Tim Ugovorom Italija je priznala Vatikan kao suverenu i neovisnu papinsku državu, na čelu s papom kao državnim suverenom, a Sveta Stolica talijansku državu s Rimom kao njezinim glavnim gradom. U ime talijanske vlade Ugovor je potpisao premijer Benito Mussolini, a u ime Svete Stolice, njezin tajnik, kardinal Pietro Gasparri. Lateranski ugovor sastoji se od tri dijela: političkog - „pomirbenog“, koji se odnosi na suverenost Vatikana, financijskog, kojim se Vatikanu daje naknada zbog gubitka Papinske države, i konkordata, kojim se Svetoj Stolici osiguravaju privilegije u Italiji i uspostavljaju odnosi između Katoličke crkve i talijanske države. Pomirbeni dio ugovora (27 članaka)^[1] započinje stajalištem o želji obiju strana da prevladaju međusobne razmirice postizanjem konačnog rješenja u skladu s pravdom i dostojanstvom dviju strana i osiguranjem Svetoj Stolici položaja koji će joj jamčiti apsolutnu neovisnost pri ispunjavanju njezine uzvišene misije u svijetu. Člankom 1., Italija priznaje i potvrđuje katoličku, apostolsku i rimsku religiju kao jedinu državnu religiju, člankom 2., Italija priznaje suverenost Svete Stolice u međunarodnom smislu, člankom 3., vlasništvo i isključivu i apsolutnu vlast i nadležnost Svete Stolice nad Vatikanom kakav postoji, čime se stvara Grad Vatikan i određuju njegove granice. Trg sv. Petra ostaje otvoren za javnost i podložan je vlasti talijanskih redarstvenih snaga, koja prestaje na prvoj stubi koja vodi u crkvu sv. Petra. Člancima 4., 5. i dr. razrađuje se suverenost i isključiva nadležnost nad Vatikanom. U financijskom dijelu (koji ima tri članka)^[2] koji započinje utvrđenjem o „golemoj šteti koju je pretrpjela Apostolska Stolica gubitkom patrimonije sv. Petra“ i imajući na umu obveze koje je Italija preuzela 1871., Italija se obvezala da u ime konačnog uređenja međusobnih financijskih obveza, nakon ratifikacije Ugovora, plati Svetoj Stolici naknadu od 750 milijuna lira i istovremeno izda petpostotne obveznice (s kuponima od 30. lipnja) nominalne vrijednosti od milijun talijanskih lira. U konkordatu^[3], koji čini 45 članaka, uređuju se međusobni odnosi između Katoličke crkve i talijanske države, primjerice da se Rimu daje posebna važnost kao »središtu katoličkog svijeta i hodočasnom mjestu (članak 1.), da svi biskupi polažu prisegu lojalnosti državi i da moraju govoriti talijanski (članak 20.), da Italija priznaje građanske učinke svetog braka koji je reguliran kanonskim pravom (članak 34.), da se dopušta vjeronauk u javnim školama (članak 36.) i dr. Talijanski parlament ratificirao je Lateranski ugovor 7. lipnja 1929., a priznao ga je i talijanski Ustav iz 1947. U članku 7. toga Ustava navedeno je da su »Država i Katolička crkva neovisne i suverene, svaka u svom području. Njihovi odnosi regulirani su Lateranskim ugovorom. Izmjene ovog Ugovora koje prihvaćaju obje strane neće zahtijevati postupak promjene ustava.« Lateranski ugovor revidiran je sporazumom iz 1984. Dan 11. veljače u Vatikanu se slavi kao Nacionalni dan.

[*] V. Vremeplov u Informatoru, br. 6488 od 18. rujna 2017. – Ujedinjenje Italije i pad Rima, 20. rujna 1870.
[1] Izvor:  https://www.vaticanstate.va/phocadownload/laws-decrees/LateranTreaty.pdf, pristupljeno 5. veljače 2020.
[2] Izvor: http://www.aloha.net/~mikesch/treaty.htm, pristupljeno 5. veljače 2020.
[3] Ibid.