Palazzo Venezia, u Rimu, mjesec dana nakon uspostavljanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), predsjednik njezine vlade, poglavnik, Ante Pavelić i predsjednik talijanske vlade, Benito Mussolini, potpisali su tri ugovora između NDH i Kraljevine Italije: Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje i Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Među njima, prvi Ugovor, o razgraničenju dviju država pokazao je naličje te marionetske države te smjer vladanja njezina vođe. Njime je Italija dobila gotovo cijelu Dalmaciju - područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu i Mljet te niz drugih, manjih otoka, zatim Boku Kotorsku i određene dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Prema riječima prof. Degana, bilo je „najbolje opisati ono što je na obali i u unutrašnjosti „Kraljevini Hrvatskoj“ bilo preostalo. U Gorskom kotaru to je bio veći dio kotara Delnice, dok su Kastav, Sušak, Fužine, Čabar i Bakar prepušteni Italiji. Granica se spuštala na more kod Bakarca, time da su općine Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevica prepuštene Hrvatskoj. Hrvatska je dobila obalu od Bakarca do ušća Zrmanje, te od točke južno od Splita do točke između Cavtata i Vitaljine... Od svih otoka jadranskoga arhipelaga Hrvatskoj su pripali samo Pag, Brač, i Hvar, te poluotok Pelješac.“[1] Sporazumom o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, NDH se obvezala da će otoci i morska obala biti pod potpunom talijanskom vojnom kontrolom, što čini Prvu zonu, a da u širem području u zaleđu, tj. u tzv. Drugoj, demilitariziranoj zoni neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu. Druga zona se, u stvari, odnosila na obalu Hrvatskog primorja, Makarskog primorja, Dubrovnika te na otoke Pag, Brač i Hvar. Trećim Ugovorom, o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, Italija je postala jamac političke nezavisnosti hrvatske države, što je utvrđeno člankom 1. Ugovora. (“Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske i za njezinu teritorijalnu cjelovitost u granicama koje će se odrediti u sporazumu sa zanimanim državama”).[2] Nadalje, njime je određeno talijansko pokroviteljstvo u vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima, a bilo je predviđeno također i valutno i carinsko povezivanje. Talijani su poštovali ugovore kako im je odgovaralo. Troškovi talijanske vojske u zonama bili su na teret proračuna NDH, a bilo je vidljivo i da Talijani podupiru formiranje četničkih postrojbi.  Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, Pavelić je 10. rujna 1943. godine objavio Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora kojom ih je poništio, navodeći da „Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život“.[3]  Nijemci su se suglasili s takvim potezom te su pomogli uspostavu vlasti NDH u područjima u kojima su partizani pokušali uspostaviti kontrolu.

[1]  Degan, V. (2008.), Pravni aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 45 (2), 265-278, str. 272, https://hrcak.srce.hr/31297, pristupljeno 13. svibnja 2020.
[2]  Ibid, str. 272.
[3]  Ibid, str. 275.