Naknada štete jedan je od značajnijih instituta, kako općenito građanskog, tako i radnog prava, i navedena je problematika bila zastupljena u Zakona o radu od samog njegova donošenja^[1][2] te su tako u Zakonu bile sadržane odredbe vezane uz reguliranje odgovornosti radnika za štetu prouzročenu poslodavcu te s tim u svezi i reguliranje pitanja unaprijed određenog iznosa naknade štete, regresne odgovornosti radnika, pitanje smanjenja ili oslobođenja radnika od dužnosti naknade štete, a bilo je regulirano i pitanje odgovornosti poslodavca za štetu prouzročenu radniku. Navedene odredbe bile su preuzete i u Zakon o radu iz 2009.^[3] kao i u sada važeći Zakon iz srpnja 2014.

Odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu uređena je u Zakonu o radu u članku 107. te je tako u stavku 1. toga članka propisano da je radnik, koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzroči štetu poslodavcu, dužan štetu i nadoknaditi.

U tom bi smislu odgovornost radnika za štetu ovisila o kumulativnom ispunjenju okolnosti da je poslodavcu doista nanesena šteta, da je počinjena na radu ili u svezi s radom te da ju je radnik počinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom (culpa lata). S tim u svezi valja citirati i relevantnu sudsku praksu, u kojoj se navodi da su namjera ili krajnja nepažnja razina odgovornosti koja se traži na strani radnika, a da bi poslodavac s uspjehom mogao potraživati naknadu štete (Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odlukama Revr-217/09 od 20. svibnja 2009. i Rev-117/07 od 31. svibnja 2007.), kao i da je tužbeni zahtjev odbijen kada je utvrđeno da poslodavac kao tužitelj nije dokazao postojanje namjere ili krajnje nepažnje kod radnika (Županijski sud u Zagrebu u odluci, Gžr-1270/11 od 6. ožujka 2012.). 

Na taj način proizlazilo bi da radnik ne odgovara za štetu nastalu običnom nepažnjom, dok bi za štete koje nisu nastale na radu ili u svezi s radom radnik odgovarao na temelju općih pravila obveznog prava. Štete nastale na radu ili u svezi s radom mogu nastati činjenjem ili nečinjenjem radnika^[4].

Pritom valja napomenuti da se u pravilu namjera, tj. dolus definira kao vrsta krivnje kod koje je štetnik postupao znajući i hotimice, s tim da je tzv. dolus directus onakva namjera kod koje se želi nastupanje štete, dok je dolus eventualis ona namjera kod koje postoji svijest o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica te se ipak pristaje na njihovo nastupanje. 

S krajnjom nepažnjom (culpa lata, kako je već navedeno) postupa onaj štetnik koji u svom radu ne koristi ni onu pažnju koju bi koristio svaki prosječan čovjek, dok s običnom nepažnjom (culpa levis) postupa onaj štetnik koji u svom radu ne koristi onu pažnju koju bi koristio dobar privrednik odnosno dobar domaćin (osobito pažljiv i savjestan čovjek).

U svim opisanim slučajevima primjenjuje se pravilo dokazane krivnje, a ne presumirane, pri čemu je teret dokaza na poslodavcu.

Ako štetu prouzroči više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je prouzročio, a ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koji je on prouzročio, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu nadoknađuju u jednakim dijelovima^[5]. U slučajevima da je više radnika prouzročilo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju solidarno, kako je navedeno u stavku 3. članka 107. Zakona o radu. 

U svezi sa svim navedenim valja ukazati na to da je namjera ili krajnja nepažnja^[6] razina odgovornosti koja se traži na strani radnika, a da bi poslodavac s uspjehom mogao potraživati naknadu štete^[7], s tim da je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja namjere ili krajnje nepažnje^[8] kao i ostalih elemenata čije je ispunjenje potrebno za naknadu štete, tj. pretpostavke odgovornosti kao što je npr. okolnost da je šteta prouzročena poslodavcu na radu ili u svezi s radom, kao i postojanje i opseg štete^[9]. Zanimljiv je pritom slučaj negativne štete koja se odnosi na onemogućavanje prema redovitom tijeku stvari očekivanog postizavanja neke materijalne koristi, a koja je u članku 1046. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. navedena kao izmakla korist, i koju susrećemo u sudskoj praksi: »…. pri ocjeni visine tužiteljeve izmakle koristi uzima se u obzir dohodak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno radnjom tuženika.«^[10] 

Ako bi utvrđivanje visine štete prouzročilo nerazmjerne troškove, može se unaprijed za određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade štete, s tim da se štetne radnje i naknade mogu predvidjeti kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. 

U tom bi proizlazilo da se poslodavac može pozivati na tu zakonsku odredbu ako je utvrđeno da je poslodavac pretrpio štetu, da je štetu prouzročio radnik koji je u radnom odnosu kod poslodavca, da bi utvrđivanje točnog iznosa štete prouzročilo nerazmjerne troškove i da je ta mogućnost predviđena kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu odnosno da su u kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu utvrđene štetne radnje za koje se utvrđuje naknada u paušalnom iznosu kao i novčani iznos te naknade^[11].

Kada je šteta prouzročena navedenim štetnim radnjama veća od utvrđenog iznosa naknade, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete^[12]. 

U članku 109. uređena je i regresna odgovornost radnika te je propisano da je radnik koji na radu ili u svezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje, prouzroči štetu trećoj osobi, dužan poslodavcu nadoknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi ako je prethodno predmetnu štetu nadoknadio poslodavac. 

Kada je u takvim slučajevima u tijeku parnica između treće osobe i poslodavca, radnik može zaštititi svoj interes mogućnošću miješanja u postupak.^[14] Pozivom na odredbu članka 211. Zakona o parničnom postupku^[15] miješanje mogu inicirati i poslodavac te treća osoba, kao stranke u postupku. U slučaju da se miješanje prihvati, dolazi do tzv. intervencijskog efekta, u kojim slučajevima intervenijent gubi pravo iznošenja prigovora u naknadnoj (regresnoj) parnici, a koji su mogli biti izneseni u prvotnom postupku.

Konačno, propisano je da se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu te ugovorom o radu mogu utvrditi uvjeti i način smanjenja ili oslobađanja radnika od dužnosti naknade štete. Dakle, ne bi se radilo o pravu koje proizlazi izravno iz zakona, već je ozakonjena mogućnost da se navedeno propiše navedenim autonomnim izvorima radnog prava, tj. kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu. 

S obzirom na prirodu radnog odnosa kao obveznog odnosa sui generis moguće je i da poslodavac pojedinačno, tj. ad hoc oslobodi pojedinog radnika od dužnosti naknade štete ili takvu obvezu umanji, pri čemu valja obraćati pozornost da opisano postupanje poslodavca nema elemente diskriminacije ili mobinga u odnosu na druge radnike.

Još u odredbi članka 102. Zakona o radu iz 1995. bila je propisana odgovornost poslodavca za štetu prouzročenu radniku, pa je tako u stavku 1. toga članka bilo navedeno da je poslodavac dužan radniku nadoknaditi štetu prema općim propisima obveznog prava u slučajevima kada radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom. To uređenje kasnije je preuzeto i u Zakonu o radu iz 2009.^[16] te u Zakonu o radu iz srpnja 2014. odredbom članka 111. navedenog Zakona.

Također je u članku 15. Zakona o zaštiti na radu^[17] bilo propisano da poslodavac odgovara zaposleniku, tj. radniku za štetu prouzročenu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom prema načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. 

Navedeno je značilo da će se pri odlučivanju u predmetima vezanim uz naknadu štete nastale ozljeđivanjem na radu ili oboljenjem u svezi s radom primjenjivati odredbe propisa koji uređuje pitanje objektivne odgovornosti (uzročnosti), dakle odredbe Zakona o obveznim odnosima preuzetog 1991.^[18], s naknadnim izmjenama i dopunama, i to u razdoblju do 31. prosinca 2005. odnosno do stupanja na snagu novog, tj. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima^[19], koji je u primjeni od 1. siječnja 2006., uz naknadne izmjene i dopune.

No, odredbe Zakona o zaštiti na radu upućivale su izravno na objektivnu odgovornost poslodavca, pa je stoga u opisanim slučajevima (ozljeda na radu, profesionalna bolest ili bolest u svezi s radom)^[20] valjalo primijeniti spomenutu odredbu kao lex specialis, a i kao povoljniji propis za radnike, i na koje se rješenje nadovezuje i novi Zakon o zaštiti na radu^[21], u kojem je u svezi s odgovornosti za štetu poslodavca, u članku 25. propisano da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječu od rada, i da poslodavac za nju odgovara prema načelu objektivne odgovornosti, uz mogućnost isključenja odgovornosti u propisanim slučajevima.

U članku 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. bile su navedene osnove odgovornosti za prouzročenje štete, te je tako u stavku 1. toga članka bila proklamirana tzv. odgovornost na osnovi krivnje^[22], dok je u stavku 2. istog članka bila propisana odgovornost na temelju uzročnosti, tj. objektivna odgovornost^[23].

Također, navedeni propis sadržavao je i odredbe vezane uz odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti te se tako u članku 173. toga Zakona navodilo da se za štete nastale u svezi s opasnom stvarju ili djelatnošću smatra da i potječu od njih, osim ako se dokaže da opasna stvar ili djelatnost nisu bile uzrok štete. Nadalje, u članku 174. istog Zakona bilo je navedeno da se za štetu nastalu od opasne stvari ili opasne djelatnosti smatra odgovornim imatelj opasne stvari, tj. osoba koja se bavi opasnom djelatnošću.

U članku 177. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. bili su propisani uvjeti za oslobođenje od odgovornosti za naknadu nastale štete odnosno ekskulpaciju, pa se tako u stavku 1. toga članka propisivalo da se imatelj oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. U stavku 2. istog članka propisivala se mogućnost oslobođenja od odgovornosti u slučajevima kada imatelj stvari dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, a koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Konačno, u stavcima 3. i 4. istog članka navodilo se da se imatelj može djelomično osloboditi odgovornosti ako je sam oštećenik djelomično pridonio nastanku štete^[24]odnosno, navodilo se da i treća osoba, koja je nastanku štete djelomično pridonijela, odgovara oštećeniku solidarno s imateljem stvari, i to razmjerno težini svoje krivnje^[25].

U glavi IX. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. uređeni su izvanugovorni obvezni odnosi te je u članku 1045. stavak 1. propisana odgovornost na osnovi krivnje, dok je u stavcima 3. i 4. istog članka propisana mogućnost odgovornosti bez obzira na krivnju. Nadalje, u već spominjanom članku 1046. definirana je šteta kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) te povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), koja se spominje i u članku 19. istog Zakona, s tim da je u članku 1048. propisana i mogućnost postavljanja zahtjeva da se prestane s povredom prava osobnosti.

Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti propisana je u Odsjeku 4. spomenute IX. glave, što uključuje i mogućnost oslobođenja od odgovornosti, kako je navedeno u članku 1067., tako da do oslobođenja odgovornosti dolazi ako se dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti te ako se dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti, s tim da je propisana i mogućnost djelomičnog oslobođenja od odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete^[26].

Iz navedenih odredaba, dakle, vidljivo je da postoje tri razloga koja mogu dovesti do oslobođenja od odgovornosti imatelja opasne stvari (ili organizatora opasne djelatnosti), a to su viša sila (vis maior), krivnja samog oštećenika te radnja trećeg. O tim ekskulpacijskim razlozima bit će riječi nadalje^[27].

Sumarno izneseno, za višu silu, u pravilu, ističe se da se radi od razlogu oslobođenja od odgovornosti koji se nalazi izvan stvari te se njegovo djelovanje ne može predvidjeti, izbjeći ili otkloniti^[28][29]. Što se tiče daljnjeg ekskulpacijskog razloga, a to je krivnja samog oštećenika, napominje se da dikcija propisa koji su vrijedili do stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti na radu iz 2014., ukazuje na to da se krivnja oštećenika protezala na sve oblike krivnje, dakle na namjeru (dolus) te krajnju nepažnju (culpa lata) i običnu nepažnju (culpa levis)^[30], što znači da je poslodavac bio oslobođen odgovornosti ako je dokazao da je kod radnika postojao i najblaži oblik krivnje, pri čemu se napominje da je moguća i podijeljena odgovornost ako se dokaže da je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Razlog za oslobođenje od odgovornosti je i radnja trećeg te je s tim u svezi dosadašnja sudska praksa kroz veći broj primjera definirala opsege navedenog razloga oslobođenja od odgovornosti. 

»Slučaj je takav događaj, koji bismo, da smo ga predvidjeli, mogli spriječiti, naspram više sile gdje se radi o događaju koji, da smo ga i predvidjeli, ne bismo mogli spriječiti.«^[31] 

Također, ukazuje se i na prevladavajuće stajalište sudova, gdje se slučaj smatrao događajem odnosno radnjom koja se ne može upisati u krivnju štetnika, a nije niti riječ o višoj sili (u tom smislu npr. VS, Gž-2879/76 od 10. kolovoza 1977.). 

Dakle, radi se događaju koji se ne može pripisati krivnji štetnika, što znači da onaj tko odgovara prema kriteriju krivnje ne odgovara za slučajne štete jer štetna radnja kod slučajnih šteta nema elemenata krivnje. 

Navedeno najčešće znači da štetnik slučajnu štetu ne može prevaliti na drugoga, već sam odgovara za nju (pravilo casum sentit dominus, ili slučaj pogađa vlasnika). No, to ne znači da za štete nastale slučajem (a u svezi s ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom, kako je  bilo definirano odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu iz 1996., odnosno ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću nastalom na radu za poslodavca, kako je definirano odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu iz 2014.), u radnom odnosu poslodavac ne odgovara.

Naime, a kako je već rečeno, u prijašnjem članku 15. Zakona o zaštiti na radu bila je propisana objektivna odgovornost poslodavca za spomenute štete (sada u čl. 25. važećeg Zakona o zaštiti na radu), s tim da je upućeno na opća pravila obveznog prava. Kako se radi o objektivnoj odgovornosti, tako su razlozi za oslobođenje od nje navedeni u prije navedenom članku 177. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. odnosno članku 1067. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., a to su viša sila, radnja trećega i krivnja samog oštećenika (prije svi oblici krivnje, sada samo namjera i krajnja nepažnja).

Iz iznesenoga vidljivo je da se radi o zatvorenom broju ekskulpacijskih razloga te se više ne mogu dodavati i daljnji razlozi za oslobođenje od odgovornosti, i to npr. slučaj (casus). To znači da pri naknadi štete radniku od strane poslodavca za štete nastale ozljedom na radu ili bolešću u svezi s radom dolazi do izuzetka od pravila »casum sentit dominus«, što je vidljivo i iz nomotehničkog rješenja primijenjenog pri formuliranju navedenih propisa, jer je uobičajeno da se propisi koji predviđaju i odgovornost za slučaj kvalificiraju objektivnom odgovornošću^[32].

Sve opisano znači da će se u parnicama gdje radnik potražuje naknadu štete od poslodavca, i to za štetu nastalu ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću zadobivenim obavljanjem poslova za poslodavca, presumirati da potječu od rada^[33], dok će na radniku biti teret dokazivanja postojanja same štete te njezina opsega i visine^[34].

Na poslodavcu će biti teret dokazivanja postojanja jednog od ekskulpacijskih razloga. Prema do sada postojećem zakonskom rješenju^[35], u slučajevima kada se poslodavac pozivao na ekskulpacijski razlog krivnje samog radnika, utvrđivalo se je li radnik postupao makar i s običnom nepažnjom, kao najlakšim oblikom krivnje, u kojem je smislu propisivala i prije važeća odredba članka 18. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. odnosno članka 10. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koja obvezuje sudionike u obveznom odnosu (među koje ulazi i radni odnos) da u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupaju s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)^[36].

To znači da bi se uvijek radilo o slučaju ili casusu u onim situacijama kada poslodavac ne dokaže da je konkretno ponašanje radnika/oštećenika moguće podvesti, s jedne strane, pod skrivljeno ponašanje (dolus, odnosno culpa lata ili culpa levis), dok se, s druge strane, također ne može dokazati da se radi o višoj sili. Pritom valja napomenuti da kod slučajnih šteta nije moguć doprinos oštećenika, jer je doprinos oštećenika vezan isključivo uz njegovo skrivljeno ponašanje.

Vezano uz navedeno, valja uzeti u obzir da je izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku^[37], s primjenom od 1. listopada 2008. (primjenjivo na sve predmete u tijeku i u postupcima započetim prije toga datuma) izmijenjen i članak 435. Zakona o parničnom postupku na način da je brisan dotadašnji stavak 2., koji je propisivao određene inkvizicijske ovlasti raspravnog suda u svezi s predlaganjem i izvođenjem dokaza, tako da je sadašnje uređenje izjednačeno s osnovnim pravilom iz članka 7. toga Zakona, tj. akuzatorsko načelo proteže se i na parnice iz radnih odnosa na način da teret dokazivanja pojedinih činjenica leži ponajprije na strankama, s tim da teret dokazivanja u pojedinim situacijama proizlazi iz referentnih propisa^[38]. 

Tako je i Zakon o radu iz 2009. sadržavao odredbe o teretu dokazivanja te je u članku 131. stavak 1. bilo propisano da u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno^[39], a takvo je rješenje zadržano i u Zakonu o radu iz 2014., i to u članku 135. Budući da je odredbama važećeg Zakona o zaštiti na radu propisana objektivna odgovornost poslodavca, proizlazi da je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja onih činjenica koje bi mogle dovesti do njegova oslobođenja od odgovornosti za štetu^[40].

Navedeno se odnosilo i na Izmjene i dopune Zakona o zaštiti na radu^[41] iz 2009., kojima je, između ostaloga, došlo i do izmjena članka 15.^[42] tako da je u stavku 1. bilo navedeno da poslodavac odgovara radniku za štetu prouzročenu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom prema načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. U stavku 2. bilo je propisano da se, iznimno od stavka 1. toga članka, poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti odnosno više sile, a na koje poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati. 

Takva izmjena opravdavana je usklađivanjem s općim propisima obveznog prava^[43], osobito u području ograničenja odnosno oslobođenja poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu, sve i u smislu implementacije sadržaja spominjane Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju poticajnih mjera za unaprjeđivanje zaštite zdravlja i sigurnosti radnika^[44]. 

Zakonom o zaštiti na radu iz 2014., a kako je već spominjano, u svezi s odgovornošću poslodavca za štetu^[45] propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca, potječu od rada i poslodavac za nju odgovara prema načelu objektivne odgovornosti. Također, propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

U najkraćem, to znači da je, kao prvo, uvedena presumpcija da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca, potječu od rada i poslodavac za nju odgovara prema načelu objektivne odgovornosti, tako da proizlazi da radnik više ne bi morao dokazivati da je pojedina šteta nastala na radu ili u svezi s radom jer se to presumira ako je do štetnog događaja došlo prilikom rada za poslodavca, no nema prepreke da poslodavac pobija takvu presumpciju, tj. da dokazuje suprotno. Nadalje, mogućnost da poslodavac bude oslobođen odgovornosti ili da se njegova odgovornost može umanjiti manjeg je opsega nego prije jer se ekskulpacijskim razlogom više ne smatra krivnja radnika općenito, nego samo namjera i krajnja nepažnja, dakle ne više i obična nepažnja. 

Dodatno valja ukazati na odredbu prijašnjeg članka 5. Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08 i 116/08), gdje je bilo propisano tko se sve u smislu toga Zakona smatra osobom na radu (što znači da se na sve navedene primjenjuju odredbe toga Zakona)^[46], iz čega proizlazi da na opisani način za slučajne štete ostvaruju naknadu i osobe navedene u citiranom članku, pri čemu se posebno ukazuje na okolnost da su od primjene navedenog Zakona bili izuzeti pripadnici oružanih snaga, redarstvene službe te kućne pomoćnice, tj. u slučajevima kada su navedene osobe potraživale naknadu štete nije se presumirala objektivna odgovornost, već se šteta nadoknađivala prema načelu krivnje (u tom smislu npr. Općinski sud u Zagrebu u presudi Pr-2363/01 od 3. lipnja 2004., kada odbija zahtjev za naknadu štete pripadnika oružanih snaga temeljen na objektivnoj odgovornosti poslodavca). Najnoviji Zakon o zaštiti na radu iz 2014., uređujući područje primjene^[47] propisuje da se odredbe toga Zakona primjenjuju u svim djelatnostima u kojima radnici obavljaju poslove za poslodavca, dok se ne primjenjuju prilikom obavljanja pojedinih poslova na koje se zbog njihovih posebnosti i neizbježne proturječnosti s odredbama Zakona o zaštiti na radu, on ne može u cijelosti primijeniti, kao što su poslovi Oružanih snaga Republike Hrvatske, policijski poslovi, poslovi zaštite i spašavanja, poslovi zaštite osoba i imovine te poslovi vatrogasaca i pirotehničara^[48]kao i poslovi »kućne posluge«, s tim da je propisano i da se obveze poslodavca u provođenju zaštite na radu koje su propisane Zakonom i propisima donesenim na temelju toga u odnosu na radnika odnose se i na osobe na radu ako Zakonom nije drukčije propisano.

Naknada štete kad je radnik u radnom odnosu u agenciji za privremeno zapošljavanje, a ustupljen je korisniku, uređena je odredbom članka 51. Zakona o radu.

Tako je u stavku 1. navedenoga članka propisano da štetu koju ustupljeni radnik na radu ili u svezi s radom kod korisnika prouzroči trećoj osobi, dužan je nadoknaditi korisnik koji se u odnosu na regresnu odgovornost ustupljenog radnika smatra poslodavcem, tako da korisnik naknadno može koristiti svoje regresne ovlasti prema radniku.

Za štetu koju ustupljeni radnik na radu ili u svezi s radom prouzroči korisniku, odgovara agencija sukladno općim propisima obveznoga prava, kako je navedeno u stavku 2. istog članka, pri čemu agencija ima pravo,u skladu sa Zakonom, svoje potraživanje regresirati od radnika. 

Konačno, ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom kod korisnika, naknadu štete može potraživati od agencije ili korisnika u skladu s odredbom članka 111. Zakona o radu, koja načelno propisuje pravo radnika na naknadu štete od poslodavca. 

Možemo istaknuti da Zakon o radu institut naknade štete spominje i u drugim prilikama, npr. pri sudskom raskidu ugovora o radu (odredba čl. 125.), pri povredi zakonske zabrane utakmice (odredba čl. 101.), pri izvanrednom otkazu (odredba čl. 116.), zatim pri povredi prava na slobodno udruživanje (odredba čl. 185.), kao i pri povredi obveza iz kolektivnog ugovora (odredba čl. 196.) te pri nezakonito poduzetom ili organiziranom štrajku ili lock outu (odredba čl. 217. i 218.). Dodatno ukazujemo i na odredbe članka 10. stavak 3.-7. Zakona, koje se odnose na novouvedeni institut »ustupanja radnika u povezano društvo«, i u svezi s kojim se nije pristupilo posebnom propisivanju materije naknade štete te spomenuta podnormiranost dovodi do nejasnoća s tim u svezi^[49]. Isto tako navodimo i odredbu članka 26. Zakona o zaštiti na radu iz 2014., koja uvodi i odgovornost za naknadu štete osobe ovlaštene kod poslodavca za zaštitu na radu.

Na kraju, umjesto zaključka moglo bi se navesti da je, a vezano uz materiju naknade štete iz radnog odnosa, sadašnji Zakon o radu preuzeo do tada postojeća rješenja, uz uvođenje nekih novih kategorija, kao što su pitanja vezana uz tzv. agencijski rad te ustup radnika u povezana društva, o čemu će sudska i upravna praksa tek zauzeti potrebna stajališta. Također, pojedina otvorena pitanja (npr. problematika unaprijed određenog iznosa štete) i dalje perzistiraju te su glede toga u prethodnom dijelu teksta naznačene dvojbe koje postoje s tim u svezi, a što se posebno tiče pravnika praktičara.

Bitne novine vezane su uz (novi) sada važeći Zakon o zaštiti na radu, čije odredbe unose izmjene u dosadašnje uređenje materije, osobito vezano uz naknadu štete poslodavca prema radniku, s tim da se pojavljuje i (prije spomenuta) kategorija posebne odgovornosti osobe zadužene za zaštitu na radu.

[1] Nar. nov., br. 38/95 i dr.
[2] Na naknadu štete odnosilo se poglavlje XIV.
[3] Nar. nov., br. 149/09, 61/11 i 73/13.
[4] Tako je npr. radnik bio odgovoran za naknadu štete poslodavcu kada je u autobusu bio zatečen određen broj putnika bez karte, pri čemu je radnik kao vozač autobusa bio odgovoran u okviru svojih radnih zadataka i za naplatu karata, što je u opisanom slučaju propustio učiniti; u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, Rev 1484/01 od 10. listopada 2001.
[5] St. 2. i 3. čl. 107. Zakona o radu.
[6] Navedeni oblici odgovornosti definirani su u nastavku.
[7] U tom smislu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-217/09 od 20. svibnja 2009. i Rev-117/07 od 31. svibnja 2007.
[8] Npr. tužbeni zahtjev odbijen je kada je utvrđeno da poslodavac kao tužitelj nije dokazao postojanje namjere ili krajnje nepažnje; tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, Revr- 168/07 od 23. ožujka 2007. te Županijski sud u Zagrebu u odluci, Gžr-1270/11 od 6. ožujka 2012.
[9] Više o pretpostavkama odgovornosti, vidi Crnić, Ivica, »Komentar Zakona o radu, sa sudskom i upravnom praksom i prilozima«, str. 160 i dalje, Organizator, Zagreb, 1999.
[10] Rev-2500/00 od 10. siječnja 2001., prema Dugonjić, Sabina: »Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu - neka razmišljanja s osvrtom na sudsku praksu«, Godišnjak 19 - Zbornik radova s XXVII. tradicionalnog savjetovanja »Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse«, Organizator, Zagreb-Opatija, 2012.
[11] Pritom sudska praksa te pravna teorija nije do kraja ujednačena je li i u takvim slučajevima potrebno da radnik postupa s namjerom ili krajnjom nepažnjom; o tome više vidjeti, Dugonjić, Sabina, ibidem. Navodimo primjere različite sudske prakse s tim u svezi: 1. Primjer sudske odluke prema kojoj za dokazivanje postojanja pretpostavki za nadoknađivanje štete, čiji je iznos unaprijed određen, ne vrijede pravila o odgovornosti - »Kada je ugovorom o radu ili Kolektivnim ugovorom predviđena šteta iz čl. 99.1. Zakona o radu (čl. 100. Zakona iz 2009.), za dokazivanje te štete ne vrijede pravila o odgovornosti već je potrebno samo utvrditi da je radnik počinio povredu za koju je ugovorena takva vrsta štete. Budući da je čl. 12. ugovora o radu ugovoren paušalni iznos štete koji će radnici platiti kada samovoljno napuste posao, dovoljno je utvrditi da je radnik počinio povredu za koju je ugovorena visina štete«; tako Županijski sud u Koprivnici, Gž-636/04 od 13. svibnja 2004.2. Primjer sudske odluke prema kojoj je za dokazivanje postojanja pretpostavki za nadoknađivanje štete, čiji je iznos unaprijed određen, potrebno utvrditi stupanj krivnje radnika - »Nije u pravu žalitelj kada smatra da se odredba čl. 99. Zakona o radu iz 1995. primjenjuje bez obzira na odgovornost radnika za štetu. Navedeno tumačenje ne proizlazi iz sadržaja navedene odredbe, koja propisuje da se za određene štetne radnje može unaprijed predvidjeti (kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu) iznos naknade štete, ako bi utvrđivanje visine štete prouzročilo nerazmjerne troškove, a niti je općim propisima predviđena obveza radnika da odgovara bez obzira na krivnju. Zato i slučaj iz odredbe čl. 25. Pravilnika o radu, suprotno prigovoru žalitelja, podrazumijeva stupanj odgovornosti radnika kakav nije utvrđen u ovom sporu.«; tako Županijski sud u Zagrebu, Gžr-2168/08 od 24. ožujka 2009.
[12] Čl. 108. st. 3. Zakona o radu.
[13] U tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-2322/98 od 13. ožujka 2002. te Ministarstvo nadležno za rad, u svojem mišljenju KLASA: 110-01/11-01/349, URBROJ: 526-08-01-01/5-11-2, od 15. studenoga 2011.
[14] Više o institutu umješača, v. Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i dr.), osobito Glavu XVI.
[15] Navedena odredba glasi: »(1) Ako tužitelj ili tuženik trebaju treću osobu obavijestiti o otpočetoj parnici, da bi se time zasnovao stanoviti građanskopravni učinak, oni mogu, sve dok se parnica pravomoćno ne dovrši, to učiniti podneskom preko parničnog suda, u kojem će navesti razlog obavijesti i u kakvu se stanju nalazi parnica.(2) Stranka koja je treću osobu obavijestila o parnici ne može zbog toga tražiti prekid otpočete parnice, produljenje rokova ili odgodu ročišta.«.
[16] Čl. 103. Zakona o radu, glava XIII.
[17] Nar. nov., br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08 i 116/08.
[18] Nar. nov., br. 53/91.
[19] Nar. nov., br. 35/05 i dr.
[20] Stajalište iskazano npr. u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 169/2007, 526/2005.
[21] Nar. nov., br. 71/14.
[22] Čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. glasi: »Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.«.
[23] Čl. 154. st. 2. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. glasi: »Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.«.
[24] Čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima iz 1991.
[25] Čl. 177. st. 4. Zakona o obveznim odnosima iz 1991.
[26] Više o izvanugovornim obveznim odnosima općenito te naknadi štete, vidi Crnić Ivica, »Zakon o obveznim odnosima - Napomene, komentari, sudska praksa i prilozi«, osobito str. 702 i dalje, Organizator, Zagreb, 2006.
[27] Možemo ukazati i na to da se u teoretskim radovima, kao npr. u »Osnovama europskog odštetnog prava« uređuju pitanja vezana uz objektivnu odgovornost te ponuđena rješenja idu u smjeru da šteta mora biti povezana s izazvanim rizikom, tj. da nastaje djelovanjem konkretnog povišenog rizika, a i teret dokazivanja uzročnosti je na oštećeniku, s tim da je napomenuto da se navedene odredbe, u pravilu, ne odnose na aktivnosti koje podliježu objektivnoj odgovornosti prema specijalnim odredbama nacionalnog odnosno međunarodnog prava, što je upravo slučaj kod odredaba vezanih uz naknadu štete nastale na radu; više o navedenom, Abramović, Andrej: »Osnove budućeg Europskog odštetnog prava i neka razmišljanja o tome koliko smo u toj materiji daleko od Europe«, Hrvatska pravna revija, Zagreb, srpanj-kolovoz 2006.
[28] Većinom se radi o prirodnim događajima.
[29] Više o višoj sili, Vedriš-Klarić, »Osnove imovinskog prava«, osobito str. 413-414, Narodne novine, Zagreb, 1987. i druga izdanja.
[30] O definiranju navedenih oblika krivnje, vidjeti stavak 3.2. ovog članka.
[31] Vedriš-Klarić, »Osnove imovinskog prava«, str. 417, Narodne novine, Zagreb, 1987.
[32] U tom smislu i Vedriš-Klarić, »Osnove imovinskog prava«, Narodne novine, Zagreb, 1987., str. 417.
[33] Proizlazilo bi da poslodavac može dokazivati suprotno.
[34] Navedena okolnost obično se dokazuje medicinskim vještačenjem, kojim se utvrđuje da su se ostvarili uvjeti iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1991., odnosno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (ako se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete koja je propisana u navedenom članku) te da su se ostvarili uvjeti iz čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 1991., odnosno čl. 1093. st. 2. te čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (ako se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu materijalne štete propisane u navedenom članku), s tim da je moguće i dokazivanje da su se ostvarili uvjeti za naknadu nekih drugih priznatih oblika štete; u tom smislu i odredba čl. 2:105., prema »Osnova europskog odštetnog prava«, Abramović, Andrej, »Osnove budućeg Europskog odštetnog prava i neka razmišljanja o tome koliko smo u toj materiji daleko od Europe«, Hrvatska pravna revija, Zagreb, srpanj-kolovoz 2006.
[35] Tj. do stupanja na snagu Zakona o zaštiti na radu iz 2014.
[36] Radilo bi se o culpi levis in abstracto, jer se ponašanje radnika/oštećenika u konkretnoj situaciji koja je dovela do štete, uspoređuje sa zamišljenim radnikom u istoj situaciji; tako npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-834/05 od 5. listopada 2005.
[37] Nar. nov., br. 84/08.
[38] U tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-168/07 od 23. ožujka 2007., u kojoj se navodi da je na poslodavcu teret dokazivanja namjere ili krajnje nepažnje radnika, u parnici u kojoj se potražuje naknada štete od radnika; također i da poslodavac odgovara radniku za naknadu štete nastale na radu ili u svezi s radom na temelju (zakonom propisane) objektivne odgovornosti - stajalište iskazano u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 169/2007, Revr 526/2005; kao i da je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja onih činjenica koje bi mogle dovesti do njegova oslobođenja od odgovornosti za štetu, sve na temelju zakonom propisane objektivne odgovornosti poslodavca, pri čemu se onda ne mora utvrđivati da bi se prilikom nastanka štete radilo o tzv. opasnoj djelatnosti ili korištenju opasne stvari - tako Županijski sud u Zagrebu, presuda Gžr-745/12 od 12. studenoga 2013.
[39] St. 2.-4. odnose se na teret dokazivanja u parnicama u sporovima oko stavljanja radnika u nepovoljniji položaj, u sporovima vezanim uz otkazivanje ugovora o radu te u sporovima vezanim uz radno vrijeme, a ti postupci nisu predmet ovog članka.
[40] Navedeno prihvaća i sudska praksa, npr. Županijski sud u Zagrebu, presuda Gžr-745/12 od 12. studenoga 2013.
[41] Nar. nov., br. 75/09.
[42] Odredbom čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu.
[43] Tzv. horizontalno usklađivanje.
[44] Obrazloženje Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, 2009.
[45] Čl. 25.
[46] Navedeni čl. 5. Zakona o zaštiti na radu glasio je: »1. U smislu ovoga Zakona osobe na radu su:- osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu, uključujući i javne službe, (zaposlenici), - osobe koje su na stručnom osposobljavanju kod poslodavca bez zasnivanja radnog odnosa (volonteri),- učenici i studenti koji su kod poslodavca na praktičnoj obuci,- osobe koje za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili odgojne mjere obavljaju naređene poslove,- osobe koje obavljaju djelatnost osobnim radom.2. Drugim osobama u smislu ovoga Zakona smatraju se osobe koje se po bilo kojem osnovu rada nalaze u prostorijama i prostorima poslodavca (npr. poslovni suradnici, djelatnici tijela državne uprave, korisnici usluga i druge osobe).3. Odredbe ovoga Zakona ne odnose se na pripadnike oružanih snaga i redarstvene službe.4. Odredbe ovoga Zakona ne odnose se na kućne pomoćnice.«
[47] Čl. 4.
[48] Zaštita na radu pri obavljanju takvih poslova uređuje se posebnim propisima, kako je propisano odredbom st. 3. čl. 4. navedenoga Zakona.
[49] Više o navedenom institutu, uključujući i pitanja naknade štete, vidjeti ovaj komentar u odnosu na odredbu čl. 10. Zakona.