1. CILJ I KONCEPCIJSKE NOVOSTI
Novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (u nastavku teksta: ZAPSP) objavljen je u Nar. nov., br. 111/21, a stupio je na snagu 23. listopada 2021. Usklađen je s petnaest direktiva Europske unije¹ i devet međunarodnih ugovora u području autorskog i srodnih prava² te se njime osiguravaju i pretpostavke za provedbu dviju uredbi Europske unije u istome pravnom području. Ovaj propis među najvažnijim ciljevima ima prilagođavanje autorskopravnog okvira jedinstvenom digitalnom tržištu Europske unije i osiguravanje pravičnog balansa na razmeđi vrlo suprotstavljenih i polivalentnih interesa raznovrsnih skupina zainteresiranih dionika. Nekada je autorsko pravo u propisima bilo promatrano kao tehnološki neutralno, međutim razvojem novih kanala i načina diseminacije i konzumacije zaštićenog sadržaja, pojavila se potreba za regulacijom autorskopravnog okvira ovisno o razvoju tehnologije. Slijedom toga, riječ je o vrlo kompleksnom propisu prepunom stručnih i tehničkih izraza. Njime se, također, nastoji prebroditi poentilistički pristup karakterističan za pravnu stečevinu Europske unije i međunarodne propise u ovom pravnom području koji su usmjereni na reguliranje tek pojedinih pitanja i problema i nisu u svemu međusobno usklađeni. Nastoji se osigurati sadržajna i nomotehnička konzistentnost i koherentnost te cjelovitost u pristupu. ZAPSP ima pretenziju biti sistemski propis koji bi trebao osigurati jedinstveni pravni okvir za sve vrste vrlo različitih autorskih djela kao i za zaštitu vrlo različitih predmeta srodnih prava poštujući sve europske i međunarodne standarde i ujedno uzeti u obzir hrvatsku pravnu tradiciju. S jedne strane, njime se osigurava jača pravna zaštita autorskog i srodnih prava na jedinstvenom digitalnom tržištu kojoj je cilj osigurati uspješniju komercijalizaciju zaštićenog sadržaja, ali istodobno, s druge strane, relaksira se autorskopravni okvir kroz ograničenja isključivih prava te se propisuju brojni slučajevi u kojima se zaštićeni sadržaj može koristiti bez odobrenja nositelja prava, ali uz plaćanje naknade ili bez odobrenja i bez plaćanja naknade.

ZAPSP se u mnogome oslanja na svojeg istoimenog prednika, ali nastoji postići veći stupanj sistematičnosti pa tako, primjerice, posebne odredbe o audiovizualnim djelima i računalnim programima sada uvrštava među opće odredbe, kao i definicije djela siročadi i djela nedostupna na tržištu. Ujednačava se izričaj i prilagođava hrvatskom jeziku u najvećoj mogućoj mjeri. Ne postoje više „druga prava autora“, već se koncept prava na naknadu u pojedinim slučajevima uređuje kroz ograničenja isključivih prava ili kao posebna definicija u okviru isključivih prava. Iako sadržajno i dalje konzistentno s pripadajućom direktivom, sistematizira se i dio o kolektivnom ostvarivanju prava i bolje integrira u cjelokupan tekst zakona. Glede baza podataka, također, na nov se način, ali prateći tekst pripadajuće direktive, donosi novo uređenje te se baze podataka sistematiziraju kao originalne i neoriginalne. Vrlo važan novum je srodno pravo nakladnika informativnih publikacija koje je do sada postojalo samo u Njemačkoj i Španjolskoj, ali bez uspješne implementacije. Sada je to novo srodno pravo uređeno prema uzoru na Direktivu o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu.³ Posebno se na nov način uređuje stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, po narudžbi, u državnoj i javnoj službi te na sveučilištu, uključujući i djela studenata, što nije posljedica usklađivanja s europskom pravnom stečevinom jer se ona na to ne referira, već s trendovima u državama članicama.

2. PROŠIRENJE KATALOGA AUTORSKIH DJELA I NOVOSTI U UREĐENJU NEZAŠTIĆENIH TVOREVINA
Definicija autorskih djela nije mijenjana u ZAPSP-u, ali su u katalog djela koja se primjerično nabrajaju uvrštene nove vrste djela.⁴ Riječ je, u prvome redu, o novinarskim djelima, kao što su članci, fotografije i audiovizualni prilozi. Republika Hrvatska je, za sada, možda i jedina u svijetu koja je na ovakav način posebno definirala novinarska djela, nastavljajući se na trend pojačane autorskopravne zaštite u području medija. Naime, industrija tiskanih medija nije se do sada osobito oslanjala na autorsko pravo kao važnu komponentu u svojem poslovanju. Ipak, prelaskom na digitalno tržište autorskopravni sustav je prepoznat kao potencijalno važan alat u procesu komercijalizacije tiskanih medija, koji posljednjih godina doživljavaju potpunu transformaciju prema digitalnom svijetu. Inače, novinarska se djela tradicionalno svrstavaju među već postojeća jezična pisana djela ili audiovizualna djela ili fotografska djela pa će vjerojatno teoretičari autorskog prava ovu intervenciju smatrati suvišnom tvrdeći da su novinarska djela na isti način do sada bila zaštićena. Ipak, hrvatske novinarske asocijacije snažno su zagovarale isticanje novinarskih djela kao posebne vrste djela te su potaknule u tome smjeru saborsku raspravu pa je to rezultiralo ovakvim rješenjem.

Velika je novost vezana uz medijsku industriju regulirana i glede nezaštićenih tvorevina. Naime, iako su oduvijek dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija svrstane među tvorevine koje se ne štite i ne mogu se štititi autorskim pravom,⁵ ZAPSP uvodi obvezu atribucije vijesti. U medijskoj industriji nastoji se biti prvi koji će objaviti neku vijest, bez obzira na to što vijesti nisu zaštićene autorskim pravom. Neki mediji puno ulažu u „pronalaženje“ vijesti koje nastoje prvi objaviti pa im je takvo ulaganje ugroženo ako drugi mediji bez atribucije preuzimaju „njihove“ vijesti. Stoga se u ZAPSP uvodi pravilo atribucije prvog izvora vijesti i medijskih informacija iako je riječ o tvorevinama koje nisu zaštićene autorskim ni srodnim pravom.⁶ Moglo bi se reći da se unosi novo kvazimoralno pravo, jer ne može postojati moralno pravo na nezaštićenoj tvorevini. Bit će potrebno u budućnosti sličnim odredbama upotpuniti i propise o medijima kako bi se postigla konzistentnost sustava. U ZAPSP-u su propisani i prekršaji u slučaju nepoštovanja obveze atribucije vijesti kao nezaštićenih tvorevina.⁷

U katalog autorskih djela svrstane su po novome i videoigre te druga multimedijalna djela.⁸ Videoigre se u nekim propisima u Republici Hrvatskoj svrstavaju među audiovizualna djela⁹ iako one nisu samo audiovizualna djela jer su u njima, ako ništa drugo, sadržani i računalni programi. Stoga se, nakon sugestija asocijacije stvaratelja videoigara, te uzevši u obzir da je u Republici Hrvatskoj industrija videoigara vrlo propulzivna i izvozno potentna, kao i nakon komparativne analize drugih pravnih sustava glede autorskopravne zaštite videoigara,¹⁰ odlučilo da se i videoigre svrstaju u katalog autorskih djela kao posebna vrsta autorskih djela. To ne znači da se prema prijašnjem propisu videoigre nisu štitile, već im je sada dana veća važnost izričitim spominjanjem. Ni multimedijalna djela nisu prije bila navedena u primjeričnom katalogu autorskih djela.

Arhitektonska djela posebno su definirana u ZAPSP-u. Do sada su bila navedena, ali bez definiranja što točno podrazumijevaju te je stoga bilo prijepora u praksi i neusklađenosti s drugim propisima.¹¹ Sada je jasno definirano da arhitektonska djela jesu skice, studije, plastični i drugi prikazi, nacrti, idejna rješenja, idejni projekti, glavni projekti, izvedbeni projekti, planovi te izvedene građevine i zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. S druge strane, također je definirano da prostorni planovi, kao što su plan prostornog razvoja, urbanistički plan i slično, konzervatorske podloge i njihove zbirke u trenutku stvaranja jesu autorska djela ako su originalne intelektualne tvorevine koje imaju individualan karakter. To znači da se za narudžbu takvih djela mogu sklapati autorski ugovori te se plaćati autorski honorari pod povoljnijim poreznim režimom propisanim za sva autorska djela.

Međutim, od trenutka kada budu predani u službene postupke ili budu službeno objavljeni, prestaju biti zaštićeni autorskim pravom i postaju nezaštićene tvorevine.¹² Posljedica takvog statusa je da se mogu mijenjati i na bilo koji način koristiti bez odobrenja izvornih autora.

Novosti glede nezaštićenih tvorevina propisane su i glede tzv. službenih djela. Do sada su tu bile spomenute samo neke kategorije službenih djela iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, a sada je taj katalog proširen tako da obuhvaća školske i akademske programe i programe rada.¹³ I za izradu takvih djela mogu se sklapati autorski ugovori, ali od trenutka kada uđu u bilo kakvu službenu proceduru prestaju biti zaštićeni autorskim pravom te se slobodno mogu mijenjati i na bilo koji način koristiti bez odobrenja izvornih autora.

Sve te novosti rezultat su hrvatskih prilika i nisu sadržane u pravnoj stečevini Europske unije ni u međunarodnim ugovorima s kojima je ZAPSP usklađen.

3. SADRŽAJ AUTORSKOG PRAVA PRILAGOĐEN DIGITALNOM TRŽIŠTU
Jedinstveno digitalno tržište donijelo je niz izazova. Podregulacija odgovornosti posrednika u pružanju usluga u postojećoj Direktivi o elektroničkoj trgovini¹⁴ i posljedično Zakonu o elektroničkoj trgovini¹⁵ koju su iskoristile platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta poput Youtube i društvenih mreža te medijski agregatori poput Google News dovela je do tzv. vrijednosnog jaza. Sažeto rečeno, prema spomenutim propisima posrednici u pružanju usluga na internetu nalaze se u tzv. sigurnoj luci, tj. nisu odgovorni za sadržaj kojeg posreduju ako ne znaju da je sadržaj povrjeđujući u bilo kojem pogledu, pa i u odnosu na autorsko pravo. Riječ je o situaciji koja je neodrživa za stvaratelje kulturnog i kreativnog te medijskog sadržaja jer u poslovnim modelima temeljenim na takvom pravnom tumačenju ne pružaju mogućnost stvarateljima zaštićenog sadržaja da svoj sadržaj za svoj račun monetiziraju, već to radi platforma za svoj račun. Odgovor na rezultate takve situacije na europskom nivou pokušao se pronaći u dodatnoj regulaciji prava priopćavanja javnosti na internetu. Slijedom Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu¹⁶, u ZAPSP su unesene nove odredbe o priopćavanju javnosti putem interneta kad se ono događa putem platformi za dijeljenje zaštićenog sadržaja. S druge strane, razvoj u području televizijskih prijenosa signala i pratećih usluga koje razvijaju televizije i diseminiraju putem interneta također je dovelo do potrebe za dodatnom regulacijom priopćavanja javnosti televizijskih signala kod reemitiranja kao što su MaxTV te pratećih televizijskih usluga na internetu poput HRTi platforme.

Iako postojeći pravni okvir imovinskih autorskih prava u osnovi ostaje isti i sastoji se od četiri temeljna prava – umnožavanje, distribucija, priopćavanje javnosti i prerada, ipak su izmjene u ovome dijelu vrlo važne. Prijašnje pravo reproduciranja sada se naziva pravom umnožavanja i podrazumijeva umnožavanje u jednom ili više primjeraka, na svaki način, na bilo koju podlogu, u cijelosti ili u dijelovima, izravno ili neizravno, privremeno ili trajno, u bilo kojem obliku i bilo kojim sredstvima. Primjeri načina umnožavanja sada su popisani na jednom mjestu kao primjerična lista te obuhvaćaju sve ono što je prije bilo razbacano u raznim dijelovima zakona, poput, primjerice, načini umnožavanja računalnih programa.¹⁷

Pravo distribuiranja (stavljanja u promet) sistematizirano je u novom ZAPSP-u na jednom mjestu. Ono podrazumijeva raspolaganje primjercima autorskog djela. Pri tomu se kao sastavni dio pojma distribuiranje, definiraju i iznajmljivanje kao isključivo pravo te javna posudba kao pravo na naknadu. Oba se odnose na korištenje primjeraka u ograničenom vremenskom razdoblju, s time da je prvo naplatno a drugo besplatno za krajnjeg korisnika budući da se naknada za javnu posudbu posredstvom javnih knjižnica plaća iz državnog proračuna. Na isti način kao ranije regulira se iscrpljenje prava distribuiranja. Naime, nakon prve prodaje odnosno otuđenja nositelj prava ne može kontrolirati daljnje preprodaje primjerka djela te mu preostaje jedino pravo iznajmljivanja kao isključivo pravo i pravo javne posudbe kao pravo na naknadu. Zato se kaže da se pravo distribucije iscrpljuje. Pravo slijeđenja u pogledu djela vizualnih umjetnosti se po novom uređenju u ZAPSP-u nadovezuje na iscrpljenje prava distribuiranja kao izuzetak od toga načela.¹⁸ Ranije je pravo slijeđenja bilo svrstano među tzv. druga prava autora koja više ne postoje. Sve ovo, dakle, vezano uz pravo distribuiranja na jednom mjestu opisuje koja prava autor ima u odnosu na materijalne primjerke svojeg djela.

Pravo priopćavanja javnosti doživjelo je u ZAPSP-u najvažnije izmjene. U temeljnu definiciju pojma priopćavanja autorskog djela javnosti sada je uvršteno da se djelo priopćava javnosti na svaki način, žicom ili bežičnim putem te da se za svako priopćavanje javnosti mora pribaviti odobrenje ugovorom ili na drugi način, ako sam ZAPSP ne propisuje drukčije.¹⁹ Ovakva nova definicija usmjerena je na čvršće povezivanje s pravnom stečevinom, tj. Direktivom o autorskom pravu u informatičkom društvu²⁰, a ujedno naglašava potrebu da se za svako priopćavanje javnosti mora ishoditi odobrenje. Do sada zapravo i nije bilo zakonski regulirane opće definicije priopćavanja javnosti. Nadalje, u novom se ZAPSP-u navodi što priopćavanje javnosti obuhvaća, pri čemu su definicije prava javnog izvođenja, prikazivanja scenskih djela, javnog prenošenja, javnog priopćavanja fiksiranog djela te javnog prikazivanja ostale sadržajno iste.

Emitiranje i emitiranje putem satelita u novom je ZAPSP-u preciznije definirano, pri čemu je sada izričito regulirano i načelo države podrijetla u emitiranju putem satelita. Ono ukratko kaže da se emitiranje putem satelita događa u Republici Hrvatskoj onda kad se tu nalaze odašiljačke stanice pa se posljedično ovdje moraju urediti i prava. Iako se zna da se tzv. footprint satelita širi na više državnih područja, fingira se da se korištenje autorskih djela događa samo ondje gdje se nalazi odašiljačka stanica. Iako je to sada preciznije rečeno, isti sadržaj imale su odgovarajuće odredbe i prije. Opisane su izmjene, kao i one koje se obrazlažu ovdje u nastavku, rezultat usklađivanja s novom, unaprijeđenom direktivom koja je posvećena reguliranju novih tehnologija prijenosa televizijskih i radijskih signala.²¹ Sadržajno važne novosti odnose se na reemitiranje. Dok je do sada prema definiciji ono obuhvaćalo uglavnom samo kabelsku retransmisiju, a ostali oblici reemitiranja podvodili su se pod opću odredbu o priopćavanju javnosti, sada je reemitiranje definirano tako da obuhvaća svaku tehnologiju koja omogućuje da se prvo emitiranje istodobno i u neizmijenjenom obliku priopći javnosti putem osobe koja je različita od prve organizacije za emitiranje. Primjerice, emitiranje obavlja HRT kada emitira zemaljski digitalni signal ili satelitski signal koji mogu primiti krajnji korisnici. Reemitiranje obavljaju MaxTV i slični operatori, bez obzira na to koriste li tehnologiju kabelske retransmisije, IPTV, DTH ili neku drugu tehnologiju. Osim situacije koja podrazumijeva da televizijski ili radijski signal krajnji korisnici mogu primiti ili direktno od organizacije za emitiranje (putem kućne antene) ili istovremeno i u neizmijenjenom obliku putem reemitera, razvili su se novi poslovni modeli u kojima organizacija za emitiranje signal šalje isključivo operatoru te on ni na koji način nije dostupan krajnjoj publici. Krajnja publika takav signal prima isključivo putem operatora (primjerice, kad MaxTV prenosi signal programa KlasikTV). Takvo priopćavanje javnosti naziva se izravnim protokom signala i uređeno je u novom ZAPSP-u na način kako je to propisno u pravnoj stečevini.²² Nadalje, televizije razvijaju i tzv. prateće internetske usluge. Budući da se emitirati može na bilo koji način, ali da ono nikada ne podrazumijeva priopćavanje programa putem interneta, bilo je nužno regulirati nove modele i načine prijenosa televizijskih i radijskih programa putem interneta. To se u pravnoj stečevini nazvalo pratećom internetskom uslugom koja podrazumijeva istodobno ili linearno, ali i naknadno (tzv. catch-up) pružanje programa publici putem interneta te druge sadržaje uz takve programe kao što su mogućnosti ocjenjivanja programa, najave i slično. Za prateće internetske usluge potrebno je pribaviti odobrenje za umnožavanje, priopćavanje javnosti te činjenje dostupnim javnosti. I kod pratećih internetskih usluga koje se mogu vidjeti istovremeno bilo gdje u svijetu primjenjuje se načelo države podrijetla. Ono podrazumijeva da se autorsko djelo koristi tamo gdje organizacija za emitiranje ima svoj glavni poslovni nastan pa se i prava moraju tamo regulirati. Ipak, načelo države podrijetla kod pratećih internetskih usluga primjenjuje se samo za radijske programe, vijesti i informativne programe vlastite produkcije koji se u potpunosti financiraju vlastitim sredstvima. Sva ostala audiovizualna djela nisu podvrgnuta načelu države podrijetla, što znači da se reguliraju teritorijalno, tamo gdje se i prikazuju. To je na europskoj razini bio ustupak audiovizualnim producentima kojima je na taj način omogućena teritorijalna komercijalizacija, što je, u pravilu, u suprotnosti s jedinstvenim digitalnim tržištem. I naposljetku, vezano uz ovaj dio ZAPSP-a, prije su se organizacije nazivale organizacijama za radiodifuziju, a u novom ZAPSP-u njihov je naziv moderniziran jer radiodifuzija odavno nije jedina tehnologija kojom se ostvaruje emitiranje programskih signala. Stoga se sada nazivaju organizacijama za emitiranje.

Sljedeće važno pitanje koje se u novom ZAPSP-u na potpuno nov način uređuje jest odgovornost platformi za dijeljenje sadržaja putem interneta, kao što je Youtube. Do sada je u odnosu na platforme za dijeljenje sadržaja bilo primjenjivano prethodno opisano pravilo tzv. slobodne luke, pri čemu je odgovornost za zaštićeni sadržaj bila na krajnjem korisniku koji je taj sadržaj dijelio. U novom ZAPSP-u promijenjena je paradigma odgovornosti. Prema novom pravilu,²³ uređenom u skladu s Direktivom o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu,²⁴ odgovornost je u cijelosti prebačena na platforme koje su sada dužne urediti s nositeljima prava priopćavanja javnosti, činjenja dostupnim javnosti te prava umnožavanja. Sve radnje umnožavanja, priopćavanja javnosti te činjenja dostupnim javnosti, nekomercijalnih korisnika, kojima se smatraju i oni koji ne ostvaruju znatne prihode od takvih radnji, obuhvaćene su licencijom koju od nositelja prava ishodi platforma. Još je niz detalja u ZAPSP-u regulirano glede ograničenja odgovornosti platformi, načina na koji su dužne postupati u odnosu na zaštićeni sadržaj i nositelje prava te pritužbi glede usluge dijeljenja sadržaja.

Dosadašnje pravo stavljanja na raspolaganje javnosti promijenilo je naziv te se sada zove pravo činjenja dostupnim javnosti. Taj naziv više je u duhu hrvatskog jezika i jasnije odražava sadržaj toga prava, koji podrazumijeva interaktivna korištenja zaštićenog sadržaja na internetu. Činjenje dostupnim javnosti je poseban način priopćavanja javnosti bežično ili putem žica, tako da pripadnici javnosti mogu pristupiti autorskom djelu s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

Pravo prerade kao imovinsko pravo nije doživjelo izmjenu te i dalje podrazumijeva isključivo pravo prevođenja, prilagođavanja, glazbene obrade ili druge obrade ili koje druge preinake autorskog djela. S druge strane, autorovo moralno pravo integriteta, tj. pravo na poštovanje cjelovitosti djela doživjelo je bitne izmjene te je sada u potpunosti usklađeno s imovinskim pravom prerade.²⁵ Sada moralno pravo na poštovanje autorskog djela podrazumijeva mogućnost da se autor usprotivi deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju djela, ali se neznatne izmjene i prerade ne smatraju povredom moralnog prava. Također, uvedena je i izričita odredba prema kojoj se autor ne može pozivati na moralno pravo na poštovanje autorskog djela ako je prerada učinjena u skladu s ciljem zbog kojeg ju je autor odobrio raspolažući svojim imovinskim pravom prerade.

4. AUTORSKA DJELA STVORENA U RADNOM ODNOSU, DRŽAVNOJ I JAVNOJ SLUŽBI
U ZAPSP-u je na potpuno nov i detaljan način uređeno pripadanje prava na autorskim djelima stvorenim u radnom odnosu te državnoj i javnoj službi.²⁶ Dok je do sada prava iskorištavanja autorskog djela stvorenog u radnom odnosu poslodavac mogao steći isključivo ugovorom o radu, drugim ugovorom ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos, sada je propisana oboriva presumpcija prema kojoj poslodavac ima isključiva prava iskorištavanja, u sadržaju i opsegu koji je potreban za ostvarenje djelatnosti koju obavlja, bez prostornog i vremenskog ograničenja. Takvo uređenje ima za cilj ojačati položaj hrvatskih poslodavaca na jedinstvenom digitalnom tržištu, ali i u tradicionalnom okružju, stavljajući prema trećima poslodavce u položaj da mogu deklarirati ukupan sadržaj prava na kreativnim tvorevinama koje plasiraju na tržište u uvjetima jake europske konkurencije. Ugovorom s autorima uvijek je moguće drukčije urediti međusobne odnose. Plaća je naknada za korištenje autorskih djela stvorenih u radnom odnosu, ali ako je djelo imalo utjecaja na povećanje dohotka ili dobiti poslodavca ili unaprjeđenje njegove djelatnosti, autor može imati pravo na razmjerno uvećanje svoje naknade ako je to na neki način ugovorio s poslodavcem. To se primjenjuje i glede javne i državne službe.

5. OSTALE NOVOSTI
Na ovako malom prostoru nije moguće sažeti sve novosti koje donosi ZAPSP pa su ovdje u tekstu navedene samo one najvažnije. Ostalo se može tek paušalno nabrojiti, poput novih sadržajnih ograničenja autorskog i srodnih prava koja su poglavito usmjerena prema relaksiranju okvira isključivih prava naspram baštinskih i znanstvenih institucija te glede nastave. Posebna se pozornost posvetila i arhivi Hrvatske radiotelevizije, koja se također smatra institucijom kulturne baštine u smislu autorskoga prava. Vezano uz novu regulaciju isključivih autorskih i srodnih prava, bitno je izmijenjen i katalog prava koja se mogu i moraju ostvarivati kolektivno. Novo srodno pravo nakladnika informativnih publikacija donosi i nov katalog isključivih prava, pri čemu nije reguliran samo internet,²⁷ već i tradicionalni oblici i načini korištenja informativnih publikacija. Pozornost je posvećena i odnosu diskografa i izvođača glede ugovora o korištenju umjetničkih glazbenih izvedaba na internetu.