Komentirajući nedavno da je predsjednik Vrhovnog suda, izložen medijskoj kritici o ljetovanju po privilegiranim cijenama u državnoj rezidenciji propustio obraniti ustavni položaj jednog od pet vrhovnih državnih dužnosnika u sustavu diobe vlasti, naš ugledni profesor Ustavnog prava Branko Smerdel, napisao je u svojoj kolumni »Ustavi i ljudi«1 da su hrvatski ustavni suci neskloni istupanju u javnosti čak i kad se radi o njihovim vlastitim, ustavno zajamčenim pravima te da je njihova »uslužnost prema parlamentarcima« doživjela kulminaciju kad se osam kandidata za ustavne suce pred saborskim odborom izbjeglo izjasniti o tome koje su ustavne odredbe na snazi zato što se nisu htjeli zamjeriti zastupnicima koji donose odluku o izboru2.