04.12.2017.

Postupanje prema europskim uhidbenim nalozima u Velikoj Britaniji

Okvirna odluka o Europskom uhidbenom nalogu implementirana je u Ujedinjenom Kraljevstvu 1. i 3. Dijelom Zakona o izručenju iz 2003. godine, a te odredbe stupile su na snagu 1. siječnja 2004. i od tada su bile mijenjane i dopunjavane više puta. Tim Zakonom reguliran je i postupak izručenja između Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja koje ne primjenjuju Europski uhidbeni nalog.
1. SADRŽAJ I ZNAČENJE OKVIRNE ODLUKE O EUROPSKOM UHIDBENOM NALOGU[1]
Prije donošenja Okvirne odluke o Europskom uhidbenom nalogu (u nastavku teksta: Okvirna odluka), u Europskoj uniji postupak izručenja, u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora, temeljio se na Europskoj konvenciji o izručenju iz 1957. i dva dopunska protokola[2], Dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1957. i Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. Nakon što su uočeni nedostatci u postupku izručenja, složenost i dugotrajnost postupka s aktivnom ulogom izvršne vlasti te mogućnost neizručenja vlastitih državljana, donesene su 1995. i 1996. nove konvencije o izručenju između država članica, Konvencija o pojednostavnjenom postupku izručenja između država potpisnica ugovora Europske unije od 28. ožujka 1995. i Konvencija o izručenju među državama članicama Europske unije od 27. rujna 1996., koje, međutim, nisu nikada stupile na snagu, jer nisu bile ratificirane od svih država članica. Prve ideje o zamjeni postojećeg sustava iznesene su u Zaključcima usvojenim na sastanku Vijeća Europske unije u Tampereu, održanom 15. i 16. listopada 1999., dok je presudan utjecaj imao i teroristički napad na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. Okvirna odluka donesena je od strane Vijeća Europske unije, sukladno ovlasti iz Ugovora o Europskoj uniji, kao jedna od mjera za promicanje policijske i pravosudne suradnje između država članica, 13. lipnja 2002.
Općenito, cilj je okvirnih odluka ujednačavanje zakona i propisa država članica Europske unije. Okvirne odluke obvezuju države članice, ali nemaju izravan učinak, već je država članica dužna implementirati okvirnu odluku u svoj nacionalni pravni sustav donošenjem odgovarajućih provedbenih propisa. Mogućnost da okvirne odluke imaju izravne učinke izričito je isključena člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji.
Okvirna odluka o Europskom uhidbenom nalogu implementirana je u Ujedinjenom Kraljevstvu 1. i 3. Dijelom Zakona o izručenju iz 2003. godine (u nastavku teksta: Zakon), a te su odredbe stupile na snagu 1. siječnja 2004. i od tada su bile mijenjane i dopunjavane više puta. Tim Zakonom reguliran je i postupak izručenja između Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja koje ne primjenjuju Europski uhidbeni nalog. 


2. IMPLEMENTACIJA OKVIRNE ODLUKE U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU
Dana 23. lipnja 2016. održan je referendum o budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji na kojem su se građani pozitivno izjasnili o napuštanju Europske unije. Međutim, do završetka pregovora Ujedinjeno Kraljevstvo ostaje punopravan član Europske unije, a sva prava i obveze članstva u Europskoj uniji ostaju na snazi. Nakon napuštanja Europske unije (tzv. BREXIT) Ujedinjeno Kraljevstvo poznavat će tradicionalan sustav izručenja na temelju Konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., kojom je propisana dvostruka kažnjivost za sva djela tako da će se: »Izručenje (će se) izvršiti, u skladu s odredbama ove Konvencije, za kaznena djela u svezi s porezima, pristojbama, carinama i devizama, samo ako Ugovorne strane isto odluče s obzirom na svako takvo kazneno djelo ili kategoriju kaznenih djela.«, pri čemu se napominje da su pregovori o uvjetima izlaska iz Europske unije još uvijek u tijeku.
Pravosudno tijelo nadležno za izvršenje europskih uhidbenih naloga, sukladno članku 6. stavak 2. Okvirne odluke u Engleskoj i Walesu, jest Magistrate Court, u čijoj je nadležnosti suđenje za lakša kaznena djela. Kao što je poznato, Ujedinjeno Kraljevstvo je država common law pravnog sustava i kazneni postupak je kontradiktoran - dva zastupnika (tužitelj i branitelj) zastupaju pozicije svojih stranaka pred nepristranom sudom (sudac pojedinac ili porota), koji utvrđuje istinu u postupku na temelju stranačke argumentacije. Važna značajka toga kaznenopravnog sustava je da policija, tužitelji i pravosuđe djeluju neovisno jedan o drugome.
Zahtjevi za izručenje iz država koje se smatraju »teritorijem 1. kategorije«[3], sukladno Zakonu trebali bi biti dostavljeni Državnoj agenciji za kriminal (engl. National Crime Agency; skraćeno i u nastavku: NCA). Sam postupak izručenja prema izdanim europskim uhidbenim nalozima sastoji se od sljedećih stadija:

1. zaprimanje Europskog uhidbenog naloga (u većini slučajeva elektroničkim putem kao upozorenje iz Schengenskog informacijskog sustava - SIS II)
2. nakon što se provede test proporcionalnosti[4] i ispunjeni su uvjeti Odjeljka 2. Zakona[5], NCA izdaje potvrdu na temelju koje tražena osoba može biti uhićena
3. uhićenje tražene osobe
4. prethodno saslušanje tražene osobe (u roku 48 sati od uhićenja)
5. ročište o izručenju.

U hitnim slučajevima tražena osoba može biti uhićena prije primitka zahtjeva za izručenje i u tom slučaju Europski uhidbeni nalog mora biti zaprimljen u roku 48 sati od uhićenja.
Prethodno saslušanje tražene osobe[6] ima za cilj utvrditi identitet osobe i radi li se o osobi u odnosu na koju je izdan Europski uhidbeni nalog, obavijestiti traženu osobu o mogućnosti davanja pristanka na predaju, a ako tražena osoba ne pristaje na predaju, zakazuje se ročište na kojem će se odlučivati o izručenju. Ročište o izručenju trebalo bi biti zakazano unutar 21 dan od dana uhićenja. 
Na tom ročištu sudac provjera predstavljaju li radnje opisane u Europskom uhidbenom nalogu kazneno djelo za koje se traži predaja i bi li one, da su počinjene na području Ujedinjenog Kraljevstva, predstavljale kazneno djelo. Međutim, provjera dvostruke kažnjivosti isključena je za 32 kategorije kaznenih djela[7], pod uvjetom da se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora od tri godine u državi koja je izdala Europski uhidbeni nalog.
Nadalje, potrebno je da pravomoćno izrečena kazna, ili kazna koja se može izreći za kazneno djelo zbog kojeg je izdan Europski uhidbeni nalog, ispunjava minimum »ozbiljnosti« odnosno razinu koja opravdava provođenje postupka izručenja. Nakon što je sudac uvjeren da se opisano ponašanje odnosi na kazneno djelo zbog kojeg se traži izručenje, tada utvrđuje postoje li razlozi za odbijanje izručenja.

Razlozi za odbijanje izručenja jesu:
1. zabrana dvostrukog suđenja
2. nepostojanje tužiteljske odluke (je li postupak protiv tražene osobe u dovoljno uznapredovanom stadiju)
3. vanjska razmatranja (je li zahtjev za izručenje nepravilno motiviran)
3. vremenski odmak
4. dob tražene osobe
5. načelo specijalnosti (kazneni postupak protiv tražene osobe može se voditi samo u odnosu na kaznena djela za koja je odobreno izručenje)
6. prethodno izručenje (ako je tražena osoba prethodno bila izručena u Ujedinjeno Kraljevstvo iz treće zemlje, tada je potrebna suglasnost za daljnje izručenje te zemlje koja nije pribavljena)
7. forum (ako bi bilo prikladnije za traženu osobu da joj bude suđeno u Ujedinjenom Kraljevstvu).

Ako ne postoje razlozi za odbijanje izručenja, postupak se nastavlja utvrđivanjem je li izručenje osobe u skladu s pravima zajamčenim Zakonom o ljudskim pravima iz 1998. godine. Zakon o ljudskim pravima iz 1998. osnažuje i daje prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija)[8],taksativno navodeći prava koja se transponiraju u nacionalno zakonodavstvo.[9]
Ako se osoba traži u svrhu kaznenog progona, sudac će provesti test proporcionalnosti[10], a ako se osoba traži u svrhu izražavanja kazne, provjerava se je li presuda donesenau prisutnosti ili odsutnostioptuženika te je li mu u tom slučaju zajamčeno pravo ponavljanja postupka u državi izdavanja naloga, u kojem postupku će imati branitelja[11] i mogućnost neposrednog ispitivanja svjedoka. Osim toga, moguće je odbijanje izvršenja Europskog uhidbenog naloga ako sudac tijekom saslušanja utvrdi da je tjelesno ili mentalno stanje tražene osobe takvo da bi izručenje za nju bilo nepravedno ili opresivno. Ako je izručenje kompatibilno s ljudskim pravima zajamčenih Zakonom o ljudskim pravima iz 1998. i potvrdan je odgovor na sve netom navedene uvjete, sudac mora odrediti izručenje. Ako sudac odgodi ročište, tada će protiv osobe ostati na snazi mjere kojima se osigurava njezina nazočnost - istražni zatvor ili blaže mjere. 
Ako je tražena osoba ili država koja je izdala Europski uhidbeni nalog nezadovoljna odlukom suca donesenom na ročištu za izručenje, mogu zatražiti od Visokog suda odobrenjeza podnošenje žalbe. Zahtjev kojim se traži navedeno odobrenje mora se podnijeti u roku sedam dana od donošenja pobijane odluke (tj. naloga kojim se odobrava izručenje ili naloga kojim se odbija izručenje tražene osobe). Ako Visoki sudodobri podnošenje žalbe, nastavit će postupak razmatranjem žalbe. U tom postupku, ako prihvati žalbu tražene osobe, Visoki sud će ukinuti nalog za izručenje i naložiti njezino puštanje. Ako Visoki sud, pak, prihvati žalbu države koja je izdala Europski uhidbeni nalog, ukinut će nalog kojim se odbija izručenje i vratit će slučaj sudcu radi donošenja nove odluke.
U Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj stranka koja nije zadovoljna odlukom Visokog suda, može tražiti odobrenje za daljnju - posljednju žalbu Vrhovnom sudu. Odobrenjemože dati Visoki sud ili sam Vrhovni sud, a ono će se dati samo ako se radi o pravnim pitanjima od općeg javnog značenja. Tražena osoba mora biti predana unutar deset dana od pravomoćnosti naloga kojim se odobrava izručenje.
U Engleskoj i Walesu prosječno razdoblje između uhićenja i prvostupanjske odluke o predaji je 28 dana kadatražena osoba pristane na izručenje, a 65 dana u slučajevima kada tražena osoba ne pristaje na predaju. Međutim, tražene osobe imaju mogućnost pokretanja više žalbenih postupaka koji onemogućavaju učinkovitost nadležnih tijela Velike Britanije i dovode do nepridržavanja rokova propisanih Okvirnom odlukom. Osim toga, Zakon ne propisuje vremensko ograničenje za cjelokupan postupak, već samo za početak pojedinih stadija postupka (npr. prvo saslušanje nakon uhićenja i za pojedine dijelove žalbenog postupka). Statistički izvještaji pokazuju da u početku primjene Europskog uhidbenog naloga, 2004/2005. godine gotovo da i nije bilo podnesenih žalbi, dok broj podnesenih žalbi počinje rasti od kraja 2005., a posljedično tome se vrijeme odlučivanja o žalbi produljuje i na više od tri godine.[12]
U Izvješću Vijeća Europske unije od 8. listopada 2007.[13] preporučuje se da vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu preispitaju mogućnosti podnošenja žalbi koje su na raspolaganju traženim osobama i razmotre koji je najbolji način za racionalizaciju nacionalnog postupka kako bi se po zaprimljenim europskim uhidbenim nalozima postupalo u rokovima izOkvirne odluke.


3. SUDSKA PRAKSA U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU
Statistički podatci o Europskom uhidbenom nalogu u Ujedinjenom Kraljevstvu u razdoblju od 2009. do svibnja 2016.
[14]: Tablica

Zbog razlika u pravnim standardima između država članica, mnoge tražene osobe pokušavale su prevenirati predaju pozivajući se na povredu ljudskih prava. Najčešće isticana povreda prava zajamčenih Konvencijom u predmetima izvršenja Europskog uhidbenog naloga su prava iz članka 3. (zabrana mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja), članka 8. (zaštita prava na privatni i obiteljski život), članka 5. (pravo na slobodu i sigurnost) te članka 6. (pravo na pošteno suđenje). 
Konvencijska prava, prema mogućnosti njihovih ograničenja, razvrstavaju se na apsolutno nederogabilna prava, relativno nederogabilna, relativno derogabilna prava i uvjetovana prava, dok je pravo iz članka 3. apsolutno nederogabilno konvencijsko pravo.

Članak 3. Konvencije glasi: »Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ii ponižavajućem postupanju ili kazni«.

Sudac mora odbiti predaju tražene osobe kada se utvrdi postojanje osnovane sumnje da bi u državi izdavanja osobabila izložena »stvarnoj opasnosti izlaganja nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni«. Navedeno postupanje mora sadržavatiminimalan stupanj ozbiljnosti kako bi bilo unutar opsega, a »stvarna opasnost« je ona koja jeviše od pretpostavke i mogućnosti. 
Odluke sudova u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europskog suda za ljudska prava tumače značenje članka 3. prema okolnostima svakog konkretnog slučaja (»case by case«). Kada se utvrdi opasnost od takvog postupanja do potrebne razine vjerojatnosti i ozbiljnosti, uključuje se odgovornost Ujedinjenog Kraljevstva prema Konvenciji i na državi izdavanja je da ospori utvrđenja stvarne opasnosti.
U odnosu na članak 3. primjenjuju se različita načela ovisno o tome jesu li u pitanju države članice Europske unije ili druge države potpisnice Konvencije. Za države članice Europske unije pretpostavlja se da su u mogućnosti i voljne ispuniti obveze iz Konvencije, u odsutnosti jasnih, određenih i čvrstih dokaza o suprotnome. Ta je pretpostavka, međutim, oboriva na temelju čvrstih dokaza. 


U presudi
Mamatkulov v Turkey (Zahtjev br. 46827/99) utvrđeno je da »iako su izvještaji pribavljeni od međunarodnih tijela odgovornih za ispitivanje ljudskih prava upućivali na opasnost od mogućnosti postojanja povrede članka 3. Konvencije, međutim navodi koje je M. iznio nisu bili potkrijepljeni dokazima u konkretnom slučaju. Uzete su u obzir diplomatske note od nadležnih vlasti Uzbekistana upućene Turskoj, kojima iznose stalne napore i obvezu da se uzdignu na međunarodne standarde ljudskih prava. Štoviše, medicinska dokumentacija izdana od doktora koji je pregledao M. u zatvoru, nije potvrdila navode o lošem postupanju. Slijedom navedenog, postoji nedostatak dokaza da bi bila utvrđena povreda članka 3. Konvencije.
Za razliku od prava iz članka 3., pravo iz članka 8., koje glasi »Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«, uvjetovano je konvencijsko pravo.

U presudi Vrhovnog sudaHH & Others v Deputy Prosecutor of the Italian Republic, Genoa and Others[15] sažeti su zaključci koji su izvedeni u presedanskom pravu u odnosu na tumačenje članka 8.: nema »testa iznimnosti«, već se primjenjuje test razmjernosti, koji nalaže procjenu preteže li miješanje u privatni i obiteljski život tražene osobe i članova obitelji nad javnim interesom izručenja; da postoji stalan i visok javni interes za izručenje u cilju da optuženici budu privedeni pred sud, da osuđenici trebaju izvršiti kazne i da Ujedinjeno Kraljevstvo mora poštovati svoje ugovorne obveze prema drugim državama; i da ne smiju postojati »sigurna mjesta« gdje bi se dolazilo s uvjerenjem da neće biti izručeni. Takav javni interes uvijek će imati veliku težinu, međutim on će ovisiti o težini i prirodi kaznenog djela. Također, odmak od počinjenja kaznenih djela može uvjetovati razinu javnog interesa i pojačati prevagu nad obiteljskim i privatnim životom. Međutim, zaključeno je da se javni interes, u pravilu, preteže nad privatnim i obiteljskim životom, osim u slučaju kad su posljedice miješanja u obiteljski život iznimno ozbiljne. U taj krug razloga mogu se svrstati slučajevi kada posljedice izručenja djeluju osobito teško na život djece izručenika te je isticano da je uvijek dobrobit djeteta na prvom mjestu, iako odbijanje izručenja i u tim slučajevima ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja i nije samo za sebe dovoljno da bi se odbilo izručenje. Članak 8. Konvencije ne jamči pravo na privatan i obiteljski život, već jamči pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, i ono može biti prekršeno ako bi primijenjena mjera djelovala tako da se ne poštuje privatni ili obiteljski život pojedinca. 

U odluci Huang v Secretary of State for the Home Department navedeno je sljedeće: 
»97 … odbili smo test iznimnosti jer iznimnost kao takva nikada ne može biti pomoćni element sucu kod donošenja odluke je li zakonitost imigracijske politike iznad interesa privatnog ili obiteljskog života imigranta. Ali čak i u ovom kontekstu koji je izvan izručenja, članak 8. Konvencije uspješno je istican u malom broju slučajeva. Zakonski je propisan test proporcionalnosti, a ne iznimnost, koji test je imigracijskim slučajevima rijetko pozitivan, a u slučajevima izručenja još rjeđe.«

U odnosu na povrede prava iz članka 5. i 6. Konvencije, utvrđeno je sudskom praksom da one moraju biti flagrantne i raspravljane su u velikom broju istaknutih predmeta s različitim uspjehom.
Članak 5. stavak 1. Konvencije propisuje: »Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost.« Članak potom navodi listu okolnosti pod kojima on može biti prekršen. Također, između ostalog, njime se štiti pravo na pravodobnu informaciju o razlozima uhićenja i optužbe, pravo da se bude izveden u najkraćem roku pred sud te drugo nadležno pravosudno tijelo, na suđenje u razumnom roku i pravo na odštetu.
Članak 6. Konvencije štiti pravo na pošteno suđenje u razumnom roku. U pravilu, opasnost da bi suđenje u državi izdavanja bilo nepravično može biti zapreka predaji, kako proizlazi iz presude Soering v. United Kingdom: »Sud ne isključuje da se iznimno može postaviti pitanje povrede članka 6. u postupku izručenja u okolnostima gdje je bjegunac trpio ili postoji opasnost od trpljenja flagrantnog kršenja poštenog suđenja u državi izdavanja.«[16]
U predmetu Shankaran v India[17] sudac prvog stupnja smatrao je da izručenje praćeno višegodišnjim pritvorom prije suđenja predstavlja flagrantno kršenje podnositeljevih prava iz članka 5. Konvencije. 
U odluci VB v Rwanda[18] sud je odlučio da izručenje treba biti odbijeno zbog kršenja prava iz članka 6. Kovencije, jer je postojala stvarna opasnost povrede prava na neovisan i nepristran sud (postojala je opasnost, inter alia, političkog utjecaja na sud u Ruandi i tretmana svjedoka obrane).
U predmetu Visokog suda Kapri (Fajton) v. HM Advocate od 25. travnja 2014., odbijena je žalba protiv odluke o predaji, u kojoj se tvrdilo da postoji korupcija u državi izdavanja i opasnost da će podnositelj trpjeti flagrantno kršenje članka 6. Konvencije ako bude predan. Tražena osoba žalbi je priložila oko 60 dokumenata i izvještaja raznih izvora, te navedeno dokazivala radnjom akademika Z., koju je napisao o korupciji u pravosuđu te upotrijebio Albaniju kao temu istraživanja. Naveo je da je ta država visoko korumpirana, čak endemično te da je to jedini način mogućnosti uspjeha na sudu. Prema pribavljenom izvješću nadležnih albanskih organa nije bilo moguće utvrditi stupanj korupcije ili da je ona endemična, iako je postojala percepcija da korupcija postoji. Istovremeno iz izvješća je proizlazio porast borbe protiv korupcije. Pravila o dokazima i dokaznom postupku koja vrijede u kaznenom postupku primjenjuju se u postupku izručenja, u nedostatku specijalnih odredaba, pa je teret dokaza bio na žalitelju. Sud nije prihvatio kao čvrst dokaz radnju akademika Z., jer nije bilo moguće činjenično potvrditi istinitost teza u radnji, već je sud zaključio da se radilo o interpretaciji autora. Prihvaćeno je izvješće nadležnih organa Albanije te je utvrđeno da će K. imati pošteno suđenje u Albaniji, jer nije dokazano da bi kazneni postupak u Albaniji protiv žalitelja bio korumpiran, a posebno u okolnostima postojanja inspekcije Visokog suda i medija koji će nadgledati provođenje kaznenog postupka protiv K. 
U predmetu Symeou v. Greece od 1. svibnja 2009., tražena osoba žalila se na odluku o predaji Grčkoj, smatrajući da je Grčka prekršila procesna pravila prilikom izdavanja Europskog uhidbenog naloga, da je velik protek vremena od počinjenja djela, da postoji opasnost od kršenja prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije zbog nezakonitih dokaza te da bi time bilo prekršeno pravo iz članka 8. Konvencije, jer se za kazneno djelo može provesti postupak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Žalba je odbijena, s utvrđenjima da je u nadležnosti raspravnog suda države izdavanja naloga odluka o nezakonitosti dokaza. U odnosu na valjanost izdanog naloga navedeno je da sve i kad bi sudac utvrdio da je nalog nevaljan prema nacionalnom pravu države izdavanja, ta činjenica sama za sebe ne može poništiti izdani nalog. Predaja se odbija u slučajevima kada protek vremena od počinjenja djela do uhićenja po izdanom nalogu čine izručenje nepoštenim ili surovim. Međutim, ovaj konkretan slučaj nije odstupao od sličnih jednako ozbiljnih slučajeva, pa stoga, jer sudovi u Ujedinjenom Kraljevstvu jamče pošteni sudski postupak, u nedostatku dokaza u suprotno, smatra se da će tako postupati i grčki sudovi. Naime, bilo bi teško ustvrditi da postoji ozbiljan rizik od potpunog negiranja članka 6. Konvencije od strane Grčke, koja je država članica Europske unije i potpisnica Konvencije. Odbijen je i navod o povredi članka 8. Konvencije jer je utvrđeno da policija u Ujedinjenom Kraljevstvu nema namjeru pokrenuti progon, a Grčke vlasti zainteresirane su za kazneni postupak.
U predmetu Dudko v. Government of the Russian Federation od 19. svibnja 2010., prihvaćena je žalba izručenika na odobreno izručenje Ruskoj Federaciji. Žalitelj je naveo da zahtjev za izručenje nije u skladu s člankom 78. stavak 2.c Zakona te da postoji rizik od kršenja članka 6. Konvencije ako bi bio izručen. U žalbenom postupku utvrđeno je da zahtjev za izručenje nije bio u skladu s člankom 78. stavak 2.c Zakona o izručenju iz 2003., zbog lošeg prijevoda zahtjeva, koji nije bio preveden od sudskog tumača ili odvjetnika, pa se nije niti utvrđivala možebitna povreda ljudskih prava zajamčena Konvencijom.

4. ZAKLJUČAK I PERSPEKTIVE
Način postupanja Ujedinjenog Kraljevstva prema izdanim europskim uhidbenim nalozima država članica Europske unije nužno će biti promijenjen konačnim datumom BREXIT-a. Iz Zakona se više neće primjenjivati odredbe koje predstavljaju implementaciju Okvirne odluke. Takva situacija zasigurno će dovesti do usporavanja suradnje u kaznenim stvarima, koja je i sada sporija nego s drugim državama članicama Europske unije radi nepotpuno dosljedne implementacije Okvirne odluke, a s obzirom na rokove te prijeti mogućnost vraćanja na tradicionalnu ekstradiciju prema 2. Dijelu Zakona, koja je sporija i podložna političkoj diskreciji.


[1] Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL L 190, 18. 7. 2002.).
[2] Europska konvencija o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunski protokol Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1957. i Drugi dopunski protokol Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. (Nar. nov. - MU, br. 14/94).
[3]Austrija, Belgija, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Gibraltar, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luxembourg, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska.
[4] Proporcionalnost se ocjenjuje na temelju sljedećih elemenata: ozbiljnosti kaznenog djela, duljine kazne, troškova i prednosti izvršenja Europskog uhidbenog naloga.
[5]Navođenje u nalogu od strane nadležnog tijela svih potrebnih podataka o traženoj osobi i kaznenom djelu propisanih Zakonom.
[6]U predmetu Nikonovs v The Governor of HM Prison Brixton Visoki sud odbio je predaju jer uhićena osoba nije prethodno saslušana u najkraćem mogućem roku - bila je uhićena u petak, a saslušana je u ponedjeljak.
[7] Sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji, terorizam, trgovanje ljudima, spolno iskorištavanje djece i dječja pornografija, nezakonita trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima, nezakonita trgovina oružjem, streljivom i eksplozivnim tvarima, korupcija, prijevare (uključujući i prijevare koje ugrožavaju financijske interese Europskih zajednica u smislu Konvencije od 26. srpnja 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica), pranje prihoda stečenog kaznenim djelom, krivotvorenje novca (uključujući euro), računalni kriminalitet, kaznena djela protiv okoliša (uključujući ilegalnu trgovinu ugroženim životinjskim i biljnim vrstama), olakšavanje neovlaštenog prelaska državne granice i boravka, ubojstvo, teška tjelesna ozljeda, nezakonita trgovina ljudskimorganima i tkivom, otmica, protupravno oduzimanje slobode iuzimanje talaca, rasizam i ksenofobija, organizirana ili oružana pljačka, nezakonita trgovina kulturnim dobrima, uključujući antikvitetima i umjetničkim djelima, prijevare, reketarenje i iznuda, krivotvorenje i piratstvo proizvoda, krivotvorenje i trgovina administrativnim ispravama, krivotvorenje različitih oblika sredstava plaćanja, nezakonita trgovina hormonskim tvarima i ostalim stimulansima rasta, nezakonita trgovina nuklearnim ili radioaktivnim tvarima, trgovina ukradenim vozilima, silovanje, podmetanje požara, kaznena djela u nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, protupravno oduzimanje zrakoplova ili plovila, sabotaža.
[8] MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10.
[9] Prava i slobode transponirana u Zakon o ljudskim pravima- Članak 2: Pravo na život- Članak 3: Zabrana mučenja- Članak 4: Zabrana ropstva i prisilnog rada- Članak 5: Pravo na slobodu i sigurnost- Članak 6: Pravo na pošteno suđenje- Članak 7: Nema kazne bez zakona- Članak 8: Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života- Članak 9: Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi- Članak 10: Sloboda izražavanja- Članak 11: Sloboda okupljanja i udruživanja- Članak 12: Pravo na brak- Članak 14: Zabrana diskriminacije- Protokol br. 1- Članak 1: Zaštita vlasništva- Članak 2: Pravo na obrazovanje- Članak 3: Pravo na slobodne izbore- Protokol br. 6- Članak 1: Ukidanje smrtne kazne- Članak 2: Smrtna kazna za vrijeme rata
[10]1. težina kaznenog djela zbog koje se traži izručenje2. vjerojatna kazna koja bi bila izrečena ako se tražena osoba proglasi krivom 3. mogućnost da nadležna tijela države izdavanja naloga poduzmu mjere koje bi bile manje prisilne od izručenja
[11]Izabranog branitelja ili branitelja po službenoj dužnosti ako nema sredstava.
[12] Correspondence with Ministers, House of Lords, European Union Comitee, 2 nd Report of Session, 2009-10, str. 217.
[13] Council Document 9974/1/07 REV 1 EXT 1 CRIMORG 96 COPEN 76 EJN 12 EUROJUST 26.
[14] IZVOR: National Crime Agency, Wanted from the UK: European Arrest Warrant Statistics 2009-2016 (Calendar Year) (July 2016): http://www.nationalcrimeagency.gov.uk/publications/european-arrest-warrant-statistics/wanted-from-the-uk-european-arrest-warrant-statistics/691-wanted-from-the-uk-european-arrest-warrant-statistics-2009-may-2016-calendar-year [accessed 19 July 2017].
[15] HH v Deputy Prosecutor of the Italian Republic, Genoa (2012) 3 WLR 90.
[16] Soering v United Kingdom (1989) 11 EHRR 439 at 113.
[17] Shankaran v India (2014) EWHC 957 (Admin).
[18] Vincent Brown aka Vincent Bajinja, Charles Munyaneza, Emmanuel Nteziryayo, Celestin Ugirashebuja v The Government of Rwanda, The Secretary of State for the Home Department (2009) EWHC 770 (Admin).