Na poticaj ministra vanjskih poslova Austro-Ugarske, grofa G. Andrassiya, a pod predsjedanjem njemačkog kancelara O. von Bismarcka, kongres je sazvan kako bi se utvrdili teritoriji zemalja na Balkanskom poluotoku nakon rusko-turskog rata (1877.-1878.) i riješila međunarodna kriza nastala zbog Sanstefanskog mira^[1], zaključenog tri mjeseca prije između Rusije i Otomanskog Carstva u cilju dovršetka rata. Sanstefanskim mirom Rusija je Otomanskom Carstvu nametnula vrlo teške uvjete: iskoristivši pobjedu, Rusija je problem „istočnog pitanja“ pokušala riješiti u svoju korist, stavljajući jugoistočni Balkan pod svoju kontrolu. Sanstefanskom miru žestoko su se protivile velike sile, osobito Velika Britanija i Austro-Ugarska, zbog prevlasti koju je pružao Rusiji te je na Berlinskom kongresu došlo do njegove revizije (od 29 točaka Sanstefanskog mira, njih 18 izmijenjeno je ili poništeno).

Berlinskim je ugovorom, prije svega, formalno priznata neovisnost de facto suverenih zemalja, Rumunjske, Srbije i Crne Gore te autonomija Bugarske. Bugarska je Turskoj morala predati Makedoniju, a Srbiji područje oko Niša. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga koji su prije rusko-turskog rata bili u sastavu Turske. Crna Gora dobila je Nikšić, Podgoricu i Bar, a Spič (područje Sutomora) morala je prepustiti Austro-Ugarskoj, koja ga je pripojila Kraljevini Dalmaciji. Ugovor je potvrdio većinu ruskih dobitaka od Otomanskog Carstva iz Sanstefanskog mira, s tim da su dolina Alashkerd i grad Bayazid vraćeni Turcima. Rumunji su prema Ugovoru bili primorani ustupiti južnu Besarabiju Rusiji, a zauzvrat su dobili Dobrudžu i Deltu Dunava. Ugovorom je uređen i poseban pravni status određenih vjerskih skupina. Naime, Rumunji su morali priznati nekršćane, Židove i Muslimane kao punopravne građane, a Turci su morali jamčiti građanska prava nemuslimanskim građanima. Kosovski vilajet ostao je dio Otomanskog Carstva, a Austro-Ugarskoj je dopušteno stacioniranje vojnih garnizona u Bosanskom vilajetu i Novopazarskom sandžaku. S tim u svezi, člankom 25. Berlinskog ugovora^[2] određeno je sljedeće:

„Austro-Ugarska će okupirati i upravljati provincijama Bosne i Hercegovine. Budući da se austrougarska vlada ne želi baviti upravljanjem sandžakom Novi Pazar, koji se proteže od Srbije i Crne Gore jugoistočno do Mitrovice, tamo će se nastaviti otomanska uprava. Međutim, u cilju očuvanja postojanja novog političkog poretka kao i slobode i sigurnosti prometnih pravaca, Austro-Ugarska pridržava pravo držati garnizone i vojne i trgovačke putove u cijelom opsegu tog dijela starog bosanskog vilajeta. S tim u svezi, austrougarska i turska vlada pridržavaju pravo da se sporazume o pojedinostima.“ 

Iako je Kongres označen kao uspješan, nijedan od sudionika nije u cijelosti bio zadovoljan postignutim rezultatima. Otomansko Carstvo bilo je poniženo i znatno oslabljeno, a ni Rusi nisu imali ništa drukčiji osjećaj jer je Ugovorom, u stvari, zanijekana njihova pobjeda nad Turcima. Nezadovoljstva ovim Ugovorom svoj su izraz našla u Balkanskim ratovima, a potom i u Prvom svjetskom ratu.

[1]    Sanstefanski mir zaključen je 3. ožujka 1878.
[2]    Izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/Berlinski_ugovor , pristupljeno 1. 7. 2020.