Revolucionarna zbivanja u Europi tijekom 1848. zahvatila su i Habsburšku Monarhiju, koja se osim zahtjeva za liberalizaciju društva, našla na udaru i zahtjeva svojih zemalja članica koje su težile osigurati nacionalnu i političku ravnopravnost. Među njima prednjačili su Mađari, čija je pobuna, pod vodstvom Lajoša Košuta, dovela do svrgavanja Habsburgovaca i osnivanja republike. Dolaskom cara Franje Josipa I. na vlast te slomom otpora u Austriji, započela je borba protiv Mađara. Uspjesi koje su Austrijanci postigli u slamanju revolucije, ohrabrili su cara da raspusti Parlament i 4. ožujka 1849. godine proglasi oktroirani - Ožujski ustav, koji je bio »carski Ustav za austrijsko Carstvo«. U povijesti ovaj se Ustav još naziva i Stadionov ustav zbog jednog od njegovih sukreatora, grofa Stadiona, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova. Ovim Ustavom izvan snage stavljen je Pillersdorfov ustav iz 1848., a uključio je i pojedine odredbe iz nacrta tzv. Kromeriškog ustava iz listopada 1848. Tzv. »monarhijski legitimitet« Ustava car je izrazio u poduljem uvodu, u kojem je obrazložio razloge donošenja Ustava, legitimirajući ga (navodnom) voljom naroda i naglašavanjem da je to njegova odgovornost i izraz njegove vlastite volje. Iako je Ustav predviđao dvodomni parlament, njegova uloga bila je od sporedne važnosti jer je car imao ključne ovlasti, poput prava na apsolutni veto i donošenje uredbi iz nužde. 

Carstvo je bilo organizirano centralistički te je bilo podijeljeno na krunovine, koje čine slobodno, neovisno i nedjeljivo ustavno nasljeđe Austrijskog Carstva. Ustav je svim rasama osiguravao jednakost te nacionalnu i jezičnu ravnopravnost. 

Ustavom je provedena dioba sudstva i uprave te je zajamčena stalnost sudačkog zvanja i porotno suđenje za teške delikte. U suđenje je uvedeno načelo javnosti, usmenosti i akuzacijsko načelo. Zajamčena nacionalna i jezična ravnopravnost nije istovremeno značila i političku ravnopravnost. Građani Carstva imali su samo jedno državljanstvo - austrijsko. Ustav je osigurao i druga građanska prava, proglašena je i sloboda obrta, pravo na slobodno kretanje i zaštita privatnog vlasništva te je ukinuta staleška nejednakost, feudalni odnosi i proglašeno načelo jednakosti pred zakonom. 

Kada je riječ o položaju Hrvatske u Carstvu, Ustav je Kraljevini Hrvatske i Slavonije jamčio neovisnost od Ugarske, omogućio pripojenje grada Rijeke s Primorjem, predviđao je mogućnost sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom (do kojeg nikad nije došlo), ali je Vojnu krajinu ostavio i dalje pod neposrednom upravom Beča. Zbog negacije hrvatskih težnji i političke neravnopravnosti, Ustav je u Hrvatskoj stupio na snagu tek početkom rujna 1849., nakon izravnog pritiska bana Jelačića na Bansko vijeće, a zbog prijetnji vojnom intervencijom. Iako je imao svoje dobre strane, Ožujski ustav po mnogočemu bio je neprovediv, a u praksi su najvećim dijelom primjenjivane odredbe koje su osiguravale centralizaciju Carstva. Politička samovolja cara utrla je put neoapsolutizmu, koji je nastupio nakon carevog formalnog ukidanja Ožujskog ustava, 31. prosinca 1851.