07.09.2015.

Ostvarivanje ustavnog jamstva iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske

U ovom članku autorica piše o sadržaju i ostvarivanju ustavnog jamstva iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske, kojim se jamči svakomu poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Povezujući te odredbe s člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te praksom Europskog suda za ljudska prava i pravnim stajalištima recentnih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupcima koji se odnose na skrb o djeci i središnjem mjestu ostvarenja načela najboljeg interesa djeteta, autorica ističe da su načelna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske o značenju i domašaju ustavnih jamstava iz članka 35. Ustava suglasna s onima ESLJP-a te se kroz noviju praksu Ustavnog suda i dalje razvijaju.
1.Uvodne napomene
Članak 35. Ustava Republike Hrvatske1 svakome jamči poštovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.2 U dijelu koji se odnosi na zaštitu obiteljskog života temeljna svrha toga ustavnog jamstva jest zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan obiteljski život. Ustavni sud u svojim odlukama ističe da u odnosu na poštovanje obiteljskog života država ima negativne i pozitivne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države da se suzdrži od miješanja u obiteljski život pojedinaca, osim u slučajevima propisanima zakonom3 i u skladu s načelom razmjernosti4, razmatranim u svjetlu pravila koja vrijede u demokratskoj državi.5 Pozitivne obveze obuhvaćaju dužnost države da aktivno djeluje radi ostvarivanja pretpostavki za poštovanje i djelotvornu zaštitu obiteljskog života svojih građana, pa i onda kada to pretpostavlja uređivanje privatnih odnosa među njima. Ustavni sud u svojim odlukama iz ovog područja naglašava da država ima široko područje slobode prosudbe pri uređivanju toga pitanja odnosno pri odlučivanju o tome koje aktivnosti ili mjere treba poduzeti radi ostvarivanja ustavnog jamstva iz članka 35. Ustava, pri čemu se uvažavaju i postojeće mogućnosti društvene zajednice i njezinih pojedinaca. 

2.Stajališta Europskog suda za ljudska prava
Člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija)6 jamči se pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.7 Jasna Omejec, razmatrajući članak 8. Konvencije i praksu Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) vezano uz ovaj članak, navodi: 

»Jamčenje i zaštita dobara i vrijednosti iz članka 8. Konvencije, koji se odnose na osobnu autonomiju pojedinca, odražava građanski lik demokratskog društva. Interights ističe da se članak 8. Konvencije primarno odnosi na privatne aspekte svakodnevnog života. Upravo je svakidašnjost ono što zaštitu, koju pruža članak 8. Konvencije, čini tako važnom unutar kataloga ljudskih prava. Zaštita privatnosti života pojedinaca usko je vezana uz ljudsko dostojanstvo.
Zbog svoje usmjerenosti prema osobnoj autonomiji pojedinca, prava iz članka 8. Konvencije, više od svih ostalih, povezana su sa složenim pitanjima prosudbe osobne i društvene moralnosti. Nema suvremene države koja ne bi prihvatila postavke o apsolutnoj zabrani mučenja, čak ako u praksi i propušta poštovati tu zabranu. Međutim, kad je riječ o pravima zajamčenim člankom 8. Konvencije, takve jednoglasnosti nema. Države pokušavaju, svaka na svoj način i u svom kulturološkom, svjetonazorskom, etičkom, vjerskom, socijalnom i drugom okruženju, nametnuti ograničenja koja se tiču činjenica o tome kako ljudi žive, s kim žive, gdje žive, kako uređuju svoje živote i na koji se način odnose prema drugim članovima obitelji. Stoga presude Europskog suda vezane uz članak 8. Konvencije, to jest osobnu autonomiju čovjeka, ne počivaju na formaliziranim standardima. One su uvijek kontekstualizirane.«8

Potrebno je istaknuti da pozitivne obveze države na temelju članka 8. Konvencije, između ostaloga, uključuju sve što je usmjereno ostvarivanju prava roditelja na ostvarenje obiteljske zajednice sa svojim djetetom, odnosno mjere koje će im, u okviru realnih mogućnosti, omogućiti »sjedinjenje« sa svojim djetetom.9 Međutim, obveza domaćih vlasti na poduzimanje takvih mjera nije apsolutna. Priroda i opseg mjera ovisit će o okolnostima svakog slučaja, uz obvezu vođenja računa o pravima i interesima svih uključenih, a posebice o najboljim interesima djeteta i ostvarivanju njegovih prava.
ESLJP je, primjenjujući mjerodavne odredbe Konvencije, s pripadajućim Protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12 i 13 u svojim odlukama koje se tiču prava na obiteljski život, u koja, između ostaloga, ulaze roditeljska prava i pravo na skrb, istaknuo obvezu države da omogući roditeljima da budu uključeni u postupak kojim se odlučuje o skrbi nad djetetom, i to do stupnja koji će im omogućiti potrebnu zaštitu njihovih interesa.10Također, pri odlučivanju o izvršavanju roditeljskih prava država mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i roditelja, s time da se pri tome posebna važnost mora dati najboljem interesu djeteta, koji ovisno o njegovoj prirodi i ozbiljnosti, može nadjačati interes roditelja.11

3.Stajališta Ustavnog suda RH
Ustavni sud u odlukama, također, ističe stajalište da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci, središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta.
12 U tom smislu, kako naglašava Ustavni sud, svakako je potrebno uzeti u obzir standard »najbolji interes« iz Konvencije o pravima djeteta13, koja je prema članku 134. Ustava iznad zakona. Suglasno članku 12. Konvencije o pravima djeteta, države stranke Konvencije dužne su osigurati djetetu koje je sposobno oblikovati svoje osobno mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svoga mišljenja o svim pitanjima koja se na njega odnose i uvažavati to mišljenje u skladu s dobi i zrelošću djeteta (stavak 1.). Suglasno stavku 2. istog članka, u tu se svrhu djetetu mora osigurati da bude, izravno ili preko posrednika odnosno odgovarajuće službe, saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je u skladu s postupovnim pravilima domaćeg prava. U skladu s tim, slijedeći zahtjeve iz članka 63. stavaka 1. i 2. Ustava, sud koji odlučuje o tome kojem će roditelju povjeriti trajnu skrb o djeci nakon razvoda, kao i pri određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja roditelja i djeteta, mora voditi računa o postizanju ravnoteže između zahtjeva za osiguravanjem prava djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, s jedne strane i obveze roditelja da mu to pravo osiguraju te prava (ali i dužnosti) oba roditelja na odgoj djeteta, s druge strane. 

3.1. Odluka USRH broj U-III-1380/2014 od 20. svibnja 2015.
Kroz praksu Ustavnog suda prati se važnost koju Ustavni sud daje zaštiti ustavnih prava u osjetljivim pitanjima iz obiteljskog života. Ustavni je sud Odlukom broj U-III-1380/2014 od 20. svibnja 2015.14 usvojio ustavnu tužbu, ukinuo rješenje Županijskog suda u B. broj: Gž-1279/2013-2 od 23. siječnja 2014. i rješenje Općinskog suda u S. broj: R1-74/12-14 od 5. ožujka 2013. te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je svoju ocjenu zasnovao na člancima 29. stavak 1. i 35. Ustava te člancima 6. stavak 1. i 8. Konvencije. Ustavni sud istaknuo je da članak 35. Ustava svakome jamči poštovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Iz toga ustavnog jamstva izveden je cijeli niz konkretnih zahtjeva, koji se na prvom mjestu odnose na postupanje javnih vlasti prema pojedincima. Osnovni zahtjev je poštovanje ljudskog dostojanstva, koje bi trebalo biti implicitno sadržano u svim postupanjima. Pravna zaštita osobnog i obiteljskog života osigurana je obiteljskim pravom. Obiteljskim je pravom uređen pravni status osoba lišenih poslovne sposobnosti - od zakonskih pretpostavki, preko sudskog postupka i ovlasti nadležnih tijela, do učinka. U obiteljskom se pravu štiti i ljudsko dostojanstvo, između ostaloga, i proglašenjem osoba nesposobnim za rasuđivanje, upravo iz razloga što mogu svojim postupcima ugroziti svoju osobnost, svoja prava i interese, a ponekad i one drugih osoba. Ustavni sud je podsjetio da u odnosu na poštovanje osobnog života država ima negativne i pozitivne obveze. Kad je riječ o pozitivnim obvezama države, Ustavni sud je primijetio da je ustavni pojam poštovanja osobnog života neodređen. Stoga se uvijek mora voditi računa da se tumačenja obveze države na poštovanje toga života mogu razlikovati od slučaja do slučaja. Polazeći od postavke da država ima određenu slobodu prosudbe pri izboru mjera koje će omogućiti poštovanje osobnog života iz članka 35. Ustava, Ustavni sud u postupku ispitivanja eventualnih povreda navedenog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju uvijek vodi računa o pravičnoj ravnoteži, koju valja postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini.
Ustavni je sud u ovoj Odluci podsjetio i na načelno stajalište ESLJP-a kako oduzimanje poslovne sposobnosti može dovesti do miješanja u privatni život određene osobe.15 Ustavni sud je pri razmatranju konkretne pravne stvari imao na umu i stajališta iznesena u presudi Yildiz protiv Austrije.16 U toj presudi ESLJP izrijekom je utvrdio da odluke nadležnih tijela država članica, u mjeri u kojoj mogu utjecati na prava zaštićena člankom 8. stavak 1. Konvencije, moraju biti nužne u demokratskom društvu, to jest opravdane neposrednom društvenom potrebom i, osobito, razmjerne legitimnom cilju koji se želi postići. 
Ustavni sud istaknuo je da je predmet konkretnog ustavnosudskog postupka utvrditi opstojnost prava na poštovanje osobnog života, a posebno s aspekta ravnoteže između ostvarivanja najboljeg interesa podnositelja i društvene zajednice. Ustavni sud naveo je da je lišenje osobe poslovne sposobnosti, pa čak i djelomično, izuzetno ozbiljna mjera, koja bi trebala biti zadržana samo za iznimne okolnosti. Lišavanje osobe poslovne sposobnosti, bilo potpuno ili djelomično, predstavlja miješanje države u osobni život pojedinca jer osoba lišena poslovne sposobnosti u potpunosti gubi ili joj se ograničava mogućnost da svojim postupcima, izjavama i radnjama proizvodi pravne učinke. Bez poslovne sposobnosti pojedinac ne može samostalno i svojevoljno upravljati svojim životom, stoga treba imati na umu kako poslovna sposobnost predstavlja pravo na život u punom smislu. Imajući na umu važnost posljedica koje takve mjere imaju na osobni život pojedinca, Ustavni sud smatrao je kako je nužno da sudovi, nadležni rješavati takve slučajeve, pažljivo ispitaju sve relevantne čimbenike kako bi se osiguralo ispunjenje uvjeta iz članka 35. Ustava.
Čak i kad državna tijela utvrde, s potrebitim stupnjem sigurnosti, da osoba nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima i kojoj je potrebna pomoć, skrb i nadzor, potpuno lišavanje poslovne sposobnosti trebalo bi biti primijenjeno kada se utvrdi da nijedna druga manje restriktivna mjera ne bi poslužila svrsi ili kad su druge manje restriktivne mjere neuspješno već pokušane.17 Ustavni sud ocijenio je da je sud, s obzirom na navedeno, prilikom preispitivanja prijedloga nadležnog centra za socijalnu skrb morao provesti test opravdanosti miješanja u podnositeljevo pravo na poštovanje prava na njegov osobni život. U tom je smislu, sud, osim što je utvrdio da je mjera lišavanja poslovne sposobnosti imala pravni temelj u Obiteljskom zakonu, morao u konkretnom predmetu utvrditi ima li navedena mjera legitiman cilj i je li za tom mjerom postojala prijeka društvena potreba. Stoga je Ustavni sud proveo test opravdanosti u tom dijelu. 
Na temelju navedenoga Ustavni sud ocijenio je da sud nije s potrebitim stupnjem sigurnosti utvrdio da podnositelj nije sposoban brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili da ugrožava prava i interese drugih osoba. Te su činjenice sudovi tijekom postupka trebali utvrditi, ali su to propustili učiniti. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, Ustavni sud procijenio je da je pokretanje postupka radi oduzimanja poslovne sposobnosti podnositelja, dovelo do povrede članka 35. Ustava. Ustavni sud naveo je da je do povrede toga prava u postupovnom aspektu došlo i zbog ostalih povreda prava na pravično suđenje. Ustavni sud primijetio je da je ESLJP u predmetu Salontaji Drobnjak protiv Srbije18 izrazio stajalište da, iako članak 8. Konvencije ne sadržava izričite postupovne zahtjeve, »postupak donošenja odluka uključen u mjere miješanja mora biti pravičan i takav da osigurava potrebno poštovanje interesa zaštićenih člankom 8. Konvencije«. Ustavni sud ocijenio je da je zbog načina zastupanja, koje je pozitivna obveza države u djelotvornoj zaštiti osobnog života podnositelja, podnositelju, zanemarivanjem načela jednakosti oružja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava. Ta povreda naglašena je činjenicom da podnositelj nije bio primjereno zastupan niti po posebnoj skrbnici niti po odvjetnici na tako važnom ročištu, čime je stavljen u nepovoljniju postupovnu poziciju od predlagatelja mjere. To je Ustavni sud utvrdio bez obzira na to što Obiteljski zakon (u nastavku teksta: ObZ).19 ne predviđa da neovisni odvjetnik obvezno zastupa određenu osobu, usprkos vrlo ozbiljnoj naravi pitanja o kojima je riječ i mogućih posljedica takvog postupka.20

U Odluci broj U-III-1336/2015 od 20. svibnja 2015.,
21 razmotrivši ustavnu tužbu u odnosu na istaknute povrede prava zajamčenih člankom 35. Ustava te člankom 8. Konvencije, Ustavni sud naglasio je da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta. Također, ponovio je stajalište da polazeći od postavke da država uživa široku slobodu prosudbe pri izboru mjera koje će omogućiti poštovanje obiteljskog života iz članka 35. Ustava, Ustavni sud u postupku ispitivanja eventualnih povreda navedenog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju uvijek vodi računa o pravičnoj ravnoteži koju valja postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Eventualne povrede prava na poštovanje obiteljskog života iz članka 35. Ustava i prava na poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Konvencije moraju se, prema stajalištu Ustavnog suda, ispitivati na način da se postupak koji je prethodio ustavnosudskom sagledava kao jedinstvena cjelina, neovisno o vrsti postupka (upravni, sudski) i tijelima koja ga provode (tijela socijalne skrbi, sudovi). 
Ustavni sud ocijenio je da su u konkretnoj pravnoj stvari odlučivali zakonom ustanovljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz spisa predmeta Ustavni sud utvrdio je da je prvostupanjski sud, sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku, proveo dokazni postupak i da je podnositeljici bilo omogućeno, uz pravnog zastupnika odobrenog putem besplatne pravne pomoći, pratiti postupak i sudjelovati u njemu. Ustavni sud ocijenio je da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo koje u članku 35. jamči Ustav, odnosno pravo koje Konvencija jamči u članku 8.22

3.2. Odluka USRH broj U-III-1008/2015 od 1. srpnja 2015.
Ustavni sud je Odlukom U-III-1008/
 2015 od 1. srpnja 2015.
23 djelomično usvojio ustavnu tužbu, ukinuo presudu Županijskog suda u Z. broj: Gž2-520/14-2 od 16. prosinca 2014., u dijelu kojom je potvrđena točka IV. izreke Općinskog suda u Z. broj: P2-35/13-58 od 27. listopada 2014., ispravljena rješenjem suda od 29. listopada 2014. i točku IV. izreke presude Općinskog suda u Z. broj: P2-35/13-58 od 27. listopada 2014., koja je ispravljena rješenjem suda od 29. listopada 2014. Ustavni sud je predmet u ukinutom dijelu vratio Općinskom sudu u Z. na ponovni postupak.24
Kao mjerodavne u konkretnom predmetu, Ustavni sud naveo je članke 100., 102. i 295. ObZ-a. Ustavni sud ocjenjivao je osporene presude s aspekta članka 29. stavka 1., 62. i 63. Ustava i članaka 3. i 9. stavaka 1. 2. i 3. Konvencije o pravima djeteta. U obrazloženju odluke Ustavni sud istaknuo je svoje stajalište u odnosu na važnost članka 35. Ustava te njegovu temeljnu svrhu - zaštitu pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan obiteljski život. Obveza je države da u konkretnoj situaciji osigura ostvarivanje najboljih interesa malodobne djece, osobito imajući na umu potrebu postizanja ravnoteže između prava (ali i dužnosti) oba roditelja na skrb i druženje s djecom, podnositeljice kao majke, s kojom djeca ne žive, s jedne strane, i drugog roditelja (oca), s druge strane. Ustavni sud ocijenio je osnovanim prigovor podnositeljice o neadekvatno provedenom postupku u odnosu na odluku o susretima i druženjima podnositeljice i maloljetne djece na način određen u točki IV. izreke prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud ocijenio je da je pravilna i zakonita odluka prvostupanjskog suda o načinu održavanja susreta i druženja podnositeljice s djecom. Ustavni sud utvrdio je da pravo podnositeljice da viđa svoju djecu nije nikada bilo sporno. Međutim, Ustavni sud ocijenio je da je pravo podnositeljice da viđa svoju djecu na način određen u točki IV. izreke presude, prema prigovoru podnositeljice, onemogućeno zbog statusnih promjena nadležnog Obiteljskog centra, koje su dovele do drukčije organizacije rada i radnog vremena toga Obiteljskog centra, slijedom čega taj Obiteljski centar nije u mogućnosti osigurati uvjete za održavanje susreta i druženja podnositeljice s djecom na način kako je određeno u točki IV. izreke prvostupanjske presude. Ustavni sud istaknuo je da je podnositeljica ustavne tužbe navedeni prigovor istaknula u žalbi protiv prvostupanjske presude, ali da taj sud nije odgovorio na navedeni žalbeni navod podnositeljice, već je u obrazloženju drugostupanjske presude naveo da je podnositeljica ovlaštena, u slučaju kada se na njezinoj strani u bitnome promijene okolnosti, sukladno članku 102. ObZ-a, zahtijevati donošenje, između ostaloga, nove odluke o susretima i druženjima djeteta s drugim roditeljem.
Uzimajući u obzir da je prvostupanjski sud odluku o održavanju susreta i druženja podnositeljice s djecom donio tako što je prihvatio prijedlog službene osobe nadležnog centra za socijalnu skrb, koju je odluku drugostupanjski sud potvrdio, Ustavni sud ocijenio je da, iako sudovi podnositeljici nisu zabranili susrete i druženja s djecom, činjenica je da su određivanjem susreta i druženja na način određen u točki IV. izreke prvostupanjske presude onemogućili podnositeljicu na ostvarivanje učinkovitog kontakta s njezinom djecom jer nisu prethodno provjerili mogućnosti održavanja susreta i druženja uz stručni nadzor subotom u nadležnom Obiteljskom centru. 
Ustavni je sud, polazeći od činjenice da je djetetov kontakt s oba roditelja pretpostavka uspješnog ostvarivanja prava djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, a imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, ocijenio da su osporenim odlukama, u dijelu kojim je odlučeno o načinu i vremenu održavanja susreta maloljetne djece s podnositeljicom, sudovi propustili osigurati pravo podnositeljice na poštovanje njezina obiteljskog života u odnosu na njezino pravo na učinkovite kontakte s njezino četvero maloljetne djece. Ustavni sud utvrdio je da sudovi nisu poštovali navedene zahtjeve iz članka 63. stavaka 1. i 2. Ustava.25 

3.3. Odluka USRH broj U-III-929/2012 od 11. ožujka 2015.
Povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 35. podnositelji ističu u ustavnim tužbama koje su vezane uz postupke proizašle iz osjetljivih osobnih i obiteljskih situacija. Zanimljivo je, kao prikaz širokog kruga postupaka u kojima se ističu povrede ustavnih prava zajamčenih člankom 35. Ustava, istaknuti Odluku broj U-III-929/2012 od 11. ožujka 2015.,26 kojom je Ustavni sud odbio ustavnu tužbu. Polazeći od obrazloženja ustavne tužbe, Ustavni sud razmatrao ju je s aspekta eventualne povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 29. stavkom 1. te 38. stavcima 1. i 2. Ustava. Međutim, Ustavni sud naglasio je da polazi od sveobuhvatnog pristupa Ustavu, sagledavajući njegove odredbe kao jedinstvenu cjelinu. Stoga je pri razmatranju podnositeljeve ustavne tužbe uzeo u obzir i članak 35. Ustava. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu povrijeđene sloboda izražavanja misli i sloboda mišljenja podnositelja. Uzimajući u obzir ustavno pravo zajamčeno člankom 35. Ustava, Ustavni sud ocijenio je ustavnopravno prihvatljivim osporeno pravno stajalište Vrhovnog suda zbog pretežnosti interesa zaštite dostojanstva tužitelja u odnosu na razmatrana ustavna prava podnositelja u osobitim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud napomenuo je da podnositelj nije vodio računa o tužiteljevu dostojanstvu s obzirom na navode u spornom članku da je tužitelj »ruralni gospodin«, koji obožava narodnjake te pokazivanjem stila njegova odijevanja i navodima da u ruci ima ključeve automobila, »a ako taj automobil nije sportski. Ustavni sud naveo je da neovisno o kontekstu u kojem su takvi negativni vrijednosni sudovi o drugoj osobi izrečeni, oni predstavljaju omalovažavanje i nepoštovanje dostojanstva drugog. Ustavni sud ocijenio je da podnositelju osporenom odlukom nisu povrijeđena ni ustavna prava iz članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava.

3.4. Odluka USRH broj U-III-256/201 od 5. ožujka 2015.
Podnositelji su isticali povredu članka 35. Ustava i u ustavnoj tužbi podnesenoj povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosio na odbijanje zahtjeva jednog od podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo. Ustavni sud Odlukom broj U-III-6256/2011 od 5. ožujka 2015.27 odbio je ustavnu tužbu, ocijenivši neosnovanim prigovor podnositelja u povodu spajanja obitelji jer obrazloženje osporene presude Upravnog suda sadržava dostatne i relevantne razloge zašto je u konkretnom slučaju odbijen zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnositelja V. G., na temelju članka 13. stavak 1. točka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu (u nastavku teksta: ZHD)28. Ustavni je sud zaključno napomenuo da podnositelj V. G. nije prekludiran u zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva po nekoj drugoj osnovi sukladno odredbama ZHD-a, te ako smatra da je ispunio uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva po nekoj drugoj osnovi, može podnijeti novi zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. Ustavni sud ocijenio je da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno člankom 35. Ustava.
 

1 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 -Odluka USRH).
2 Članak 35. Ustava glasi: »Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«
3 Članak 61. stavak 2. Ustava.
4 Članak 16. Ustava.
5 Članak 1. stavak 1. Ustava.
6 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06).
7 Članak 8. Konvencije glasi: »1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«
8 Jasna Omejec, »Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava«, strasbourški acquis, drugo dopunjeno izdanje, Novi informator, Zagreb, 2014., str. 930 i 931.
9 Vidi predmet Johansen protiv Norveške, presuda, 7. kolovoza 1996., zahtjev br. 17383/90.
10 Mutatis mutandis, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1987., par. 63-65, te Elsholz protiv Njemačke, presuda od 13. srpnja 2000., par. 52.
11 Mutatis mutandis, Sahin protiv Njemačke, zahtjev br. 30943/96, presuda od 8. srpnja 2003. par. 65, 66, te Elsholz protiv Njemačke, par. 50.
12 Više u Miroslav Šeparović, »Dobrobit djeteta i najbolji interes djeteta u sudskoj praksi«, Novi informator, Zagreb, 2014.
13 Konvencija o pravima djeteta, New York, 20. studenoga 1989. - Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta - Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji (Nar. nov. - MU, br. 12/93 i 20/97).
14 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 75/15 i na internetskoj stranici Ustavnog suda (u nastavku teksta: www.usud.hr).
15 Vidi Shtukaturov protiv Rusije, zahtjev, br. 44009/05, par. 83, ECHR 2008., i Lashin protiv Rusije, presuda, 22. siječnja 2013., zahtjev br. 33117/02, par. 77.
16 Presuda Yildiz protiv Austrije od 31. listopada 2002., br. zahtjeva 37295/97.
17 Vidi presudu Ivinović protiv Hrvatske, 18. rujna 2014., br. zahtjeva 13006/13, par. 44.
18 Presuda Salontaji Drobnjak protiv Srbije od 22. rujna 2009., zahtjev, br. 36500/05, par. 49.
19 Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 36/04, 107/07, 57/11 i 61/11). Vidi rješenje Ustavnog suda broj U-I-3101/2014, U-I-3173/2014, U-I-3264/2014, U-I-6341/2014, U-I-6401/2014, U-I-6541/2014, U-I-6701/2014, U-I-6907/2014, U-I-7133/2014 od 12. siječnja 2015., objavljeno u Nar. nov., br. 5/15 i na www.usud.hr, kojim je u točki III. izreke određeno: »Na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - proč. tekst), do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz točke II. izreke ovog rješenja primjenjuje se Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13).«
20 Vidi M. S. protiv Hrvatske, presuda 25. travnja 2013., zahtjev br. 36337/10, par. 104.
21 Odluka je objavljena na www.usud.hr.
22 Ustavni sud je Odlukom U-III-1269/2014 od 29. travnja 2015. (Odluka je objavljena na www.usud.hr) odbio ustavnu tužbu obrazloživši: »Polazeći od činjenice da je djetetov kontakt s oba roditelja pretpostavka uspješnog ostvarivanja prava djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da je odlukama nižestupanjskih sudova uspostavljena pravična ravnoteža između interesa malodobnog djeteta i oca, pri čemu podnositelju nije povrijeđeno pravo koje u članku 35. jamči Ustav.«
23 Odluka je objavljena na www.usud.hr.
24 U preostalom dijelu Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu.
25 Ustavni sud je ocijenio da su sudske odluke u dijelu odluke s kojim će od roditelja, nakon razvoda braka mlt. djeca živjeti, kao i glede visine uzdržavanja, donesene u zakonito i pravilno provedenom postupku, u kojem su poštovana Ustavom i zakonom propisana postupovna jamstva. Stoga da nema osnove tvrdnja podnositeljice da je sudski postupak u tom dijelu vođen na način koji joj nije osigurao pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
26 Odluka je objavljena na www.usud.hr.
27 Odluka je objavljena na www.usud.hr.
28 Zakon o hrvatskom državljanstvu (Nar. nov., br. 53/91, 70/91 - ispr., 28/92 i 113/93 - Odluka USRH).
29 Vidi Jasna Omejec, op. cit., str. 931.