1.  Uvod
Na samom početku pregovora o tekućim ustavnim promjenama, kao član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, između ostalog, podnio sam jedan važan prijedlog dopune važećeg ustavnog teksta. Radni tekst, dakako, kao predložak, glasi: Naime, u članku 3. Ustava, in fine, predlagao sam sljedeći tekst: … »zakona i prava, te postupanje službenika i dužnosnika svih javnih vlasti. U odnosima s javnim vlastima svatko je ovlašten pozvati se na odredbe Ustava i prava i one su to dužne uvažavati« (riječ »prava« odnosi se, kao u članku 5., na pravo EU i međunarodne ugovore na snazi. Tako bi članak 3. Ustava, dakle, trebao glasiti: »Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, zakona i prava, te postupanje službenika i dužnosnika svih javnih vlasti. U odnosima s javnim vlastima svatko je ovlašten pozvati se na odredbe Ustava i prava i one su to dužne uvažavati«. Drugi moj prijedlog sadržavao je iscrpnu razradu nužne ustavne regulacije sukoba interesa. Oba su prijedloga bila a limine odbačena u radnoj skupini političkih stranaka, kao teoretski, od interesa za profesore, ali potpuno nepraktični, posebice sa stajališta početne intencije inicijatora ustavnih promjena. Zašto to spominjem? Zato što to najbolje ocrtava odnos prema Ustavu i ustavnim promjenama, pa tako i stanje ustavnosti u nas, za koje smatram da prolazi kroz proces rapidne regresije. Regresije u što? U neko prijašnje stanje koje je teško definirati, a još teže objasniti, ali koje svakako bitno odudara od očekivanja i ciljeva demokratske tranzicije započete prije 23 godine.

 2. Prijedlog ustavnih promjena1
Glavni razlog inicijative za ustavne promjene bio je jasno i otvoreno iskazan: poslati snažnu poruku urbi et orbi da hrvatska Vlada, usprkos odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, ima namjeru retroaktivno ukinuti zastaru, kako bi mogla sama kazniti sva »ubojstva počinjena iz političkih motiva, za vrijeme komunističke vladavine«. Nakon rasprave, u kojoj je ukazano na slabosti takve formulacije, prijedlog glasi: »U članku 31. stavak 4. iza riječi: »propisana zakonom«, dodaju se riječi: »kaznena djela teških ubojstava propisana posebnim zakonom«. Time su započeli politički pregovori s ciljem da se okupi potrebna većina za donošenje ustavnih promjena. Nije teško prepoznati tko je zahtijevao pojedine od predloženih promjena: Prvo, zakoni o nacionalnim pravima (čl. 15. st. 2. Ustava), koji se prema pozitivnoj ustavnoj odredbi donose po postupku »za donošenje organskih zakona«, uzdižu se na ustavni rang, te se donose i mijenjaju po postupku »određenom za promjenu Ustava«. »Zakon kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, zakon kojim se uređuju pitanja važna za izvršavanje dužnosti i rad Ustavnog suda Republike Hrvatske i zakon kojim se uređuje provedba Ustava, donose se po postupku određenom za promjenu Ustava. Hrvatski sabor može, većinom glasova svih zastupnika, odlučiti da se i drugi zakon donese po postupku određenom za promjenu Ustava.« Drugo, želi se konačno urediti pitanja u svezi s referendumom građanske inicijative. Formalno se smanjuje broj potpisa birača potrebnih da bi Hrvatski sabor morao raspisati referendum građanske inicijative. Umjesto »deset posto od ukupnog broja«, to bi bilo »200.000« birača. Međutim, unosi se ustavna zabrana raspisivanja referenduma o nizu pitanja:
»Referendum se ne može raspisati o pitanjima: - koja se odnose na ograničavanje ili umanjivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda sadržanih u Glavama II. i III. Ustava; - koja se odnose na obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, osim potvrđivanja, otkazivanja ili povlačenja iz tih ugovora; - koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav; - koja se odnose na obranu i nacionalnu sigurnost; - koja se odnose na izbore i imenovanja u djelokrugu Hrvatskoga sabora.«. Treće, mijenja se i potrebna većina za donošenje referendumske odluke. »Odluka na referendumu o prijedlogu za promjenu Ustava, ustavnog zakona te drugog akta ili odluke za čije je donošenje potrebna dvotrećinska većina glasova svih zastupnika, donesena je ako se za prijedlog izjasnilo više od pedeset posto od ukupnog broja birača upisanih u popis birača za taj referendum.« »Odluka na referendumu o prijedlogu organskog zakona te drugog akta ili odluke za čije je donošenje potrebna većina glasova svih zastupnika, donesena je ako se za prijedlog izjasnilo više od četrdeset posto od ukupnog broja birača upisanih u popis birača za taj referendum, pod uvjetom da je tako ostvarena većina od ukupnog broja birača koji su pristupili referendumu. Odluka na referendumu o prijedlogu zakona te drugog akta ili odluke za čije je donošenje potrebna većina glasova zastupnika, ako je na sjednici nazočna većina zastupnika, donesena je ako se za prijedlog izjasnilo više od dvadeset pet posto od ukupnog broja birača upisanih u popis birača za taj referendum pod uvjetom da je tako ostvarena većina od ukupnog broja birača koji su pristupili referendumu.« Četvrto, mijenja se stara norma parlamentarne autonomije, prema kojoj parlament zasjeda temeljem ustavnih odredaba, bez ovisnosti o bilo kakvim inicijativama i odlukama političkih stranaka i grupacija. Tako se određuje: »Zasjedanje Hrvatskoga sabora saziva predsjednik Hrvatskoga sabora. Predsjednik Hrvatskoga sabora dužan je sazvati zasjedanje Hrvatskoga sabora na zahtjev Predsjednika Republike, Vlade Republike Hrvatske ili jedne trećine zastupnika.«. 

3. Funkcije Ustava u demokratskom društvu
Ustav je ponajprije politički, pa tek zatim i pravni dokument. Moglo bi se, u stvari, kazati kako je u mjeri uspostavljanja Ustava kao vrhunskog pravnog dokumenta, ključ borbe za ustavnost i vladavinu prava u hrvatskom društvu. Istovremeno, možemo konstatirati Da taj proces, ne samo što ide puno sporije nego što smo očekivali, nego uopće nije ireverzibilan. I upravo prolazi kroz proces ozbiljne i zabrinjavajuće regresije.2 Kao politički dokument, Ustav određuje strateške političke ciljeve društva i države, što najbolje odražava već navedeni članak 3. i temeljne vrednote ustavnog poretka. Kao takav, Ustav jamči ljudska prava, osigurava vladavinu većine, ali štiti manjine, te predstavlja bitnu i značajnu prepreku autoritarnim tendencijama i presizanjima vlasti. To je najvažnija funkcija Ustava. »Ustav je sredstvo političke tehnologije, kojom se nastoji spojiti moć i pravednost«, kaže američki teoretičar Donald Lutz.3 Međutim, politika nije samo strateško dugoročno usmjeravanje društvenog razvoja, nego i svakodnevna nesmiljena borba oko vlasti, moći i oskudnih sredstava. Ustav je, kao i drugi propisi, vrlo zgodno sredstvo za postizanje tih kratkoročnih i aktualnih ciljeva. Deziluzionirana moderna politička znanost polazi od postavke da je politika naprosto zanimanje, oblik poduzetništva, te da ideološki ciljevi mogu prikriti, ali ne i spriječiti političare, da uzmu onoliko moći i prisvoje onoliko prava, koliko im dopuste socijalni kontrolni mehanizmi. Time se otežava, u stvari sprječava, uspostavljanje Ustava kao zadanog i čvrstog okvira mirnog razrješavanja socijalnih konflikata putem pravnih sredstava. Kao što svaka tvrtka teži uspostavljanju monopola, tako da nema slobodnog tržišta bez antitrustovskog zakonodavstva, tako svaka politička stranka i grupacija teži povećavanju svoje moći i uspostavljanju autokracije. Zbog toga treba čuvati Ustav. Jer, kako kaže britanski klasik Bernard Crick »Ni jedna vlast ne može usrećiti narod, ali svaka vlast može unesrećiti ogroman broj ljudi«. Zbog toga su američki ustavotvorci krajem 18. stoljeća, sredstva vlasti smatrali »zlom koje međutim (u okvirima određenim Ustavom) može donijeti mnogo dobra«. Ukratko, problem izražava sljedeća izreka, toliko ponavljana da se prIpisuje mnogima, od engleskog filozofa iz 17. stoljeća, Thomasa Hobbesa, do talijanskog političara iz 20. stoljeća, Julia Andreottia: »Istina je da svaka vlast korumpira, ali ništa ne korumpira tako, kao odsustvo vlasti.« 

4. Temeljna pravila ustavne arhitekture
Iskustvom su uspostavljena određena pravila ustavne arhitekture ili ustavnog dizajna. Kao kod svake druge struke, ona pokazuju mogućnosti i ograničenja ustavnih sredstava. Prema načelu: »ako želiš određeni cilj, trebaš primijeniti određena sredstva«. Ona su utemeljena na jednom realističnom konceptu »racionalnog pojedinca«, osobe koja nastoji postići maksimum svojih ciljeva uz minimalni utrošak energije. I u tu svrhu izgledno je da će koristiti mogućnosti koje joj otvaraju ustavna, kao i druga, pravna pravila. Ta je teorija posljednjih desetljeća temeljito razrađena u znanstvenoj literaturi. Kod primjene na području izgradnje institucija, u osnovi se radi o zdravom razumu i logičnom zaključivanju. iznenađuje, STOGA, koliko se često ta pravila krše u svakodnevnoj (demokratskoj) političkoj praksi. Glavno i temeljno je načelo diobe vlasti i provjera i ravnoteža: checks and balances. Primjerice, staro je pravilo: nemo judex in propria causa. Nitko ne može sâm sebe kontrolirati. Nitko ne može sebi suditi. Nitko ne smije odlučivati o svojim interesima kad su oni u suprotnosti s interesima drugih ljudi. Na području kaznenog zakonodavstva: nitko (normalan) neće sâm sebe kazniti. Pa ipak, Zakon o financiranju političkih stranaka i političke promidžbe predvidio je vrlo stroge sankcije za stranke koje kasne s izvješćivanjem o financijskom poslovanju. Ali, mehanizam za ostvarivanje odgovornosti sadržava jednu bitnu konstrukcijsku pogrešku: dva su tužitelja, a jedan sudac. Tužitelji su Državni ured za reviziju i Državno izborno povjerenstvo. Sudac je saborski odbor za Ustav, gdje vladajući imaju većinu. Dakako da su rješenja koja djelotvornost sankcije temelje na samokažnjavanju protivna »načelu razboritosti« i time protuustavna. Međutim, ta jednostavna konstrukcijska pogreška nije utvrđena niti pri donošenju Zakona 2011., niti pri njegovoj noveli 2012. Došlo je do groteskne demonstracije partijske discipline SDP-a, kad je većina članova Odbora odlučila, sukladno partijskoj direktivi, kazniti SDP. Zakon je Ustavni sud ovih dana ukinuo zbog drugih razloga. Primjera takvog kršenja pravila struke je bezbroj i ovdje nemamo prostora za njih. Zato bismo ukazali na one konstrukcijske pogreške koje smatramo ozbiljnim u prijedlogu ustavnih promjena.

5. Konstrukcijske pogreške u Prijedlogu ustavnih promjena
Školsko je pitanje, koja je razlika između Ustava i zakona? Utemeljitelji ideje ustavnosti, američki ustavotvorci, objasnili su: Ustav donosi narod i zato Ustav obvezuje i samog zakonodavca. Najvažnija funkcija Ustava je odrediti tko će i na koji način, prema kojem postupku, donositi zakone. Ako ta funkcija prijeđe u ruke stranačke većine, ustavna dioba vlasti više neće postojati. Takvo društvo nema Ustav, nego diktaturu, pri čemu se diktatura predstavničkog tijela ne smatra manje opasnom od diktature pojedinca. Istina je da su političke stranke uzurpirale Ustav i da jedinu prepreku njihovoj samovolji predstavlja Ustavni sud. Prijedlog ustavnih promjena smjera takvu situaciju učiniti trajnom, a Ustavni sud još oslabiti ili, pak, eliminirati kao važan čimbenik političkog sustava. Najveći problem u tom smislu je ideja u članku 5. Prijedloga, da bi većina zastupnika mogla odlučiti da se zakoni donose po ustavnom postupku, tj. da se dižu na ustavnu razinu. To je protivno samom pojmu Ustava, pojmu diobe vlasti, to je nedopustivo. To je nepoštovanje temeljnog načela da Ustav treba odrediti tko donosi zakone i na koji način. Iz toga proizlazi sve ostalo. Iz toga proizlazi i tko izvršava zakone, a proizlazi i to, ako se i pojavi spor, kome se morate obratiti. U pitanju je staro pravno načelo Ubi ius, ibi remedium - kad se jamči neko pravo, moraju se odrediti pravna sredstva njegove zaštite. Konstrukcijska pogreška te vrste, a istog usmjerenja, je i u članku 6. Prijedloga, gdje se regulira referendum. Tu se nabraja golemi broj situacija - pitanja o kojima se neće moći odlučivati na referendumu građanskih inicijativa, ali se ne kaže tko će kazati ulazi li neko konkretno pitanje među takva pitanja, a zaobilazi se i Ustavni sud. S obzirom na to da je politika aktualne vlasti, kao predlagatelja i nositelja ustavnih promjena takva da je zaobiđen Ustavni sud kod referenduma o braku, te da se i dalje s visokih mjesta daju izjave da se Ustavni sud nema što pitati nego Sabor, upozoravali smo na to da se mora regulirati, u slučaju kad se pojavi spor, da onda Ustavni sud daje odgovor na to pitanje. Poslije je prigovorio jedan od važnih sudionika političkog pogađanja oko ustavnih promjena, a i »visoki izvor iz Vlade« koji se redovito anonimno javlja u jednim novinama, da su oni u radnoj skupini dogovorili da se i to napiše! Ali ako su oni to dogovorili, zašto to nisu i upisali u Prijedlog ustavne promjene? U čemu je sada opet trik, u čemu je varka? Navodno da su oni to doista dogovorili na tim radnim skupinama, ali o tome nema nigdje nikakvoga pisanoga traga, da čim se skupi pet tisuća potpisa, onda Sabor može postaviti pitanje Ustavnom sudu pripada li to među nedopuštena pitanja. Staro je pravilo: vjeruj, ali provjeri. Posebno je to važno zato što je primijenjena nedopustiva pravna tehnika, nabrajanjem glava Ustava, umjesto pojedinih odredaba. Spomenute Glave II. i III. Ustava obuhvaćaju 70 članaka, tj. pola Ustava Republike Hrvatske. Prihvatiti takav Prijedlog ustavnih promjena znači ne samo ukinuti referendum, nego u ustavni sustav unijeti takav kaos da bi svi izgledi razvoja konstitucionalizma bili onemogućeni. Razlog takvim pogreškama je jasan - žurba, nekritičnost i suzbijanje javne rasprave. Ali na prvom mjestu je podcjenjivanje državnih institucija i samog hrvatskog Ustava. 

6. Kolateralne žrtve: javnost i institucije
Posebno nas je zaprepastila pasivna hladnoća medija u odnosu na to da javne rasprave o tom pitanju uopće nije bilo. Ne da je bila prekratka, kako je konstatirao Ustavni sud, da bi zatim bila produljena do roka od 15 dana, propisanog za raspravu o zakonima, nego je uopće nije bilo. Ona se, tvrdi se sa strane vladajućih, vodila na internetu. Međutim, na internet stranici Hrvatskog sabora nije bilo nikakvih informacija o tome što javnost predlaže, a kamoli da bi postojala mogućnost interakcije, što je danas tehnički potpuno moguće.4 Građanin I. M. R.5, pozivajući se na Zakon o slobodi informiranja, od informativne službe Hrvatskog sabora, tražio je da dostavi, elektroničkom poštom, kako ih je primila, sve prijedloge koji su zapisani tijekom javne rasprave. Odgovor, s potpisom doktorice informacijskih znanosti, šefice službe, bio je da je zahtjev proslijeđen odboru »na nadležni postupak«. Službenica, izgleda, nije instruirana o tome što je Zakon o slobodi informiranja i kakve su obveze saborske službe za informiranje prema tom Zakonu, nego niti glede hrvatskog pravničkog jezika, jer »nadležni postupak« u tom jeziku ne postoji. Na to mediji nisu uopće reagirali. Najpoznatija kolateralna »žrtva« takvog odnosa prema institucijama, zakonodavstvu i samom Ustavu, bio je Predsjednik Republike. Profesor I. Josipović, u funkciji Predsjednika, uputio je predsjedniku Hrvatskog sabora pismo, u kojem je upozorio na važne probleme u svezi s prijedlogom ustavnih promjena. Na to je - o tempora! - iz saborskog Odbora za Ustav, odgovoreno da je javna rasprava završena, tako da je Predsjednik Republike zakasnio. Kao da se radi o smetenom profesoru iz studentskih priča, kakav Josipović nikada nije bio, a ne o instituciji predsjednika države, koja među inim nadležnostima »vodi brigu o usklađenom djelovanju ustavnih institucija« i ima pravo samostalno predlagati ustavne promjene. Predsjednik, dosljedno svojoj ulozi konstruktivnog igrača u konstelacijama diobe ovlasti, ponovno se odlučio ne zaoštravati pitanje nepoznavanja ili namjernog ignoriranja Ustava od strane vladajuće većine. Umjesto toga, iznio je u javnosti svoju namjeru da oformi široku radnu skupinu u kojoj bi političari, stručnjaci i javni djelatnici, analizirali provedbu Ustava i radili na pripremi novog, boljeg i suvremenijeg ustavnog teksta, koji bi mogao poslužiti očuvanju temeljnih vrijednosti ustavnog poretka. Takav prijedlog možemo samo pozdraviti i Predsjedniku ponuditi pomoć akademskih ustavnih stručnjaka, s čime imamo već mnogo iskustva, od rada na Nacrtu Ustava 1990., preko radne skupine Predsjednika Republike 2000., do radne skupine Vlade iz 2010. Uostalom, još sam 2001. predložio uspostavljanje savjetodavne institucije sa zadaćom da znanstveno prati ostvarivanje ustavnih koncepata s težištem na ocjeni potrebnih mjera za jačanje vladavine prava6. Međutim, valja naglasiti sljedeće. Predsjednik Republike razmišlja na dugi rok. Ali problemi sami nameću određeni redoslijed. Prvo, najvažnije je spriječiti konačno derogiranje Ustava, ustavnim promjenama koje su sada »na čekanju«. Ako bi Sabor bio ovlašten sâm odlučiti koje će zakone izdići na ustavnu razinu, uloga Ustavnog suda bila bi bitno smanjena, a svaka kontrola potencijalno uklonjena. Predsjednikova bi se inicijativa u takvoj situaciji svela na znanstvene studije (koje uostalom već godinama pišemo). Drugo, mora se konačno riješiti dvojba oko toga što hrvatski Ustav doista jest. Čak je i Predsjednik počeo citirati stručnu verziju Pročišćenog teksta Ustava, koju tri godine, inateći se, na internetu drži Ustavni sud Republike Hrvatske. Službena verzija Ustava objavljena je u Narodnim novinama, prema izričitoj odredbi Ustava, kasnije potvrđenoj i odlukom Hrvatskog sabora. Kad više ne možete sa sigurnošću reći ni što je Ustav, nema osnovne pravne sigurnosti. Predsjednik Republike, koji vodi brigu o usklađenom djelovanju institucija i stabilnosti državne vlasti, trebao bi, pritom, odigrati važnu ulogu. 

7. Demokratska tranzicija: ciljevi i rezultati
Tri su smjera očekivanih ubrzanih promjena društvenog sustava (koji su nazivani demokratskom tranzicijom) bila naznačena Ustavom 1990.: 1) novi gospodarski sustav tržišnog gospodarstva i socijalne države; 2) novi politički sustav demokratskog pluralizma, liberalizma i višestranačja; 3) novi pravni sustav utemeljen na supremaciji i Ustava i vladavini prava. Glede prvog cilja, tržišnog gospodarstva u okvirima socijalne države, moramo konstatirati da današnji gospodarski i socijalni sustav ima jako malo veze s idejom i ustavnim konceptom slobodnog tržišta i socijalne države. Dominacija države u gospodarstvu, razjedinjenost sindikalnog pokreta, odsutnost institucija civilnog društva doista nezavisnih od državnog proračuna, te istodobna divlja privatizacija u kombinaciji s maglovitim idejama asocijalnog sociološkog biologizma, koje se nazivaju novim liberalizmom, a koje dijele vodeće političke stranke bez obzira na njihove nazive, daleko je od početnog modela i očekivanja od djelotvorne transformacije društvenog vlasništva. Reforme i restrukturiranja obvezatni su dio političkog rječnika, novi se i sveobuhvatni planovi i strategije svakodnevno donose po pojedinim sektorima i nastavlja se ubrzano tiskanje novih propisa. Pritom, niti se unaprijed procjenjuje učinak planiranih propisa, niti se redovito analiziraju učinci tih propisa. Primjerice, zbog nekonzistentnosti politika i djelovanja pojedinih ministarstava, utjerivanje financijske discipline, kao najuspješnija od tekućih politika, dovodi do nepoželjnih učinaka glede glavnog problema - rasta nezaposlenosti. Glede drugog cilja, demokratskog višestranačja, prilikom elaboriranja ustavnih promjena tijekom velike ustavne reforme, provedene 2000. i 2001., uočena je opasnost da se političke stranke otmu kontroli i odgovornosti, pa je članak 6. Ustava, koji određuje da se političke stranke osnivaju slobodno, nadopunjen sljedećim odredbama: »Unutarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima. Stranke moraju javno polagati račun o podrijetlu svojih sredstava i imovine. Protuustavne su političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske. O protuustavnosti odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske. Norma je ostala mrtvo slovo na papiru. Danas smo svjedoci kako sustav višestranačja i stranačke demokracije ubrzano degenerira i ima sve manje veze s Ustavnim konceptom otvorenog pluralističkog političkog sustava. Namjere ustavotvorca, izražene navedenim člankom 6. Ustava, nema tko provesti. Vodstva političkih stranaka nisu svjesna obveze pokoravanja ustavnim odredbama, a kritična većina onih koji bi, u tom smislu, branili Ustav, ne postoji. Zato svjedočimo izborima stranačkih vodstava sa samo jednim kandidatom, sprječavanju unutarstranačke propagande, te isključivanju važnih članova, uz negiranje prava da se izjasne pred svojim stranačkim sucima, te ulože žalbe na njihove odluke.« Treći cilj, izgradnja novog pravnog sustava, utemeljenog na supremaciji Ustava i ideji vladavine prava, naša je središnja tema i na nju ćemo se nastojati ograničiti. Za početak, tvrdimo da je stanje hrvatskog pravnog sustava tragično, što je svima dobro poznato, ali i da su putovi i načini nužnog saniranja sustava sve nejasniji. Ono što je slabije poznato i prihvaćeno, jest činjenica da se u središtu problema s našim pravnim sustavom nalazi odnos prema Ustavu i ustavnosti, koji dobro odražava aktualni prijedlog ustavnih promjena. Na stanje pravnog sustava u jednom od posljednjih brojeva časopisa Informator, upozorio je akademik Barbić.7 On je naglasio nepodnošljivost produljivanja takvog stanja i predložio da se odmah pristupi poslu uređivanja sustava. Međutim, cijeli taj plan, koji dakako podržavam, nema nikakvih izgleda bez bitne promjene odnosa prema Ustavu, jednako u okviru političke klase (jer nerado govorim o političkoj eliti), ali i u široj javnosti. »Demokracija nastaje postupno tijekom vremena, kroz interakciju prosvijetljenog vodstva i aktivnog građanstva«, konstatirao je na početku tranzicije u »novi svjetski poredak«, ugledni politički američki znanstvenik. Zašto niti nakon dva desetljeća neovisnosti nemamo demokratski prosvijetljenog političkog vodstva? Zašto vodstvo, takvo kakvo je, nastoji ugušiti svaku inicijativu građanstva oslonjenu na ustavne odredbe i jamstva? I zašto to smatram toliko opasnim po stanje i izglede demokratskog razvitka? Uzimajući pars pro toto, pokušali smo to ilustrirati na primjeru predloženih i forsiranih ustavnih promjena. 

8. Zaključak
Ne smijemo zaboraviti da je Ustav već promijenjen na dan 1. prosinca 2013., kao što je utvrdio Ustavni sud svojom Odlukom od 15. siječnja 2014. Stavak 2. članak 62. Ustava sada glasi: »Brak je zajednica žene i muškarca.« Povijesti donošenja te ustavne promjene putem referenduma građanske inicijative vrlo je poučna sa stajališta procjene stanja demokratske svijesti i razumijevanja načela vladavine prava u nas. Istina je, da takvo stanje tumačim na dramatičan način. Nakon 23 godine, naša javnost naprosto ne razumije važnost Ustava. To je rezultat dugogodišnjeg odnosa prema Ustavu Republike Hrvatske. Jer mediji su znali odlučno reagirati kad je bilo pitanje solidarnosti medija oko drugog pitanja, što su smatrali važnim, a to je referendum o braku. To je za mene jedan signal teške degeneracije sustava višestranačkog pluralizma, koji bez čvrstog ustavnog okvira neće moći funkcionirati, nego će se slomiti pod teretom sukoba koji se stalno iskreću u svjetonazorske, dakle nerješive, umjesto u pravne sporove. Zbog toga je pitanje pogleda na Ustav i pitanja ustavnosti, prema našem mišljenju, od životnog značenja za budućnost demokracije. Na pitanje koje se ponavlja: prijeti li nam ustavna kriza, odgovaram: mi smo već debelo u ustavnoj krizi. Izvršna vlast stalno negira ustavnu diobu vlasti. Uvijek ispočetka, javno ili anonimno, visoki dužnosnici izvršne vlasti izjavljuju: mi ovo nećemo dopustiti, mi ono nećemo dopustiti, mi nećemo priznati odluku Ustavnog suda. To je već ustavna kriza. Jer kriza može biti i intelektualne prirode. Ako izvršna vlast ne razumije što je to Ustav, onda je to, dakako, kriza. Tako da ne samo da će se to negativno odraziti na našu budućnost, nego nam se već odražava i prijeti novim iracionalnim sukobima. Dvije važne napomene. Prvo, to se ne bi smjelo dopustiti. Drugo, to nije samo stvar Ustavnog suda, od koje drugi mogu mirno oprati ruke. U pravu su oni koji upozoravaju važne društvene institucije, kao što je HAZU, te institucije civilnog društva, da se oko tekućih ustavnih promjena odlučuje o pitanjima koja će na dugi rok utjecati na izglede demokracije i vladavine prava u Republici Hrvatskoj. Tko se pouzdaje da će nam ta pitanja riješiti Europska komisija, duboko griješi.

1 http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=4661;
2 Branko Smerdel: Ustavno uređenje europske Hrvatske, Narodne novine, 2013., 11. 3 Donald Lutz: Principles of Constitutional Design, 2006.; 5. Usp. i Giovanni di Palma: To Craft Democracies, University of California Press 1990.; Giovanni Sartori: Comparative Constitutional Engineering: An Inqury into Structures, Incentives and Outcomes, MacMillan Press, 1994.; Andrew Raynolds (ed.): The Architecture of Democracy, Oxford University Press 2002.
4 http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=4661 
5 Podaci o građaninu I. M. R. poznati su autoru i redakciji. 
6 Hrvatski pravni sustav i ustavno načelo vladavine prava, Informator, br. 5019 i 5020/2002. 
7 Jakša Barbić: Uspostava konzistentnog i suvremenog pravnog sustava, Informator, br. 6239/2013, 1-3