Poslovna banka je na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji upisala fiducijarno vlasništvo na (40) nekretnina trgovačkog društva za dug od 9.000.000,00 DEM. Ugovor je potpisan na određeno vremensko razdoblje, do 31. 12. 1998. g. Za dio tražbina u iznosu od 2.676.511,00 DEM koje su dospjele do 29. rujna 1998. g. banka je putem javnog bilježnika 26. 10. 1998. g., u smislu čl. 277. Ovršnog zakona zatražila prodaju nekretnina radi podmirenja dospjelog dugovanja. Trgovačko društvo je, u smislu čl. 277. Ovršnog zakona, dopisom od 9. studenoga 1998. g., odredilo popis nekretnina s najnižim cijenama i ovlastilo javnog bilježnika da započne s prodajom. Vrijednost nekretnina koje su stavljene na prodaju određena je na iznos od 7.434.800,00 DEM, što je bilo znatno više od dospjelog duga. U roku tri mjeseca javni je bilježnik prodao dio nekretnina u iznosu od 1.025.000,00 DEM. Banka nije u roku 15 dana nakon toga obavijestila trgovačko društvo da ne želi zadržati neprodane nekretnine umjesto isplate osigurane tražbine. 1. Je li u tom slučaju banka postala punopravni vlasnik za nekretnine s popisa od 9. 11. 1998. g. i je li bila ovlaštena dalje sama prodavati te nekretnine putem javnog bilježnika ili je morala platiti porez i u zemljišnim knjigama izvršiti upis vlasništva? 2. Može li se u tom slučaju smatrati da je trgovačko društvo otplatilo banci svoj dug? 3. Je li banka za sve obveze koje su dospjele od 29. rujna 1998. pa do isteka ugovora 31. 12. 1998. g., morala postupiti na isti način te u smislu čl. 277. Ovršnog zakona tražiti putem javnog bilježnika od trgovačkog društva da se u roku 15 dana očituje za preostale nekretnine i odredi najnižu cijenu ili je banka imala pravo sama, putem javnog bilježnika, te nekretnine prodati?