Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
07.09.2013.
Ustavni položaj Ustavnog suda Republike Hrvatske
S obzirom na to da prije nego što su i najavljene ustavne promjene o nezastarijevanju kaznenog progona političkih ubojstava te, u određenom obliku, uopće iznesene na javnu raspravu, očito se zna da će se mijenjati i ustavna »pozicija Ustavnog suda«1. Našu opću i stručnu javnost korisno je podsjetiti na neke osnovne crte ustavnog položaja Ustavnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud). O tome opća javnost malo zna, a u stručnoj se javnosti, osim u udžbeničkoj literaturi, relativno malo prostora posvećuje ustavnosudskoj problematici, premda je u zadnjih nekoliko godina Ustavni sud donio više odluka kojima je značajno utjecao na oblikovanje i sadržaj našeg ustavnog poretka. Ako se, dakle, želi »mijenjati pozicija Ustavnog suda« valja ponajprije znati što će se mijenjati.
Autor akademik Davor Krapac, stoga, u ovom članku raspravlja o općem pojmu i svrsi modernih ustavnih sudova, potom nastoji objasniti zašto ustavni sudovi nisu instancijski sudovi te opisuje kakav je njihov postupak, da bi, nakon kratkog orisa razvitka ustavnog sudovanja u Republici Hrvatskoj bili sistematizirani glavni unutarnji i vanjski izvori ustavnosudskog postupka i metode njihova tumačenja. Ovu temu nastavit ćemo objavljivati u rubrici »Ustavno pravo – prilog Ustavni vidici«.
1. Svrha Ustavnog suda i određenje pojma
Ustavni sudovi modernih država izraz su ideje da se politička ravnoteža između zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti u parlamentarnom sustavu ne može osigurati samo uzajamnom mogućnošću djelovanja jedne vlasti na drugu već da je za tu ravnotežu potreban i institucionalni nadzor glede ustavnosti djelovanja tih vlasti. To je posljedica razvoja ideje o konstitucionalizmu kao obavezi državnih vlasti da upravljaju državom u skladu sa skupom ustavnih propisa i načela koja određuju kako će se tumačiti, primjenjivati i provoditi sve ostale pravne norme koje se donose u državi kao političkoj zajednici2. Kao rješenje problema koji se pojavljuje - na koji način osigurati skupu ustavnih propisa normativnu supremaciju nad ostalima - postupno se, nakon »arhetipske« solucije u američkom pravu s konca XVIII. i početka XIX. stoljeća (prema kojoj su redoviti sudovi u svoju nadležnost dobili kontrolu te supremacije tijekom vođenja parnice u kojoj bi se jedna stranka pozvala na neko svoje ustavno pravo), razvila institucija ustavnog suda kao specijaliziranog državnog suda kome je, u razdoblju između dva svjetska rata, austrijski pravni teoretičar i konstitucionalist Hans Kelsen, »povjerio« kontrolu sukladnosti nižih pravnih normi s ustavnima3. Time je, ujedno, izražena zamisao da i akti samog zakonodavca moraju biti vezani na najviši pravni akt države - ustav. U suprotnom, koji bi uopće bio smisao tog najvišeg pravnog akta? Također, danas se smatra da parlament, kao političko tijelo, nije najbolje kvalificirano da odlučuje o pitanju sukladnosti svojih akata s ustavom - jer je to pitanje ponajprije pravno, a ne političko pitanje, pa se odgovor na nj mora povjeriti jednom sudbenom tijelu ili njemu sličnom, koje bi trebalo biti autonomno, odnosno neovisno o drugim državnim vlastima.
Ustavni sudovi modernih država izraz su ideje da se politička ravnoteža između zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti u parlamentarnom sustavu ne može osigurati samo uzajamnom mogućnošću djelovanja jedne vlasti na drugu već da je za tu ravnotežu potreban i institucionalni nadzor glede ustavnosti djelovanja tih vlasti. To je posljedica razvoja ideje o konstitucionalizmu kao obavezi državnih vlasti da upravljaju državom u skladu sa skupom ustavnih propisa i načela koja određuju kako će se tumačiti, primjenjivati i provoditi sve ostale pravne norme koje se donose u državi kao političkoj zajednici2. Kao rješenje problema koji se pojavljuje - na koji način osigurati skupu ustavnih propisa normativnu supremaciju nad ostalima - postupno se, nakon »arhetipske« solucije u američkom pravu s konca XVIII. i početka XIX. stoljeća (prema kojoj su redoviti sudovi u svoju nadležnost dobili kontrolu te supremacije tijekom vođenja parnice u kojoj bi se jedna stranka pozvala na neko svoje ustavno pravo), razvila institucija ustavnog suda kao specijaliziranog državnog suda kome je, u razdoblju između dva svjetska rata, austrijski pravni teoretičar i konstitucionalist Hans Kelsen, »povjerio« kontrolu sukladnosti nižih pravnih normi s ustavnima3. Time je, ujedno, izražena zamisao da i akti samog zakonodavca moraju biti vezani na najviši pravni akt države - ustav. U suprotnom, koji bi uopće bio smisao tog najvišeg pravnog akta? Također, danas se smatra da parlament, kao političko tijelo, nije najbolje kvalificirano da odlučuje o pitanju sukladnosti svojih akata s ustavom - jer je to pitanje ponajprije pravno, a ne političko pitanje, pa se odgovor na nj mora povjeriti jednom sudbenom tijelu ili njemu sličnom, koje bi trebalo biti autonomno, odnosno neovisno o drugim državnim vlastima.
Ideja o supremaciji ustava u pravnom poretku države, zajedno s ovlastima sudbene vlasti na odgovarajući nadzor nad poštovanjem supremacije, pojavila se još u engleskom pravu 17. stoljeća te ušla u američku pravnu povijest 1803. sa znamenitom odlukom Vrhovnog suda SAD-a u predmetu Marbury v. Madison u kojem je tadašnji predsjednik toga suda, John Marshall, odredbu članka VI. stavka 2. federalnog ustava SAD (koja predviđa da »[je] ovaj Ustav vrhovni zakon zemlje; s njime su vezani suci svake [savezne] države«) protumačio tako da ako se ustavna i zakonska odredba odnose na isti slučaj pred sudom, sud mora, da bi riješio slučaj, ocijeniti je li zakon u skladu s ustavom, pa ako nije, mora slučaj riješiti primjenom ustava kao temeljne i najviše pravne norme4. Iako je nakon odluke bilo njezina osporavanja od strane drugih federalnih sudova i država članica američke federacije, ona je postala precedent koji se stabilizirao u praksi druge polovine 19. stoljeća i postao neospornim5.
Ako, dakle, prihvaćamo ideju o supremaciji ustavnih propisa, kao »metanormi«6 nad ostalim propisima pravnog poretka, trebamo prihvatiti i nadzor nad poštovanjem te supremacije. Samo tako moguće je osigurati načelo ustavnosti u pravno-tehničkom smislu7. Nadzor bi trebao pripasti tijelu kompetentnom za pravna tumačenja glede usklađenosti tih normi s ustavom. Općenito se smatra da takvo tijelo treba biti od drugih vlasti nezavisno sudbeno tijelo, koje će jamčiti demokratsku ustavnopravnu stabilnost države, spriječiti eroziju ustavnih okvira u kojima drugi subjekti obnašaju državnu vlast te zaustaviti formiranje većina u parlamentu koje bi zanemarile ili kršile ustav8. Nezavisni sudbeni nadzor nad aktima zakonodavne i izvršne vlasti predstavlja, dakle, jamstvo da one neće prekoračiti granice ustavom određenih svojih nadležnosti9.
1.1. Modeli nadzora
Postoji nekoliko modela takvog nadzora, s različitom organizacijom, personalnim sastavom i postupkom, propisanim za djelovanje suda koji u spornim slučajevima neustavnosti akata zakonodavne i izvršne vlasti može intervenirati i staviti izvan snage (ponekad i poništiti, anulirati) normu nižeg ranga koja je u neskladu s normom višeg ranga, odnosno ustava. U ustavnopravnoj teoriji govori se o »difuznom« modelu ustavnog sudovanja, za razliku od »koncentriranog«. U prvom, (ili »američkom« modelu) tzv. apstraktnu i konkretnu kontrolu ustavnosti neke norme obavlja redoviti sudovi, s tim da regulatorni vrh kontrole obično pripada najvišem sudištu (u SAD, Federalnom vrhovnom sudu putem pravnog sredstva ceritiorari). U drugom, »kelsenovskom ili austrijskom« modelu ta je kontrola povjerena posebnom ustavnom sudu, smještenom unutar sudbenog sustava10 ili izvan njega. Njegovo osnovno obilježje jest provođenje ustavnog nadzora od strane institucionalno neovisnog i zasebnog tijela koje nije dio sudstva i koje ima monopol nadzornih ovlasti nad kontrolom usklađenosti pravnih normi s ustavom11. Te nadzorne ovlasti mogu se izvršavati aposteriorno, nakon promulgacije legislativnih akata, ili preventivno, prije nje (francuski model nadzora ustavnosti legislativnih akata prije njihove promulgacije)12. Aposteriorni ili represivni koncentrirani model nadzora pripisuje se Kelsenovoj13 »bečkoj školi« ustavnopravnog pozitivizma iz 20-ih godina 20. stoljeća, premda izvire već u ideji jurie constitutionnaire koju je, ne bez Hamiltonova utjecaja, razradio u Francuskoj E. J. Sieyès 1795. godine14.
Prednosti preventivnog modela nalaze se u brzini postupanja ustavnog suda (koji neko ustavnopravno pitanje sukladnosti normi nižeg i višeg ranga treba riješiti u kratkom roku), u izbjegavanju učinaka ukidanja neke opće norme na pojedinačne pravne akte koji se temelje na toj normi, u boljem očuvanju političkog ugleda zakonodavnog tijela te u dobro impostiranoj kontroli ustavnosti nekog međunarodnog ugovora (preventivna kontrola omogućava vladi da na vrijeme izmijeni nacrt međunarodnog ugovora ili da od sklapanja odustane te tako izbjegne možebitna njegova kršenja ili složeni postupak njegova otkazivanja - ako se naknadno pokaže da je neustavan). No, preventivni model ima više nedostataka, koji, čini se, pridonose većoj raširenosti represivnog modela: odlučivanje o ustavnosti ili zakonitosti neke norme ne smije biti preuranjeno jer se često neka norma koja je na prvi pogled ustavna, može kao law in action pokazati neustavnom; odlučivanje o ustavnosti, premda se ne smije otegnuti u beskraj, ne smije biti ni prebrzo jer mu u suprotnom opada kvaliteta; nakon proteka roka za preventivnu kontrolu, naknadna ustavna kontrola više nije moguća iako se često događa da se promijene društvene okolnosti pod kojima je sporna norma bila donesena, a s njima i pravnopolitički aspekti njezine ustavnosti te, naposljetku, preventivna kontrola, za razliku od represivne, može, zbog vremena koje zahtijeva, ponekad onemogućiti zakonodavca da promptno reagira na neku društvenu pojavu, donošenjem općih normi ili poduzimanjem općih mjera15.
1.2. Suvremeno ustavno sudovanje
Kontrola usklađenosti normi nižeg ranga s višima, odnosno ustavom, glavna je zamisao o svrsi suvremenog ustavnog sudovanja: afirmacijom autonomnog pravnog mišljenja i kognitivne pravne struke kao limitatora moguće arbitrarne zakonodavne volje i kao korektiva birokracijski koncipiranog sustava primjene zakona u državnoj upravi i sudstvu, ustavni sud postaje društvenom strukturom koja, uspostavljajući ravnotežu nepristranosti u društvenim sporovima i afirmiranjem pravednosti kao kriterija njihovog rješavanja, doprinosi ravnoteži između tendencija suradnje i sukoba u društvenoj interakciji i stabilizira konkretnu društvenu strukturu16. Tu zamisao izražava sâm Kelsen 1928. godine, kad piše17 da ustavno sudovanje ima prvorazrednu važnost za demokratsku državu. Kontrolne institucije uvjet su njezina postojanja jer se ona od različitih napadaja, djelomično i opravdanih, ne može bolje braniti nego jamstvima pravilnosti svojih državnih funkcija; osiguravajući formalnu i materijalnu ustavnost svojih zakona, demokratska država učinkovito štiti manjinu od nelegitimnih pritisaka većine čija je premoć prihvatljiva samo ako se obavlja na regularni način. »Ako se na bit demokracije gleda ne kao na svemoć većine već kao na trajni kompromis između društvenih grupacija koje u parlamentu zastupaju većinu i manjinu te kao na tom kompromisu utemeljeni socijalni mir, onda je ustavno sudovanje osobito prikladno sredstvo za postignuće toga cilja: već sama »opasnost« pristupa manjine ustavnom sudu prikladni je instrument u njezinim rukama za sprječavanje većine da neustavno krši zaštićene interese manjine - koja nije manje opasna za socijalni mir od diktature manjine« piše Kelsen18. Ustavni sud je, dakle, temeljna institucija koja u državi određuje granice ovlasti same države u korist pravnog poretka kojeg je sama donijela.
Navedene Kelsenove riječi odnose se samo na ustavnosudsku neposrednu apstraktnu kontrolu propisa, a ne i postupke zaštite individualnih ustavnih prava i sloboda19. No, danas je Kelsenov model proširen i na njih. U suvremenom svijetu individualna ustavna prava i slobode nisu samo normativne, neprekoračive granice za državne vlasti u posizanju u autonomiju pojedinca koje se mogu indirektno pojaviti u apstraktnoj kontroli ustavnosti propisa kao parametri materijalne neustavnosti, nego su kroz porast svojeg broja od kraja Drugog svjetskog rata do danas postala heterogena skupina prava, u kojoj se javljaju kolizije s ustavnim načelima kao i u drugim granama ili skupinama prava. Te kolizije možemo riješiti pred ustavnim sudom, iz istih razloga zbog kojih je Kelsen prije smatrao da je koliziju ustavnih normi sa zakonskim, podzakonskim – ali i međunarodnopravnim – potrebno rješavati pred tim sudom20. Možemo, stoga, reći da je danas druga važna svrha ustavnosudske kontrole nadzor nad pojedinačnim pravnim aktima kojima sudske ili izvršne vlasti ograničavaju prava građana ili im nameću određene terete.
2. Ustavni sudovi nisu instancijski sudovi
U modelu »koncentriranog« ustavnog sudovanja, ustavni se sudovi mogu nalaziti unutar sudbene vlasti ili izvan nje, kao samostalna ustavna tijela. No, ta razlika nije odlučna za ostvarenje njihove svrhe. Ona se postiže tako da ustavni sudovi postupaju funkcionalno neovisno i metodički slično kao i redoviti sudovi21. Svojim pravorijecima, donesenim na temelju pravnih normi, u kolegijima sastavljenim od neovisnih i nepristranih sudaca, oni izriču erga omnes obvezujuće pravo. Stoga ih neki njemački teoretičari nazivaju justizförmige Kontrollgewalt, »nadzorna vlast oblikovana poput suda«. No, od presuda redovitih sudova, pravorijeci se ustavnih sudova dvojako razlikuju. S jedne strane, u postupcima kontrole ustavnosti zakona i drugih propisa pravorjeci imaju politički učinak te izriču (možebitnu) neustavnost norme, ali je sami ne otklanjaju stvaranjem nove norme koje ostaje prerogativa njihova donositelja - sukladno ustavnom načelu diobe vlasti. Doduše, u odlučivanju o nesuglasnosti niže pravne norme s ustavnom ponekad nije lako razlučiti stvaranje nove norme od primjene postojeće. Da bi odgovorili na to pitanje, ustavni sudovi se drže doktrine »sudskog samoograničenja« (engl. judicial self restraint; njem. richterliche Selbstbeschränkung) prema kojoj se nadzor nad sukladnošću propisa s ustavom ograničava na kelsenovsko ispitivanje ispravnosti logičkog utemeljenja nekog nižeg pravnog akta22 u hijerarhijski višem, odnosno ustavu. Pritom oni ne izbjegavaju izvršavanje svoje jurisdikcije ustavnog suda, nego je ograničavaju na ispitivanje svrhovitosti spornog zakonodavnog akta, glede optimalnog uređenja društvenih odnosa, zbog kojeg je bio donesen. Većina teoretičara drži da takvo samoograničenje ustavnosudskog nadzora jamči da ustavni sud neće prekoračiti granice načela diobe vlasti: u suprotnom, kad bi ustavni sud ulazio u neograničeni nadzor svrhovitosti općih akata zakonodavne ili izvršne vlasti, on bi postao »nenadzirani nadzornik« koji bi sebi arogirao legislativnu ovlast pa bi se izvršavanje državne vlasti izmetnulo u ono što neki nazivaju »vladavina sudaca«, le gouvernment de juges.23
S druge strane, u odnosu na kontrolu sudskih odluka, ustavni sudovi nadziru samo one odluke koje primjenjuju i interpretiraju tzv. specifično ustavno pravo (njem. spezifisches Verfassungsrecht), tj. sudske odluke koje su ne samo objektivno pogrešne nego i sadržavaju pogrešno stajalište suda o značenju temeljnih prava - a suzdržavaju se kad je riječ o sudskim odlukama koje primjenjuju i tumače samo »obično«, zakonsko pravo. Granicu između ta dva slučaja teško je potegnuti pa i tu postoji opasnost postoji opasnost da ustavni sud prekorači svoju jurisdikciju i pretvori se u svojevrsni »superrevizijski sud« države, kod kojega završava većina predmeta nakon što su prošli instancijski postupak pred redovitim (i specijaliziranim) sudovima24.
U praksi ustavnih sudova nalazimo različite pokušaje određivanja te granice. Najpoznatiji takav pokušaj ostvario je njemački Savezni ustavni sud (das Bundesverfassungsgericht). On je, na temelju svoje presude u poznatom slučaju Lüth (1958) o tzv. »učinku zračenja« temeljnih prava na privatnopravne odnose, u jednoj presudi iz 1964. izrekao da mu povodom ustavne žalbe (Verfassungsbeschwerde) protiv presude redovitog ili specijaliziranog suda nije zadaća odlučivati o tome bi li se u primjeni »običnog« prava, u konkretnom predmetu, trebalo dati prednost ovoj ili onoj normi, već da će se u ispitivanju povreda »specifičnog ustavnog prava« ograničiti samo na ispitivanje fundamentalno pogrešnih stajališta nižih sudova o značenju temeljnih prava25. Tijekom svoje kasnije prakse on je, primjenjujući tzv. Heckovu i Schumannovu formuluo tome kada neka odluka redovitog ili specijaliziranog suda »prelazi« u kategoriju neustavnih, stvorio nekoliko skupina slučajeva u kojima smatra da treba nadzirati presude sudova glede njihove primjene »specifičnog ustavnog prava«. Test za »ulazak« nekog slučaja u te skupine sastoji se u četiri koraka:
a) je li u spornom predmetu redoviti sud posve previdio da ustavna prava imaju ulogu i je li relevantnu ustavnu normu pravilno protumačio;
b) je li redoviti sud dobro ocijenio domet ustavne odredbe o temeljnom pravu te u slučaju kolizije dva takva prava pravilno ocijenio u kojoj će ih mjeri »pregraditi« u korist jednoga, a na štetu drugoga nositelja;
c) je li dokazivanje važnih činjenica pred redovitim sudom bilo provedeno »slobodno od samovolje« (willkürfrei) te, konačno,
d) je li redoviti sud materijalno pravo primijenio bez grubog i proizvoljnog tumačenja koje nema uporišta u ustaljenoj praksi, odnosno je li u možebitnom popunjavanju zakonskih praznina primijenio dopuštene metode tumačenja26.
Ako nakon ovakvog testa nešto preostane u konkretnom predmetu, to više čini ne povredu »obične« zakonitosti nego »povredu specifičnog ustavnog prava« (Verletzung spezifisches Verfassungsrechts) na koju je ovlašten reagirati ustavni sud.
3. Pojam ustavnosudskog postupka i procesnog (postupovnog) prava
a) Ako se kao svrhu djelovanja ustavnog suda određuje njegov nadzor nad sukladnošću normi nižeg ranga s višima, odnosno ustavom u pravnom poretku države kao i nad »specifičnim ustavnim pravom« koje moraju poštovati državna tijela kad pojedinačnim aktima odlučuju o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kaznenog djela, onda ćemo prihvatiti i to da traženje odgovora na pitanja koja se u tom nadzoru postavljaju, mora biti uređeno sustavno, tj. kao niz susljednih (uzastopnih i uzajamno povezanih) radnji ustavnog suda i drugih sudionika, usmjerenih na to da se ispitaju pretpostavke za ocjenu o (ne)sukladnosti između ustavnih i drugih normi pravnog poretka ili o primjeni zaštite pojedinčevih temeljnih prava i sloboda u postupanju državnih tijela koja su rješavala u građanskopravnim sporovima, vodila postupke za kažnjive radnje ili odlučivala u upravnim stvarima. Skup tih radnji predstavlja ustavnosudski postupak. Njegov je rezultat (potvrdna ili negativna) odluka o neustavnosti u slučaju nesuglasnosti niže norme s ustavom ili odluka o sadržaju »specifičnog ustavnog prava« određene osobe, kojeg treba u konkretnom slučaju zaštititi. U slučaju potvrdne odluke, taj rezultat ne otklanja protupravno stanje stvoreno neustavnošću ili povredom temeljnih prava i sloboda - taj zadatak ostvaruje se u postupcima pred drugim nadležnim državnim tijelima, pa u tom smislu ustavnosudski postupak pripada u kognicijske postupke, kao i građanski parnični postupak27.
b) S obzirom na uređenje pitanja na koji se način pokreće ustavnosudski postupak moguća su različita rješenja. S jedne strane, pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona ili drugog propisa može biti povjereno ovlaštenom državnom tijelu (vladi, parlamentu, sudovima, ombudsmanu), čiji zahtjev za pokretanje postupka glede predmeta ocjene i vođenja postupka veže ustavni sud u smislu da bez njega ne može postupati ili nastaviti postupanje te da ne smije prekoračiti njegov sadržaj. Isto vrijedi i za neke druge ustavnosudske postupke. Tako, postupak individualne zaštite temeljnih prava i sloboda koji se pokreće na tužbu (žalbu) osobe kojoj su ta prava nekim pojedinačnim aktom državne vlasti povrijeđena, veže ustavni sud glede (ne)mogućnosti vođenja postupka i sadržajnog okvira podnesene tužbe (žalbe). U tom smislu možemo reći da se ustavnosudski postupak ne može voditi bez ovlaštenog »tužitelja«, dakle da iskazuje određena akuzatorna obilježja28.
S druge strane, međutim, ustavni sud može i sâm pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti propisa bez ičijeg zahtjeva ili prijedloga te o njemu poduzimati sve radnje na vlastitu inicijativu tako da možemo reći da tada iskazuje značajno inkvizitorno obilježje29. Inicijativu za to može dobiti ustavni sud od bilo koje osobe koja može ustavnom sudu, nakon donošenja zakona ili drugog propisa, predložiti ocjenu njegove ustavnosti, ostavljajući procjeni ustavnog suda da takav prijedlog prihvati ili ne. Ako ta ovlast postoji u odnosu na treće osobe ne glede na njihove pravne interese, možemo reći da se radi o svojevrsnoj actio popularis, a ako se mogućnost inicijative veže uz određeni konkretni predmet iz nadležnosti drugih državnih tijela, da se radi o quasi actio popularis30.
c) Ustavnosudski postupak vodi se na način propisan zakonom i drugim propisima o djelovanju ustavnog suda. To znači da se u njemu moraju održavati određene forme (oblici) koje nalazimo i kod drugih sudskih postupaka, kao što su građanski i kazneni postupci - o pretpostavkama i pokretanju postupka, o vođenju postupka (npr. o zaprimanju podnesaka, traženju odgovora na pojedine akte i podneske, podnošenje referata, zakazivanju i vođenju sjednica i rasprava, o glasovanju i odlučivanju itd.). Svrha tih formi je, kao i kod drugih sudskih postupaka, da se rezultati poduzetih radnji osiguraju za kasniji tijek postupka (što omogućuje njihovu uporabu u svrhu rješavanja činjeničnih i pravnih pitanja i kontrole valjanosti poduzetih radnji), da se zajamče određena procesna prava sudionika postupka te osigura dobra kvaliteta radnje (npr. forme o tome koja se pitanja rješavaju u pojedinim odlukama ustavnog suda i koje nalažu da odluke ustavnog suda budu obrazložene).
Skup normi koje reguliraju pretpostavke, te forme pokretanja i vođenja postupka pred ustavnim sudom, kao procedure ustavnog suda, nazivaju se ustavnosudskim procesnim pravom31. Ono ima svoje izvore i pravila tumačenja.
4. Osnovne crte razvitka Ustavnog sudovanja u Hrvatskoj
4.1. Prvo razdoblje od 1963. – 1990.
J.Omejec dijeli razvitak ustavnog sudovanja na području Hrvatske na dva razdoblja: od 1963. do 1990. i nakon 199032. U prvom razdoblju, bivša SFRJ bila je prva od nekadašnjih socijalističkih zemalja koja je uvela ustavne sudove - u federaciji i republikama prema federalnom Ustavu iz 1963. i republičkim ustavima. Zbog federativnog načela pravni poredak činili su Savezni Ustav na vrhu te ispod njega, na nižim »stepenicama«, savezni zakon, republički ustav i republički zakon čiji su sadržaji morali biti logički usklađeni prema ovim hijerarhijskim stepenicama. Stoga je Ustavnom sudu federacije pripao nadzor nad suglasnošću pojedinih propisa sa Saveznim Ustavom, zakonom ili drugim propisom, a republičkima s republičkim ustavom, zakonom ili drugim republičkim propisom33. Ustavna reforma 1974. nije donijela velike promjene u nadležnosti ustavnih sudova, ali je Ustavni sud Hrvatske, sukladno jačanju federativnog načela u okviru kojega su za izvršavanje određenih saveznih propisa postali nadležni republički organi, osim suglasnosti zakona, propisa i samoupravnih općih akata s republičkim ustavom, ispitivao jesu li u suglasnosti i sa saveznim zakonom za čije su izvršenje bili nadležni organi u Republici, a bio je nadležan postupati i u nekim drugim situacijama kao što su bili sporovi o pravima i dužnostima između društveno-političkih zajednica, sukobi o nadležnosti između sudova i drugih organa, o zaštiti prava samoupravljanja ako zakonom nije bila osigurana druga sudska zaštita itd. Ustavni sud nije imao tradicionalnu kelsenovsku ovlast ukinuti republički zakon za kojeg je ocijenio da je nesuglasan s republičkim ustavom, već samo utvrditi tu nesuglasnost, pa ako Sabor SRH nije u roku šest mjeseci od dostave ustavnog suda tu nesuglasnost uklonio, nesuglasne odredbe su ex constitutione prestale važiti, o čemu je Ustavni sud donio deklaratornu odluku34.
J.Omejec dijeli razvitak ustavnog sudovanja na području Hrvatske na dva razdoblja: od 1963. do 1990. i nakon 199032. U prvom razdoblju, bivša SFRJ bila je prva od nekadašnjih socijalističkih zemalja koja je uvela ustavne sudove - u federaciji i republikama prema federalnom Ustavu iz 1963. i republičkim ustavima. Zbog federativnog načela pravni poredak činili su Savezni Ustav na vrhu te ispod njega, na nižim »stepenicama«, savezni zakon, republički ustav i republički zakon čiji su sadržaji morali biti logički usklađeni prema ovim hijerarhijskim stepenicama. Stoga je Ustavnom sudu federacije pripao nadzor nad suglasnošću pojedinih propisa sa Saveznim Ustavom, zakonom ili drugim propisom, a republičkima s republičkim ustavom, zakonom ili drugim republičkim propisom33. Ustavna reforma 1974. nije donijela velike promjene u nadležnosti ustavnih sudova, ali je Ustavni sud Hrvatske, sukladno jačanju federativnog načela u okviru kojega su za izvršavanje određenih saveznih propisa postali nadležni republički organi, osim suglasnosti zakona, propisa i samoupravnih općih akata s republičkim ustavom, ispitivao jesu li u suglasnosti i sa saveznim zakonom za čije su izvršenje bili nadležni organi u Republici, a bio je nadležan postupati i u nekim drugim situacijama kao što su bili sporovi o pravima i dužnostima između društveno-političkih zajednica, sukobi o nadležnosti između sudova i drugih organa, o zaštiti prava samoupravljanja ako zakonom nije bila osigurana druga sudska zaštita itd. Ustavni sud nije imao tradicionalnu kelsenovsku ovlast ukinuti republički zakon za kojeg je ocijenio da je nesuglasan s republičkim ustavom, već samo utvrditi tu nesuglasnost, pa ako Sabor SRH nije u roku šest mjeseci od dostave ustavnog suda tu nesuglasnost uklonio, nesuglasne odredbe su ex constitutione prestale važiti, o čemu je Ustavni sud donio deklaratornu odluku34.
Stoga su u pravu teoretičari koji zaključuju da u tom, prvom razdoblju, naši ustavni sudovi nisu uspjeli ostvariti važniju ulogu u jednostranačkom političkom sustavu, pa niti ulogu koja im je prema Ustavu pripadala - što je ilustrirala činjenica da se čak nije zahtijevalo da ustavni suci budu pravnici po obrazovanju35.
4.2. Drugo razdoblje od 22. 12. 1990.
U drugom razdoblju, nakon 1990., prekretnicu je donio Ustav Republike Hrvatske od 22. 12. 1990. godine. On je odredio sastav, sadržaj i ovlasti Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je, uz neznatne izmjene i dopune, ostao na snazi do danas. Glede sastava, određeno je da ga čini jedanaest sudaca koje je na prijedlog Županijskog doma Sabora RH, na vrijeme od osam godina, iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, birao Zastupnički dom. Za suce je propisan inkompabilitet dužnosti koju obnašaju s drugim javnim ili profesionalnim dužnostima, zajamčen im je imunitet te stalnost i nepokretnost na dužnosti; prvih devet sudaca izabrano je 5. 12. 1991. godine, čime je prestala dužnost dotadašnjim sucima Ustavnog suda Hrvatske, a novoizabrani su stupili na dužnost 7. 12. 1991., nakon prisege pred predsjednikom Republike Hrvatske36.
Prema Ustavu iz 1990. Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) dobio je »klasična« obilježja europskog kontinentalnog kelsenovskog modela, vrlo sličnog nadležnostima i ovlastima njemačkog Saveznog ustavnog suda37. Odlučivao je o: suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom (pri čemu je ovlašten ukinuti neustavni zakon te ukinuti ili poništiti drugi neustavni propis); zaštiti ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina; sukobu nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti; ustavnosti programa i djelovanja političkih stranaka (s ovlašću da zabrani njihov rad ako nasilno ugrožavaju demokratski ustavni poredak, neovisnost, jedinstvenost ili teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske); ustavnosti i zakonitosti izbora, državnog referenduma i izbornim sporovima koji nisu u nadležnosti sudova; trajnoj spriječenosti Predsjednika Republike da obnaša dužnost te o odgovornosti Predsjednik Republike za kršenje Ustava. Ustav iz 1990. predvidio je da se uvjeti za izbor sudaca Ustavnog suda, prestanak njihove dužnosti, uvjeti i rokovi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti, postupak i pravno djelovanje njegovih odluka, zaštita ustavnih sloboda o prava čovjeka i građanina te druga pitanja važna za izvršavanje ovlasti i rada Ustavnog suda uređuju ustavnim zakonom te da se taj ustavni zakon donosi po postupku određenom za promjenu Ustava. Na temelju toga je Hrvatski sabor, u ožujku 1991., donio prvi Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 13/91)38. Time su određeni glavni pravni izvori našeg ustavnosudskog procesnog prava.
* Autor zahvaljuje višoj ustavnosudskoj savjetnici Sanji Trgovac, na pomoći u pripremi ovog članka.
1 Na naslovnoj stranici nedavnog broja tjednika G., u naslovu koji prati fotografiju Ministra pravosuđa Republike Hrvatske, stoji, velikim slovima, konstatacija da će hrvatski Premijer zadržati Ministra pravosuđa i nakon javnih polemika oko sporne novele Zakona o pravosudnoj suradnji s državama članicama Europske unije iz lipnja 2013. godine, zato što bi mu Ministar bio potreban da u predstojećoj ustavnoj reformi, omogući da »napokon promijeni poziciju Ustavnog suda«.
2 Stone Sweet, 2013., 164-65, Ustavna i sudska vlast, 9. poglavlje u knjizi »Komparativna politika« FPZ, Zagreb, rujan 2013. U svojem razmatranju odnosa između ustava i (ustavno)sudske vlasti ovaj autor koristi kombinaciju dva shvaćanja pojma »konstitucionalizma« (kao obveze političke zajednice da prihvati legitimnost ustavnih pravila i načela te kao prakse vlasti koja se može izvesti iz svakog ustavnog poretka) da bi pobliže objasnio kako u trodiobi ustava (na apsolutističke ustave, ustave supremacije zakonodavne vlasti i ustave koji su leges supremae) u trećem tipu, koji se danas općenito smatra »najboljim« tipom ustava, nalazimo ne samo uspostavljanje državnih institucija, njihovu interakciju te njihovo povezivanje s društvom preko općih izbora nego i supstantivna ograničenja izvršavanju javne vlasti u obliku (pisanog kataloga) ustavnih prava te neovisnog sudskog sredstva njihove provedbe.
3 V. bilj. 18 infra.
4 Marshall je u odluci napisao: »..certainly all those who have framed written constitutions contemplate them as forming the fundamental and paramount law of the nation and consequently the theory of every such government must be that an act of the legislature repugnant to the constitution is void«. Usp. R. C. van Caenegem, An Historical Introduction to Western Constitutional Law, CUP 1996, 158-159. Okolnosti u kojima je Marshall statuirao ovlast Vrhovnog suda da zakone koji proturječe ustavu proglasi nevaljanima, nisu mu išle na ruku, pa se stoga ta njegova pravna konstrukcija smatra pravim »pravničkim tour de force« kojim je nastala nova pravna konstrukcija. Ona će poslije silno utjecati na razvitak američkog pravnog poretka: federalno američko pravosuđe bilo je vrlo slaba institucija, s malim brojem federalnih prvostupanjskih sudaca; federalno pravo su tumačili i primjenjivali suci saveznih država, bez jamstava da će pritom slijediti interpretaciju federalnog vrhovnog suda (koji je sâm po sebi bio neznatne veličine: imao je svega nekoliko sudaca, zaduženih da putuju po državi te rješavaju predmete iz svoje nadležnosti); na političkoj sceni republikanci Thomasa Jeffersona žestoko su se sukobljavali s federalistima, predbacujući im centralizatorske ideje o jačanju savezne države na štetu prava i sloboda građana te želeći oslabiti utjecaj federalista na sudstvo kojeg su ostvarili imenovanjima sudaca i zakonom o pravosuđu (the Judiciary Act) iz 1801. Činjenice predmeta dobro su poznate svim konstitucionalistima (usp. kod nas Bačić/Bačić, 2009., 180, 221, 338) Ustavna demokracija i sudovi. O teoriji i praksi artificijelnog pravnog razloga, Pravni fakultet u Splitu, 2009.
5 B. Smerdel u: Sokol/Smerdel, 2009., 173 Ustavno pravo, 4. izd., Narodne novine, Zagreb 2009.
6 Stone Sweet, 2013., 163.
7 Smerdel, 162. Ustavno uređenje Europske Hrvatske, Narodne novine, 2013. Zašto bi političke elite, koje sastavljaju nacrt ustava i žive pod njim, prenijele ustavnom sudu ovlast da ocjenjuje ustavnost, pita se Stone Sweet (2013: 168) i odgovara: zato što ustav, kao »nepotpun ugovor«, političkim elitama u demokratskoj vladavini, stvara zajednička dobra kao »ugovornim« stranama - skup institucija koje im omogućuju ograničavanje protivnika dok je na vlasti; kako, međutim, treba odlučivati kako će se institucije tumačiti i provoditi (čime se fiksiraju vanjske granice prihvatljiva ponašanja i »upotpunjava« taj »nepotpuni ugovor« tijekom vremena), potrebno je uvesti ocjenu ustavnosti kao odgovor na probleme nesigurnosti i provedbe ustava. Na nju pristaju sve strane zato što svaka od njih ima interes da se druge strane pokoravaju svojim obvezama i da budu kažnjene ako ih se ne pridržavaju (2013., 169).
8 J. Klučka, The role of the Constitutional Court with regard to the Legislator, report to the seminar of the Venice Commission in Kyiv, 10-11 May 2001, European Commission for Democracy Through Law (Venice Commission) CDL-JU (2001) 32.
9 Na ultimativno pitanje pripada li, supstancijalno, ustavni nadzor ustavnog suda u pravo ili politiku, u ustavnoj teoriji nema konačnog odgovora. Usp. članak Stone Sweeta »Politika ustavnog nadzora u Francuskoj i Europi«, u: Bačić/Bačić, 2009., 259-283.
10 Moguće je i da ustavnosudsku jurisdikciju obavlja vrhovni sud ili pojedini specijalizirani odjel vrhovnog suda. Europske zemlje koje nemaju posebno uspostavljeni ustavni sud, jer ustavnosudsku kontrolu obavljaju najviši redoviti sudovi u zemlji ili pojedini specijalizirani odjeli tih sudova, a koje su prihvatile »mješoviti« model, jesu Grčka i Švicarska (uz napomenu da u švicarskom sustavu ograničene ustavnosudske kontrole, švicarski Savezni sud formalno nije nadležan za ocjenu saveznih zakona, općeobvezujućih rezolucija i ratificiranih međunarodnih ugovora, jer na saveznoj razini vrijedi načelo suvereniteta parlamenta; međutim, švicarski Savezni sud navedene akte parlamenta u svojoj praksi kontrolira tako da ispituje jesu li oni u suglasnosti s Konvencijom, koja zbog toga u Švicarskoj faktički ima ustavnu snagu). Američki model je model specifične naknadne kontrole, u kojoj vrhovni sud osigurava jedinstvenost i uniformnost jurisdikcije. Odluke, u pravilu, djeluju inter partes, a odluke o neustavnosti zakona u načelu su deklaratorne i retroaktivne. Među europskim zemljama, temeljna načela američkog modela prihvaćena su u Danskoj, Estoniji, Irskoj, Norveškoj i Švedskoj. Usp. Omejec, 2010, u osloncu na: Harutyunyan / Mavčič: Constitutional Review and its Development in the Modern World (A Comparative Constitutional Analysis), Chapter I. The Legal Nature, Stages of Development and Functional Characteristics of the Major Models of Constitutional Review. Point B. Models of Constitutional/Judicial Review, Electronic Book, Yerevan-Ljubljana, 1999.
11 O evoluciji ocjene ustavnosti v. kod Stone Sweet, 2013., 172-175. Zašto Europa nije prihvatila američki model sudbenog nadzora nad ustavnošću - i »zašto to ne mora biti važno« - v. također Stone Sweet, članak u: Bačić/Bačić, 2009., 221-257. Prvi kontinentalni ustavni sud prema koncentriranom aposteriornom modelu uspostavljen je u veljači 1920. u Čehoslovačkoj te zatim u listopadu iste godine u Austriji. Danas, od 106 pisanih ustava svi predviđaju ocjenu ustavnosti osim ustava Sjeverne Koreje, Vijetnama, Saudijske Arabije, Laosa i Iraka. Među državama članicama Vijeća Europe s posebno ustpostavljenim ustavnim sudovima, europsko-kontinentalni model ustavnosudske kontrole prihvatile su Albanija, Andora, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Belgija (belgijski Arbitražni sud preimenovan je u Ustavni sud u svibnju 2007.), Bjelorusija, Bosna i Hercegovina (s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i ustavnim sudovima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske), Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Gruzija, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Makedonija, Malta, Moldavija, Njemačka (sa Saveznim ustavnim sudom i 12 zemaljskih ustavnih sudova), Poljska, Rumunjska, Ruska Federacija (s Ustavnim sudom Ruske Federacije i ustavnim sudovima 21 federalne jedinice), Slovačka, Slovenija, Srbija, Španjolska, Turska i Ukrajina. Među europskim državama s ustavnosudskom kontrolom u nadležnosti najvišeg redovitog suda u zemlji, odnosno njegovog zasebnog odjela, austrijski model ustavnosudske kontrole prihvatile su Island, Lihtenštajn i Monako. Izvor: Harutyunyan /Mavčič, kod Omejec, 2010.; pri čemu su pojedini podaci usklađeni s današnjim stanjem.
12 12 Francuska je 2008. promijenila Ustav, uvodeći u svoj ustavnopravni poredak exception d’inconstitutionnalité, to jest konkretnu naknadnu ustavnu kontrolu zakonskih normi (contrôle de constitutionnalité) represivne prirode. To je, prema mišljenju mnogih, jedna od najvažnijih novina u francuskoj ustavnoj povijesti. Te promjene francuskog Ustava prema Fabbriniju, »konstituiraju ‘istinsku revoluciju’, budući da je Francuska bila jedna od nekolicine demokracija koja nije dopuštala svojim sudovima nadzirati i vrijeđaju li akti parlamenta temeljna prava građana. … Najvažniji učinak ustavne revizije jest uvođenje u francuski pravni sustav ideja ustavnog sudovanja koje je postavio Hans Kelsen.« U odnosu na učinke tih ustavnih novina, ocjena je da će »a posteriori ustavni nadzor oblikovati život Pete Republike u predstojećim godinama. Prihvatiti kelsenijanski model ustavnog sudovanja znači raskinuti s ‘jakobinskom’ ustavnom tradicijom koja je poimala pravo kao izraz opće volje koja nikada ne može biti pogrešna, ali i staviti pojedinca, s njegovim svežnjem prava i sloboda, u srce ustavnog kozmosa.«, Fabbrini, Federico: Kelsen in Paris: France’s Constitutional Reform and the Introduction of a Posteriori Constitutional Review of Legislation, (German Law Journal, Vol. 9, No. 10, 1 October 2008, 1299 i 1312) cit. kod Omejec, 2010.
13 Hans Kelsen, poljski Židov rođen u Pragu, postao je 1919. profesor javnog i upravnog prava na Sveučilištu u Beču. Autor je austrijskog Ustava iz 1920. godine kojim je po prvi put u nekoj državi (Austrija nakon raspada Austro-Ugarske monarhije) položen temelj za ustavni sud (das Verfassungsgericht). Kelsen je imenovan u taj sud doživotno.
14 Usp. L. Favoreu i dr. , Droit constitutionnel, 11é ed. Paris 2008, str. 239 i sl.. O temeljnim pojmovima ustavnosudske kontrole u našoj suvremenoj ustavnoj teoriji v.: B. Smerdel, u: B. Smerdel/S. Sokol, 2009., 176 i sl. Za našu stariju literaturu usp. I. Krbek, Ustavno sudovanje, JAZU, Zagreb, 1962. O organizacijskim modelima ustavne kontrole usp. J. Omejec, 2009., 25 (u osloncu na poredbenu studiju Harutunyan/Mavčič, Constitutional Review and its Development in the Modern World, A Comparative Constitutional Analysis, Yerevan-Ljubljana 1999; http://www.concourt.am/Books/harutnyan/monogr3), str. 9 i sl., passim.
15 Podrobnije o tome: Steinberger, 1991., 5-6.
16 O pojmovima društvene interakcije kao trajnog odnosa suradnje i sukoba u čovjekovoj okolini, društvene strukture koje na interakciju utječu kroz svoju stabilnost i prilagodljivost prirodne i društvene okoline orijentirajući se prema društvenim vrijednostima kao što su sloboda i pravednost, v. kod: Pusić, Rad HAZU 500 (Knjiga 46 Razreda za društvene znanosti), 2008., 154-169.
17 Usp. »La garantie juridictionnelle de la Constitution (La Justice Constitutionnelle)«, extrait de la Revue du Droit public et de la Science politique en France et à l’Étranger, Paris, Marcel Giard Éditeur, 1928.
18 Zahtjev za stabiliziranim garancijama demokratskog ustava jasan je u Kelsenovo vrijeme, u svjetlu potrebe da se očuvaju ustavni mandati od propadanja ili ukidanja od strane parlamentarne većine protivno Ustavu, u doba nakon Prvog svjetskog rata, obilježeno nestabilnim političkim institucijama i dugotrajnom ekonomskom krizom (Omejec, 2010., 19) Neovisnost Ustavnog suda Republike Hrvatske, referat za regionalnu konferenciju ustavnih sudova u Ohridu, 10-13. lipnja 2010., neobjavljeno, arhiv Ustavnog suda Republike Hrvatske.
19 Kelsen je, kao što je poznato, smatrao da ustavnosudskoj kontroli izmiču, osim određenih kategorija akata upravnih vlasti, individualni akti sudbene vlasti, premda bi se, prema analogiji s upravnosudskom kontrolom upravnih akata, mogla zamisliti njihova ustavnosudska kontrola. Kako je naime, za Kelsena, bit ustavnosudske kontrole u ispitivanju ispravnosti logičkog utemeljenja nekog nižeg pravnog akta u hijerarhijski višem, donošenje akta od strane sudbene vlasti [koji kao akt suđenja počiva na logički ispravnoj supsumpciji činjenica pod pravnu normu] predstavlja samo za sebe dovoljno jamstvo njegove pravilnosti („...La question ne s’applique pas aux actes des tribunaux. On voit en effet dans le seul fait qu’un acte juridique est fait par un tribunal une garantie suffisante de sa régularité“). Ustavnosudska kontrola sudbenih akata, smatrao je Kelsen 1928. godine, ne bi pogodovala interesu jasnog razgraničenja nadležnosti između redovitih sudova i ustavnog suda, dovodila bi do sukoba nadležnosti koji bi se mogli često pojaviti zbog sukoba između tzv. izravne i neizravne neustavnosti. Danas na to gledamo drukčije i proširenje okvira ustavnosudske kontrole s općih na pojedinačne akte državnih vlasti smatra se legitimnim iz više razloga. Usp. razloge za to kod: B. M. Zupančič, Ustava kot procesni pravni fenomen, u: Ustavno kazensko procesno pravo, Ljubljana, 1995., 17-33.
20 Time dakako, ne želimo umanjiti veliko značenje Kelsenovog modela ustavnog sudovanja koji je nakon Drugog svjetskog rata, svojim prihvaćanjem u kontinentalnoj Europi, doveo praktički do kuhnovske promjene »paradigme« o pretpostavkama za teoriju ekscepcije nezakonitosti u pravnom poretku koje su se do tada smatrale valjanima (o tezama Thomasa Kuhna o paradigmama kao općem konsenzu glede okvirnih pretpostavki u (društvenim) znanostima i o naglom prijelazu od jedne paradigme u drugu, kao »znanstvenoj revoluciji« usp. njegovu knjigu »Struktura znanstvenih revolucija« (u prijevodu M. Zelić), 2. izd. Zagreb 2002.).
21 Ta je sličnost samo u metodici postupanja. Međutim, zakonodavna vlast u biti, u odnosu na redovite (instancijske) sudove »principal« - donosi zakone kojima upravlja državom pri čemu joj sudovi samo pomažu jer čak i kad se ocjena zakonitosti uzme kao jedan oblik stvaranja prava, ipak zakonodavna vlast ostaje »zadnja« jer uvijek može, ako utvrdi pogreške sudova, zakon ispraviti i time »srušiti« sudske izmjene. Međutim, kad zakonodavna vlast delegira sudu ocjenu ustavnosti ona mu nije više principal, nego mu (kao u ugovoru o fiduciji koji delegira pune vlasničke ovlasti fiducijaru), prenosi ovlast da vlada njome - u ime fiktivnog entiteta: suverenog naroda. Stoga je zona diskrecije kod ustavnih sudova neusporedivo veća nego kod redovitih sudova. Usp. Stone Sweet, 2013., 170.
22 Radit će se o nesuglasnosti zakona s ustavom ili nesuglasnosti podzakonskog akta sa zakonom. Neki sustavi, međutim, pitanje suglasnosti podzakonskih akata sa zakonom prepuštaju redovitim sudovima, a za ustavne sudove ostavljaju samo prvu kategoriju nesuglasnosti, da bi ih rasteretili.
23 Hillgruber/Goos, 2006., Rdn. 40.
24 Narušiti tu granicu može i sâm zakonodavac, svojim nepreciznim određivanjem stvarne nadležnosti redovitih sudova. Tako je Ustavni sud u svojem Izvješću Hrvatskom saboru U-X-835/2005 od 24. 2. 2005. (Nar. nov., br. 30/05) o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti glede ostvarivanja ustavne obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske da kao najviši sud, prema čl. 118. st. 1. Ustava, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, utvrdio da zbog nisko propisane vrijednosti spora male vrijednosti, prema (tada važećim) odredbama čl. 382. i 385. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud ne može usklađivati različitu praksu županijskih sudova i onda kad se nedvojbeno utvrdi da različita sudska praksa postoji, pa su stranke, zbog nemogućnosti pristupa Vrhovnom sudu, podnosile ustavne tužbe, očekujući da će Ustavni sud - umjesto Vrhovnog - osigurati jedinstvenu primjenu Zakona i ravnopravnost građana.
25 V.: BVerfGE 18, 85 (92 i sl.) = NJW 1964, 1715.
26 R. Zippelius/T. Würtenberger, 2005, 446.
27 Triva/Dika, 2004., § ½ Građansko parnično procesno pravo, 7. izd., Narodne novine, Zagreb, 2004.
28 Ona se odnose na kontrolu početka i kraja postupka, ali ne i na samu morfologiju spora u postupku pred ustavnim sudom jer se pred njim ne vodi postupak kao djelatnost troje procesnih subjekata (tužitelja, tuženika i suda). U procesnoj se teoriji smatra da kontrola početka i kraja postupka, u rukama stranaka ili procesnih subjekata različitih od suda, psihološki jamči sucima određenu »distancu« od predmeta spora i podupire njihovu nepristranost.
29 Ne samo da ustavni sud u ovom slučaju ima kontrolu nad pokretanjem i okončanjem postupka, nego može samoinicijativno oblikovati pitanja o kojima će suditi, od podnositelja prijedloga za pokretanje postupka može tražiti da obrazloži svoje tvrdnje, zahtijevati očitovanja i objašnjenja državnih tijela i drugih subjekata na te tvrdnje, do određenog stupnja uvoditi u postupak nova činjenična i pravna pitanja i dr. Te ovlasti ustavnog suda čine se još značajnijim ako ima ovlast, tijekom ustavnosudskog postupka, privremeno suspendirati izvršenje pojedinačnih akata, donesenih na temelju suspektnih neustavnih propisa jer se primjenom te ovlasti može izložiti prigovoru njihovog donositelja da u provođenju svoje ocjene ne postupa nepristrano.
30 Podrobnije: G. Harutyunyan/A.Nussberger/P.Paczolay, 2009.
31 Uobičajeno je govoriti o procedurama (od lat. procedere, ići naprijed, postupati) kao skupovima postupovnih odredaba.
32 Podrobnije: J. Omejec 2009., 35-42.
33 Ustavni sud Hrvatske započeo je s radom 15. 2. 1964. nakon što je u siječnju 1964. donesen Zakon o Ustavnom sudu Hrvatske. Usp. kratki povijesni prikaz kod Crnić, Komentar Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2002., 5.
34 Omejec, 2009., 37.
35 Smerdel, u: Sokol/Smerdel, 2009., 177.
36 Omejec, 2009., 38.
37 Time je Republika Hrvatska zakoračila putem kojim su krenule i druge tranzicijske zemlje poslije preokreta 1991., koje su sve uvele ovlast apstraktne kontrole ustavnosti zakona i propisa, a jedan dio njih i zaštitu ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina (u početku taj drugi dio nadzora nisu imale Bugarska, Estonija, Bjelorusija, Letonija, Litva, Moldavija, Rumunjska i Ukrajina). Usp. o tome: H. Roggemann, Gerichtsverfassung und Rechtschutz, u: »Die Verfassungen Mittel- und Osteuropas« (H. Roggemann ur.), Berlin Verlag 1999., str. 122 i sl. s tabelarnim poredbenim pregledima ovlasti ustavnih sudova u tranzicijskim zemljama.
38 Taj Zakon prestao je važiti donošenjem Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. (Nar. nov., br. 99/99), koji je i danas na snazi uz izmjene i dopune iz Nar. nov., br. 29/02..
* Autor zahvaljuje višoj ustavnosudskoj savjetnici Sanji Trgovac, na pomoći u pripremi ovog članka.
1 Na naslovnoj stranici nedavnog broja tjednika G., u naslovu koji prati fotografiju Ministra pravosuđa Republike Hrvatske, stoji, velikim slovima, konstatacija da će hrvatski Premijer zadržati Ministra pravosuđa i nakon javnih polemika oko sporne novele Zakona o pravosudnoj suradnji s državama članicama Europske unije iz lipnja 2013. godine, zato što bi mu Ministar bio potreban da u predstojećoj ustavnoj reformi, omogući da »napokon promijeni poziciju Ustavnog suda«.
2 Stone Sweet, 2013., 164-65, Ustavna i sudska vlast, 9. poglavlje u knjizi »Komparativna politika« FPZ, Zagreb, rujan 2013. U svojem razmatranju odnosa između ustava i (ustavno)sudske vlasti ovaj autor koristi kombinaciju dva shvaćanja pojma »konstitucionalizma« (kao obveze političke zajednice da prihvati legitimnost ustavnih pravila i načela te kao prakse vlasti koja se može izvesti iz svakog ustavnog poretka) da bi pobliže objasnio kako u trodiobi ustava (na apsolutističke ustave, ustave supremacije zakonodavne vlasti i ustave koji su leges supremae) u trećem tipu, koji se danas općenito smatra »najboljim« tipom ustava, nalazimo ne samo uspostavljanje državnih institucija, njihovu interakciju te njihovo povezivanje s društvom preko općih izbora nego i supstantivna ograničenja izvršavanju javne vlasti u obliku (pisanog kataloga) ustavnih prava te neovisnog sudskog sredstva njihove provedbe.
3 V. bilj. 18 infra.
4 Marshall je u odluci napisao: »..certainly all those who have framed written constitutions contemplate them as forming the fundamental and paramount law of the nation and consequently the theory of every such government must be that an act of the legislature repugnant to the constitution is void«. Usp. R. C. van Caenegem, An Historical Introduction to Western Constitutional Law, CUP 1996, 158-159. Okolnosti u kojima je Marshall statuirao ovlast Vrhovnog suda da zakone koji proturječe ustavu proglasi nevaljanima, nisu mu išle na ruku, pa se stoga ta njegova pravna konstrukcija smatra pravim »pravničkim tour de force« kojim je nastala nova pravna konstrukcija. Ona će poslije silno utjecati na razvitak američkog pravnog poretka: federalno američko pravosuđe bilo je vrlo slaba institucija, s malim brojem federalnih prvostupanjskih sudaca; federalno pravo su tumačili i primjenjivali suci saveznih država, bez jamstava da će pritom slijediti interpretaciju federalnog vrhovnog suda (koji je sâm po sebi bio neznatne veličine: imao je svega nekoliko sudaca, zaduženih da putuju po državi te rješavaju predmete iz svoje nadležnosti); na političkoj sceni republikanci Thomasa Jeffersona žestoko su se sukobljavali s federalistima, predbacujući im centralizatorske ideje o jačanju savezne države na štetu prava i sloboda građana te želeći oslabiti utjecaj federalista na sudstvo kojeg su ostvarili imenovanjima sudaca i zakonom o pravosuđu (the Judiciary Act) iz 1801. Činjenice predmeta dobro su poznate svim konstitucionalistima (usp. kod nas Bačić/Bačić, 2009., 180, 221, 338) Ustavna demokracija i sudovi. O teoriji i praksi artificijelnog pravnog razloga, Pravni fakultet u Splitu, 2009.
5 B. Smerdel u: Sokol/Smerdel, 2009., 173 Ustavno pravo, 4. izd., Narodne novine, Zagreb 2009.
6 Stone Sweet, 2013., 163.
7 Smerdel, 162. Ustavno uređenje Europske Hrvatske, Narodne novine, 2013. Zašto bi političke elite, koje sastavljaju nacrt ustava i žive pod njim, prenijele ustavnom sudu ovlast da ocjenjuje ustavnost, pita se Stone Sweet (2013: 168) i odgovara: zato što ustav, kao »nepotpun ugovor«, političkim elitama u demokratskoj vladavini, stvara zajednička dobra kao »ugovornim« stranama - skup institucija koje im omogućuju ograničavanje protivnika dok je na vlasti; kako, međutim, treba odlučivati kako će se institucije tumačiti i provoditi (čime se fiksiraju vanjske granice prihvatljiva ponašanja i »upotpunjava« taj »nepotpuni ugovor« tijekom vremena), potrebno je uvesti ocjenu ustavnosti kao odgovor na probleme nesigurnosti i provedbe ustava. Na nju pristaju sve strane zato što svaka od njih ima interes da se druge strane pokoravaju svojim obvezama i da budu kažnjene ako ih se ne pridržavaju (2013., 169).
8 J. Klučka, The role of the Constitutional Court with regard to the Legislator, report to the seminar of the Venice Commission in Kyiv, 10-11 May 2001, European Commission for Democracy Through Law (Venice Commission) CDL-JU (2001) 32.
9 Na ultimativno pitanje pripada li, supstancijalno, ustavni nadzor ustavnog suda u pravo ili politiku, u ustavnoj teoriji nema konačnog odgovora. Usp. članak Stone Sweeta »Politika ustavnog nadzora u Francuskoj i Europi«, u: Bačić/Bačić, 2009., 259-283.
10 Moguće je i da ustavnosudsku jurisdikciju obavlja vrhovni sud ili pojedini specijalizirani odjel vrhovnog suda. Europske zemlje koje nemaju posebno uspostavljeni ustavni sud, jer ustavnosudsku kontrolu obavljaju najviši redoviti sudovi u zemlji ili pojedini specijalizirani odjeli tih sudova, a koje su prihvatile »mješoviti« model, jesu Grčka i Švicarska (uz napomenu da u švicarskom sustavu ograničene ustavnosudske kontrole, švicarski Savezni sud formalno nije nadležan za ocjenu saveznih zakona, općeobvezujućih rezolucija i ratificiranih međunarodnih ugovora, jer na saveznoj razini vrijedi načelo suvereniteta parlamenta; međutim, švicarski Savezni sud navedene akte parlamenta u svojoj praksi kontrolira tako da ispituje jesu li oni u suglasnosti s Konvencijom, koja zbog toga u Švicarskoj faktički ima ustavnu snagu). Američki model je model specifične naknadne kontrole, u kojoj vrhovni sud osigurava jedinstvenost i uniformnost jurisdikcije. Odluke, u pravilu, djeluju inter partes, a odluke o neustavnosti zakona u načelu su deklaratorne i retroaktivne. Među europskim zemljama, temeljna načela američkog modela prihvaćena su u Danskoj, Estoniji, Irskoj, Norveškoj i Švedskoj. Usp. Omejec, 2010, u osloncu na: Harutyunyan / Mavčič: Constitutional Review and its Development in the Modern World (A Comparative Constitutional Analysis), Chapter I. The Legal Nature, Stages of Development and Functional Characteristics of the Major Models of Constitutional Review. Point B. Models of Constitutional/Judicial Review, Electronic Book, Yerevan-Ljubljana, 1999.
11 O evoluciji ocjene ustavnosti v. kod Stone Sweet, 2013., 172-175. Zašto Europa nije prihvatila američki model sudbenog nadzora nad ustavnošću - i »zašto to ne mora biti važno« - v. također Stone Sweet, članak u: Bačić/Bačić, 2009., 221-257. Prvi kontinentalni ustavni sud prema koncentriranom aposteriornom modelu uspostavljen je u veljači 1920. u Čehoslovačkoj te zatim u listopadu iste godine u Austriji. Danas, od 106 pisanih ustava svi predviđaju ocjenu ustavnosti osim ustava Sjeverne Koreje, Vijetnama, Saudijske Arabije, Laosa i Iraka. Među državama članicama Vijeća Europe s posebno ustpostavljenim ustavnim sudovima, europsko-kontinentalni model ustavnosudske kontrole prihvatile su Albanija, Andora, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Belgija (belgijski Arbitražni sud preimenovan je u Ustavni sud u svibnju 2007.), Bjelorusija, Bosna i Hercegovina (s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i ustavnim sudovima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske), Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Gruzija, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Makedonija, Malta, Moldavija, Njemačka (sa Saveznim ustavnim sudom i 12 zemaljskih ustavnih sudova), Poljska, Rumunjska, Ruska Federacija (s Ustavnim sudom Ruske Federacije i ustavnim sudovima 21 federalne jedinice), Slovačka, Slovenija, Srbija, Španjolska, Turska i Ukrajina. Među europskim državama s ustavnosudskom kontrolom u nadležnosti najvišeg redovitog suda u zemlji, odnosno njegovog zasebnog odjela, austrijski model ustavnosudske kontrole prihvatile su Island, Lihtenštajn i Monako. Izvor: Harutyunyan /Mavčič, kod Omejec, 2010.; pri čemu su pojedini podaci usklađeni s današnjim stanjem.
12 12 Francuska je 2008. promijenila Ustav, uvodeći u svoj ustavnopravni poredak exception d’inconstitutionnalité, to jest konkretnu naknadnu ustavnu kontrolu zakonskih normi (contrôle de constitutionnalité) represivne prirode. To je, prema mišljenju mnogih, jedna od najvažnijih novina u francuskoj ustavnoj povijesti. Te promjene francuskog Ustava prema Fabbriniju, »konstituiraju ‘istinsku revoluciju’, budući da je Francuska bila jedna od nekolicine demokracija koja nije dopuštala svojim sudovima nadzirati i vrijeđaju li akti parlamenta temeljna prava građana. … Najvažniji učinak ustavne revizije jest uvođenje u francuski pravni sustav ideja ustavnog sudovanja koje je postavio Hans Kelsen.« U odnosu na učinke tih ustavnih novina, ocjena je da će »a posteriori ustavni nadzor oblikovati život Pete Republike u predstojećim godinama. Prihvatiti kelsenijanski model ustavnog sudovanja znači raskinuti s ‘jakobinskom’ ustavnom tradicijom koja je poimala pravo kao izraz opće volje koja nikada ne može biti pogrešna, ali i staviti pojedinca, s njegovim svežnjem prava i sloboda, u srce ustavnog kozmosa.«, Fabbrini, Federico: Kelsen in Paris: France’s Constitutional Reform and the Introduction of a Posteriori Constitutional Review of Legislation, (German Law Journal, Vol. 9, No. 10, 1 October 2008, 1299 i 1312) cit. kod Omejec, 2010.
13 Hans Kelsen, poljski Židov rođen u Pragu, postao je 1919. profesor javnog i upravnog prava na Sveučilištu u Beču. Autor je austrijskog Ustava iz 1920. godine kojim je po prvi put u nekoj državi (Austrija nakon raspada Austro-Ugarske monarhije) položen temelj za ustavni sud (das Verfassungsgericht). Kelsen je imenovan u taj sud doživotno.
14 Usp. L. Favoreu i dr. , Droit constitutionnel, 11é ed. Paris 2008, str. 239 i sl.. O temeljnim pojmovima ustavnosudske kontrole u našoj suvremenoj ustavnoj teoriji v.: B. Smerdel, u: B. Smerdel/S. Sokol, 2009., 176 i sl. Za našu stariju literaturu usp. I. Krbek, Ustavno sudovanje, JAZU, Zagreb, 1962. O organizacijskim modelima ustavne kontrole usp. J. Omejec, 2009., 25 (u osloncu na poredbenu studiju Harutunyan/Mavčič, Constitutional Review and its Development in the Modern World, A Comparative Constitutional Analysis, Yerevan-Ljubljana 1999; http://www.concourt.am/Books/harutnyan/monogr3), str. 9 i sl., passim.
15 Podrobnije o tome: Steinberger, 1991., 5-6.
16 O pojmovima društvene interakcije kao trajnog odnosa suradnje i sukoba u čovjekovoj okolini, društvene strukture koje na interakciju utječu kroz svoju stabilnost i prilagodljivost prirodne i društvene okoline orijentirajući se prema društvenim vrijednostima kao što su sloboda i pravednost, v. kod: Pusić, Rad HAZU 500 (Knjiga 46 Razreda za društvene znanosti), 2008., 154-169.
17 Usp. »La garantie juridictionnelle de la Constitution (La Justice Constitutionnelle)«, extrait de la Revue du Droit public et de la Science politique en France et à l’Étranger, Paris, Marcel Giard Éditeur, 1928.
18 Zahtjev za stabiliziranim garancijama demokratskog ustava jasan je u Kelsenovo vrijeme, u svjetlu potrebe da se očuvaju ustavni mandati od propadanja ili ukidanja od strane parlamentarne većine protivno Ustavu, u doba nakon Prvog svjetskog rata, obilježeno nestabilnim političkim institucijama i dugotrajnom ekonomskom krizom (Omejec, 2010., 19) Neovisnost Ustavnog suda Republike Hrvatske, referat za regionalnu konferenciju ustavnih sudova u Ohridu, 10-13. lipnja 2010., neobjavljeno, arhiv Ustavnog suda Republike Hrvatske.
19 Kelsen je, kao što je poznato, smatrao da ustavnosudskoj kontroli izmiču, osim određenih kategorija akata upravnih vlasti, individualni akti sudbene vlasti, premda bi se, prema analogiji s upravnosudskom kontrolom upravnih akata, mogla zamisliti njihova ustavnosudska kontrola. Kako je naime, za Kelsena, bit ustavnosudske kontrole u ispitivanju ispravnosti logičkog utemeljenja nekog nižeg pravnog akta u hijerarhijski višem, donošenje akta od strane sudbene vlasti [koji kao akt suđenja počiva na logički ispravnoj supsumpciji činjenica pod pravnu normu] predstavlja samo za sebe dovoljno jamstvo njegove pravilnosti („...La question ne s’applique pas aux actes des tribunaux. On voit en effet dans le seul fait qu’un acte juridique est fait par un tribunal une garantie suffisante de sa régularité“). Ustavnosudska kontrola sudbenih akata, smatrao je Kelsen 1928. godine, ne bi pogodovala interesu jasnog razgraničenja nadležnosti između redovitih sudova i ustavnog suda, dovodila bi do sukoba nadležnosti koji bi se mogli često pojaviti zbog sukoba između tzv. izravne i neizravne neustavnosti. Danas na to gledamo drukčije i proširenje okvira ustavnosudske kontrole s općih na pojedinačne akte državnih vlasti smatra se legitimnim iz više razloga. Usp. razloge za to kod: B. M. Zupančič, Ustava kot procesni pravni fenomen, u: Ustavno kazensko procesno pravo, Ljubljana, 1995., 17-33.
20 Time dakako, ne želimo umanjiti veliko značenje Kelsenovog modela ustavnog sudovanja koji je nakon Drugog svjetskog rata, svojim prihvaćanjem u kontinentalnoj Europi, doveo praktički do kuhnovske promjene »paradigme« o pretpostavkama za teoriju ekscepcije nezakonitosti u pravnom poretku koje su se do tada smatrale valjanima (o tezama Thomasa Kuhna o paradigmama kao općem konsenzu glede okvirnih pretpostavki u (društvenim) znanostima i o naglom prijelazu od jedne paradigme u drugu, kao »znanstvenoj revoluciji« usp. njegovu knjigu »Struktura znanstvenih revolucija« (u prijevodu M. Zelić), 2. izd. Zagreb 2002.).
21 Ta je sličnost samo u metodici postupanja. Međutim, zakonodavna vlast u biti, u odnosu na redovite (instancijske) sudove »principal« - donosi zakone kojima upravlja državom pri čemu joj sudovi samo pomažu jer čak i kad se ocjena zakonitosti uzme kao jedan oblik stvaranja prava, ipak zakonodavna vlast ostaje »zadnja« jer uvijek može, ako utvrdi pogreške sudova, zakon ispraviti i time »srušiti« sudske izmjene. Međutim, kad zakonodavna vlast delegira sudu ocjenu ustavnosti ona mu nije više principal, nego mu (kao u ugovoru o fiduciji koji delegira pune vlasničke ovlasti fiducijaru), prenosi ovlast da vlada njome - u ime fiktivnog entiteta: suverenog naroda. Stoga je zona diskrecije kod ustavnih sudova neusporedivo veća nego kod redovitih sudova. Usp. Stone Sweet, 2013., 170.
22 Radit će se o nesuglasnosti zakona s ustavom ili nesuglasnosti podzakonskog akta sa zakonom. Neki sustavi, međutim, pitanje suglasnosti podzakonskih akata sa zakonom prepuštaju redovitim sudovima, a za ustavne sudove ostavljaju samo prvu kategoriju nesuglasnosti, da bi ih rasteretili.
23 Hillgruber/Goos, 2006., Rdn. 40.
24 Narušiti tu granicu može i sâm zakonodavac, svojim nepreciznim određivanjem stvarne nadležnosti redovitih sudova. Tako je Ustavni sud u svojem Izvješću Hrvatskom saboru U-X-835/2005 od 24. 2. 2005. (Nar. nov., br. 30/05) o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti glede ostvarivanja ustavne obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske da kao najviši sud, prema čl. 118. st. 1. Ustava, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, utvrdio da zbog nisko propisane vrijednosti spora male vrijednosti, prema (tada važećim) odredbama čl. 382. i 385. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud ne može usklađivati različitu praksu županijskih sudova i onda kad se nedvojbeno utvrdi da različita sudska praksa postoji, pa su stranke, zbog nemogućnosti pristupa Vrhovnom sudu, podnosile ustavne tužbe, očekujući da će Ustavni sud - umjesto Vrhovnog - osigurati jedinstvenu primjenu Zakona i ravnopravnost građana.
25 V.: BVerfGE 18, 85 (92 i sl.) = NJW 1964, 1715.
26 R. Zippelius/T. Würtenberger, 2005, 446.
27 Triva/Dika, 2004., § ½ Građansko parnično procesno pravo, 7. izd., Narodne novine, Zagreb, 2004.
28 Ona se odnose na kontrolu početka i kraja postupka, ali ne i na samu morfologiju spora u postupku pred ustavnim sudom jer se pred njim ne vodi postupak kao djelatnost troje procesnih subjekata (tužitelja, tuženika i suda). U procesnoj se teoriji smatra da kontrola početka i kraja postupka, u rukama stranaka ili procesnih subjekata različitih od suda, psihološki jamči sucima određenu »distancu« od predmeta spora i podupire njihovu nepristranost.
29 Ne samo da ustavni sud u ovom slučaju ima kontrolu nad pokretanjem i okončanjem postupka, nego može samoinicijativno oblikovati pitanja o kojima će suditi, od podnositelja prijedloga za pokretanje postupka može tražiti da obrazloži svoje tvrdnje, zahtijevati očitovanja i objašnjenja državnih tijela i drugih subjekata na te tvrdnje, do određenog stupnja uvoditi u postupak nova činjenična i pravna pitanja i dr. Te ovlasti ustavnog suda čine se još značajnijim ako ima ovlast, tijekom ustavnosudskog postupka, privremeno suspendirati izvršenje pojedinačnih akata, donesenih na temelju suspektnih neustavnih propisa jer se primjenom te ovlasti može izložiti prigovoru njihovog donositelja da u provođenju svoje ocjene ne postupa nepristrano.
30 Podrobnije: G. Harutyunyan/A.Nussberger/P.Paczolay, 2009.
31 Uobičajeno je govoriti o procedurama (od lat. procedere, ići naprijed, postupati) kao skupovima postupovnih odredaba.
32 Podrobnije: J. Omejec 2009., 35-42.
33 Ustavni sud Hrvatske započeo je s radom 15. 2. 1964. nakon što je u siječnju 1964. donesen Zakon o Ustavnom sudu Hrvatske. Usp. kratki povijesni prikaz kod Crnić, Komentar Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2002., 5.
34 Omejec, 2009., 37.
35 Smerdel, u: Sokol/Smerdel, 2009., 177.
36 Omejec, 2009., 38.
37 Time je Republika Hrvatska zakoračila putem kojim su krenule i druge tranzicijske zemlje poslije preokreta 1991., koje su sve uvele ovlast apstraktne kontrole ustavnosti zakona i propisa, a jedan dio njih i zaštitu ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina (u početku taj drugi dio nadzora nisu imale Bugarska, Estonija, Bjelorusija, Letonija, Litva, Moldavija, Rumunjska i Ukrajina). Usp. o tome: H. Roggemann, Gerichtsverfassung und Rechtschutz, u: »Die Verfassungen Mittel- und Osteuropas« (H. Roggemann ur.), Berlin Verlag 1999., str. 122 i sl. s tabelarnim poredbenim pregledima ovlasti ustavnih sudova u tranzicijskim zemljama.
38 Taj Zakon prestao je važiti donošenjem Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. (Nar. nov., br. 99/99), koji je i danas na snazi uz izmjene i dopune iz Nar. nov., br. 29/02..
1.03. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE