1. Uvodne napomene
Radni uvjeti i trajanje radnog vremena zaposlenika bitno obilježavaju život i kvalitetu života svakog čovjeka. Dužina radnog vremena utječe na produktivnost i rast gospodarstva, međutim, duže radno vrijeme može dovesti do smanjenja produktivnosti i rasta gospodarstva zbog nezadovoljstva zaposlenika, zbog narušenog zdravlja te smanjenja slobodnog radnog vremena, što dovodi do porasta negativnih trendova u društvu, kao što su pad nataliteta, rastave, delikvencije i ostalih negativnih trendova u društvu. Zbog globalizacije i konkurentnosti, s jedne strane, te usklađivanja s drugim životnim aktivnostima, s druge strane, organiziranje radnog vremena je bitno, a kako radni odnosi imaju ugovorni karakter, propisi o radnom vremenu moraju imati obvezujući i zaštitni karakter, pri čemu se radno vrijeme ne može ugovoriti u dužem trajanju nego što je to zakonom propisano. U Republici Hrvatskoj područje radnog vremena uređeno je Zakonom o radu¹ te se na temelju tog Zakona radno vrijeme može podijeliti na puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, skraćeno radno vrijeme, preraspodijeljeno radno vrijeme, noćni rad te smjenski rad. Pri tome je, jedno od najznačajnijih pitanja za radnike, koje je regulirano tim Zakonom, rad duži od rada u punome, odnosno nepunome radnom vremenu (prekovremeni rad), posebno u odnosu na dužinu trajanja prekovremenog rada i u odnosu na socijalne kriterije i kategorije osoba kojima se takav rad zabranjuje ili ne preporučuje. Također je bitno istaknuti da je zakonodavac svoje odredbe u Zakonu o radu, koje uređuju institut radnog vremena, u potpunosti uskladio s Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 4. studenoga 2003., o određenim oblicima organizacije radnog vremena, a radi zaštite zdravlja i sigurnosti na radu radnika.

2. Definicija radnoga vremena
Postoje različite definicije radnoga vremena, a koje uglavnom definiraju radno vrijeme kao vrijeme koje zaposlenik provodi u radu, i u kojem je on dužan biti na raspolaganju poslodavcu. Prema odredbi članka 42. Zakona o radu, radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojemu je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojemu je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Iz navedene definicije radnog vremena, prema našemu mišljenju, nije uočljivo što sve obuhvaća radno vrijeme, odnosno ulaze li u radno vrijeme i dnevne pauze ili dnevni odmori, dežurstvo ili pripravnost. S obzirom na definiciju da je radno vrijeme ono vrijeme koje je zaposlenik dužan provesti na poslu i biti na raspolaganju poslodavcu, onda bi dnevni odmor, te dežurstvo, pripravnost i sl. ulazili, odnosno bili sastavnim dijelom radnog vremena. Međutim, Zakon o radu razlikuje pripravnost i dežurstvo te u članku 42. stavak 2. propisuje da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, a u stavku 3. istog članka propisuje da se vrijeme pripravnosti i visina naknade za nju uređuje ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Dakle, pripravnost radnika obavlja se na mjestu gdje radnik ne obavlja poslove, kao ni na mjestu koje je odredio poslodavac, pa, stoga, pripravnost ne ulazi u radno vrijeme, ali za tu pripravnost radnik ima pravo na naknadu utvrđenu ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. U slučaju da poslodavac pozove radnika, prema članku 42. stavak 4. Zakona o radu, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove, prema pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.

3.1. Puno radno vrijeme
Zakon o radu razlikuje puno i nepuno radno vrijeme te određuje samo najduže trajanje punog radnoga vremena, koje, na temelju članka 43. stavak 2., ne smije biti duže od 40 sati tjedno. S obzirom na to da Zakon ne određuje donju granicu trajanja radnoga tjedna, ostavljena je mogućnost da se može odrediti i kraće radno vrijeme od 40 sati tjedno. Člankom 43. stavak 3. Zakona o radu određeno je da, ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno. To ujedno znači da se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, može odrediti kraće radno vrijeme od 40 sati tjedno, kao puno radno vrijeme. Dakle, puno radno vrijeme mjeri se u satima rada, a određuje se za radni tjedan. Ovisno o organizaciji i vrsti posla, puno radno vrijeme može biti jednokratno (određen početak i svršetak tijekom jednog radnog dana), dvokratno (određeni sati rada u dva dijela tijekom radnog dana) i smjensko (određeno kad se proces rada odvija bez prekida). 

3.2. Nepuno radno vrijeme
Ovisno o vrsti i obujmu posla, poslodavac s radnikom može sklopiti ugovor o radu na nepuno radno vrijeme, odnosno na radno vrijeme manje od 40 sati tjedno. Institut je nepunog radnog vremena, uglavnom, uveden iz objektivnih razloga zbog vrste djelatnosti (npr. poljoprivrede, turizma, trgovine i sl.) i kad je obujam posla takav da ne zahtijeva rad u punom radnom vremenu. Taj institut je, također, dvostrane prirode jer u nekim slučajevima nepuno radno vrijeme zahtijeva poslodavac, dok ga, u drugim slučajevima, zahtijeva sam radnik zbog privatnih razloga. U pogledu prava i obveza radnika koji radi u nepunom radnom vremenu Zakon o radu izjednačuje ih s radnicima koji rade u punom radnom vremenu (osim prava na plaću, koja im pripada razmjerno ostvarenim satima rada)². Međutim, radi sprječavanja rada dužim od punog radnog vremena, člankom 43. stavak 6. i 7. Zakona o radu, propisuje se da radnik ne može sklopiti ugovore o radu za nepuno radno vrijeme s više poslodavaca s ukupnim radnim vremenom dužim od punog radnog vremena te da je prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno radno vrijeme, dužan obavijestiti poslodavca o sklopljenim ugovorima o radu za nepuno radno vrijeme s drugim poslodavcem, odnosno drugim poslodavcima. Nadalje, člankom 43. stavak 8. Zakona o radu propisano je da će se, ako je za stjecanje određenih prava važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem, razdoblja rada u nepunom radnom vremenu smatrati radom u punom radnom vremenu. Ovo je veoma važna odredba, s obzirom na to da ta odredba daje radnicima s nepunim radnim vremenom jednaka prava u pogledu ostalih prava iz radnog odnosa koja ovise o dužini trajanja radnog odnosa, kao što je visina osnovice za otpremninu, godišnji odmor, dužina godišnjeg odmora i sl. Radi usklađivanja s pravnom stečevinom EU³, članak 43. stavak 9. Zakona o radu propisao je da je poslodavac dužan razmotriti zahtjev radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno radno vrijeme za sklapanjem ugovora za nepuno radno vrijeme, kao i radnika koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za sklapanjem ugovora za puno radno vrijeme, ako kod njega postoje mogućnosti za takvu vrstu rada. Dakle, nije riječ o obvezi poslodavca, nego samo o mogućnosti o kojoj odlučuje poslodavac i obvezi obavještavanja radnika o njegovoj odluci. 

3.3. Skraćeno radno vrijeme
Skraćeno radno vrijeme potpuno je različita kategorija od nepunog radnog vremena, a određuje se samo na onim poslovima na kojima nije moguće zaštititi radnika, ni uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu. Poslovi na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja te trajanje radnog vremena na takvim poslovima utvrđuju se posebnim propisom. Ako takvi poslovi nisu utvrđeni, ministar će na prijedlog osobe koja, prema Zakonu o radu, može biti stranka kolektivnog ugovora, uz suglasnost ministra nadležnog za poslove zdravstva pravilnikom urediti ta pitanja.⁴ Također se zakonom o radu propisuje zabrana rada dužeg od radnog vremena utvrđenog posebnim propisom, odnosno pravilnikom te zabranu zapošljavanja na takvim poslovima kod drugog poslodavca. Pri tome, daje se mogućnost da se kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu može odrediti da radnik, koji na tim poslovima radi skraćeno i ne radi u punom radnom vremenu, dio radnoga vremena, najduže do punog radnog vremena, radi na nekim drugim poslovima, koji nemaju prirodu poslova s povećanim rizikom za zdravlje.

Dakle, radi se o poslovima s povećanim rizikom za zdravlje i sposobnost radnika te je radno vrijeme skraćeno razmjerno štetnim utjecajima radnog mjesta radnika. Radnici su koji rade u skraćenom radnom vremenu, izjednačeni u ostvarivanju prava na plaću i drugih prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom s radnicima koji rade u punom radnom vremenu. Skraćeno se radno vrijeme trajno skraćuje ako to zahtijevaju uvjeti rada te se ne može zaštititi radnika od štetnih utjecaja, dok određene kategorije radnika mogu privremeno ili povremeno raditi sa skraćenim radnim vremenom, ovisno o zakonom propisanim mogućnostima i uvjetima. Tako, npr. pravo na rad s privremenim skraćenim radnim vremenom može ostvarivati jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju do navršene sedme godine djetetova života te pravo na povremeno skraćeno radno vrijeme može ostvariti radnica, nakon proteka obveznog porodnog dopusta, do navršene jedne godine djetetova života, odnosno za blizance, trojke ili više djece jednake dobi do navršene treće godine njihova života.

3.4. Prekovremeni rad
Kad je riječ o prekovremenom radu, pod tim se radom podrazumijeva dnevni rad koji je duži od rada u punom, odnosno nepunom radnom vremenu. Prekovremeni rad uređen je odredbama članka 45. Zakona o radu na način da se dopušta rad duži od punog radnog vremena, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad) u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe i to na zahtjev poslodavca, ali najviše do osam sati tjedno. Prema novim zaštitnim odredbama, prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje⁵. Tim zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o radu brisano je ograničenje broja prekovremenih sati na mjesečnoj razini od 32 sata, međutim, navedena promjena ne umanjuje prava radnika, nego predstavlja usklađenje s Direktivom 2003/88/EZ o određenim oblicima organizacije rada, a vezuje se za one mjesece koji imaju više od četiri tjedna, pri čemu, kao zaštitni mehanizam, ostaje tjedno i godišnje ograničenje. U slučaju da prekovremeni rad određenog radnika traje duže od četiri tjedna neprekidno ili više od dvanaest tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno ako prekovremeni rad svih radnika određenog poslodavca prelazi deset posto ukupnoga radnog vremena u određenom mjesecu, o prekovremenom radu mora se obavijestiti inspektor rada u roku osam dana od dana nastupa neke od navedenih okolnosti. Ako inspektor rada posumnja da prekovremeni rad štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost radnika, odredit će rok u kojem poslodavac o tome mora pribaviti nalaz i mišljenje liječnika ovlaštenog posebnim propisom.

3.4.1. Zabrana prekovremenog rada
Prekovremeni rad zabranjen je maloljetnim radnicima, dok trudnica, roditelj s djetetom do tri godine starosti, samohrani roditelj s djetetom do šest godina starosti i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, može raditi prekovremeno samo ako dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Pri tome treba istaknuti da će inspektor rada zabraniti prekovremeni rad ako štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost radnika, odnosno ako se obavlja protivno odredbama članka 45. Zakona o radu.

3.5. Preraspodjela radnog vremena
Preraspodjela radnog vremena je institut koji omogućuje da se u određenom razdoblju tijekom jednog razdoblja radi duže, ali zato u drugom kraće, ili da se uopće ne radi te se takvo radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom. Riječ je o institutu koji se može primijeniti pod određenim uvjetima, a uvjetovan je o prirodi posla. Tako je člankom 47. Zakona o radu propisano da se, ako priroda posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja, koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Također su propisane i obveze poslodavca kod uvođenja preraspodijeljenog radnog vremena, i to u slučaju kad preraspodjela radnog vremena nije predviđena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme, te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada. U pogledu maksimalnog trajanja propisana su i ograničenja te ono (uključujući i prekovremeni rad) ne smije biti duže od četrdeset osam sati tjedno. Iznimno od toga, preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena može trajati duže od četrdeset osam sati tjedno, ali ne duže od pedeset šest sati tjedno, odnosno šezdeset sati tjedno ako poslodavac posluje sezonski, pod uvjetom da je ono predviđeno kolektivnim ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Pri tome je poslodavac dužan na zahtjev inspektora rada, uz plan preraspodijeljenog radnog vremena, priložiti popis radnika koji su dali pisanu izjavu. Radnik koji u preraspodijeljenom radnom vremenu ne pristane na rad duži od četrdeset osam sati tjedno, ne smije zbog toga trpjeti štetne posljedice. Također je propisano da preraspodijeljeno radno vrijeme u razdoblju u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena može trajati najduže četiri mjeseca, osim ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, u kojem slučaju ne može trajati duže od šest mjeseci. Ako se radi o radu na određeno vrijeme za poslove koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom vremenu, ugovor o radu na određeno vrijeme sklapat će se u trajanju u kojem radnikovo prosječno radno vrijeme mora odgovarati ugovorenom punom ili nepunom radnom vremenu.

3.5.1. Zabrana rada u preraspodijeljenom  radnom vremenu
Zabranjen je rad maloljetnika u preraspodijeljenom radnom vremenu koji bi trajao duže od osam sati dnevno. Radi zaštite, isto kao i kod zabrane prekovremenog rada, trudnica, roditelj s djetetom do tri godine starosti i samohrani roditelj s djetetom do šest godina starosti te radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, može raditi u preraspodijeljenom punom ili nepunom radnom vremenu samo ako dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Inspektor rada zabranit će ili ograničiti preraspodijeljeno radno vrijeme, ako je ono protivno odredbama članka 47. Zakona o radu ili ako iz nalaza i mišljenja pribavljenog od ovlaštenog liječnika proizlazi da takav rad ugrožava zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost radnika.

3.6. Noćni rad
Sukladno pravnoj stečevini Europske unije, člankom 48. Zakona o radu propisana je definicija noćnog rada te je njime propisano da je noćni rad radnika koji, neovisno o njegovu trajanju, obavlja u vremenu između dvadeset dva sata uvečer i šest sati ujutro idućega dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata uvečer i pet sati ujutro idućega dana, ako za određeni slučaj Zakonom o radu ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća nije drukčije određeno. Za maloljetnike zaposlene u industriji, rad u vremenu između devetnaest sati uvečer i sedam sati ujutro idućega dana, smatra se noćnim radom, dok se za maloljetnike zaposlene izvan industrije, rad u vremenu između dvadeset sati uvečer i šest sati ujutro idućega dana, smatra noćnim radom. Iz navedene definicije noćnog rada razvidno je da nije bitno koliko je noćni rad trajao, odnosno da radnik ne mora raditi puno radno vrijeme po noći da bi se taj rad definirao kao noćni rad. Isto tako zakonom je definirano i tko je noćni radnik te se propisuje da je to radnik koji, prema rasporedu radnog vremena, redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnoga rada. Noćni rad ne smije trajati duže od osam sati dnevno te iznimno može trajati duže od osam sati, ali ne duže od dvanaest sati dnevno, pod uvjetom da je to ugovoreno kolektivnim ugovorom.

3.6.1. Zabrana noćnog rada
Zbog usklađivanja Zakona o radu s direktivama Europske unije o ravnopravnosti spolova i jednakih mogućnosti zapošljavanja zabrana noćnog rada nije jako restriktivna i više se ne odnosi na noćni rad žena u industriji, međutim, i dalje se propisuje zaštita maloljetnih osoba i trudnica. Tako, u članku 49. Zakona o radu zakonodavac propisuje da poslodavac ne smije odrediti noćni rad trudnici, osim ako trudnica takav rad zatraži i ako je ovlašteni liječnik ocijenio da noćni rad ne ugrožava njezin život ili zdravlje, kao i život ili zdravlje djeteta te se zabranjuje noćni rad maloljetnika, osim ako je takav rad privremeno prijeko potreban u djelatnostima koje su uređene posebnim propisima, a punoljetni radnici nisu dostupni, u kojem slučaju on ne može, u razdoblju od dvadeset četiri sata, trajati duže od osam sati, niti maloljetnik smije raditi u razdoblju od ponoći do četiri sata ujutro. U slučaju noćnog rada maloljetnika poslodavac je dužan osigurati da se on obavlja pod nadzorom punoljetne osobe. Nadzor nad primjenom odredbi o zaštiti noćnog rada trudnica i maloljetnika obavlja inspektor rada koji će zabraniti njihov noćni rad, ako je on protivan odredbama Zakona.

3.7. Rad u smjenama (smjenski rad)
Prema odredbi članka 50. Zakona o radu, rad u smjenama je organizacija rada kod poslodavca prema kojoj dolazi do izmjene radnika na istom radnom mjestu i mjestu rada u skladu s rasporedom radnog vremena, koji može biti prekinut ili neprekinut, uključujući izmjenu smjena. Smjenski radnik je radnik koji, kod poslodavca kod kojeg je rad organiziran u smjenama, tijekom jednog tjedna ili jednog mjeseca na temelju rasporeda radnog vremena, posao obavlja u različitim smjenama. Ako je rad organiziran u smjenama koje uključuju i noćni rad, morat će se osigurati izmjena smjena tako da radnik u noćnoj smjeni radi uzastopce najduže jedan tjedan.

3.7.1.   Obveze poslodavca prema noćnim i smjenskim radnicima
Prema članku 51. Zakona o radu, poslodavac je, pri organizaciji noćnog rada ili rada u smjeni, dužan voditi osobitu brigu o organizaciji rada prilagođenoj radniku te o sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu s prirodom posla koji se obavlja noću ili u smjeni. Također je dužan noćnim i smjenskim radnicima osigurati sigurnost i zdravstvenu zaštitu u skladu s naravi posla koji se obavlja, kao i sredstva zaštite i prevencije koje odgovaraju i primjenjuju se na sve ostale radnike i dostupne su u svako doba. Najzanimljivija odredba je odredba koja propisuje da je radniku, koji rasporedom radnog vremena bude određen da rad obavlja kao noćni radnik, prije započinjanja tog rada, kao i redovito tijekom trajanja rada noćnog radnika, poslodavac dužan omogućiti zdravstvene preglede sukladno posebnom propisu, a troškove tog liječničkog pregleda snosi poslodavac. To znači da radnik ima pravo zahtijevati zdravstveni pregled i da je poslodavac dužan udovoljiti tom zahtjevu, kao i snositi troškove tog pregleda. U slučaju da se zdravstvenim pregledom utvrdi da noćni radnik zbog noćnog rada ima zdravstvenih problema, poslodavac mu je dužan rasporedom radnog vremena osigurati obavljanje istih poslova izvan noćnog rada, a u nemogućnosti obavljanja poslova izvan noćnoga rada, dužan mu je ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova izvan noćnoga rada za koje je sposoban, a koji, što je više moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Nadalje, poslodavac je dužan noćnom radniku, koji je u radu izložen osobitoj opasnosti ili teškom fizičkom ili mentalnom naporu, utvrditi raspored radnog vremena tako da ne radi više od osam sati u razdoblju od dvadeset četiri sata u kojem radi noću. Posljednjim izmjenama zakona o radu utvrđeno je da će ministar pravilnikom propisati sadržaj, način i rokove zdravstvenih pregleda noćnih radnika.

4. Raspored radnog vremena
Raspored dnevnog i tjednog radnog vremena može biti određen propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu. U slučaju da raspored radnog vremena nije određen na navedeni način, o njegovu rasporedu odlučuje poslodavac pisanom odlukom. O rasporedu radnog vremena ili promjeni rasporeda radnog vremena poslodavac mora obavijestiti radnika najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenoga rada. Odredbom članka 46. stavak 3. Zakona o radu omogućeno je da kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog procesa rada organiziranoga u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca. Pri tome odstupanje od punoga radnog vremena ne smije iznositi više od dvadeset četiri sata mjesečno, a radnik može raditi najviše četrdeset osam sati tjedno. Ako je istekom razdoblja od četiri mjeseca prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži od punog, odnosno nepunog radnog vremena smatra se prekovremenim radom. Maloljetnom radniku se raspored punog radnog vremena ne smije utvrditi duže od osam sati dnevno.

 

Sukladno članku 4. stavak 2. Zakona o radu, poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnom vremenu. Način vođenja i sadržaj evidencije podataka o radnom vremenu radnika utvrđen je pravilnikom⁶ koji donosi ministar. Na temelju Pravilnika poslodavac je dužan evidenciju o radnom vremenu imati u poslovnom prostoru, odnosno na mjestu radnika. Evidencija podataka o radnom vremenu vodi se prema razdobljima isplate plaće i naknade plaće, a mora se voditi na završetku radnoga dana te u slučaju da neki podatak bitan za evidenciju nije poznat na kraju radnog dana, poslodavac je dužan taj podatak evidentirati odmah nakon saznanja o njemu. Navedenu evidenciju poslodavac je dužan arhivirati i čuvati najmanje šest godina. Bitno je istaknuti da svaki radnik ima pravo uvida u evidenciju radnog vremena. Također je potrebno istaknuti da se nepoštovanje obveze vođenja evidencija ili njihovo nepropisno vođenje, kao i odbijanje davanja na uvid nadležnom inspektoru u kontroli, prema odredbi članka 294. Zakona o radu, smatra najtežim prekršajem poslodavca, za što je propisana kazna za pravne osobe u visokom iznosu od najmanje 61.000,00 kn a najviše 100.000,00 kn, odnosno od 7.000,00 kn do 10.000,00 kn za fizičke osobe.

Vrijeme stanke ili pauze ubraja se u radno vrijeme. Prema članku 52. Zakona o radu, radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Maloljetni radnik, koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. U slučaju da priroda posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora, odnosno stanke, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje toga odmora.

Dnevni odmor reguliran je člankom 53. Zakona o radu na način da je propisano da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Iznimno od toga, poslodavac je dužan punoljetnom radniku, koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno te mu mora omogućiti korištenje zamjenskoga dnevnog odmora odmah nakon okončavanja razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni odmor⁷.

Tjedni odmor propisan je u najmanjem trajanju od 24 sata, kojem se pribraja i dnevni odmor iz članka 53. Zakona o radu. Maloljetni radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati. Tjedni odmor radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi. U slučaju nemogućnosti korištenja tjednog odmora na taj način, mora mu se za svaki radni tjedan osigurati korištenje odmora u razdoblju određenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, koje ne može biti duže od dva tjedna. Iznimno, kod smjenskog rada, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, uz koji se ne pribraja dnevni odmor iz članka 53. ovoga Zakona.

Prema čl. 3. Zakona o radu odredbe o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom odmoru ne odnose se na radnike na pomorskim ribarskim plovilima, na radnika koji je kao rukovodeće osoblje statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima poslodavca ovlašten voditi poslove poslodavca i koji samostalno donosi odluke o organizaciji rada i poslovanja poslodavca, te na radnika člana obitelji poslodavca fizičke osobe koji živi u zajedničkom kućanstvu s poslodavcem i koji u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Nadalje, ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, kolektivnim ugovorom moći će se za punoljetne radnike urediti iznimke od primjene odredbi o trajanju rada noćnog radnika, dnevnom i tjednom odmoru, pod uvjetom da je tim ugovorom radniku osiguran zamjenski odmor u skladu s člankom 3. stavak 5. Zakona⁸, u kojem je poslodavac obvezan omogućiti ostvarenje tog prava, i to:

Na kraju, smatramo da je potrebno istaknuti da se radniku mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog ili tjednog odmora odmah nakon dokončavanja razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni, odnosno tjedni odmor, i to u trajanju jednako propuštenim satima odmora, koji ne može biti kraći od osam sati dnevno niti tjedni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od dvadeset sati.

 
1 Zakon o radu  (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). 
2 Čl. 43. st. 5. Zakona o radu glasi: »Na radnike koji rade u nepunom radnom vremenu na odgovarajući način se primjenjuju odredbe članka 11. ovoga Zakona«. 
3 Direktiva 97/81 EZ o okvirnom sporazumu o nepunom radnom vremenu. 
4 Vidjeti čl. 44. st. 2. i 3. Zakona o radu. 
5 Vidjeti čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu  (Nar. nov., br.73/13). 
6 Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Nar. nov., br. 37/11). 
7 Vidjeti čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama  Zakona o radu  (Nar. nov., br. 73/13). 
8 Čl. 3. st. 5. izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Nar. nov., br. 73/13) te glasi: 
»(5) Kolektivnim ugovorom iz stavka 4. ovoga članka kojim se osigurava odgovarajući zamjenski odmor u trajanju jednakom propuštenim satima odmora radniku se ne može odrediti dnevni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od osam sati dnevno niti tjedni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od dvadeset sati.«