Ugovorom iz Aix-la-Chapellea^[1] (francuski naziv za danas njemački grad Aachen), koji se još naziva i Ugovor iz Aachena od 18. listopada 1748., okončan je Rat za austrijsko nasljeđe (1740.-1748.). Rat je započela Pruska (a pridružila joj se Francuska) pod izgovorom da nadvojvotkinja Marija Terezija, kći austrijskog cara Karla VI. Habsburškog, ne može preuzeti vlast jer je salijski zakonik ženama branio nasljeđivanje prijestolja.^[2]

Stvaran razlog rata bio je, međutim, pokušaj slabljenja moći Austrije. Austriju su podržale Velika Britanija i Nizozemska (kojima su se pridružile kraljevina Sardinija, Saska i Hanover), koje nisu željele premoć Francuske, a Prusku i Francusku podržala je Bavarska. U osam godina ratovanja dogodilo se više povezanih ratova koji su zahvatili cijelu Europu, a proširili su se i na američko tlo i kolonijalnu Indiju. Pregovori o miru započeli su 1746. između Velike Britanije i Francuske, u nizozemskom gradu Bredi.

Kada je postalo jasno da Britanija neće popraviti svoju poziciju, nacrt ugovora načinjen je 30. travnja 1748., a konačna verzija potpisana je 18. listopada u Aix-la-Chapelleu, tj. Aachenu. Ugovorom su sve strane potpisnice priznale Pragmatičku sankciju, a Austrija je morala priznati prusko osvajanje Šleske, prepustiti španjolskom kralju Parmu, Piacenzu i Guastallu te kraljevini Sardiniji manje teritorije u Italiji. Nadalje, morala se povući iz Modene i Đenoveške Republike. Francuzi su se morali povući iz Austrijske Nizozemske i Nizozemcima vratiti određena područja, a Britanija i Francuska razmijenile su teritorije (Louisbourg u Novoj Škotskoj za Madras u Indiji). Španjolska je obnovila svoje pravo na dovođenje robova na američko tlo koje je Britanija preuzela na temelju Ugovora iz Utrehta, 1713., i konačno, osnovana je komisija koja se trebala pozabaviti sporovima vezanim uz britanske i francuske kolonije u Sjevernoj Americi.

Nijedna od zaraćenih strana nije bila zadovoljna rješenjima iz Ugovora te je većina njih smatrala da nisu dobile što su trebale. Marija Terezija nije bila zadovoljna činjenicom da je Austrija bila isključena iz razgovora, a Britaniji je zamjerala što ju je prisilila na teritorijalne ustupke.

S druge strane, Britanci su smatrali da nisu imali nikakve koristi od toga što su joj financijski pomagali. K tome, prihvaćanje Pragmatičke sankcije, Marija Terezija nije vidjela kao neku vrstu ustupka. Najveći dobitnik bila je Pruska, čiji se teritorij dobivanjem Šleske udvostručio.

Iako nezadovoljna, Marija Terezija izbjegla je moguću pogubnu krizu, vratila je Austrijsku Nizozemsku i u većem dijelu zadržala posjede u Italiji. Ipak, nije se mirila s gubitkom Šleske.

Osam godina nakon Ugovora Marija Terezija sklopila je savez sa svojim dotadašnjim protivnikom, Francuskom te Ruskim Carstvom, i krenula je u rat protiv pruskog kralja Fridrika II.. Na njegovu stranu stao je dojučerašnji austrijski saveznik – Velika Britanija.

Rat je trajao sedam godina. Caričini saveznici polako su izlazili iz rata i na kraju je Marija Terezija ostala sama u borbi s izdržljivim Prusima. Poraz je priznala potpisivanjem Mira u Hubertsburgu 1763., ne uspjevši u svoj sastav vratiti Šlesku.

[1]    U doba potpisivanja Ugovora, danas njemački grad Aachen, franc. Aix-la-Chapelle bio je dio francuskog teritorija.
[2]    Salijski zakonik ili Lex Salica zbirka je plemenskog običajnog prava salijskih Franaka s kraja petog stoljeća. Pragmatičkom sankcijom iz 1713., car Karlo VI. derogirao je njegovu primjenu propisavši da habsburške posjede može naslijediti kći.