O samom pojmu uzajamnosti, odnosno recipročnosti, mnogi pravni teoretičari dali su svoju riječ. Tako, između ostalog uzajamnost, odnosno recipročnost, Robert Axelrod opisuje jednostavno kao »milo za drago«.¹ Njegov pristup generalnom pojmu uzajamnosti jasno objašnjava zašto se različiti narodi upuštaju u suradnju i međusobno priznanje određenih odluka i prava u raznim područjima života. Taj je pristup lako primjenjiv i u području uzajamnog priznavanja odluka u pravnim stvarima. Bez podrobnije diskusije o definiciji i razlozima nastanka uzajamnosti, potrebno je naglasiti da ona može imati veliku ulogu u pozicioniranju i definiranju uloge sudaca u pravnom poretku, a posebice u kontekstu pridruživanja Europskoj uniji (u nastavku teksta: EU).

Sudačka grana vlasti u ovom se razdoblju mora odlučiti za proaktivni ili reaktivni pristup tumačenju prava EU, pri čemu im mehanizmi poput zahtjeva uzajamnosti daju prostor za oblikovanje i progresivno tumačenje hrvatskog prava. U razdoblju koje članstvu prethodi, uloga sudbene vlasti u postupnoj harmonizaciji hrvatskog prava nezamjenjiva je, dok se u trenutku kad Republika Hrvatska postane članicom, prostor za kreativnost sužava samom činjenicom obvezatnosti i nadređenosti prava EU. Iz presuda hrvatskih sudova, koje se uglavnom ne pozivaju na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (u nastavku teksta: SSP),² niti na obvezu harmonizacije i stand-still klauzule (klauzule mirovanja) određene tim međunarodnim ugovorom (zakonima nadređenom aktu), čini se da su sudovi ulogu harmonizatora prepustili isključivo zakonodavcu, čak i u stvarima u kojima imaju mogućnost, pa i obvezu, proaktivne interpretacije.³

Odluke sudova beziznimno uključuju donošenje odluke o određenim subjektivnim pravima i slobodama, pa kao takve ponajprije utječu na pojedince, a samo neizravno i u rijetkim slučajevima izravno na države (kad su same stranke u određenom postupku). Tom logikom zahtjev uzajamnosti, čije su konotacije, ponajprije, diplomatske i ovise o odnosima među državama često postaje prepreka pravnoj zaštiti subjektivnih prava. U kontekstu pridruživanja Republike Hrvatske EU, postavljanje zahtjeva uzajamnosti postaje problematično zbog obveze usklađivanja prava s pravnom stečevinom EU.

Postoje tri glavna argumenta u korist proaktivne primjene europskog prava u razdoblju od potpisivanja SSP-a do pridruživanja.

a) Kao prvo, članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora nalaže suzdržavanje od čina kojima bi se osujetio predmet i svrha ugovora u razdoblju prije stupanja ugovora na snagu.⁴ Zanimljivo je spomenuti da Sud Pravde ovaj članak smatra odrazom općeg načela opravdanog očekivanja koje sprječava donošenje mjera kojima bi se ugrozilo postizanje svhe ugovora nakon što je potpisan, a prije stupanja na snagu.⁵ Ako bi Republika Hrvatska u tom razdoblju počela donositi i/ili primjenjivati zakone na način koji onemogućava primjenu europskog prava, predmet i svrha SSP-a - a to je usklađenje prava u svrhu pridruživanja - bila bi osujećena.

b) Drugo, sâm SSP propisuje obvezu usklađivanja hrvatskog prava s pravnom stečevinom EU u članku 69., a ona je dodatno pojačana dužnošću iskrene suradnje iz članka 120.⁶ Obveza da poduzme sve opće i posebne mjere u svrhu ispunjenja obveza iz SSP-a svakako uključuje i obvezu neometanja primjene europskog prava.

c) Konačno, dužnost iskrene suradnje nije samo načelo iz članka 120. SSP-a nego i jedno od osnovnih načela prava EU iz članka 4. Lisabonskog ugovora te to zahtijeva da se zemlje članice suzdrže od bilo kakvih mjera kojima bi ugrozile ciljeve EU, navedene u Lisabonskom ugovoru.⁷ Obveza je slična onoj koju imaju države članice prije stupanja na snagu određene Direktive, te posebno uključuje neometanje implementacije europskog prava novim barijerama u nacionalnom pravu.⁸ 

Uzajamnost je u Republici Hrvatskoj regulirana u većem broju propisa, ali najvažniji od njih je Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u nastavku teksta: ZRS). Posebne odredbe pojedinih zakona, poput Stečajnog zakona i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima također se dotiču uzajamnosti, bilo upućivanjem na ZRS, bilo posebnim odredbama.⁹ Uzajamnost je jedna od formalnih pretpostavki stjecanja određenih prava ili priznanja stranih odluka.¹⁰ 

Uzajamnost može biti ugovorna ili faktična što je priznato i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.¹¹ Dok je određivanje ugovorne uzajamnosti poprilično jednostavno i zahtijeva običan uvid u međunarodne ugovore koji su trenutnačno na snazi, metode utvrđenja faktičke uzajamnosti još uvijek nisu bile predmet odlučivanja na najvišoj sudskoj instanciji. S obzirom na to da je za utvrđenje postojanja uzajamnosti nadležno Ministarstvo pravosuđa, provjera postojanja faktične uzajamnosti bila bi u njegovoj nadležnosti.¹² Europski sud za ljudska prava u presudi Chevrol zaključio je da je nekritičko sudsko priklanjanje ocjeni upravnih tijela glede postojanja uzajamnosti, kršenje načela pravičnog suđenja.¹³ Isto znači da, ako bi se donošenje odluke o uzajamnosti prepustilo Ministarstvu pravosuđa, a sud se jednostavno priklonio toj ocjeni ne upuštajući se u vlastitu prosudbu, izgubio bi svojstvo nezavisnog i nepristranog suda, te bi time načelo pravičnog suđenja bilo narušeno.

U hrvatskom se pravu uzajamnost presumira dok se ne dokaže suprotno.¹⁴ Konkretno, to bi trebalo značiti da suci ne bi trebali, prema našem mišljenju, samoinicijativno provjeravati postoji li uzajamnost te bi se takvo pitanje postavilo isključivo ako stranka u postupku istakne prigovor nepostojanja uzajamnosti. U takvom bi slučaju sud trebao provjeriti samo postojanje ugovorne uzajamnosti, dok bi obaranje presumpcije postojanja faktične uzajamnosti bio teret stranke koja je osporava. Takvo stajalište bilo bi u skladu s člankom 7. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP) koji ulogu suca u utvrđivanju činjenica i izvođenju dokaza uvelike sužava, tj. omogućuje samoinicijativno utvrđenje činjenica i izvođenje dokaza na situacije u kojima sud posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.¹⁵

Unatoč presumpciji, izgleda da praksa hrvatskih sudova glede interpretacije postojanja uzajamnosti nije usklađena s praksom Europskog suda za ljudska prava. Naime, iz postupanja nižih sudova proizlazi da se potvrda Ministarstva pravosuđa o postojanju ili nepostojanju uzajamnosti smatra odlučujućom prilikom njezinog dokazivanja, što je, prema navedenoj praksi, protivno načelu pravičnog suđenja.¹⁶ Naši sudovi prilikom traženja potvrde uzajamosti ne prave razliku između faktične i ugovorne uzajamnosti pa time dodatno krše i jedno od temeljnih načela hrvatskog pravnog poretka - iura novit curia. Potvrda Ministarstva trebala bi se smatrati jednim, ali nikako ne odlučujućim dokazom postojanja ili nepostojanja uzajamnosti, a dodatne dokaze trebala bi predlagati i izvoditi stranka koja osporava postojanje uzajamnosti. Takvom interpretacijom postigla bi se i usklađenost s praksom Europskog suda za ljudska prava, a izbjeglo kršenje članka 7. ZPP-a.

Primjenjivost svih odredaba ZRS-a na situacije koje uključuju države ili državljane zemalja članica EU ograničena je na pravna područja koja nisu obuhvaćena obvezom usklađivanja. Naime, sâm ZRS kaže da se primjenjuje na odnose koji nisu uređeni međunarodnim ugovorom.¹⁷ Već spomenuti članak 69. SSP-a glasi:

Čitani zajedno, članci 69. i 120. SSP-a i članak 4. Lisabonskog ugovora, koji izražava jedno od temeljnih načela EU, te članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, nameću negativnu obvezu neometanja harmonizacije s europskim pravom u razdoblju od potpisivanja SSP-a do konačne harmonizacije. Ta je obveza, ponajprije, upućena sudstvu i upravi jer bi svojim djelovanjem trebali stremiti interpretaciji koja nije suprotna europskom pravu.¹⁸ Zahtjev uzajamnosti prilikom, primjerice, priznanja stranih sudskih presuda može biti dobar primjer na kojem se takva proaktivna funkcija sudstva može ostvariti.

Kako smo već naveli, u hrvatskom pravu uzajamnost se presumira dok se ne dokaže suprotno. Konkretno, čak i u slučajevima koji ne uključuju države i državljane država članica EU, sudovi ne trebali bi samoinicijativno provjeravati postoji li uzajamnost te bi se takvo pitanje postavilo isključivo ako protivna strana istakne prigovor nepostojanja uzajamnosti. U tom smislu, potvrda Ministarstva pravosuđa bila bi samo jedan dokaz koji se može obarati drugim dokazima, a nikako ne krunski dokaz postojanja ili nepostojanja uzajamnosti.

Navedena obveza izbjegavanja samoinicijativnog provjeravanja postojanja uzajamnosti, u slučaju država članica EU trebala bi biti naglašenija. Jednostavan primjer mogućeg sukoba obveza u postupku pridruživanja i hrvatskog prava može se naći u Stečajnom zakonu. Članak 311. Stečajnog zakona propisuje uvjete priznanja stranih presuda, među kojima uvjet uzajamnosti nije naveden.¹⁹ Isti članak upućuje na ZRS glede ostalih pretpostavki priznanja, a među njima je i zahtjev uzajamnosti iz članka 92. ZRS-a. Poseban režim za zemlje članice EU, a u skladu s obvezom harmonizacije i Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora, nije predviđen ni u Stečajnom zakonu niti u ZRS-u.

Unutar EU, na snazi je Uredba Vijeća Europske unije, br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečaju (na snazi od 31. svibnja 2002.), koja predviđa izravan učinak odluka o stečaju u svim državama članicama.²⁰ Ona ukida zahtjev uzajamnosti te zamjenjuje postojeća pravila međunarodnog privatnog prava i međunarodne ugovore u zemljama članicama.²¹ Posebna važnost Uredbe je u tome što propisuje načelo uzajamnog povjerenja kao stožerno načelo postupka priznanja odluka u stečajnim postupcima. Upravo zbog toga, svrha je Uredbe svesti formalne pretpostavke priznanja na minimum. Automatsko priznanje odluka u postupcima stečaja, sa samo dvjema iznimkama, važan je korak u tom smjeru. Iznimke su propisane za odluke koje značajno ograničavaju osobnu slobodu ili poštansku tajnu te odluke koje su očigledno protivne javnom poretku, a posebice temeljnim načelima, osobnim pravima i slobodama građana.²² U europskom pravu (a uostalom i u drugim pravnim sustavima), iznimke od primjene europskog prava tumače se restriktivno.²³

U kontekstu priznanja odluka o stečaju, automatizam je iznimno povoljan za vjerovnike jer se tako onemogućava preferencijalno namirenje. Naime, u nedostatku Uredbe o stečaju, države članice mogle bi, ustrajanjem na formalnim pretpostavkama priznanja presude, omogućiti namirenje domaćih vjerovnika izvan stečajne mase. 

U hrvatskom pravu ovaj pozitivan učinak automatizma priznanja odluka o stečaju nije prepoznat jer sâm Stečajni zakon i dalje upućuje na ZRS glede generalnih pretpostavki priznanja stranih odluka. Jasno je da u slučaju kad državljanin neke od država članica EU traži priznanje odluke o stečaju, donesene u toj državi (ili nekoj od drugih država članica), dolazi do suprotnosti hrvatskog i europskog prava glede zahtjeva uzajamnosti.

Potrebno je naglasiti da EU ne zahtijeva uvijek potpuno usklađivanje prava niti kršenje temeljnih načela nacionalnog pravnog poretka u razdoblju pridruživanja. Odluka u slučaju Wolf Naturprodukte, vezana uz Uredbu o nadležnosti i priznanju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima donesena je nedavno u kontekstu pridruživanja Republike Češke EU.²⁴ U njoj je Europski sud pravde priznao pravo države da odbije primijeniti Uredbu, a slijedom toga i primijeniti odredbe nacionalnog prava glede priznanja stranih presuda.²⁵ Iako značajna, ta Odluka ne utječe znatnije na postojeću praksu Suda pravde glede primjenjivosti Uredbe o stečaju u razdoblju pristupanja EU.

U slučaju ERSTE v. BCL Sud pravde odlučivao je o vremenskoj primjeni Uredbe o stečaju te zaključio da se ona u određenim slučajevima primjenjuje i u vremenu prije konačnog pristupanja EU.²⁶ Potrebno je dodatno naglasiti da se predmet Wolf Naturprodukte uvelike razlikujeod prikazanog problema. Postoji razlika ne samo u pravnom području koje se analizira, nego i sâm Sud pravde ograničava učinak odluke Wolf Naturprodukte na jedan članak Uredbe o nadležnosti i priznanju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, i to u situaciji u kojoj je jednoj od stranaka bilo onemogućeno sudjelovanje u postupku.²⁷ Za razliku od toga i u skladu s ERSTE v. BCL, automatsko priznanje odluka u stečajnim postupcima može isključivo koristiti očuvanju načela stečajnog postupka i ne šteti temeljnim pravima ni slobodama, pa ne postoji pravno utemeljen razlog zbog kojeg bi određena država ustrajala na uvjetu uzajamnosti u razdoblju pridruživanja EU, protivno obvezi harmonizacije i očuvanju načela vlastitog stečajnog prava. 

Moguće rješenje primjera konflikta iz Stečajnog zakona jest pozivanje na već spomenute članke 69. i 120. SSP-a, članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora te praksu Suda pravde u predmetu ERSTE v. BCL. Kako je već opisano, članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, čitan zajedno s navedenim člancima SSP-a zahtijeva da se prepreke u primjeni europskog prava postupno smanjuju, a ne da se podižu u razdoblju pristupanja EU. 

Usporedbe radi, Republika Francuska je načelo uzajamnosti propisala Ustavom, no to nije spriječilo francuski Ustavni sud da donese niz presuda kojima je praksa zakonodavnog izjednačavanja prava stranih i domaćih državljana proglašena dopuštenom.²⁸ Time je Ustavni sud francusko pravo protumačio u skladu s pravom EU bez intervencije zakonodavca u tekst Ustava. A fortiori, obveza interpretacije hrvatskog Stečajnog zakona u skladu s europskim pravom bila bi još manje kontroverzna budući da načelo uzajamnosti nije ustavno načelo.

Pravilna interpretacija bi, dakle, zahtijevala da Sud ponajprije iscrpi mogućnosti koje su mu dane ZPP-om, tj. da se ne upušta u samostalnu provjeru postojanja uzajamnosti u postupcima u kojima se traži priznanje odluke o stečaju, donesene u nekoj od država članica EU. Ako neka od stranaka u postupku podigne prigovor nepostojanja uzajamnosti, ona bi trebala predložiti pribavljanje mišljenja Ministarstva pravosuđa glede toga. Mišljenje Ministarstva nikako ne bi trebalo biti odlučujuće za donošenje konačnog suda o postojanju uzajamnosti, već samo jedan od čimbenika prilikom odlučivanja. 

Ako bi Sud utvrdio nepostajanje ugovorne uzajamnosti, trebao bi presumirati postojanje faktičke uzajamnosti sve dok se ne dokaže da ona ne postoji. Praktično, dokazivanje negativne činjenice iznimno je teško te bi taj teret dokazivanja trebala snositi stranka koja se poziva na nepostojanje uzajamnosti. U situaciji kad bi se utvrdilo da ne postoji čak niti faktička uzajamnost, pozivanjem na prasku Suda pravde u slučaju ERSTE v. BCL glede vremenske primjene Uredbe o stečaju, hrvatski bi sudovi trebali zanemariti zahtjev uzajamnosti, a u skladu s načelom nadređenosti europskog prava. Takvim pristupom zahtjevu uzajamnosti ne bi se samo očuvala načela hrvatskog stečajnog prava i omogućila zaštita vjerovnika, već bi se i izbjegao konflikt s obvezama koje proizlaze iz međunarodnog ugovora. 

Kao što smo naveli, obveza tumačenja nacionalnog prava na način koji ne krši međunarodno preuzete obveze, poznata je u brojnim pravnim sustavima.²⁹ Usporedbe radi, u pravu Sjedinjenih Američkih Država izbjegavanje tumačenja nacionalnog prava na način koji ga dovodi u konflikt s međunarodnim pravom poznat je kao Charming Betsy Canon.³⁰ Pravilo je razvijeno u sudskoj praksi, a temelji se na premisi da prilikom donošenja određenog zakona, parlamentarna volja nikako ne može biti da se njime krši međunarodno pravo.³¹ U praksi je navedeni kanon dobio iznimno široko tumačenje pa su sudovi zahtijevali da Kongres, ako uistinu želi prekršiti međunarodno pravo donošenjem određenog zakona, tu namjeru mora izravno i izričito izraziti u samom tekstu zakona.³² 

Taj bi kanon u određenom obliku trebao biti primjenjiv i kod nas. Takav zaključak logično slijedi iz činjenice nadređenosti međunarodnih ugovora zakonima, pa ako međunarodni ugovor propisuje harmonizaciju prava s pravom EU, nelogično je tumačenje hrvatskog prava na način kojim se takva obveza krši.³³

Trenutačni položaj Republike Hrvatske donekle je sličan položaju u kojem se države članice EU nalaze u razdoblju između donošenja Direktive i isteka roka za njezinu implementaciju. U tom razdoblju države članice imaju obvezu nepoduzimanja mjera kojima bi onemogućile implementaciju.³⁴ Ta obveza proizlazi iz članka 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, SSP-a te načela iskrene suradnje kao jednog od osnovnih načela EU. Donošenjem zakonodavstva EU, članice izražavaju želju da njime budu i vezane, baš kao što je Republika Hrvatska izrazila želju da se pridruži određenom pravnom sustavu. Logično zaključivanje nalaže da zemlja, koja odluči pristupiti određenoj zajednici i određenom pravnom poretku, želi da se ta pravila na nju i primjenjuju. Slijedom toga, nema opravdanog razloga da se usklađenje prava ometa novim preprekama ili tumačenjima koja ne uzimaju u obzir temeljni motiv zakonodavca izražen kroz međunarodni ugovor kojim se uređuje pristupanje Republike Hrvatske EU.

Prilikom interpretacije hrvatskog prava naši bi se suci trebali ugledati na francuske ili američke sudove, gdje se usklađena interpretacija postiže ne samo zakonodavnom intervencijom već i kroz sudsku praksu. Funkcija hrvatskih sudova u EU neizbježno će se mijenjati u svim područjima odlučivanja jer se od njih ne će samo očekivati da se vode načelom nadređenosti europskog prava već i da pokažu interpretativnu kreativnost u svrhu izbjegavanja konflikta hrvatskog prava s pravom EU. Razdoblje stabilizacije i pridruživanja odlično je razdoblje za »generalnu probu« i navikavanje hrvatskih sudaca na novu, znatno aktivniju ulogu cijele sudačke grane, nakon punopravnog članstva.


* Mirna Romić u odvjetničkom društvu Madirazza&partneri magistrirala je pravo (LL. M.) na Sveučilištu Michigan, Ann Arbor 2012. 
1 Robert Axelrod: The Evolution of Cooperation, str. 13, dostupno na , zadnji posjet 24. 7. 2012. 
2 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske, s jedne strane i Europske Zajednice, s druge strane (Nar. nov., br. 14/01). 
3 Prema podacima dobivenim pretraživanjem presuda, Vrhovni se sud na SSP referirao dva puta, a Ustavni sud četiri puta. Podaci dobiveni uvidom na  i , zadnji posjet 24. 7. 2012. 
4 Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, čl. 18. (Nar. nov. - MU, br. 12/93). 
5 Case T-115/94 Opel Austria GmbH v. Council of the European Union, § 94 ECR II-00039 (1997.). 
6 n(2), čl. 69. i 120. 
7 OJ C 83/01, Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the European Union; Treaty on European Union, čl. 4. (2010.) 
8 C-129/96 Inter-Environnement Wallonie ASBL v Région wallonne, § 45, ECR I-07411 (1997.). 
9 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Nar. nov., br. 43/82 i 72/82, 53/91 i 88/01); Stečajni zakon (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10 i 25/12), Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09). 
10 ZRS, n(9) npr. čl. 85. i 92. 
11 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Odluke, br. Gž 29/1993-2 od 11. 1. 1994. i Gzp 501/09-9 od 15. 12. 2009. 
12 ZRS, n(9), čl. 85. i 92. 
13 Case of Chevrol v. France (Application no. 49636/99) 13 February 2003., §82, (2003.), dostupno na , zadnji posjet 24. 7. 2012. 
14 ZRS, n(9), čl. 92. st. 3. 
15 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08 i 57/11), čl. 7. 
16 U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Gzp 501/09-9 od 15. 12. 2009., vidljivo je da je niži sud Ministarstvu uputio dopis da bi utvrdio postojanje ne samo faktične uzajamnosti, nego čak i postojanje međunarodnog ugovora u svrhu utvrđenja ugovorne uzajamnosti. 
17 ZRS, n(9) čl. 2. 
18 Za primjere iz poredbenog prava vidjeti: Alexander Murray v. The Schooner Charming Betsy, 6 U. S. (2 Cranch) 64 (1804.), § 18, dostupno na , zadnji posjet 24. 7. 2012.; BVerfG, 2BvR 2365/09 Verfassungsbeschwerden vom 4. 5. 2011., Absatz-Nr. (1-178) § 93, 160 dostupno na: , zadnji posjet 24. 7. 2012.; T. R. S. Allan: Parliamentary Sovereignty: Lord Denning’s Dexterous Revolution, Oxford Journal of Legal Studies, Vol. 3, No. 1, str. 22-33 (1983.). 
19 Stečajni zakon (n 9), čl. 311. 
20 OJ L 160 Council regulation (EC) No 1346/2000 of 29 May 2000 on insolvency proceedings, str. 0001-0018, čl. 22., dostupno na ; prijevod na hrvatski jezik dostupan na , zadnji posjet 23. 7. 2012. 
21 Ibid. čl. 23. i 44. 
22 Ibid. čl. 25. st. 3 i čl. 26. 
23 C-152/84 M. H. Marshall v Southampton and South-West Hampshire Area Health Authority, § 36 ECR 00723 (1986.); C-250/11 Lietuvos geležinkeliai AB v. Vilniaus teritorinė muitinė, Muitinės departamentas prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos, § 35 (2012.), dostupno na , zadnji posjet 24. 7. 2012. 
24 C-514/10 Wolf Naturprodukte GmbH v. SEWAR spol. s r. o., od 21. 6. 2012., ECR-0000. 
25 Ibid. § 32, 33. 
26 C-527/10 ERSTE Bank Hungary Nyrt v. Magyar Állam, BCL Trading GmbH, ERSTE Befektetési Zrt, § 46, ECR 00000 (2012.) 
27 Ibid. § 34. 
28 Décision n° 80-126 DC du 30 décembre 1980, §4; Décision n° 98-408 DC du 22 janvier 1999, § 12; dostupno na , zadnji posjet 21. 7. 2012. 
29 Vidjeti n(18). 
30 Alexander Murray v. The Schooner Charming Betsy, 6 U. S. (2 Cranch) 64 (1804.), dostupno na , zadnji posjet 23. 7. 2012. 
31 Ibid. § 18. 
32 Npr. 695 F. Supp. 1456; 1988. U. S . Dist. United States of America, Plaintiff, v. The Palestine Liberation Organization, et al., Defendants; dostupno na  , zadnji posjet 23. 7. 2012. 
33 Ustav Republike Hrvatske, čl. 141. (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr. 76/10 i 85/10 - proč. tekst) 
34 Wallonie, n(8).