1.Uvod
Počeci izgradnje institucionalnog i pravnog okvira između Republike Hrvatske i Europske unije sežu u vrijeme priznavanja neovisnosti Republike Hrvatske od strane država članica Europske unije te uspostave diplomatskih odnosa. Ipak, pravi formalnopravni okvir uspostavljen je sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (u nastavku teksta: SSP) 2001. Od tada pa do danas Republika Hrvatska sustavno se sve više integrirala u institucionalni i pravni okvir Europske unije, a što je posebice bilo u fokusu pristupnih pregovora koje je Republika Hrvatska vodila s Europskom unijom. Korisno je ukazati na izazove institucionalnog pravnog okvira koje pred Republiku Hrvatsku donosi članstvo u Europsku uniju. 

Ubrzo nakon sklapanja SSP-a, 2003., Republika Hrvatska podnosi zahtjev za članstvo u Europsku uniju te time otvara usporedan proces dijaloga s Europskom unijom. Nakon pozitivnog mišljenja (avisa) o podnesenom zahtjevu 2004., Republika Hrvatska stječe status države kandidatkinje. Premda istodobno sa stjecanjem novog statusa nisu otvoreni pristupni pregovori, novi status za Republiku Hrvatsku predstavlja značajan iskorak u institucionalnom integriranju u Europsku uniju. Naime, stjecanjem statusa države kandidatkinje Republici Hrvatskoj otvaraju se vrata mnogih sastanaka na kojima do tada nije mogla sudjelovati, a hrvatski se predstavnici redovito pozivaju na neformalne sastanke Europskog vijeća, te neformalne sastanke Vijeća ministara. Otvaranjem pristupnih pregovora 3. listopada 2005., Republika Hrvatska prelazi u novi status države koja pregovara za članstvo. Važno je napomenuti da se otvaranjem pregovora težište političkog dijaloga između Republike Hrvatske i Europske unije prebacuje na pregovarački tim te da upravo pregovarački tim postaje katalizator priprema svih važnijih političkih odluka u procesu približavanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

2.Status države pristupnice
Pristupni pregovori uspješno su okončani 30. lipnja 2011. te je Republika Hrvatska s Europskom unijom 9. studenoga 2012. zaključila Sporazum o pristupanju. Potpisivanje Sporazuma označava novi iskorak u pravnoinstitucionalnim odnosima između Republike Hrvatske i Europske unije. Stvoren je novi pravni okvir čije je stupanje na snagu planirano za 1. srpnja 2013., pod uvjetom da sve države članice ratificiraju Sporazum. No, bez obzira na to što će se dogoditi sa stupanjem na snagu Sporazuma o pristupanju, Republika Hrvatska je činom potpisivanja stekla status države pristupnice. Od trenutka potpisivanja Sporazuma hrvatski su predstavnici redovito pozivani na sastanke Europskog vijeća, Vijeća ministara, hrvatski zastupnici sudjeluju u radu Europskog parlamenta, stručnjaci su pozivani u rad radnih skupina Vijeća i Europske komisije. Tako Republika Hrvatska sudjeluje u radu Europske unije kao njezina članica, uz jednu jedinu ogradu, a to je da ne može sudjelovati u glasovanju prilikom donošenja odluka u Europskoj uniji. Ako se uzme u obzir da se odluke u Europskoj uniji, u pravilu, donose konsenzusom, a samo iznimno formalnim nadglasavanjem, tada se može zaključiti da je Republika Hrvatska skoro u potpunosti već integrirana u proces definiranja politika Europske unije.

3.Promjene pravnog okvira u Europskoj uniji
Približavanje Republike Hrvatske Europskoj uniji nije se odvijalo u statičnom okruženju, već je bilo praćeno promjenama unutar pravnog i institucionalnog okvira Europske unije, ali i promjenama u političkim odnosima unutar same Europske unije. Europska se unija 2001., kad je Republika Hrvatska potpisala SSP, u značajnoj mjeri razlikuje od Europske unije 2011., kad je Republika Hrvatska potpisala Sporazum o pristupanju. U međuvremenu su se dogodili teroristički napadi na SAD, Madrid, London, propao je pokušaj donošenja Ustava Europske unije, te je donesen Lisabonski ugovor, izbila je globalna recesija, te s tim u vezi kriza eurozone. Sve to, ali i mnoge druge okolnosti redefinirale su odnose u Europskoj uniji koji su značajno različiti od onih u koje su ulazile prijašnje države pristupnice. 

Lisabonski ugovor danas je temeljni pravni propis koji uređuje odnose u Europskoj uniji koji nije postojao u trenutku kad je Republika Hrvatska počela pregovore o pristupanju. Lisabonski ugovor donio je nove pravne i institucionalne realnosti u koje Republika Hrvatska ulazi te će on uređivati položaj Republike Hrvatske unutar Europske unije. Promjene koje je donio Lisabonski ugovor dalekosežne su za daljnju političku integraciju Europske unije, ali ujedno i za participaciju Republike Hrvatske u kreiranju europskih politika. Za pravne praktičare od posebne su važnosti promjene koje se odnose na izvore prava, pri čemu je najznačajnije ukidanje nekadašnjeg trećeg stupa, kao i napuštanje okvirnih odluka kao propisa kojima su se uređivala pitanja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Nadalje, i sâm sustav donošenja odluka doživio je neke značajne promjene. Suodlučivanje Vijeća i Europskog parlamenta postaje redovit način odlučivanja, dok se uloga nacionalnih parlamenata u tom procesu dalje afirmira. 

4.Izazovi i promjene pravnog i institucionalnog okvira ulaskom u članstvo Europske unije
Integriranje Republike Hrvatske u institucionalni okvir Europske unije donijet će mnoge prednosti, ali i izazove. Napokon će Republika Hrvatska moći sudjelovati u procesu kreiranja politika Europske unije. No, upravo to će i biti najveći izazov za Republiku Hrvatsku. Naime, da bi se sudjelovalo u procesu donošenja odluka, potrebna je prisutnost na svim razinama pripremanja i donošenja odluka. Nije dovoljno uključivati se samo na političkoj razini, budući da su tada odluke u velikoj mjeri već usuglašene, nego je potrebno uključivati se u rad brojnih radnih skupina. Navedeno znači postojanje administrativne sposobnosti koja nadilazi fizičku prisutnost u Bruxellesu, te podrazumijeva postojanje kadrova koji svojim kompetencijama, znanjem i vještinama mogu artikulirati i promicati nacionalne interese u konkretnim pitanjima. 

Za malu državu poput Republike Hrvatske gotovo je nemoguće osigurati takav administrativni kapacitet za aktivno sudjelovanje u kreiranju svih politika Europske unije. Zbog toga će pravi izazov biti u pravilnom definiranju strateških prioriteta na koje će se usmjeriti najbolje kadrove, ali i politička pozornost. Navedeno podrazumijeva pomno promišljanje i planiranje, te izbjegavanje stihijskog donošenja odluka. Upravo zbog toga uspjeh europskog integriranja Republike Hrvatske primarno ovisi o tome što i kako će ona sama činiti. No, administrativni kapacitet Republike Hrvatske, osim o kvaliteti kadrova u državnom aparatu, ovisit će i o dobro postavljenom koordinativnom mehanizmu za promtno definiranje stajališta o pitanjima koja se raspravljaju u Europskoj uniji. Proces donošenja odluka u Europskoj uniji ima svoje zakonitosti i vremensku dinamiku te on, u pravilu, nema razumijevanja za teškoće s kojima se susreću nacionalne administracije u definiranju vlastitih stajališta. Konačno, novi pravnoinstitucionalni okvir, kao i s njim povezan sustav donošenja odluka i kreiranja politika u Europskoj uniji, donosi promjene percepcije europskih poslova kao poslova međunarodne suradnje u odnosu na poslove koji su integralni dio nacionalne politike. Poslovi Europske unije više se ne smiju tretirati kao nešto usputno, odnosno uzgredno uz temeljnu djelatnost, već kao sastavni dio donošenja unutarnjo-političkih odluka. Naime, sve što se pregovara i dogovara u Bruxellesu ima izravne učinke za koherentnost hrvatskog pravnog sustava. 

Ulaskom u članstvo, glede institucionalnih odnosa Republike Hrvatske s Europskom unijom, bit će uklonjene najvažnije formalne razlike između Republike Hrvatske i ostalih država članica Europske unije. Republika Hrvatska dobit će pravo glasa. No, proces integracije nastavit će se i nakon ulaska u Europsku uniju kroz proces integriranja u šengenski prostor i eurozonu. Za ulazak u navedene sustave bit će potrebno ispuniti još neke uvjete. 

Ulaskom u članstvo dogodit će se strukturalne promjene pravosudnog sustava budući da će Sud Europske unije postati nova pravosudna instancija u hijerarhiji sudbene vlasti. Građani će nakon što iscrpe pravne lijekove u Republici Hrvatskoj, pravnu zaštitu moći tražiti pred Sudom Europske unije u Luxembourgu. Osim toga, novi izazov za sudove u Republici Hrvatskoj zasigurno će predstavljati mogućnost njihovog obraćanja Sudu Europske unije u postupku podnošenja preliminarnih pitanja. U kojoj će se mjeri hrvatski pravosudni sustav uspjeti prilagoditi funkcioniranju u novom pravnoinstitucionalnom okviru ovisit će o brojnim okolnostima, pri čemu će ključna biti brzina osposobljavanja pravnih praktičara za djelovanje u novom kontekstu. Glede toga vodeću ulogu trebala bi imati akademska zajednica, Pravosudna akademija, ali, također, i Odvjetničke akademije Hrvatske odvjetničke komore. 

Vezano uz pravni okvir, danom ulaska u Republici Hrvatskoj nastupit će ključne promjene. Izvori prava kao i hijerarhija propisa doživjet će korjenite promjene. Sve uredbe, osim onih za koje je ispregovarano prijelazno razdoblje, postat će pravnoobvezatne u Republici Hrvatskoj te će proizvoditi izravne učinke unutar pravnog sustava Republike Hrvatske. Upravo izravna primjenjivost uredaba, ali i njihova prednost u primjeni u odnosu na nacionalne propise mogla bi se pokazati kao najveći izazov za pravne praktičare u Republici Hrvatskoj. U odnosu na direktive, situacija će biti nešto drukčija, budući da se one prenose u nacionalne propise čija je primjena odgođena do dana ulaska u članstvo. Stoga će danom ulaska doći do stupanja na snagu brojnih propisa, kojima je provedeno usklađivanje zakonodavstva. U slučaju da direktive nisu ispravno prenesene u nacionalni propis, građani će se u takvim situacijama moći izravno pozivati na direktive te će ih tada sudovi trebati primijeniti. Slično će se dogoditi i s propisima koji su doneseni radi usklađivanja s okvirnim odlukama, pri čemu je, zasigurno najpoznatija ona koja se odnosi na europski uhidbeni nalog.

5.Zaključak
Zaključno, Republika Hrvatska prošla je dug put kroz koji se transformirao pravnoinstitucionalni okvir njezinih odnosa s Europskom unijom. Navedeni put značio je sve veću integriranost Republike Hrvatske u Europsku uniju, ali ujedno i podizanje njezine sposobnosti za članstvo u Europskoj uniji. Unatoč tome, pred Republikom Hrvatskom su veliki izazovi s kojima se mora suočiti. Ovisno o načinu na koji će se uspjeti nositi s tim izazovima ovisit će i ukupna percepcija koristi cjelokupnog pristupnog procesa, ali što je još važnije stvarne koristi koje će članstvo u Europskoj uniji donijeti građanima Republike Hrvatske. Pravni i institucionalni okvir stvoren Sporazumom o pristupanju definirao je samo pravila igre, a u kojoj će mjeri Republika Hrvatska biti uspješna u toj utakmici ovisi, ponajprije, ali ne i isključivo, o njoj samoj. Ključna će biti brzina kojom će Republika Hrvatska svladati ta pravila i kako će brzo postati sposobna koristiti ih za promociju i zaštitu vlastitih interesa. U realizaciji navedenog cilja bitno će biti ostvariti profesionalizaciju državne uprave kao ključnog segmenta za uspješno vođenje poslova Europske unije. Stoga, bilo bi poželjno postići politički konsenzus, sličan onome koji je postojao oko pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, glede potpune profesionalizacije državne uprave.