Ustav¹ je usvojen u doba Španjolskog rata za neovisnost, šire poznatog kao Poluotočki rat, a koji se odnosi na oružani sukob na Pirinejskom poluotoku između Španjolske, Portugala i Ujedinjenog Kraljevstva na jednoj te Napoleonove vojske na drugoj strani (1808. - 1814.). Do Napoleonove invazije na Španjolsku 1808. španjolski kralj Ferdinand VII. vladao je kao apsolutni monarh. Na abdikaciju i odricanje od prava svog oca Karla IV. natjerao ga je Napoleon, koji je imao za cilj na španjolsko prijestolje postaviti svog brata Josipa Bonapartea. U cilju da ga legitimira kao Josipa I. od Španjolske, Napoleon je sazvao parlament, tj. Cortes, i to zastupnike koje je sam izabrao. Taj parlament odobrio je Ustav iz Bayonnea, povelju donesenu u francuskom gradu Bayonne, 6. srpnja 1808., s ciljem postavljanja Bonapartea kao španjolskog kralja, a potom je sazvan novi parlament. Unatoč pokušajima da se vladavina Bonapartea ozakoni na temelju suglasnosti Cortesa, Cortes, sastavljen i od Španjolaca i prekomorskih kolonijalnih predstavnika, odbio ga je. Predstavnici koji su se okupili u Cadizu bili su daleko liberalniji od većine španjolske elite te su proizveli dokument koji sigurno ne bi bio takav da Španjolska nije bila u ratu. U razdoblju od 1810. do 1812. Cortes je prihvatio tri temeljna načela: nacionalnu suverenost, legitimitet kralja Ferdinanda VII. i nepovredivost parlamentarnih zastupnika.

Ustav se od milja zove i La Pepa jer je usvojen na dan sv. Josipa (u Španjolskoj je Pepe nadimak za Josipa), i riječ je o prvom španjolskom ustavu te je jedan od najstarijih kodificiranih ustava u svijetu. Unatoč tome što je rimsko katoličanstvo proglasio službenom i jedinom religijom u Španjolskoj, za taj Ustav može se reći da je bio jedan od najliberalnijih ustava svoga vremena. Njime je potvrđena nacionalna suverenost, uvedena je podjela vlasti, sloboda tiska i sloboda poduzetništva, ukinut je feudalizam i španjolska inkvizicija, a bio je među prvim ustavima koji je omogućio univerzalno pravo glasovanja svim muškarcima, što je uz određene izuzetke bilo moguće putem vrlo kompliciranog indirektnog izbornog sustava. Iako je zadržana monarhija, temeljni cilj novog ustava bio je spriječiti i ograničiti samovolju kralja, zbog čega je uvedena ograničena monarhija i uspostavljena je izvršna vlast, koja je bila podvrgnuta parlamentarnoj kontroli.

Ustav iz Cadiza imao je 384 članka razvrstana u X glava². Prva glava nosila je naziv O španjolskoj naciji i Španjolcima (članci 1. - 9.), Glava II. uređivala je Španjolski teritorij, vjeru, vladu i prava građana (članci 10. - 26.). Glavom III., člancima 27. - 167. uređen je Cortes, zakonodavna grana vlasti, Glavom IV., O kralju – definirane su ovlasti i ograničenja monarha (članci 168. - 241.), Glava V. nosila je naslov O tribunalima i o administraciji civilnog i kaznenog sudovanja (članci 242. - 308.), dok je Glavom VI., O unutarnjem upravljanju provincijama i o zajednicama (članci 309. - 337) regulirano upravljanje na provincijskoj i lokalnoj razini. Glava VII. uređivala je financijske doprinose (članci 338. -355.) odnosno oporezivanje. Glavom VIII., O nacionalnim vojnim snagama (članci 356.- 365.) uređen je način funkcioniranja vojske. Glavom IX., O javnom obrazovanju postavljeni su temelji jednoobraznog javnog obrazovanja od osnovnih škola do sveučilišta kao i sloboda izražavanja (članci 366. - 371.). Glava X. nosila je naslov O praćenju Ustava i postupku njegove promjene (članci 372. - 384.).

Povratkom kralja Ferdinanda VII. na vlast, 1814., raspušten je Cortes i Ustav je ukinut te je obnovljena apsolutna monarhija. Na kratko je bio osnažen između 1820. i 1823. te 1836. i 1837. Ustav iz Cadiza bio je važan model kasnijih španjolskih ustava i na poluotoku i u Americi.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_Constitution_of_1812
2 https://es.wikisource.org/wiki/Constituci%C3%B3n_espa%C3%B1ola_de_1812