Postupci restitucije oduzete imovine u odnosu na sve ovlaštenike restitucije pa tako i u odnosu na Katoličku Crkvu u Republici Hrvatskoj, započeli su 1997. stupanjem na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Nakon zaključenja Ugovora o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske u prosincu 1998., u odnosu na postupke restitucije imovine oduzete Katoličkoj Crkvi, usporedno su uspostavljena dva različita pravna sustava restitucije, uz postojanje različitih tijela koja bi trebala odlučivati o tim pitanjima i uz sasvim nejasna pravna pravila (odredbe) kako glede uvjeta, modela, načina i rokova restitucije, tako i glede nadležnosti i drugih pitanja procesne prirode. Problematika koegzistencije pravnih normi različite pravne snage (međunarodno-ugovornih i zakonskih), ukazuje na postojanje niza pravnih praznina i otvorenih pitanja, koja dovode u pitanje objektivnu mogućnost dovršetka složenog procesa restitucije crkvene imovine na koju se Republika Hrvatska obvezala bilateralnim ugovorom iz 1998. Rad se ne bavi samo pitanjem uočavanja problematike povrata oduzete crkvene imovine, već nudi i moguća rješenja postojećih dvojbi i otklanjanja nedostataka u pravnom okviru, posebice u primjeni zamjenskog i novčanog modela restitucije.