02.01.2017.

Obrana demokracije - Novo čitanje Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama

U ovom broju pišemo o važnoj temi europskog prava – o stanju u Europi i obrani demokracije. Tim pitanjem prof. dr. sc. Jasna Omejec, redovita profesorica u trajnom zvanju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, piše o potrebi novog čitanja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i položaju Europskog suda u ovom trenutku krize na Kontitentu.
1. O stanju u Europi i položaju Europskog suda 
Prije samo nekoliko godina u žarištu rasprave o Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku teksta: Europski sud ili Sud), kao središnjoj točki cjelokupnog nadzornog mehanizma za primjenu Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) u nastavku teksta: Konvencija), bili su problemi vezani uz golemi broj neriješenih predmeta, proceduralne i druge slabosti te operativne teškoće u funkcioniranja Suda.
Kritike država stranaka u većini su slučajeva bile usmjerene na neuvažavanje, od strane Europskog suda, doktrine četvrtog stupnja i njegovo često zamjenjivanje procjena nacionalnih sudova svojim vlastitim procjenama, na neplodno sitničarenje Suda oko pukih tehnikalija u sudskim postupcima, na nejasna mjerila pri odlučivanju o širini područja slobodne prosudbe (margin of appreciation) nacionalnih država u konkretnim slučajevima, te na nepredvidljivost njegovih odluka u području supstantivne i proceduralne supsidijarnosti.[1] 
Međutim, zbog stanja u Europi posljednjih godina, žarište rasprave o Sudu udaljilo se od tih - iz današnje perspektive - »sekundarnih aspekata njegova funkcioniranja« (Sicilianos).[2]
Stanje u Europi posljednjih godina opisuje se kao stanje istinske krize. Ona je 2008. godine započela kao ekonomska, ali su je gotovo od samog početka pratili novi oružani sukobi na Kontinentu i u njegovu okruženju, zbog kojih smo svjedoci neizrecive ljudske patnje te ozbiljnih i često bestijalnih kršenja ljudskih prava. Pratile su je i migracije stanovništva biblijskih razmjera, u čijem je središtu izbjeglička kriza bez presedana nakon Drugog svjetskog rata. Pratio ju je i podivljali terorizam, sa svojim podmuklim nasiljem i tisućama ljudskih žrtava. Krizu je pratio i alarmantan rast radikalnog ekstremizma za koji smo prije samo desetak godina smatrali da više ne može biti ozbiljna opasnost za opstojnost mira u Europi, a danas nagriza same njezine stupove - demokraciju i vladavinu prava. Primjer je Francuska, ta stara i slavna europska demokracija, u kojoj je danas na snazi višekratno produljeno izvanredno stanje. 
U tim uvjetima, konvencijski nadzorni mehanizam, koji su europske države stvorile poslije Drugog svjetskog rata kako bi zaštitile »duhovne i moralne vrijednosti koje su zajednička baština njihovih naroda i izvor načela osobne slobode, političke slobode i vladavine prava na kojima se temelji svaka istinska demokracija«[3], suočava se s najtežim izazovima od svoga ustanovljivanja ranih 1950-ih godina. Slučajevi povezani s navedenim problemima našeg kontinenta - koji su za Europski sud iznimno osjetljivi, ne samo pravno, već, prije i iznad svega, politički i međudržavno - od toga Suda traže prikladne odgovore i promjenu smjera njegova dosadašnjeg djelovanja, odnosno orijentaciju prema obrani samih temelja europske liberalne demokracije. 
U tom svjetlu, čini se vrijednim podsjetiti na analizu i zaključke o ulozi Europskog suda u sadašnjim kriznim vremenima, koju je proveo, odnosno do kojih je došao Linos-Alexandro Sicilianos, sudac Europskog suda iz Grčke. Sažetak njegovih stajališta prikazujemo u sljedećoj točki.[4]

2. Odnos Europskog suda prema posljedicama krize na Kontinentu
Polazeći od sadržaja zaprimljenih zahtjeva pred Europskim sudom posljednjih godina, Sicilianos smatra da u današnjim uvjetima krize postoje četiri ključna uzroka koja taj Sud primarno legitimiraju kao »čuvara demokratskih ideala i načela našeg kontinenta« (str. 14.). To su ekonomska kriza, migrantska i izbjeglička kriza, terorizam i oružani sukobi na Kontinentu i u njegovu okruženju.

a) Utjecaj ekonomske krize na konvencijska prava
Sicilianos smatra da se pod utjecajem ekonomske krize Konvencija danas mora čitati i u financijskom svjetlu jer svaki pritisak na državni proračun ima konkretan i izravan utjecaj na niz prava koja su njome priznata. Primjer su obveze država stranaka da osiguraju uvjete života u zatvorima u skladu s člankom 3. Konvencije. Kaznene statistike Vijeća Europe pokazuju da je ekonomska kriza negativno utjecala na te uvjete. Slična situacija postoji i u području prava na pravično suđenje. Takva su suđenja, sa svim mjerama zaštite koja su zajamčena člankom 6. Konvencije, iznimno skupa za državu. Ekonomska kriza prisilila je države i na različite mjere, koje su bitno utjecale na imovinska prava građana. 
Sukladno tome, tradicionalan pristup, prema kojem građanska i politička prava ne smiju biti pretjerano pogođena u slučaju ekonomskih teškoća, danas je osjetno relativiziran, što se osjeća i u praksi Europskog suda. Kad je riječ o toj praksi, Sicilianosov zaključak je sljedeći: »Suočen s ekonomskom krizom, Sud je … usvojio pristup koji je i obazriv i čvrst. On naglašava utjecaj krize na niz konvencijskih prava. U isto vrijeme on se poziva na načelo supsidijarnosti kako bi izbjegao intervenirati u dalekosežne odluke koje odražavaju glavne političke odabire u gospodarskim pitanjima - odabire koji u konačnici spadaju u suverenu ovlast države. Međutim, Sud pazi da očuva temeljna konvencijska prava (core Convention rights) te se odbija upustiti u ekonomska razmatranja onda kada je potrebno zaštititi nederogabilna prava, načela koja se odnose na koncept i vrijednosti vladavine prava, ili načelo nediskriminacije.« (str. 3-4)

b) Migrantska i izbjeglička kriza
Druga skupina slučajeva pred Europskim sudom povezana je s posljedicama migrantske i izbjegličke krize. S obzirom na to da Konvencija ne daje nikakva prava strancima (protokoli poznaju samo nekoliko odredaba koje se odnose na udaljenja stranaca), Sud je opetovano isticao u svojoj praksi da su države u načelu slobodne kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca iz svojih zemalja na način koji one smatraju prikladnim. 
Međutim, Veliko vijeće je u presudi Gruzija protiv Rusije (I) (2014.) prvi put naglasilo da »bez dovođenja u pitanje prava država da uspostave vlastite imigracijske politike ..., problemi s upravljanjem migracijskim tokovima ne mogu opravdati pribjegavanje država praksama koje nisu u skladu s njihovim obvezama iz Konvencije« (§ 177). Sicilianos smatra da ta rečenica sažima pristup Suda u stvarima vezanima uz postojeće migrantske i izbjegličke krize: »… na temelju općih odredaba Konvencije, Sud je progresivno stvorio niz standarda koji služe kao kompas za države stranke, ali i za Europsku uniju. Ta sudska praksa jača Ženevsku konvenciju iz 1951., koja se odnosi na status izbjeglica i naglašava granice Dublinske uredbe, a pruža i smjernice za migracijske politike samih država.« (str. 4)
Sud je do danas zauzeo jasne pozicije u odnosu na četiri glavna pitanja izravno vezana uz današnje migrantske i izbjegličke krize. To su: uvjeti pritvaranja migranata, uvjeti u kojima žive tražitelji azila, zakonitost pritvaranja i kolektivna protjerivanja. Sicilianos zaključuje: »Ta sudska praksa sigurno će biti dalje izgrađivana: dovoljno je spomenuti nedavni zahtjev za privremene mjere u slučaju migranata koji su vraćeni u Mađarsku; ili druge predmete koji se odnose na tragični gubitak života na Mediteranu - slučajeve koje će Sud ispitivati prije ili kasnije. Međutim, već sada se može reći da pozicije Suda značajno ograničavaju politike država u odnosu na migrantsku i izbjegličku krizu.« (str. 6)

c) Borba protiv terorizma
Treća skupina slučajeva pred Europskim sudom povezana je s borbom protiv terorizma. Prema Sicilianosu, Sud je u tom području jasno pokazao određeni stupanj razumijevanja za teškoće s kojima se suočavaju nacionalne vlasti, ali bez okretanja leđa svojoj ustaljenoj sudskoj praksi. Drugim riječima, ustrajao je na primjeni načela koja je za slučajeve terorizma odavno razvio u sudskoj praksi, ali je istodobno pokazao i inovativnost, stvarajući nova jurisprudencijska pravila u tom pravnom području (primjerice, proglašavajući privremene mjere pravno obvezujućima za države stranke).
Terorizam je opetovani problem, kojim se Sud bavi otkako je prvi put ustanovljen - njegov prvi slučaj (Lawless) bio je slučaj vezan uz terorizam. Međutim, nedavno oživljavanje i opseg terorističkih napada, zajedno sa skalom protuterorističkih mjera u proteklih nekoliko godina, doveli su do potrebe da Sud zauzme jasnu poziciju u odnosu na taj problem u današnjim uvjetima. Sudska praksa pokazuje da je njegova pozicija izgrađena: Sud očito izbjegava lažnu dvojbu, prema kojoj bi morao odabrati između slobode i sigurnosti, prenoseći poruku da te dvije važne vrijednosti europskih demokratskih društava moraju koegzistirati (str. 8).

d) Oružani sukobi na Kontinentu
Četvrta skupina slučajeva pred Europskim sudom povezana je s posljedicama oružanih sukoba na europskom tlu i u njegovu okruženju. Svi sukobi koji su se dogodili na našem kontinentu, barem od 1990. godine, bili su - ili jesu - adresirani Sudu na ovaj ili onaj način. 
Prema Sicilianosu, Sud je jasno upozorio da u tom području konvencijski nadzorni mehanizam doseže svoje granice. Upozorio je i na očito ponovno oživljavanje međudržavnih zahtjeva (neriješeni slučajevi koji se odnose na ukrajinske i gruzijske sukobe, ali i presuda iz 2014. o ciparskom pitanju), zbog kojih se Sud danas smatra »jamcem mirnodopskog javnog poretka u Europi«,[5]otvarajući - u većoj mjeri no ikada u svojoj povijesti - vrata primjeni međunarodnog humanitarnog prava.
3. Poziv na novo čitanje Europske konvencije o ljudskim pravima
Prethodne šture naznake o smjeru kojim se kreće praksa Europskog suda u današnjim uvjetima krize na europskom tlu, znak su da se taj Sud postupno okreće obrani liberalno-demokratskih vrijednosti na kojima je, nakon Drugog svjetskog rata, izgrađena Europa, kao svojoj primarnoj misiji. U tom svjetlu treba podsjetiti na značenje demokracije za europski javni poredak, kako ga je Europski sud objasnio još davne 1998. u presudi Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi protiv Turske
»45. Demokracija je bez sumnje temeljno obilježje europskog javnog poretka. To je razvidno u prvom redu iz Preambule Konvencije koja utvrđuje vrlo jasnu vezu između Konvencije i demokracije potvrđujući da se održavanje i daljnja realizacija ljudskih prava i temeljnih sloboda najbolje osigurava s jedne strane kroz istinsku političku demokraciju i s druge strane kroz zajedničko razumijevanje i poštovanje ljudskih prava. Preambula dalje potvrđuje da europske države imaju zajedničko nasljeđe političke tradicije, ideala, sloboda i vladavine prava. Sud je primijetio da se u zajedničkom nasljeđu moraju tražiti duboko usađene vrijednosti Konvencije; nekoliko puta je istaknuo da je Konvencija sastavljena da održi i promovira ideale i vrijednosti demokratskog društva.
… Jedini tip potrebe koji je sposoban opravdati miješanje u neka od navedenih prava stoga je onaj koji može tvrditi da je iznikao iz 'demokratskog društva'. Demokracija tako izgleda kao jedini politički model koji Konvencija uzima u obzir i u skladu s time jedino je s njom usuglašena.«
Sukladno tome, Europski sud smatra da je esencijalna instrumentalna svrha demokracije daljnja stabilizacija liberalnog koncepta individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda. I obrnuto: Sud smatra, u kontekstu demokracije i vladavine prava, da su individualna ljudska prava i temeljne slobode u prvom redu »namijenjeni za izražavanje moralne predanosti objektivnim principima liberalne demokracije.«[6]
Strasbourški sud u suvremenim uvjetima nastoji provoditi u djelo program koji je Jean-Marc Sauvé opisao kako slijedi: »… ne možemo … ostati nepokretni pred promjenama koje se pomaljaju. U okviru globalizacije prava, Europa ima svoj znak i tradiciju koje mora obraniti: to je europski humanizam koji se temelji na zahtjevnoj koncepciji prava ljudske osobe i njezina dostojanstva i, istodobno, na određenoj ideji obveza i prava društva (zajednice). Postoji skrivena duboka zajednička koncepcija ljudske osobe i javnog interesa koju dijelimo. Iskustvo koje je naš kontinent stekao s dva totalitarna režima u XX. stoljeću ne samo da mu daje pravo nego i prijeku obvezu da brani ovu tradiciju koja ima istaknutu pravnu dimenziju.«[7]
Polazeći od naznačenog smjera njegove sudske prakse, ne treba sumnjati da će Europski sud u predstojećem razdoblju biti spreman napuštati pojedine dosadašnje interpretacije Konvencije zbog paneuropskih promjena prouzročenih opisanim krizama, ako to bude potrebno radi obrane samih temelja europske liberalne demokracije.
Ne treba sumnjati ni u to da će Sud biti sposoban, u mjeri u kojoj to bude nužno, redefinirati i svoju današnju praksu tako da »koncentrira svoje napore na 'načelne presude' (judgments of principle), presude koje kreiraju jurisprudenciju«, jer »samo vodeće presude, načelne presude, presude koje pridonose jurisprudenciji ljudskih prava diljem Europe, pomažu izgradnji europskog 'javnog poretka'.«[8] Naime, samo su takve presude sposobne stati u obranu europskog identiteta o kojem govori Sauvé, i samo su one jamac da će Europski sud uspjeti ostvariti svoju istinsku ustavnu ulogu odlučivanja »o pitanjima koja su esencijalno pitanja javnih politika.«[9]
Naznačene promjene »strasbourške paradigme« očito traže novo ili drukčije čitanje Konvencije i u hrvatskom pravnom prostoru. Iako te promjene, iznikle iz potrebe rješavanja posljedica krize na Kontinentu, za sada u Hrvatskoj prolaze nezamijećeno, ne treba sumnjati da Europski sud u hrvatskom Ustavnom sudu ima partnera koji ih prepoznaje. Ovaj je članak poziv svima da podrže Ustavni sud, ali i druge nacionalne sudove, u prihvaća


[1] O svim tim aspektima konvencijskog nadzornog mehanizma v. podrobno u Omejec, Jasna: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava. Strasbourški acquis, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, Novi informator, 2014.
[2] Sicilianos, Linos-Alexandre: The European Court of Human Rights at a Time of Crisis in Europe, SEDI/ESIL Lecture, European Court of Human Rights, 16 October 2015, 13,http://www.echr.coe.int/Documents/Speech_Judge_Sicilianos_Lecture_ESIL_20151016_ENG.pdf (pristup: 13. prosinca 2016.).
[3] Statut Vijeća Europe (1949.), Preambula, st. 3.
[4] U točki 2. članka prikazujemo predavanje koje je sudac Sicilianos održao u okviru ciklusa predavanja Europskog udruženja za međunarodno pravo u Strasbourgu 16. listopada 2015. V. bilj. 2. Predavanje je prepričano, osim u citiranim dijelovima, koji su posebno označeni.
[5] Spielmann, Dean: The European Court of Human Rights as guarantor of a peaceful public order in Europe, Speech to Gray’s Inn, Strasbourg, 7 November 2014. Sicilianos ističe da je institut međudržavnog zahtjeva dobio svoj izraz »u konceptu obveza erga omnes (puno prije nego što je taj koncept iznio ICJ u 1970.). Njegovo uvođenje potaknulo je doktrinarni proces koji je doveo do pojave koncepta ius cogens i, sukladno tome, do razvoja hijerarhije normi u međunarodnom pravnom poretku. Ukratko, međudržavni zahtjev prema našoj Konvenciji utjecao je na samu strukturu međunarodnog prava.« (str. 10)
[6] Letsas, George: A Theory of Interpretation of the European Convention on Human Rights, Oxford: OUP, 2007, 11.
[7] Sauvé, Jean-Marc: Rad i utjecaj francuskog Državnog savjeta, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online), 45, 1 (2008.), 7.
[8]Wildhaber, Luzius: The Role of the European Court of Human Rights: An Evaluation, Mediterranean Journal of Human Rights, 8 (2004), 28.
[9] Wildhaber, ibid, 28. V. bilj. 8.