Dana 29. kolovoza 1189. bosanski vladar ban Kulin[1] izdao je dubrovačkom knezu Krvašu Povelju (Listinu) kojom je regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika. Dubrovčani i dubrovački trgovci dobili su slobodu kretanja i trgovanja u Bosni bez naknade, s tim da mu je svatko svojom voljom mogao dati »poklon«.

Povelja glasi:

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument i prvi diplomatski dokument koji je izdao jedan vladar Bosne vladaru (knezu) druge države.

Dvojbe u svezi s Poveljom danas se najviše odnose na pitanje jezika i pisma kojim je ona pisana te koji je od postojeća tri primjerka izvornik. Po pitanju pisma, na https://hr.wikipedia.org/wiki/Povelja_Kulina_bana navodi se da je napisana »arvaticom na jeziku u kojem preteže hrvatski jezik nad crkvenoslavenskim, s dijelovima na latinici napisanim latinskim jezikom«. Na https://bs.wikipedia.org/wiki/Povelja_Kulina_bana za Povelju se navodi da je »napisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom«, dok se na stranicama https://sr.wikipedia.org vezano uz Povelju ističe da je »pisana na narodnom srpskom jeziku iz Bosne.«

Pismo na Povelji ipak se najčešće navodi kao bosančica. Iako se oko tog pisma i povjesničari i jezikoslovci razilaze u mišljenjima, na ovom mjestu navodimo njezino značenje i opis iz Hrvatske enciklopedije. U njoj se navodi da je bosančica morfološki i ortografski osobita inačica ćirilice te se rabila u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji. Pod bosančicom, dalje se ističe, često se razumijeva hrvatska (zapadna) ćirilica općenito, ali taj naziv označuje zapravo ćirilsku minuskulu XV.–XIX. st. Postupno oblikovanje bosančice može se pratiti na natpisima i rukopisima iz Bosne i Dalmacije od XI. do XV. st.: Humačke ploče (XI. st.), Kulinove listine (1189.), Povaljskoga praga (oko 1180.) i dr., te se izravno naslanja na bosansko-humsku diplomatičku kurzivnu ćirilicu XIV. i XV. st.[2]

Od postojećih primjeraka Povelje, dva se nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku, a treći je u Ruskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Sankt-Peterburgu. Za njega se smatra da je ukraden u Dubrovniku u 19. stoljeću te da je upravo on izvornik među poznatim primjercima. Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njezino vraćanje, no Rusija je odbila zahtjev smatrajući da je taj primjerak Povelje Kulina bana prema svim pravnim uzusima njihovo vlasništvo.

[1]   Vidjeti više: Kulin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34526>.
[2]   Bosančica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 8. 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8874.