Sekularizam, koncept da religija i država moraju biti odvojene odnosno da vjera ne smije utjecati na politiku, duboko je usađen u francuskom društvu i seže još od Francuske revolucije. Svoj konkretni pravni izraz sekularizam odnosno laïcité, kako se u Francuskoj naziva, dobio je Zakonom o odvojenosti crkava i države iz 1905.¹, kojim su postavljeni temelji Francuske kao sekularne države, s tim da je tek Ustavom iz 1958., sekularizam postao i ustavno načelo.

Načelo sekularizma čini temelje francuskog obrazovnog sustava još od 1882., kada se uvodi obvezno i sekularno obrazovanje. Prema francuskom Ustavu, država je dužna osigurati slobodno, obvezno i sekularno obrazovanje na svim razinama. U Francuskoj postoje državne škole, privatne škole koje imaju ugovor s državom (dobivaju državnu potporu, s tim da su dužne poštovati javna pravila i nacionalni kurikulum) i isključivo privatne škole. Tek neznatan broj učenika pohađa privatne škole koje nemaju ugovor s državom. Obrazovanje u Francuskoj obvezno je za svako dijete između 3 i 16 godina starosti.

Unatoč jasnom sekularnom opredjeljenju i obveznoj neutralnosti nastavnog osoblja u školama, pitanje nošenja vjerskih simbola u školama „provlačilo“ se kroz školstvo različito, negdje je kažnjavano, a negdje, pak, tolerirano. Godine 1989. javnu raspravu o granicama sekularnosti u obrazovanju uzburkala je tzv. „Afera marama“, kada su iz škole izbačene tri djevojčice koje su odbile skinuti maramu s glave. Iako je 1996. francuski Državni savjet, nakon niza mišljenja utvrdio da su učenice nezakonito izbačene, njegovo stajalište ostavilo je široku slobodu procjene školskom osoblju da od slučaja do slučaja odlučuje o nošenju vjerskih simbola u školama.

Godine 2003. predsjednik Jacques Chirac odlučio je osnovati istražno povjerenstvo s ciljem da ispita kako se načelo sekularizma u obrazovanju treba provoditi u praksi. U svom izvješću povjerenstvo je smatralo da upadljivo (nametljivo) iskazivanje vjere krši sekularna pravila francuskog obrazovnog sustava te je preporučilo donošenje zakona protiv nošenja „upadljivih znakova“ pripadnosti vjeri, poput marama za glave za muslimanske djevojčice, kipa (kapica) za židovske dječake ili turbane za sikhske dječake, dok se, s druge strane, dopuštenim moglo smatrati nošenje diskretnih simbola, malih križeva, Davidovih zvijezda ili Fatimine ruke i sl. Predsjednik Chirac nakon toga pristupio je izradi zakona koji je po hitnoj proceduri upućen u zakonodavni postupak. Dana 3. ožujka 2004. francuski parlament usvojio je Zakon br. 2004-228, kojim se uređuje nošenje znakova ili odjeće koja pokazuje vjersku pripadnost u javnim školama, fakultetima i srednjim školama, a 15. ožujka 2004. potpisao ga je predsjednik Chirac. Zakon je stupio na snagu 2. rujna 2004. i ima svega četiri članka. Njime se u članku 1. utvrđuje da se Zakon o obrazovanju nadopunjuje tako da se u „javnim školama, srednjim školama i gimnazijama, zabranjuje nošenje znakova ili odjeće prema kojima učenici upadljivo pokazuju vjersku pripadnost“, s tim da će se prije primjene disciplinskih mjera provesti razgovor s učenikom; u članku 2. uređuje se teritorijalna primjena Zakona i s tim u vezi promjena Zakona o obrazovanju; člankom 3. propisan je datum početka važenja Zakona - u školskoj godini nakon što je zakon objavljen i konačno, člankom 4. propisano je da će Zakon biti predmet evaluacije nakon godinu dana od dana stupanja na snagu te da će se izvršavati kao državni zakon.²

Zakon je naišao na žestoke kritike javnosti, vjerskih dostojanstvenika, boraca za ljudska prava, običnih građana i različitih političkih stranaka. Ispitivanje javnosti pokazalo je da je 78 % nastavnog osoblja bilo za zabranu, kao i 68 % građana. Ispitivanje je provedeno i u odnosu na mišljenje muslimanskog stanovništva, koje je pokazalo da je njih 43 % bilo za zabranu, a 53 % protiv zabrane. Među potonjim, 49 % žena muslimanki bilo je za zabranu, dok je 43 % bilo protiv.³ Godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona, zakonom propisana evaluacija pokazala je da je samo 12 učenika pokazivalo upadljivo vjersko znamenje prvog tjedna u školskoj godini, za razliku od njih 639 koji su to znamenje pokazivali na početku školske godine u prvoj godini važenja Zakona.