U općoj, pa i stručnoj, javnosti ponekad se može čuti ili pročitati da je pravda jedno, a pravo drugo. Time se iznosi teza o podvojenosti odnosno odvojenosti prava od pravde, što u konačnici može dovesti do zaključka da pravo može biti nepravedno. Pojam pravednosti ne pripada području prava te se ne osjećamo pozvanim općenito ga definirati ili opisivati. Ali, držimo da je neprijeporno da se pojmovi pravednosti i morala mogu povezati utoliko što se ocjena o pravednosti ili nepravednosti donosi uzimajući u obzir ili polazeći od moralnih shvaćanja onoga tko govori o pravdi ili nepravdi. Jednostavnije govoreći, držimo da se pravedno poistovjećuje s moralnim, a nepravedno s nemoralnim. 

Nasuprot tezi o odvojenosti prava i pravednosti - odnosno morala - stoji činjenica da odredbe o načelima Zakona o obveznim odnosima¹ - ali i brojne njegove pojedinačne odredbe - u taj Zakon i njegovu primjenu unose i čvrsto ugrađuju moral. Time je on postao i ostao neobično važna i neodvojiva sastojnica obveznopravnih odnosa. Odredbe o načelima ZOO-a i više njegovih važnih pojedinačnih odredaba time pokazuju neosnovanost teze o odvojenosti prava i pravednosti odnosno morala, barem kad se radi o obveznopravnim odnosima. To stajalište pokazat ćemo točnim, kratkim i neiscrpnim prikazom² načela i nekih odredaba ZOO-a koja moral čine sastojnicom koja je čvrsto ugrađena u obveznopravne odnose i koja priječi nastanak, promjene i prestanak tih odnosa te stjecanje prava i oštećenje trećih protivno pravilima morala.

Dapače, inkorporiranost morala u obvezne odnose nije moguće izbjeći. Iako je pretežna većina odredaba ZOO-a dispozitivna - te njihovu primjenu strane mogu izbjeći drukčijim ugovaranjem - odredbe o načelima i druge odredbe koje inkorporiraju moral u obvezne odnose prisilne su pravne prirode. Znači da strane obveznopravnog odnosa njihovu primjenu ne mogu isključiti svojom suglasnom voljom, a ako bi je one očitovale u tom smjeru, njihov bi sporazum u tom dijelu bio ništetan i one bi se i dalje primjenjivale odnosno morale primijeniti. Pod posljednjim podrazumijevamo obvezu sudova da ex offo paze na ništetnost i da pri tome ne uzimaju u obzir samo pojedine druge prisilne odredbe ZOO-a, nego i njegova načela.

Prije sklapanja ugovora pravne osobe često sastavljaju opće uvjete ugovora (poslovanja), a buduće ugovorne strane znaju pregovarati o sklapanju ugovora. U oba ova slučaja moral je prisutan i štiti ga načelo savjesnosti i poštenja.

Naime, to načelo, prema bitno istovjetnim gledištima poredbene i domaće literature³, ne samo što je glavno odnosno temeljno načelo obveznog prava, nego je i njegova poveznica s moralom. U literaturi⁴ se uočavaju dva elementa sadržaja toga načela iz kojih proizlazi da se to načelo »temelji na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana«, odnosno još izričitije »proizlazi da je kriterij za ocjenjivanje postojanja ili nepostojanja savjesnosti i poštenja izvanpravni, društveni, etički kriterij …«. Također, prema literaturi »to načelo … s etičkog stajališta korigira primjenu prava tako što uklanja primjenu određene norme onda kada bi učinak primjene - zbog povrede načela savjesnosti i poštenja - bio protivan tom istom načelu«⁵. I još izričitije: »to je načelo u osnovi moralno pravilo«⁶. Na to jasno upućuje i sudska praksa⁷.

Pri sastavljanju općih uvjeta ugovora (poslovanja) sastavljači redovito nastoje za sebe postići bar neke prednosti odnosno oblikovati ugovorne odredbe tako da unaprijede vlastiti pravni položaj nauštrb druge strane. Ako bi pojedina odredba, ili više odredaba općih uvjeta ugovora, vodile uspostavi očite neravnopravnosti u pravima i obvezama strana ili ugrožavale postizanje svrhe ugovora, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, one bi bile ništetne. Drugim riječima, takve odredbe uopće ne bi stvarale prava odnosno obveze, jer je izostanak nastanka prava odnosno obveza temeljni učinak ništetnosti⁸. Kako načelo savjesnosti i poštenja u biti nalaže moralno ispravno postupanje, očito je izostanak takvog postupanja pri sastavljanju općih uvjeta ugovora (poslovanja) jedan od elemenata koji dovode do ništetnosti odredaba općih uvjeta.

Izostanak takvog postupanja tijekom usmene ili pisane razmjene misli, želja i prijedloga glede ugovora za čije su sklapanje zainteresirane strane koje ih razmjenjuju - tj. tijekom pregovora - držimo da ne dovodi do ništetnosti ugovora, ako bi on bio sklopljen⁹. Razlog tome vidimo u okolnosti što je ugovor protivan javnom poretku¹⁰ ništetan, »osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo«¹¹, a »strana koja je pregovarala … suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani«¹², pa držimo da je posljednjim zakon za ovaj slučaj propisao nešto drugo umjesto ništetnosti. No, iako povreda morala koja čini povredu načela savjesnosti i poštenja ovdje ne dovodi do ništetnosti ugovora, ona ipak dovodi do odgovornosti za štetu, i to bilo da je ugovor sklopljen ili nije.

Obvezni odnosi nastaju na temelju valjane privatnopravne izjave volje jedne osobe (jednostrani pravni poslovi), suglasnih odnosno identičnih valjanih izjava privatnopravne volje dviju osoba (dvostrani pravni poslovi, tj. ugovori) i na temelju samo ZOO-a, kad su ispunjene pretpostavke nastanka tih odnosa (poslovodstvo bez naloga, odgovornost za štetu i stjecanje bez osnove). Odredba ZOO-a, koja u prvom dijelu ističe načelo stranačke autonomije (»sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose«¹³), za pravne poslove znači ponajprije da osoba koja se pravnim poslom obvezuje sama odlučuje hoće li se obvezati i koji će biti sadržaj njezine obveze¹⁴. Za ostale obvezne odnose ona ponajprije znači da njihove strane, nakon što je odnos nastao, suglasnom voljom odnosno sporazumom koji ima karakter ugovora, postojeći obveznopravni odnos mogu izmijeniti (npr. ugovorom o nagodbi ili obnovi) ili ugasiti (npr. otpustom duga¹⁵).

Međutim, izjava privatnopravne volje kojom bi pravni posao nastao, uopće neće dovesti do nastanka pravnog posla odnosno do nastanka prava jedne strane i obveze druge strane, ako je dana »suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva«¹⁶. Isto tako, sporazum strana postojećeg izvanugovornog obveznopravnog odnosa, usmjeren na njegovu izmjenu ili prestanak neće dovesti do njegove izmjene odnosno prestanka ako je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, jer se zbog ugovornog karaktera tog sporazuma i na nj primjenjuju pravila o ništetnosti pravnih poslova. Izričaj odredbe članka 2. ZOO-a upućuje samo na to da strane »ne mogu« uređivati obvezne odnose suprotnom ovim skupinama normi. Riječi »ne mogu« nikako ne treba shvatiti kao isticanje faktične nemogućnosti takvog uređenja obveznih odnosa - jer takva mogućnost uvijek postoji - nego kao isticanje nemogućnosti stvaranja pravnih učinaka odnosno nemogućnosti stvaranja, modificiranja ili prestanka prava odnosno obveza strana. Pravni posao koji ne stvara prava odnosno obveze opisuje se atributom »ništetan«, pa odredbu članka 2. ZOO-a vidimo ne samo kao odredbu koja utvrđuje načelo stranačke autonomije, nego i kao odredbu koja je ishodište i temelj instituta ništetnosti i pojedinačnih pravila koja uređuju taj institut. 

Frazu »suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva« sadržava još nekoliko odredaba ZOO-a, neobično važnih za nastanak odnosno postojanje prava odnosno obveza. Ako je moralu društva i drugim dvjema skupinama normi protivna činidba - davanje, činjenje, propuštanje ili trpljenje na koje se osoba obvezuje - pravni posao neće stvoriti pravo odnosno obvezu, kao ni ako je tome protivna pobuda jedne strane naplatnog ugovora, a druga strana je bila nesavjesna ili nepozorna¹⁷. I odredba koja se uobičajeno uzima kao temeljna odredba o ništetnosti pravnih poslova određuje da je ništetan ugovor koji je protivan moralu društva i drugim dvjema navedenim skupinama normi¹⁸. Kako ta pravila treba primijeniti na sve pravne radnje koje imaju karakter pravnih poslova¹⁹, te kako i sporazumi strana kojima se mijenjaju ili gase postojeći ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi imaju karakter pravnih poslova odnosno ugovora, protivnost moralu društva dovodi do toga da prava i obveze ne mogu niti nastati, niti se promijeniti, niti prestati.

Posebno, korištenje stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti druge ugovorne strane radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što bi druga ugovorna strana trebala steći prema ugovoru, čini takav ugovor ništetnim²⁰. Očito je da je moral ishodište toga pravila. Prijetnju i prijevaru druge ugovorne strane - zbog kojih je ona sklopila ugovor s prvom ugovornom stranom - također treba okvalificirati kao radnje protivne moralu. Iako one ne dovode do ništetnosti, držimo da je upravo njihova protivnost moralu ratio mogućnosti poništenja ugovora sklopljenih uz prijevaru i prijetnju²¹, čime će nastati pravno stanje kakvo je u slučaju ništetnosti postojalo ab ovo. 

Moralnost kao kriterij prema kojem se ocjenjuje je li postupanje osobe bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno kao bitan sadržaj toga načela, već je navedena u skici utjecaja morala u razdoblju prije sklapanja ugovora. No, glavno razdoblje tijekom kojeg djeluje ovo načelo jest razdoblje koje počinje sklapanjem ugovora²². Pravna književnost i praksa identificirale su postupanje, koje se kratko naziva venire contra factum proprium, kao glavni pojavni oblik povrede toga načela. Kratko govoreći, ovo postupanje sastoji se u svjesnom dovođenju druge strane u zabludu radi stjecanja vlastitog prava ili gubitka prava druge strane, koje bez toga ne bi bilo stečeno odnosno izgubljeno, uz kasnije pozivanje na stjecanje odnosno gubitak prava. Učinak takvog postupanja sastoji se u tome što se vlastito pravo ne stječe, odnosno što druga strana ne gubi pravo. Drugim riječima, učinak povrede toga načela sastoji se u oduzimanju pravne zaštite osobi koja je povrijedila ovo načelo u odnosu na prava koja bi uz tu povredu stekla. U odnosu na gubitak prava druge strane riječ je u oduzimanju prava na isticanje prigovora gubitka prava. U literaturi se o tome navodi »da se stranci, koja u svom poslovanju postupa suprotno tom načelu, ne može pružiti sudska zaštita u ostvarenju njezinih zahtjeva koji potječu iz poslovanja zasnovanog na povredi načela poštenja i savjesnosti«²³, te da »osoba koja bi, na temelju neke druge norme, uživala pravnu zaštitu, zbog njezine povrede tog načela tu zaštitu neće uživati, odnosno da će se umjesto druge - za nju povoljne - norme, primijeniti to načelo«²⁴. Shvaćajući postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao prijevarno, a prijevarno postupanje kao protivno moralu, zaključujemo da dužnost postupanja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u razdoblju nakon sklapanja ugovora odnosno nakon nastanka obveznog odnosa predstavlja branu stjecanju vlastitih prava odnosno gubitku prava druge strane protivno moralu. 

Prema odredbi članka 6. ZOO-a »zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato«. Subjektivna prava - u obveznim odnosima tražbine - uvijek se stječu s nekom svrhom. Svrha poduzimanja pravnog posla i stjecanja subjektivnih prava iz tog posla može biti vidljiva iz sadržaja samog posla, ali i ne mora. Kad se, primjerice, radi o kupoprodajnom ugovoru svrha stjecanja prava vidljiva je iz njegova sadržaja, ali kad se radi o vrijednosnim papirima ili samostalnim bankovnim jamstvima, svrha poduzimanja tih pravnih poslova nije vidljiva iz njihova sadržaja te se stoga oni nazivaju apstraktnim pravnim poslovima. Potonje osobito ističemo zato što su u sudskoj praksi zabilježeni brojni slučajevi odbijanja zahtjeva vjerovnika iz tih poslova unatoč njihovoj apstraktnosti i samostalnosti, a zbog pokušaja zloporabe prava. Njemački sudovi odbijaju zahtjev korisnika samostalnih bankovnih garancija ako »se njime zlorabi pravo«²⁵ odnosno »ako… predstavlja zlouporabu prava«²⁶, a u Francuskoj je čvrsto ustanovljeno pravilo da »dužnik nije dužan platiti ako je zahtjev postavljen … uz zlouporabu prava«²⁷. Konzistentno s time, glede posljedica povrede načela zabrane zloporabe prava u domaćoj se literaturi navodi da je »glavna pravna posljedica zlouporabe prava … zabrana njegova ostvarivanja«²⁸, što - primjerice - u parničnim postupcima treba dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva kojim se želi postići ostvarenje prava protivno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno. 

Budući da se i zloporaba prava - odnosno pokušaj izvršavanja prava protivno svrsi njegova postojanja - može ocijeniti kao suprotan moralu, načelo zabrane zloporabe prava također je odraz zahtjeva za moralnim postupanjem vjerovnika u obveznim odnosima i predstavlja pravnu zaštitu od postupaka suprotnih moralu. 

Načela savjesnosti i poštenja i zabrane zloporabe prava izričito su kao takva navedena među odredbama ZOO-a o osnovnim načelima. Pojma »savjesnost« među tim odredbama nema, ali ga ZOO rabi na više mjesta²⁹. Unatoč njegovoj čestoj uporabi, ZOO samo na jednom mjestu gotovo izrijekom govori o tome tko je savjestan, a time i tko je nesavjestan. Odredbe članka 989. ZOO-a naslovljene su kao »savjesna isplata ...«, te je »savjesna« isplata opisana u stavku 1. kao isplata osobi za koju isplatitelj »nije znao niti je mogao znati« da isplatu obavlja osobi koja nema pravo primiti je. Dakle, savjestan je onaj tko je pravnu radnju korisnu za drugog - kojem ne pripada određeno pravo - poduzeo ne znajući niti mogavši znati da tom drugom pravo ne pripada. A contrario, nesavjestan je onaj tko je pravnu radnju korisnu za drugog - kojem ne pripada određeno pravo - poduzeo znajući ili mogavši znati da tom drugom pravo ne pripada.

Pravna posljedica savjesne isplate odnosno savjesnosti isplatitelja sastoji se u isplatiteljevu oslobođenju od obveze, pa - budući da se oslobođenje od obveze može uzeti kao unaprjeđenje pravnog položaja - možemo zaključiti da je u navedenoj odredbi unaprjeđenje pravnog položaja posljedica savjesnosti. Isplatom osobi za koju je znao ili je mogao znati da nema pravo primiti isplatu, isplatitelj se ne oslobađa obveze isplate osobi koja ima pravo primiti je, pa njegova imovina biva umanjena za obavljenu isplatu osobi za koju je znao ili je morao znati da nema pravo primiti isplatu³⁰. Kako se umanjenje imovine može uzeti kao štetna posljedica, možemo zaključiti da nesavjesnost dovodi - ili barem da može dovesti - do štetnih posljedica za nesavjesnog.

Oslobođenje od obveze savjesnog isplatitelja podrazumijeva prestanak prava trećeg - koji je imao pravo primiti isplatu - da od tog isplatitelja zahtijeva isplatu³¹, pa se može zaključiti da je pravni položaj toga trećeg pogoršan, dok u slučaju nesavjesnosti isplatitelja niti bi bio pogoršan pravni položaj toga trećeg niti unaprijeđen pravni položaj isplatitelja, nego pogoršan. 

Dakle, prema prikazanoj odredbi nesavjesnost dovodi do pogoršanja pravnog položaja odnosno štetnih posljedica za nesavjesnog, a ne dovodi do pogoršanja pravnog položaja druge osobe odnosno do štetnih posljedica za drugu osobu, dok savjesnost dovodi do unaprjeđenja pravnog položaja savjesnog. 

Bitno identični zaključci o pojmovima savjesnosti i nesavjesnosti i o pravnim posljedicama savjesnosti i nesavjesnosti proizlaze također iz čitavog niza odredaba ZOO-a o pravnim posljedicama radnji poduzetih unatoč tome što je poduzimatelj tih radnji znao ili mogao znati za neku njihovu protupravnost ili štetnost u najširem smislu tih pojmova³². S obzirom na brojnost tih odredaba, u obranu izložene teze kratko ćemo prikazati samo neke. Među pravilima o pobijanju dužnikovih pravnih radnji nalazi se pravilo prema kojem se naplatno raspolaganje dužnika može pobijati ako su u vrijeme raspolaganja i dužnik i treći znali ili mogli znati da se time nanosi šteta dužnikovim vjerovnicima³³. Među pravilima o ponudi nalazi se pravilo prema kojem ponuda neovlaštene osobe obvezuje ponuditelja - između ostalog - ako ponuđeni nije znao niti mogao znati da je ponudu potpisala neovlaštena osoba³⁴. Među pravilima o odgovornosti za materijalne nedostatke nalazi se pravilo prema kojem kupac ne gubi pravo pozvati se na nedostatak unatoč neispunjenju dužnosti kojima pridržava prava zbog nedostatka, ako je nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat³⁵. Među pravilima o ugovornom isključenju prodavateljeve odgovornosti za pravne nedostatke nalazi se pravilo prema kojem je takva odredba ugovora ništetna ako je prodavatelju u vrijeme sklapanja ugovora nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat³⁶. Među pravilima o odgovornosti komisionara nalazi se pravilo prema kojem komisionar odgovara komitentu za štetu ako je prodao robu osobi za čiju je prezaduženost znao ili je mogao znati³⁷. 

Međutim, ZOO ne izjednačava samo pravne posljedice u slučajevima kad je određena osoba štogod znala ili mogla znati, nego i kad je osoba štogod morala znati, i to u još više odredaba no što su odredbe u kojima su izjednačene pravne posljedice znanja i mogućnosti znanja³⁸. Primjerice, među pravilima o pobudi nalazi se pravilo prema kojem je naplatni ugovor ništetan zbog nedopuštene pobude jedne strane, ako je druga strana za takvu pobudu znala ili morala znati³⁹, među pravilima o općim uvjetima ugovora nalazi se pravilo prema kojem oni obvezuju drugu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati⁴⁰, među pravilima o zastupnikovu prekoračenju ovlasti nalazi se pravilo prema kojem druga strana može izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom ako nije znala niti morala znati za prekoračenje⁴¹, a među pravilima o posljedicama ništetnosti nalazi se pravilo prema kojem ugovorna strana ima pravo na naknadu štete zbog ništetnosti ako nije znala ili nije morala znati za postojanje uzroka ništetnosti⁴².

Izjednačavanjem posljedica neznanja s posljedicama nepostojanja dužnosti (»nije morala«) znanja u primjenu ovih odredaba ZOO-a unesene su odredbe članka 10. o ponašanju u ispunjavanju obveza i prava koja svim sudionicima u obveznim odnosima nalaže ponašanje s određenim stupnjem pozornosti⁴³. Te odredbe ponajprije nalažu sudionicima u obveznim odnosima pozornost u postupanju, a u drugom redu određuju tri stupnja pozornosti (pozornost dobrog domaćina, pozornost dobrog gospodarstvenika i pozornost dobrog stručnjaka). U odnosu na vlastiti pravni položaj i vlastitu imovinu nitko ne mora biti pozoran jer će sam snositi posljedice nepozornosti. No, kad nepozornost može naštetiti - u najširem smislu toga pojma - drugoj osobi, držimo da ona u osnovi odražava stajalište nepozornog kojim on ignorira druge sudionike obveznih odnosa. Kako smatramo da ignoriranje drugoga u situacijama u kojima bi on mogao biti oštećen nije u skladu s moralom, moral smatramo ishodištem članka 10. ZOO-a promatranog u svezi s odredbama o pravnim posljedicama nepozornosti. 

Dakle, na temelju članka 10. ZOO-a i odredaba ZOO-a navedenih u bilješkama 32 i 38, usudili bismo se općenito zaključiti da i nesavjesnost - postupanje uz znanje ili nemogućnost neznanja za određenu stvarnu ili moguću protupravnost ili štetnost toga postupka (u najširem smislu riječi) za trećeg - i nepozornost - propuštanje dužne pozornosti koje uzrokuje postupanje unatoč određenoj stvarnoj ili mogućoj protupravnosti ili štetnosti toga postupka (u najširem smislu riječi) za trećeg - izravno ili neizravno i u najširem smislu dovode do pogoršanja pravnog položaja odnosno neke štete za osobu koja tako postupa, uz izostanak pogoršanja pravnog položaja odnosno štetnih posljedica za trećega. Istovremeno savjesnost i pozornost ne dovode to tih pravnih posljedica. Držeći da je postupanje uz znanje, nemogućnost neznanja za određenu stvarnu ili moguću protupravnost ili štetnost toga postupka (u najširem smislu riječi) za trećega protivno moralu, jednako kao i postupanje bez pozornosti koja se zahtijeva, držimo da brojne odredbe o pravnim posljedicama takvog postupanja - odnosno nesavjesnosti i nepozornosti - također u ZOO unose zahtjev za moralnošću odnosno da sankcioniraju postupke protivne moralu. Dapače, brojnost tih odredaba nameće pitanje ne bi li zaštitu savjesnosti i pozornosti sankcioniranje nesavjesnosti i nepozornosti - kako smo ih provizorno već definirali - trebalo jasnije isticati među načelima obveznih odnosa. 

Izričito uvrštenje suprotnosti moralu među razloge zbog kojih pravni poslovi ne stvaraju pravne učinke (tj. među razloge ništetnosti), okolnost što načela savjesnosti i poštenja i zabrane zloporabe prava unose moralne kriterije u odlučivanje o postojanju prava odnosno zahtjeva, što se njihova primjena ne može isključiti i što ona predstavljaju prizmu kroz koju treba odlučivati o primjeni ili neprimjeni pojedinih odredaba Zakona o obveznim odnosima, te brojne odredbe toga Zakona o negativnim pravnim posljedicama nesavjesnosti i nepozornosti, pokazuju da je moral čvrsto ugrađen u normativni dio općeg obveznog prava i da predstavlja jedan od najvažnijih elemenata nužnih za postojanje, promjenu i prestanak obveznih prava. Za takav položaj morala u pravnoj praksi - odnosno u stvarnosti - napose su nužni i razumijevanje i primjena navedenih načela i pravila pri odlučivanju u sporovima.

 

* Pravni fakultet u Rijeci i Ekonomski fakultet u Zagrebu 
1 Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u nastavku teksta: ZOO. 
2 Namjera ovog rada u prvom je redu ukazati na odredbe ZOO-a koje unose moralne kriterije i moral u obvezne odnose - napose ugovorne - i njihov utjecaj na postojanje i sadržaj tih odnosa. Pri tome autor se vodio vlastitim shvaćanjem morala. 
3 Npr. Goldštajn, Aleksandar: Privredno ugovorno pravo, Zagreb, 1980., str. 191. 
4 Vizner, Boris - Bukljaš, Ivan: Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 1978., knjiga I, str. 69 i 71. 
5 Slakoper, Zvonimir - Gorenc, Vilim: Obvezno pravo - opći dio, Novi informator, 2009., str. 176. 
6 Klarić, Petar - Vedriš, Martin: Građansko pravo, str. 368. 
7 U domaćoj sudskoj praksi postoji više odluka donesenih uz primjenu odredbe o načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzimajući u obzir protivnost ponašanja jedne strane tom načelu: npr. VSRH Rev-1633/84 od 14. prosinca 1984., Rev-1770/89 od 27. prosinca 1989., Rev 17/89 od 26. travnja 1989., Rev-848/88 od 27. rujna 1989., Rev-3311/95 od 25. svibnja 1995. i Gž-2397/00 od 11. prosinca 2000. i VTSRH Pž-541/92 od 14. travnja 1992. i Pž-2083/91 od 26. svibnja 1992. (v. u Slakoper, Zvonimir i suradnici: Sudska praksa 1980.-2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, Zagreb, 2005.). Posebno je zanimljivo da »zlouporaba prava i postupanje protivno savjesnosti i poštenju postoji u slučaju kad dužnik - radi ispunjenja obveze prema vjerovniku - tom vjerovniku ustupi tražbinu prema trećoj osobi koja je nenaplativa zbog insolventnosti te treće osobe, za što je taj dužnik znao« (Odluka VSRH Rev-x 5/12 od 28. kolovoza 2012.). 
8 U literaturi se ponekad navodi da ništetni pravni poslovi ne stvaraju namjeravane pravne učinke, jer ipak nastaju odnosno mogu nastati obveze restitucije i naknade štete. Prema našem mišljenju, obveza restitucije proizlazi iz toga što nije postojala pravna osnova nužna za prijelaz imovine, a obveza naknade štete iz odgovornosti strane za ništetnost. Znači da ni jedna od tih obveza ne proizlazi iz ništetnog ugovora, pa sklapanjem ništetnog ugovora jednostavno nisu nastala prava odnosno obveze kojima bi on bio pravni temelj. 
9 Prema st. 3. čl. 251. ZOO-a, »suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor«. No, ova odredba samo je primjer pregovaranja protivno načelu savjesnosti i poštenja, dok općenito pravilo sadržava st. 2. toga članka, čiji bitan dio glasi: »… strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani«. Znači da za odgovornost za štetu zbog pregovaranja protivno načelu savjesnosti i poštenja nije nužno prekinuti pregovore, nego da ona može postojati i kad je ugovor sklopljen uz povredu ovog načela prije toga, tj. tijekom pregovora. 
10 Za cjelinu koju čine ustavne, prisilne pravne i moralne norme primjereno je rabiti izraz »javni poredak«, kao što je uobičajeno u poredbenom pravu. 
11 Dio čl. 322. st. 1. ZOO-a. 
12 Članak 251. st. 2. ZOO-a. Ako je ugovor ništetan, uz odgovornost jedne strane ona drugoj odgovara za štetu prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, pa držimo da zakonodavac u čl. 251. st. 2. ZOO-a ne bi propisivao odgovornost za štetu zbog povrede načela savjesnosti i poštenja, nego ništetnost ugovora ako je on sklopljen uz povredu tog načela. 
13 Članak 2. ZOO-a. 
14 Podrobnije o sadržaju načela stranačke autonomije v. Slakoper, Zvonimir - Gorenc, Vilim: Obvezno pravo - opći dio, Novi informator, 2009., str. 43 i dalje. 
15 Budući da za prestanak obveze otpustom duga nije dovoljna valjana izjava vjerovnika, nego je nužna i suglasnost dužnika, i otpust duga ima karakter dvostranog pravnog posla, tj. ugovora. V. Slakoper, Zvonimir - Gorenc, Vilim: Obvezno pravo - opći dio, Novi informator, 2009., str. 559. 
16 Drugi dio čl. 2. ZOO-a. 
17 Prema odredbama čl. 270. st. 1. i čl. 273. st. 2. u svezi s čl. 271. ZOO-a, u tim je slučajevima ugovor ništetan. 
18 Članak 322. st. 1. ZOO-a. 
19 Prema čl. 14. st. 3. ZOO-a, »odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove«. Budući da doseg pojma »drugi pravni poslovi« nije ograničen, znači da odredbe ZOO-a koje se odnose na ugovore na odgovarajući način treba primijeniti na sve pravne poslove. 
20 Članak 329. st. 1. ZOO-a. 
21 Članak 279. st. 1. i 2. i čl. 284. ZOO-a. 
22 Članak 4. ZOO-a: »U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja«. 
23 Vizner, Boris - Bukljaš, Ivan: Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 1978., knjiga I, str. 69. 
24 Slakoper, Zvonimir - Gorenc, Vilim: Obvezno pravo - opći dio, Novi informator, 2009., str. 176. 
25 Odluka Oberlandesgericht Saarbruecken od 23. siječnja 1981., Recht der Internationalen Wirtschaft 1981. 
26 Odluka Oberlandesgericht Hambrug od 18. prosinca 1981., Wertpapiermitteilungen 1983, str. 188. 
27 Bertrams, Roeland F.: Bank Guarantees in International Trade, Kluwer Law International, 2004., str. 342. V. odluke Cass., 10 June 1986., D. 1987 J. p. 17, Banque 1986, p. 711, Cass., 20 January 1987., D. 1987 Somm. p. 177, JCP 1987 11 No. 20764, Cass., 12 January 1993., D. 1995 J.p. 24, Cass., 28 November 1995., Rev. Droit Bancaire 1996, p. 58. 
28 Gorenc, Vilim (red.): Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 2014., str. 16. 
29 Npr. u čl. 87. st. 2., čl. 280., čl. 285., čl. 342., čl. 636., čl. 838., čl. 839., čl. 907., čl. 956., čl. 958., čl. 988. ZOO-a. 
30 Imovina biva umanjena zato što isplatom ne nastaje pravo zahtijevati vraćanje prema pravilima o stjecanju bez osnove. Vidjeti čl. 1112. st. 1. ZOO-a. 
31 Držimo da bi treći u toj situaciji mogao od primatelja isplate zahtijevati prijenos isplaćeno na temelju pravila o stjecanje bez osnove. 
32 Istovjetne pravne posljedice za osobu koja je štogod znala ili je to isto mogla znati predviđaju odredbe čl. 67., čl. 260., čl. 266. st. 2., čl. 407., čl. 435. st. 2., čl. 788., čl. 842. st. 1., čl. 900. st. 1., čl. 938. st. 2., čl. 962. st. 3., čl. 989. st. 1. ZOO-a. 
33 Članak 67. st. 1. ZOO-a. 
34 Članak 260. st. 1. ZOO-a. 
35 Članak 407. ZOO-a. 
36 Članak 435. st. 2. ZOO-a. 
37 Članak 788. ZOO-a. 
38 Istovjetne pravne posljedice za osobu koja je štogod znala ili je to isto morala znati predviđaju odredbe čl. 98., čl. 141., čl. 178., čl. 273., čl. 284. st. 3. i 4., čl. 295. st. 5, čl. 311. st. 4. i 5., čl. 312. st. 4, čl. 317. st. 1. i 2., čl. 323. st. 2, čl. 332. st. 2, čl. 346. st. 1, čl. 359. st. 2, čl. 375. st. 1, čl. 382. st. 1., čl. 401. st. 1. i 2., čl. 404. st. 3., čl. 572. st. 1. i 2., čl. 596. st. 1. i 3., čl. 648., čl. 745. st. 2., čl. 841., čl. 842., čl. 1080. st. 1., čl. 1098. st. 1., čl. 1127. st. 1., čl. 1131. st. 1., čl. 1155. st. 1. i 2., čl. 1157. st. 3. ZOO-a. 
39 Članak 273. st. 2. ZOO-a. 
40 Članak 295. st. 5. ZOO-a. 
41 Članak 311. st. 4. ZOO-a. 
42 Članak 323. st. 2. ZOO-a. 
43 Prema čl. 10. st. 1. ZOO-a »sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina)«, a prema st. 2. istog članka »sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)«.