Jedine južnoazijske potpisnice bile su Filipini i Tajland, dok su ostale potpisnice imale određene interese ili u tom području ili naspram same organizacije¹. Zagovaratelj osnivanja azijskog pakta kao određenog ekvivalenta NATO-u bio je Richard Nixon, tada potpredsjednik SAD-a u doba predsjedanja Dwighta D. Eisenhowera (kasnije i predsjednik SAD-a) te je stoga NATO-ov ustroj poslužio kao model za osnivanje ove organizacije.

Preambula Sporazuma², između ostalog, glasi:

„Stranke ovog Ugovora, priznavajući suverenu jednakost svih stranaka, ističući svoju vjeru u ciljeve i načela utvrđena u Povelji Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim narodima i svim vladama, ponovno potvrđujući da, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, podupiru načelo jednakih prava i samoodređenja naroda i izjavljujući da će se svim mirnim sredstvima iskreno zalagati za promicanje samouprave i osiguranje neovisnosti svih zemalja čiji narodi to žele i koji su sposobni preuzeti njezine odgovornosti, želeći ojačati tkivo mira i slobode i podržavati načela demokracije, individualne slobode i vladavine prava te promicati gospodarsku dobrobit i razvoj svih naroda na ugovornom području, namjeravajući javno i formalno proglasiti svoj osjećaj jedinstva, tako da će svaki potencijalni agresor cijeniti da stranke stoje zajedno na tom području i u želji da dalje koordiniraju svoje napore za kolektivnu obranu radi očuvanja mira i sigurnosti, slažu se kako slijedi…“

Sporazum ima XVI. članaka: u prvom članku, stranke se obvezuju, kako je utvrđeno u Povelji Ujedinjenih naroda, rješavati sve međunarodne sporove u koje mogu biti uključene mirnim sredstvima tako da međunarodni mir, sigurnost i pravda ne budu ugroženi, kao i da će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnje ili upotrebe sile na bilo koji način koji nije u skladu s ciljevima Ujedinjenih naroda; u drugom članku, stranke se u cilju postizanja ciljeva Sporazuma dogovaraju da će održavati i razvijati pojedinačne i kolektivne kapacitete kako bi se oduprli oružanom napadu te spriječili i suprotstavili se subverzivnim akcijama koje su usmjerene protiv i izvan njihova teritorijalnog integriteta i političke stabilnosti. U daljnjim člancima razrađuje se koncept obrane i potpore te se označava i područje sporazuma (članak VIII.) koje čini opće područje Južne Azije, ali i sav teritorij azijskih stranaka uključujući i područje jugozapadnog Pacifika, ali bez pacifičkog područja sjeverno od 21. stupnja i 30 minuta sjeverne geografske širine.

Sjedište SEATO organizacije bilo je u Bangkoku (Tajland). Za razliku od NATO-a, SEATO nije imao zajedničko zapovjedništvo nad snagama i unatoč cilju zbog kojeg je osnovan, SEATO-ov protokol u slučaju opasnosti od komunizma nije bio posve jasan. Ubrzo nakon osnivanja SEATO je postao vojno beznačajan jer su članice malo pridonosile savezu. Sukobi koji su se javljali na području Sporazuma pokazali su svu njegovu nedjelotvornost: SEATO nije intervenirao u sukobima u Laosu jer su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo odbile uporabu vojne sile, što su učinile i na poziv SAD-a u slučaju Vijetnamskog rata, koji je, pak, svoje sudjelovanje u tom ratu opravdao članstvom u SEATO-u.

Početkom 70-ih godina započeo je proces urušavanja organizacije izlaskom pojedinih zemalja članica iz pakta. SEATO je formalno raspušten 30. lipnja 1977., nakon posljednje zajedničke vojne vježbe održane godinu dana prije.