Odredbom članka 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate. Odredba nije dispozitivne prirode, nego je prinudna. To znači da se primjena te odredbe ne može ugovorom isključiti, nego se mora primijeniti. Drugim riječima, obveza plaćanja zateznih kamata nastaje na temelju zakona, a ne na temelju ugovora. Jedino oko čega bi se ugovorne stranke mogle dogovoriti jest visina stope zatezne kamate. Naime, prema stavku 3. čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava moguće je ugovoriti i drukčiju stopu zatezne kamate od propisane, ali uz ograničenje propisano člankom 26. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. U slučaju da je obveza plaćanja zateznih kamata dospjela, vjerovnik bi se mogao odreći potraživanja zateznih kamata. Jedan od načina prestanka obveze je i otpust duga. Tako, prema članku 203. Zakona o obveznim odnosima, obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s time suglasi. Dakle, vjerovnik bi mogao na temelju te odredbe otpustiti dužniku dug koji se odnosi na dospjele zatezne kamate. (17-2, J. S., 29. 11. 2017.)