Zakoni o neutralnosti iz 1935.-1937. branili su prodaju oružja i ratnog materijala neovisno o tome tko je bio u pitanju, agresorska ili braniteljska nacija. Međutim, nemilosrdne vojne politike osvajačkih zemalja, Njemačke, Japana i Italije dovele su do promjene takve politike te je Zakon o neutralnosti iz 1939. dopustio prodaju po osnovi „plati i nosi“ (engl. cash and carry). Velika Britanija, koja je nakon pada Francuske, ostala jedina obrambena sila, našla se u situaciji da je opremu morala plaćati suhim zlatom. Veliki vojni gubici s početka rata (kako u ljudstvu, tako i u vojnom materijalu) doveli su brzo u pitanje njezinu platežnu moć. Unatoč zgražanju nad događajima u Europi, Amerikanci ipak nisu bili za uključivanje u rat. Da bi umirio američku javnost s jedne strane, a ipak omogućio opskrbu Britanaca, predsjednik Roosevelt je u prosincu 1940. inicirao politiku „zajma-najma“, koja bi omogućavala njihovu opskrbu s odgođenim plaćanjem.

Zakonodavni postupak o ovom pitanju pokrenut je u veljači 1941., prošavši vrlo brzo oba doma Kongresa (uz protivljenje republikanaca) i na potpis predsjedniku došao je već 11. ožujka 1941. Zakonom o zajmu i najmu prvo su široko uređeni pojmovi „obrambenog artikla“ (bilo koje oružje, municija, zrakoplov, brod, čamac, materijal, alat i dr.) i „obrambene informacije“ (plan, specifikacija, dizajn, prototip ili informacija koja se odnosi na obrambeni artikl), da bi u nastavku bilo određeno da „predsjednik može, s vremena na vrijeme, kad to smatra u interesu nacionalne obrane“, ovlastiti vojnog tajnika, tajnika mornarice ili šefa bilo kojeg drugog odjela ili agencije vlade na proizvodnju bilo kojeg obrambenog artikla za vladu bilo koje zemlje čiju obranu predsjednik smatra vitalnom za obranu Sjedinjenih Država, zatim da ga proda, prenese pravo vlasništva, zamijeni, posudi ili da u najam, uz ograničenje da vrijednost obrambenih artikala ne može premašiti iznos od 1,300,000,000 USD. Prvotno zamišljen za Britance, primjena zakona vrlo brzo proširila se na Kinu, a u listopadu iste godine i na Sovjetski Savez. Do kraja listopada 1941., po osnovi ovog zakona, američka pomoć Britaniji dosegla je iznos od milijardu dolara.

Zaključna bilanca na kraju rata bila je sljedeća: na osnovi ovog zakona izdano je opreme u vrijednosti od oko 50 milijardi dolara, od čega je oko 31 milijarda bila za potrebe Velike Britanije, 11 milijardi za Sovjetski Savez, 3,2 milijarde za Francusku, 1,6 milijardi za Kinu, a u korist ostalih saveznika izdano je oko 2,6 milijardi dolara vrijednosti robe. Zauzvrat, Amerikanci su dobili najam zračnih i pomorskih baza na teritorijima saveznika odnosno zajmoprimaca. Iako je najam podrazumijevao vraćanje opreme, osim ako nije bila uništena, vrlo malo od toga je vraćeno, što je od samog početka bilo jasno. Naime, kada je Roosevelt pokušao uvjeriti javnost o ovom kontroverznom planu, objasnio je to koristeći se primjerom posudbe crijeva za vodu susjedu kojem se zapalila kuća, ističući da nije bit u plaćanju 15 dolara za korišteno crijevo, nego povrat posuđenog crijeva, jedan senator glatko je odgovorio: „Posudba ratne opreme je dobar posao koliko i posudba žvakaće gume – zasigurno ne želiš natrag istu žvakaću gumu!“ Donošenjem ovog zakona, Amerika je okončala svoju početnu poziciju neutralnosti u ratu, a u njega se i neposredno uključila nakon napada na pomorsku bazu Pearl Harbour na Havajima, 1941.¹