Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 16. travnja 2024. donio, a dana 23. svibnja 2024. objavio odluku kojom je proglasio zahtjev podnositelja nedopuštenim.
 
Podnositelju, poljoprivrednom gospodarstveniku, naloženo je plaćanje trošarine zbog neovlaštene uporabe „plavog dizela“. Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da je gorivo namijenjeno za rad u poljoprivredi on koristio za grijanje doma i poslovnih prostorija, što je u suprotnosti s hrvatskim propisima. Stoga mu je Carinarnica u Osijeku naložila platiti trošarinu u iznosu oko 70.230 EUR, uvećano za zatezne kamate, obračunavši iznos množenjem volumena unutarnjeg spremnika sa sto. Ministarstvo financija potvrdilo je odluku Carinarnice. U ovršnom postupku naplatilo je cjelokupni iznos trošarine, a domaći upravni sudovi potvrdili su zakonitost osporavane odluke.
 
Pred Europskim sudom podnositelj je prigovorio da je iznos plaćene trošarine bio nerazmjeran ozbiljnosti povrede čime mu je nametnut prekomjerni teret i stoga povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
 
Europski sud je primijetio da je nametnuta trošarina predstavljala zakonito miješanje u vlasništvo podnositelja budući da je metoda izračuna trošarine bila u skladu s tada važećim Zakona o trošarinama i praksom domaćih tijela. Odredbe tog zakona podnositelju su bile predvidljive te je trebao biti svjestan da će mu biti naloženo plaćanje uvećanog iznosa trošarine, obračunate na osnovu obujma spremnika, ako „plavi dizel“ koristi u svrhe koje nisu poljoprivredne. Nadalje, miješanje je bilo u skladu s legitimnim ciljem radi osiguranja plaćanja poreza, točnije trošarina i sprječavanja utaje poreza.
 
Što se tiče razmjernosti miješanja, Europski sud je primijetio da iznos trošarine sam po sebi nije bio pretjeran budući da ništa ne ukazuje da bi taj iznos temeljno ugrozio podnositeljevu financijsku situaciju ili rad njegova OPG-a. Nadalje, Europski sud je prihvatio stav tužene države da primjena metode obračuna i svrha nametanja trošarina nije bila samo kompenzatorna, već i odvraćajuća i kaznena, a visina kazne  je  bila usmjerena na kažnjavanje podnositelja za pokušaj izbjegavanja plaćanja poreza. Uzimajući u obzir široku slobodu procjene države u poreznim stvarima, Europski sud je smatrao da nametanje uvećanih trošarina zbog nezakonite uporabe „plavog dizela“ nije bilo u suprotnosti s načelom razmjernosti, te da ništa nije ukazivalo da bi odluke upravnih sudova koji su potvrdili plaćanje trošarine bile nepoštene ili proizvoljne.
 
Slijedom svega navedenog, Europski sud je zaključio da je zahtjev podnositelja očito neosnovan i stoga ga je odbacio na temelju članka 35. Konvencije. Ova odluka je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 24.5.2024.)

Fotografija: Pixabay