio donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ObZ-a (npr. institut anticipiranih naredbi) i donošenjem Zakona o Centru za posebno skrbništvo (institut posebnog skrbništva).

Zaključna utvrđenja Ustavnog suda (u odnosu na odluku kojom se ukidaju pojedine odredbe zakona) istaknuta su u točkama 85. - 88. odluke. Tu je Ustavni sud istaknuo da su osporenim ObZ-om reinkarnirane gotovo sve važne promjene i novosti u obiteljskom zakonodavstvu, koje je u obiteljskopravnu materiju zakonodavac uveo ObZ-om iz 2014. Tako je važeći ObZ utemeljen na novim načelima uređenja obiteljskopravnih odnosa, zadržane su važne promjene načina uređenja postupaka koji se vode radi razvoda braka, redefinirana je roditeljska skrb i postupci koji se vode o roditeljskoj skrbi ili radi osobnih odnosa roditelja s maloljetnom djecom nakon prestanka obiteljske zajednice, zadržana je nova terminologija u području ostvarivanja roditeljske skrbi, normirani su instituti poput obveznog savjetovanja, obiteljske medijacije, plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Zakonodavac je nekim novim odredbama osnažio ulogu djece u postupcima koji se vode radi zaštite njihovih prava i dobrobiti, kao i postupovna prava djeteta. U praksi su se neke od tih odredaba pokazale provedivima, dok neke tom zahtjevu ne udovoljavaju.

Da bi osigurao pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka u području obiteljskih odnosa, Ustavni sud je, na temelju članka 55. st. 1. Ustavnog zakona, odlučio pokrenuti postupak ocjene suglasnosti s Ustavom pojedinih odredbi osporenog zakona, ocjenjujući da pojedini članci ObZ-a odnosno njihovi pojedini stavci ili rečenice ili dijelovi rečenica unutar pojedinih stavaka nisu u suglasnosti s mjerodavnim odredbama Ustava. Na temelju ovlaštenja iz članka 55. st. 2. Ustavnog zakona4, Ustavni sud odgodio je prestanak važenja tih ukinutih odredaba ObZ-a do isteka roka 31. prosinca 2023., kako bi Hrvatskom saboru ostavio dovoljno vremena za donošenje novog zakona ili izmjena i dopuna ObZ-a i njihovo usklađivanje s Ustavom. Ustavni sud ocijenio je da u ovom slučaju postoje razlozi za primjenu članka 55. st. 2. Ustavnog zakona jer bi trenutni prestanak važenja ukinutih odredaba ObZ-a doveo do posljedice da prava građana (u prvom redu djece) ne bi bila odgovarajuće zaštićena, što bi značilo da bi ukidanjem osporenih odredaba nastalo stanje koje je još više u nesuglasnosti s Ustavom od samih ukinutih odredaba. Stoga je Ustavni sud odredbe koje je ocijenio nesuglasnima s Ustavom ukinuo s odgodnim učinkom.

S ustavnopravnog aspekta, Ustavni sud ističe da je irelevantno hoće li se zakonodavac odlučiti za donošenje novog zakona ili za izmjene i dopune postojećeg zakona. Međutim, napominje da novi zakon mora stupiti na snagu odnosno izmjene i dopune ObZ-a moraju stupiti na snagu najkasnije 31. prosinca 2023. Pritom je posebno naglašena važnost usklađivanja dopunjenih i/ili izmijenjenih odredbi s pravnim standardima europskog zakonodavstva, neovisno o tome odluči li se zakonodavac za donošenje novog zakona ili donošenje izmjena i dopuna trenutačno važećeg ObZ-a. Također, upozoreno je na alarmantne najnovije podatke koji govore da je u veljači 2021. bez odgovarajuće roditeljske skrbi bilo 4.439 djece. Od toga ih je 2.133 bilo smješteno u domovima, a 2.306 u udomiteljskim obiteljima. S obzirom na to da je 2015. ukupno bilo 2.795 takve djece (upola manje), vidljiv je zabrinjavajući trend porasta broja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi od 2015. do danas (razdoblje primjene ObZ-a). Prema podacima višegodišnjih Izvješća Pravobraniteljice za djecu i godišnjih statističkih izvješća Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, u 2015. posvojeno je 126 djece, 2016. - 87, 2017. - 105, 2018. - 132, 2019. - 117, 2020. - 136, 2021. - 152, 2022. - 166.

Stoga je zaključno Ustavni sud upozorio da pri izradi novog propisa ili odredaba kojima će se izmijeniti ili dopuniti odredbe trenutačno važećeg propisa, treba osigurati implementaciju navedenih stavova i uputa ESLJP-a te zadržati zakonodavna rješenja iz ObZ-a koja su ocijenjena pozitivnima, uz njihovu dodatnu razradu kako ne bi došlo do problema pri njihovoj primjeni.

Pritom treba uzeti u obzir ne samo analizu postojećih odredaba, već i njihovu provedbu u praksi, kako bi ona bila stvarna i učinkovita. Također, najveću pozornost treba posvetiti načelu najboljeg interesa djeteta, koje nikada, ni u kojem slučaju, ne smije biti dovedeno u pitanje.

5. ZAKLJUČAK
Iz ovog prikaza odluke razvidno je da je riječ o vrlo važnoj odluci Ustavnog suda, jer je riječ o jednom od najvažnijih, sistemskih zakona, koji ima "kapilarne učinke na pojedince i cjelokupnu društvenu zajednicu". Ustavni sud je od osporenih 148 članaka, ukinuo njih 18, utvrdivši da zakon u cijelosti obiluje nedostacima koji, međutim, s obzirom na protek vremena i na činjenicu da je zakon zapravo zaživio u praksi, nisu više tako važni da bi ga trebalo ukidati u cijelosti. Za odredbe koje se ukidaju utvrđeno je da doista utječu na vladavinu prava i pravnu sigurnost te zbog toga moraju biti uklonjene iz pravnog prometa.

Osim toga, u obrazloženju odluke istaknuto je da, prilikom donošenja zakona, u odnosu na neke od odredbi koje su ovom odlukom ukinute, u konačnom prijedlogu ovog zakona nije dano nikakvo obrazloženje zašto je zakonodavac odlučio napustiti "stari" model i uvesti novi, kojim je učinio veliki zaokret i uveo važnu novost bez ikakvog obrazloženja (primjerice, uvesti oborivu presumpciju majčinstva ženi koja je rodila dijete ili zabranu potpunog ukidanja lišenja poslovne sposobnosti).

Ustavni sud je u odluci na više mjesta upozorio da zakonodavac jest ovlašten promijeniti postojeće zakonodavno rješenje ili model, ali je dužan navesti racionalne i objektivno opravdane razloge za takvu promjenu, i to u odnosu na konkretan zakon, a osobito ako je riječ o zakonodavnom rješenju koje je duboko ukorijenjeno u hrvatskoj pravnoj tradiciji. Zakonodavcu je ostavljen rok od osam mjeseci da ukinute odredbe izmijeni ili dopuni, a na sudovima je da doprinesu razvoju stabilne i ujednačene sudske prakse kako bi prava širokog kruga adresata ovog zakona, posebice djece, bila zaštićena.

 

* Viša ustavnosudska savjetnica.
1 Ustav Republike Hrvatske (Služ. list SFRJ 56/90, Nar. nov., br. 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).
2 Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 103/15, 98/19 i 47/20 - u nastavku teksta: ObZ).
3 Zakon o Centru za posebno skrbništvo (Nar. nov., br. 47/20).
4 Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst).