Snimka razgovora kao dokaz u brakorazvodnoj parnici glede dobrobiti djeteta

Moj klijent podnio je tužbu radi razvoda braka, pri čemu on i supruga imaju dijete s oštećenjem u razvoju. Izvana se supruga doima kao uzorna majka, no istina je drukčija. Moj klijent raspolaže snimkama razgovora između njega i supruge, gdje se čuje njezin stvaran odnos prema takvom, bolesnom djetetu kao i odnos prema njemu. Moje je pitanje da li predložiti kao dokaz preslušavanje snimki u smislu članka 143. stavak 4. Kaznenog zakona? Pitam zbog možebitne kaznene odgovornosti za neovlašteno snimanje (iako je moj klijent nekoliko puta na snimci rekao da se razgovor snima) kao i bi li sud u brakorazvodnoj parnici takvo nešto dopustio. Moj klijent osjećao se nemoćno jer su to situacije bez svjedoka. Stoga je cilj snimki bio isključivo dobrobit djeteta, da raste u okruženju gdje će dobiti potrebnu ljubav i skrb, jer otac ima sve uvjete i želju za brigom oko djeteta.