31.05.2014.

Utjecaj Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu na ustavne poretke država članica EU

U ovom članku autori analiziraju utjecaj Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu na ustavne poretke država članica Europske unije. Kroz genezu temeljnih akata Europske unije, autori prikazuju i razvoj instituta europskog uhidbenog naloga i njegovu percepciju, odnosno implementaciju kroz određene slučajeve u nacionalna zakonodavstva država članica Europske unije. Članak će biti objavljen u dva dijela. Drugi dio donosimo u rubrici Kazneno pravo, u jednom od sljedećih brojeva lista.
1. Uvodne napomene
Prije donošenja Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu1, postupak izručenja,u Europskoj uniji, u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora, temeljio se na Europskoj konvenciji o izručenju iz 1957. i dva dopunska protokola2, Dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1957. i Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. Nakon što su uočeni nedostaci u postupku izručenja, složenost i dugotrajnost postupka s aktivnom ulogom izvršne vlasti te mogućnost neizručenja vlastitih državljana3, donesene su 1995. i 1996. nove Konvencije o izručenju između država članica, i to Konvencija o pojednostavljenom postupku izručenja između država potpisnica ugovora Europske unije od 28. ožujka 1995. i Konvencija o izručenju među državama članicama Europske unije od 27. rujna 1996., koje, međutim, nisu nikada stupile na snagu, jer nisu bile ratificirane od svih država članica. Prve ideje o zamjeni postojećeg sustava izručenja iznesene su u Zaključcima usvojenim na sastanku Vijeća Europske unije u Tampereu, održanom 15. i 16. listopada 1999.4, a presudan je utjecaj imao i teroristički napad na Sjedinjene Američke Države, 11. rujna 2001.5 

Naime, organizacije i osobe koje su se bavile međudržavnim, teškim i organiziranim kriminalom, iskorištavale su slabosti neučinkovite međudržavne suradnje koja proizlazi iz nepovjerenja prema drugim državama, sporosti birokracije i različitosti u pravnim sustavima. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između država članica EU tako je morala predstavljati takvo međusobno povjerenje i predaju traženih osoba po nalogu druge države članice koja nadilazi državni suverenitet i dopušta svim državama članicama EU djelotvornu borbu protiv kriminaliteta. 

2. Značenje Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu
Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, donesena je od strane Vijeća Europske unije, sukladno ovlasti iz Ugovora o Europskoj uniji (6. poglavlje s odredbama o policijskoj i pravosudnoj suradnji između država članica u kaznenim stvarima)6, kao jedna od mjera za promicanje policijske i pravosudne suradnje između država članica, 13. lipnja 2002., u svjetlu Amsterdamskog ugovora7 i prostora »slobode, sigurnosti i pravde«.

2.1. Ugovor iz Amsterdama
 
Ugovor iz Amsterdama uvodi Okvirne odluke kao mjere za promicanje policijske i pravosudne suradnje između država članica za čije provođenje nije bila potrebna ratifikacija već samo implementacija u nacionalnim propisima, a na tim je temeljima (čl. 34. Ugovora o Europskoj uniji) donesena i Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu. Time je prekinut formalni postupak izručenja uz aktivnu ulogu izvršne vlasti dok za postupak postaju isključivo nadležna nacionalna pravosudna tijela, pri čemu je naglasak na njihovim izravnim kontaktima bez ikakvog utjecaja izvršne vlasti. Nadalje, Okvirna odluka otklanja nedostatke konvencija i ne omogućava odbijanje predaje iz osnova državljanstva tražene osobe, zbog političkih djela ili financijske prirode kaznenog djela. Ugovorom iz Amsterdama (potpisan je 2. listopada 1997., a stupio je na snagu 1. svibnja 1999.) treći stup8 postaje isključivo kaznenopravni jer se u potpunosti odnosi na policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima i njime je Europska unija definirana kao prostor »slobode, sigurnosti i pravde«.

2.2. Ugovor iz Nice
Ugovor iz Nice (potpisan 26. veljače 2001., a stupio na snagu 1. veljače 2003.) donosi veće promjene od Ugovora iz Amsterdama i uspostavlja EUROJUST9. Protokolom o prijelaznim odredbama regulirano je postupno integriranje područja pravosuđa i unutarnjih poslova u pravni sustav Unije, čime se stvaraju preduvjeti za sklapanje Lisabonskog ugovora .

2.3. Lisabonski ugovor
Lisabonskim ugovorom uspostavljena je nadnacionalna nadležnost prava EU u kaznenopravnom području, kazneno pravo EU postaje nadnacionalno
(kazneno pravo sui generis), a nacionalni sudovi imaju obvezu, različitog intenziteta, tumačiti domaće pravo u svjetlu prava EU. Lisabonski ugovor je potpisan 13. prosinca 2007. u Lisabonu, a stupio je na snagu 1. prosinca 2009., nakon što je ratificiran u svim državama članicama EU, a sastoji se od Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EZ. Njime je provedeno objedinjavanje triju stupova, određen je novi kaznenopravni okvir EU i uspostavljena je nadnacionalna nadležnost EU u kaznenopravnom području, kako postupovnom (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima, uzajamno priznanje presuda) tako i u materijalnom (harmonizacija određenih kaznenih djela i sankcija u kaznenim zakonodavstvima pojedinih država članica).

2.4. Europski uhidbeni nalog
Europski uhidbeni nalog
10 (European Arrest Warrant) je nalog nadležnog pravosudnog tijela države članice Europske unije (u nastavku teksta: EU) za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode. Nalog sadržava četiri obveze, za državu izvršenja naloga i to: zahtjev za pomoć u potrazi, zahtjev za uhićenje, zahtjev za pritvaranje i predaju tražene osobe. Europski uhidbeni nalog, koji je obvezujući za sve države članice, smatra se kamenom temeljcem pravosudne suradnje u kaznenim stvarima između država članica. Cilj europskog uhidbenog naloga je stvoriti brzu, učinkovitu i djelotvornu pravosudnu suradnju u zemljama članicama EU, čime se stvara područje slobode, sigurnosti i pravde unutar EU suzbijanjem i sprječavanjem kriminaliteta i podiže razina zaštite temeljnih ljudskih prava osoba na koja se nalog odnosi.

Međutim, zbog osjetljivosti svake države na predaju vlastitih državljana te prvobitnog opreza prema prihvaćanju Okvirne odluke, postupak implementacije Okvirne odluke, u skladu s člankom 32., dopuštao je svakoj državi članici da može nakon što Vijeće usvoji ovu Okvirnu odluku, priložiti izjavu, navodeći da će, kao država članica izvršenja,
obrađivati zahtjeve koji se odnose na kaznena djela počinjena prije datuma koji bude navela u skladu sa sustavom izručivanja koji se primjenjivao prije 1. siječnja 2004.

Pojedine države članice tako su vremenski ograničile primjenu europskog uhidbenog naloga, a takve izjave priložile su: Republika Češka u odnosu na svoje državljane koji su djela počinili prije 1. studenog 2004., Republika Austrija i Luksemburg za djela počinjena prije 7. kolovoza 2002., Francuska za djela počinjena prije 1. studenog 1993. (u svezi sa stupanjem na snagu Ugovora o EU) i Italija za djela počinjena prije 1. kolovoza 2002. (time da ne postupaju po nalozima izdanim prije 14. svibnja 2005). Kako je mogućnost davanje izjave o vremenskom ograničenju primjene Europskog uhidbenog naloga postojala isključivo prilikom usvajanja Okvirne odluke od strane Vijeća, a Republika Hrvatska tijekom pristupnih pregovora nije tražila vremensko ograničenje razdoblja primjene naloga, tako je izmijenjen Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU11 (koji je sadržavao takvo ograničenje) u članku 132.a stavak 3. i to tako što je iz ZPSKS-EU brisano: »Europski uhidbeni nalog izvršit će se u odnosu na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.«12

3. Ustavne smetnje u primjeni Okvirne odluke europskog uhidbenog naloga
Brojne države članice nisu mogle implementirati Okvirnu odluku zbog ustavne odredbe o zabrani izručenja svojih državljana. Prije usvajanja Okvirne odluke 13, od tada 25 država članica imalo je ustavnu zabranu ili ograničenje izručenja svojih državljana, zbog čega je implementacija Okvirne odluke naišla na neizbježne »ustavne smetnje« u većini država članica. Neke su zemlje (npr. Portugal, Slovačka, Latvija, Slovenija i Hrvatska) revidirale svoje ustave prije negoli su njihovi ustavni sudovi imali priliku ocjenjivati neustavnost implementacijskog propisa, dok je, međutim, u nekim država članicama pokrenut postupak ocjene ustavnosti implementacijskog propisa (npr. Poljska, Njemačka, Češka i Cipar)13

Implementacija Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu u nacionalna zakonodavstva država članica EU, zahtijevala je izmjenu ustavnih garancija i to, između ostalih, one koja je stoljećima bila dio domaćih pravnih poredaka - mogućnosti odbijanja izručenja svojih državljana. Osim toga, europski uhidbeni nalog isključuje provjeru dvostruke kažnjivosti za 32 kategorije kaznenih djela, pa osim što postaje instrument koji zahtijeva od država članica izručenje vlastitih državljana,
istovremeno zahtijeva i da ih se izruči za djelo koje u njihovu nacionalnom pravu uopće ne predstavlja kazneno djelo te prepreku za izručenje zbog političkog ili financijskog obilježja kaznenog djela. 

Države članice su dugogodišnji tradicionalni otpor izručenja svojih državljana ugradile u Ustav koji je državljanima jamčio pravo da ne mogu biti izručeni niti otjerani s teritorija svoje države, a čemu je svakako bio i razlog nepovjerenje u pravni poredak drugih država. Osim ustavnih odredaba, i Europska konvencija o izručenju iz 1957. potvrdila je pravo država da odbiju izručenje svojih državljana, a države potpisnice mogle su priložiti izjavu o tome što smatraju pojmom »državljanin«. Takve izjave priložile su: Austrija, Cipar, Njemačka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Mađarska, Irska, Litva, Luksemburg, Latvija, Nizozemska, Poljska, Portugal, Španjolska i Švedska, a navedena brojnost država ukazuje na raširenu tradiciju zaštite vlastitih državljana na području EU. Za razliku od Konvencije iz 1957., Ugovor iz Beneluxa o izručenju i uzajamnoj pomoći u kaznenim stvarima, od 27. lipnja 1962., decidirano propisuje obvezu o neizručenju svojih državljana.

Konvencija o izručenju između država članica EU iz 1996. pokušala je uspostaviti načelo izručenja vlastitih državljana na temelju međusobnog povjerenja, ali od petnaest država članica EU koje su ratificirale Konvenciju, šest država (Austrija, Danska, Njemačka, Latvija, Grčka i Luksemburg) izričito je odbilo izručenje vlastitih državljana dok je njih sedam (Belgija, Finska, Irska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Švedska) priložilo izjavu da je moguće izručenje njihovih državljana pod određenim uvjetima (povrat radi izdržavanja kazne, dvostruka kažnjivost, reciprocitet, predaja radi terorizma ili organiziranog kriminala itd.). Međutim, ta Konvencija nije stupila na snagu.

4. Promjene zakonodavstva u državama članicama EU
Dakle, europskih uhidbeni nalog je početak promjena u državama članicama u odnosu na izručenje vlastitih državljana jer je implementacija Okvirne odluke zahtijevala izmjenu Ustava država članica koji su propisivali zabranu izručenja svojih državljana i početak konkretnog ostvarivanja načela međusobnog priznavanja. Upravo takva promjena ukazuje da povezanost i postojanje međusobnog povjerenja između država članica nije samo »mrtvo slovo na papiru«, a ustavne promjene ukazuju na suradnju i harmonizacija nacionalnog kaznenog zakonodavstva država članica.

4.1. Njemački Federalni Ustavni sud
Njemački Federalni Ustavni sud
proglasio je ništavnim implementacijski propis u cijelosti jer zakonodavac nije iskoristio sve mogućnosti iz Okvirne odluke koje su omogućavale državama članicama da nacionalnim propisima postave određene uvjete u odnosu na predaju vlastitih državljana (Odluka BvR 2236/04 od 18. srpnja 2005.)14. Zanimljivo je, u odnosu na postupak ocjene ustavnosti u Njemačkoj, da je postupak pokrenut na inicijativu osobe koju se sumnjičilo da je bila aktivan i važan član terorističke organizacije koja je izvršila teroristički napad 11. rujna 2001. Mamouna Darkazanlia koji je imao dvojno državljanstvo, njemačko i sirijsko, a Španjolska je izdala europskih uhidbeni nalog u svrhu vođenja kaznenog postupka, zbog sumnje da je bio glavna osoba u Europskoj Al-Quaedi. Nakon što je sud odobrio predaju na temelju španjolskog naloga, Darkazanli je podnio ustavnu tužbu koja je ocijenjena utemeljenom. 

Njemački Ustavni sud presudio je da je implementacijski propis protivan člancima 16. stavak 2. i 19. stavak 4. i odredio puštanje na slobodu Mamouna Darkazanlia. Članak 16 stavak 2. izričito zabranjuje izručenje njemačkih državljana drugoj državi, dok članak 19. stavak 4. propisuje da svakom državljaninu mora biti omogućen sudski nadzor nad upravnim postupkom ili pristup pravosuđu.
Međutim, Odluka o neustavnosti propisa ne temelji se isključivo na postojanju ustavne zabrane izručenja njemačkih državljana, već i na činjenici da nisu u potpunosti zaštićena temeljna prava njemačkih državljanina implementacijskim propisom, a kako je to i omogućeno Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu. Naime, Okvirna odluka propisala je u članku 4. stavak 7. razloge fakultativnog odbijanja predaja tražene osobe ako se europski uhidbeni nalog odnosi na kaznena djela koja su: (a) u skladu s pravom države članice izvršenja, u cijelosti ili djelomice počinjena na državnom području države članice izvršenja ili na mjestu koje se smatra takvim; ili (b) počinjena izvan državnog područja države članice izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države članice izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja. Nadalje, implementacijski propis nije omogućavao pravo žalbe na Odluku o odobravanju predaje. 

4.2. Poljski Ustavni sud
Za razliku od Njemačke, poljski Ustavni sud15 nije proglasio neustavnim cijeli implementacijski propis već samo odredbu o predaji vlastitih državljana zbog postojanja takve zabrane u članku 55. Ustava, te je privremeno odgođeno djelovanje Odluke Ustavnog suda na vrijeme od 18 mjeseci, da bi se u međuvremenu provele ustavne promjene i na taj način omogućila primjena implementacijskog propisa u Poljskoj. Implementacija Okvirne odluke učinjena je izmjenom Zakona o kaznenom postupku te je Ustavni sud utvrdio da članak 607t paragraf 1 Zakona o kaznenom postupku (koji je propisivao predaju poljskih državljanina drugim državama članicama EU na osnovi europskog uhidbenog naloga) nije u skladu s člankom 55. stavak 1. Ustava.

Iako je poljski Ustav propisivao zabranu izručenja državljana, Ustavni sud zaključio je da je smisao i cilj izručenja, izručenje radi vođenja kaznenog postupka ili izvršenja kazne zatvora, što odgovara i smislu i cilju predaje na osnovi europskog uhidbenog naloga. Stoga je zaključeno da se predaja na temelju naloga mora promatrati kao specifičan oblik izručenja, štoviše, da je u skladu s načelom »a minori ad maius« ustavna zabrana izručenja vlastitih državljana primjenjivija na postupak predaje na osnovi europskog uhidbenog naloga, nego li na postupak izručenja, uvažavajući da je s aspekta tražene osobe nepovoljnije reguliran postupak predaje Zakonom o kaznenom postupku od postupka izručenja.

4.3. Češki Ustavni sud
Češki Ustavni sud
nije proglasio neustavnim implementacijski propis o europskom uhidbenom nalogu iako i češki Ustav zabranjuje izručenje vlastitih državljana. Ustavni sud zaključio je da je Češka dužna izvršiti obveze preuzete ulaskom u EU, kojim ulaskom češki državljani dobivaju određene povlastice, ali time i obvezu suzbijanja kriminaliteta u području EU što nužno zahtijeva međunarodnu suradnju. Ustavni sud smatra da su potrebni standardi zaštite ljudskih prava i sloboda osigurani u svim državama članicama EU u jednakoj mjeri kako i u Češkoj, a što je bio glavni razlog neizručenja čeških državljana drugim zemljama.16 

Odluka Češkog Ustavnog suda, broj Pl. ÚS 66/04 od 3. svibnja 2006.,
naglašava da se domaće pravo uključujući i Ustav, mora tumačiti u skladu s načelima EU i u svjetlu međusobne suradnje između država članica EU. Odluka se temelju i na slučaju Pupino17 prema kojem je članak 10. Ugovora o EU primjenjiv na pravne instrumente trećeg stupa pa je obveza čeških tijela da izaberu takvo tumačenje koje podupire ispunjavanje obveza preuzetih ulaskom u EU, a ne način koji onemogućava ostvarivanje tih obveza. Nadalje, istaknuto je da implementacijski propis propisuje određena ograničenja kojima se štite češki državljani pa tako oni ne mogu biti predani radi izvršenja kazne zatvora ako izjave da kaznu žele izdržavati u Češkoj, te je propisana zabrana predaje radi vođenja kaznenog postupka ako češki državljanin izjavi da možebitno izrečenu kaznu želi izdržavati u Češkoj, a država izdavanja naloga ne dâ piano jamstvo da će vratiti traženu osobu radi izdržavanja kazne. Također je propisano pravo žalbe sa suspenzivnim učinkom kao i pravo na ustavnu tužbu pod uvjetom da se time ne krše rokovi za izvršenje europskog uhidbenog naloga kao i poštovanje načela ne bis in idem18. Ustavni sud zaključio je da se implementacijom Okvirne odluke poštuju i prava žrtve i to da će vođenje kaznenog postupka biti djelotvornije u državi počinjenja djela, ali i da se predaja čeških državljanina uvjetuje postojanjem reciprociteta. 

4.4. Francuska
Nasuprot tome, Francuska je, primjerice, zaključila da se predaja na temelju europskog uhidbenog naloga razlikuje od postupka izručenja na koji postupak se odnosi zabrana izručivanja vlastitih državljana pa stoga nisu potrebne ustavne promjene, jer europski uhidbeni nalog niti ne ulazi u ustavnu kategoriju »zabrane izručenja«. Međutim, u Francuskoj je glavna zapreka implementaciji Okvirne odluke bila činjenica što Okvirna odluka isključuje predaju zbog političkih kaznenih djela zbog čega je Ustav morao biti izmijenjen i to je jedina učinjena izmjena zbog implementacije sekundarnog izvora prava EU. Naime, u svojoj Odluci od 3. srpnja 1996. francuski ‘Conseil d´Etat’ je utvrdio da kad se izručenje traži zbog političkih razloga, ono ne može biti odbijeno jer je to pravo temeljno pravo Republike. Upravo iz tog razloga Francuska nije potpisala Konvenciju o izručenu od 27. rujna 1996. jer je ona propisivala: »Izručenje se neće izvršiti ako kazneno djelo zbog kojeg se isto traži strana od koje se izručenje traži smatra političkim kaznenim djelom ili djelom povezanim s nekim političkim kaznenim djelom«. Naime, dio je francuske povijesti da su odredbe kaznenog zakona i kaznenog postupka bile blaže u odnosu na djela političke prirode iako pojam »politička djela« nije nikad bio jasno propisan već se razvijao kroz sudsku praksu (npr. djela protiv javnog reda i mira). Budući da taj razlog kao razlog odbijanja predaje propisuje i Okvirna odluka, bile su potrebne određene izmjene domaćeg prava.

4.5. Ustavni sud Republike Cipar
Ustavni sud Republike Cipar
svojom je Odlukom od 7. studenog 2005. također utvrdio neustavnost implementacijskog propisa i proglasio ga ništavim. Naime, članak 11. stavak 2. Ustava propisuje točno određene uvjete pod kojima državljanin Cipra može biti lišen slobode dok predaja drugoj državi članici, odnosno lišenje slobode na temelju europskog uhidbenog naloga, nije među iscrpno tim člankom nabrojanim uvjetima. Naglašeno je da Okvirna odluka prepušta državama članicama izbor načina i sredstva kojim će se ostvariti cilj Okvirne odluke, pa iako je ostvarenje tog cilja obvezatno, ono nema neposredan učinak. Zanimljivo je da je takva Odluka Ustavnog suda utjecala ne samo na izmjenu članka 11. stavak 2. Ustava već i na izmjenu članka 179. Ustava u kojem je sada propisano da su izvori prava EU, kako oni s neposrednim tako i oni s posrednim učinkom, iznad domaćeg prava.

4.6. Republika Hrvatska
U Republici Hrvatskoj, da bi se otklonila nemogućnost izručenja državljana RH, izmijenjen je Ustav RH19 2010. tako da je izmijenjen članak 9. stavak 2. Ustava koji sada glasi: »Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji, donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije.« Time je ZPSKS-EU, kao nacionalni implementacijski zakon, donesen u skladu s Ustavom RH, iako se Ustav RH »de facto« usklađivao s budućim zakonom, odnosno postavljao temelje za donošenje implementacijskog zakona, a sve u svrhu omogućavanja predaje vlastitih državljana.

ZPSKS-EU, kao zakon koji je u nacionalno pravo implementirao Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu, donošenjem je Okvirnu odluku implementirao eurokomforno, pretakanjem teksta Okvirne odluke u nacionalni propis. Međutim, neposredno prije stupanja Republike Hrvatske u EU, Zakon je iznenada mijenjan, a najveći zahvati izvršeni su odnosu na razloge odbijanja predaje (čl. 20. ZPSKS-EU), te je uvedeno vremensko ograničenje izvršenja europskih uhidbenih naloga s danom 7. kolovoza 2002. Nagle izmjene i dopune prouzročile su probleme u praksi jer je policiji, državnim odvjetnicima, odvjetnicima i sucima ostavljeno vrijeme za upoznavanje s njima od 29. lipnja 2013. do 1. srpnja 2013., odnosno, dva neradna dana (subota i nedjelja)20

Predmetna izmjena ZPSKS-EU izvršena je u svrhu ograničenja predaje vlastitih državljana, za razliku od prethodno navedene izmjene Ustava RH koja je izvršena u svrhu omogućavanja predaje.

Naime,ZPSKS-EU propisuje razloge zbog kojih nadležni sud može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako postoje određene apsolutne i relativne okolnosti (smetnje). Kod postojanja apsolutnih okolnosti, sud mora odbiti izvršenje naloga, a kod postojanja relativnih okolnosti sud može, rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, odbiti izvršenje naloga.
 

1 Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (Sl. l. 190, 18.7.2002.) 
2 Europska konvencija o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunski protokol Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1957. i Drugi dopunski protokol Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. (Nar. nov. - MU, br. 14/94) 
3 dr. sc. Zlata Đurđević, Europski Sud pravde i legitimitet europskog uhidbenog naloga, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2007. 
4 The Conclusions of the Tampere European Council. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.europarl.europa.eu/summits/tam_en.htm) 
5 Više: Davor Derenčinović, Novi antiterorizam na razmeđu depolitizacije i dejuridizacije, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2002/3-4, dostupno na internetskoj stranici: www.pravnadatoteka.hr 
6 Ugovor o Europskoj uniji dostupan je na internetskoj adresi: http://europa.eu.int/en/record/mt/top.html 
 Osim okvirnih odluka, Vijeće može usvajati zajednička stajališta te donositi odluke i konvencije u okviru svojih ovlasti u području policijske i pravosudne suradnje između država članica. 
7 Treaty of Amsterdam amending the Treaty on European Union, The Treaties establishing the European Communities and related Acts (Official Journal C 340, 10 November 1997). 
8 Trojaka struktura, tzv. grčki hram, uvedena je 1992. Ugovorom o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta). Prvi stup je Europska zajednica. Čine je Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europski ugovor za atomsku energiju, ekonomska i monetarna unija, te europske politike u kojima isključivu nadležnost za donošenje odluka ima Zajednica. Prvi stup, tj. Europska zajednica, nadnacionalnog je karaktera, što znači da se odluke donose unutar institucija Europske unije i država članica u ovom slučaju može biti nadglasana. To znači da ako se i donese neka odluka kojoj se neka država članica protivi, ona je mora provesti. Drugi stup je Zajednička vanjska i sigurnosna politika (čl. 11.-28. Ugovora o Europskoj uniji). Glavni cilj ove politike je povećanje suradnje među državama članicama na područje vanjske i sigurnosne politike. Tek Ugovorom o Europskoj uniji politička je suradnja postala jedan od ciljeva zajednice, iako je njezina provedba predviđena izvan institucionalnih okvira Zajednice. Članci Ugovora o Europskoj uniji koji se odnose na vanjsku i sigurnosnu politiku (čl. 11. - 28.) nisu sastavni dijelovi osnivačkih ugovora triju zajednica. Kako je i objašnjeno u Ugovoru iz Maastrichta, ova politika čini drugi stup. Treći stup odnosi se na policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim pitanjima. U ugovoru iz Maastrichta treći se stup Europske unije odnosio na suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, ali su Ugovorom iz Amsterdama iz trećeg stupa u prvi stup prebačene nadležnosti na području imigracije, viza i azila. 
9 EUROJUST je tijelo Europske unije s pravnom osobnošću, osnovano Odlukom Vijeća Europske unije, broj 2002/187/PUP, koja je izmijenjena Odlukama Vijeća Europske unije, broj 2003/659/PUP i 2009/426/PUP. Osnovan je radi poticanja i unaprjeđenja suradnje nadležnih pravosudnih tijela država članica u sprječavanju teških oblika kriminala. 
10 Europski uhidbeni nalog prihvaćen je na skupu u Laeken-u 2001., a formalno je usvojen Okvirnom odlukom o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica od 13. 6. 2002. (Council Framework Decision of 13 Juny 2002. on the European arrest warrant and the surrender procedure between Member States). 
11 Nar. nov., br. 91/10, 81/13 i 124/13 - u nastavku teksta: ZPSKS-EU. 
12 Izmjene ZPSKS-EU stupile su na snagu 1. 1. 2014. 
13 Oreste Pollicino, Oxford Jurnals, Yearbook of European Law, Volume 29, Issue 1., Pp.65-111 
14 Bundesverfassungsgericht (BVerfG, Neue Juristische Wochenschrift (NJW), 58 (2005), 2289 (hereinafter Darkazanli). 
15 Odluka od 27. travnja 2005. 
16 Jan Komárek, European constitutionalism and the European arrest warrant: contrapunctual principles in disharmony, CMLRev (2007) pp. 9-40. 
17 Presuda Suda pravde Europske unije, broj C-105/03. 
18 Osoba ne može biti suđena za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđena. 
19 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10. 
20 Ana Garačić, Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije - u sudskoj praksi, Novine u kaznenom zakonodavstvu - 2014., str. 129-141.