Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
16.10.2017.
Preokret u predmetu Barbulescu vs Rumunjske
Radnikovo pravo na zaštitu privatnosti ipak je povrijeđeno!
Prije nešto više od godinu i pol stručnu javnost jako je zainteresirala Odluka Europskog suda za ljudska prava od 12. siječnja 2016., koja je donesena u predmetu Barbulescu protiv Rumunjske, iz koje proizlazi da g. Barbulescuu nije bilo povrijeđeno pravo na zaštitu privatnosti u slučaju kada je Yahoo Messenger, na poslovnom računalu, koristio i u privatne svrhe. Radi se o Odluci koja je imala velik odjek u hrvatskoj praksi primjene propisa iz radnog odnosa, u kontekstu prava na zaštitu privatnosti.
No, u tom je predmetu, a u povodu zahtjeva g. Barbulescua, 5. rujna 2017., donesena nova odluka, i to Odluka Velikog vijeća u sastavu od 17 sudaca, u kojoj su izložena drukčija pravna shvaćanja, rezultat kojih je zaključak da je poslodavac ipak povrijedio pravo g. Barbulescua na zaštitu njegove privatnosti. Ta će Odluka svakako baciti drukčije svjetlo na promatranje pitanja zaštite privatnosti radnika i u hrvatskoj pravnoj praksi.
1.UVOD
1.UVOD
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija)1 uređuje (i) zaštitu osobnih podataka. Ta zaštita uključuje i zaštitu na području radnih odnosa.
Prije nekog vremena javnost jako je zainteresirala Odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) od 12. siječnja 2016., koja je donesena u predmetu Barbulescu protiv Rumunjske. Odluku je donijelo Vijeće u sastavu od sedam sudaca.
O njoj se mnogo raspravljalo u mnogim zemljama članicama EU.
No, u povodu zahtjeva g. Barbulescua, dana 5. rujna 2017. donesena je nova odluka, i to odluka Velikog vijeća u sastavu od 17 sudaca, u kojoj su izložena drukčija pravna shvaćanja, rezultat kojih je zaključak da je poslodavac ipak povrijedio pravo g. Barbulescua na zaštitu njegove privatnosti.Zbog te povrede, Rumunjskoj je naloženo da g. Barbulescuu naknadi troškove postupka u visini od 1.365 EUR-a.
Ovim pravnim shvaćanjima potrebno je obratiti posebnu pozornost, s tim da uvodno treba istaknuti i to da je za odluku bilo 11 sudaca, dok je 6 sudaca bilo protiv utvrđenja da je došlo do povrede privatnosti. Suci koji su bili protiv napisali su i izdvojeno mišljenje, koje će biti ukratko izloženo u ovom članku.
2.ČINJENIČNO STANJE U PREDMETU BARBULESCU PROTIV RUMUNJSKE
Od g. Barbulescua poslodavac je tražio da napravi Yahoo Messenger račun za odgovaranje na upite klijenata i obavijestio ga da se ta komunikacija prati.
Propisi poslodavca izričito su zabranjivali, između ostaloga, i upotrebu računala i pristup internetu za osobne potrebe. Poslodavac je pristupio Yahoo Messenger računu u uvjerenju da su u njemu sadržane samo službene poruke.
G. Barbulescu potvrdio je u pisanom obliku da je on koristio račun samo za profesionalne svrhe. Poslodavac je načinio transkript njegove komunikacije na Yahoo Messengeru, a neke poruke sadržavale su osjetljive osobne podatke.
Rezultat te situacije bio je da je g. Barbulescuu radni odnos otkazan u kolovozu 2007. zbog kršenja internih propisa tvrtke, prema kojima se računala nisu smjela koristiti za osobne potrebe.
G. Barbulescu osporavao je odluku svog poslodavca smatrajući je ništetnom jer je, pristupajući njegovoj komunikaciji, povrijeđeno njegovo pravo na zaštitu privatnosti korespondencije.
Žalbeni sud u Bukureštu utvrdio je da je poslodavac postupio prema Zakonu o radu, da je g. Barbulescu bio obaviješten o pravilima poslodavca, koji su zabranjivali osobnu upotrebu resursa tvrtke. Isto tako, zaključio je da nadzor nije utjecao na valjanost disciplinskog postupka.
Revizijski sud u Bukureštu presudio je da je postupanje poslodavca bilo razumno i praćenje komunikacije g. Barbulescua bila je jedina metoda utvrđivanja da je došlo do povrede internih akata tvrtke.
3. PRVA ODLUKA ESLJP-a – ODLUKA VIJEĆA
U predmetu Barbulescu Vijeće je zauzelo stajalište da ako nema upozorenja na zabranu, onda je g. Barbulescu opravdano mogao očekivati zaštitu svoje privatnosti.
Pri tome je istaknuto da se nastoji postići ravnoteža između suprotstavljenih interesa stranaka. U tu svrhu zauzeo je i stajalište da nije narušena pravična ravnoteža između g. Barbulescuova prava na poštovanje njegova privatnog života i korespondencije te interesa njegova poslodavca.
Naime, Vijeće je utvrdilo da je poslodavac postupio u okviru svojih stegovnih ovlasti prema Zakonu o radu za pristup računu, smatrajući da se informacije odnose na profesionalne aktivnosti. Sam sadržaj komunikacije »nije bio presudan element u nalazima domaćeg suda« te je Vijeće smatralo da nije nerazumno da poslodavac želi potvrditi da njegov radnik ispunjava svoje radne zadaće tijekom radnog vremena. Opseg praćenja bio je ograničen i razmjeran jer je pregledan samo Yahoo Messenger račun.
Slijedom navedenoga, Vijeće je presudilo u korist poslodavca odnosno zaključilo je da nije povrijeđen članak 8. Konvencije.
3.1. IZDVOJENO MIŠLJENJE U ODLUCI VIJEĆA
U ovom predmetu izdvojeno mišljenje dao je jedan od sedam sudaca koji se nije slagao sa zaključkom većine sudaca, da nema povrede članka 8. Konvencije. Taj sudac istaknuo je da nadzor interneta nije diskrecijsko pravo poslodavca i pravo poslodavca da se miješa u komunikaciju radnika nije slobodno.
Sudac ističe da prema načelu iz međunarodnog pravnog okvira:
- svaka obrada osobnih podataka u svrhu ... utvrđivanja kršenja ugovornih obveza ... mora se urediti zakonom, kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom
- postojanje Zakona o radu nije bilo dovoljno. Specifična, transparentna pravila, uključujući sveobuhvatnu politiku korištenja interneta na radnom mjestu, bili su potrebni, a ne općenita zabrana osobne komunikacije.
Nadalje, sudac je istaknuo da radnici moraju biti:
(A) upoznati s politikom korištenja interneta,
(B) o tome moraju biti obaviješteni osobno, a
(C) trebaju za takve uvjete dati i suglasnost eksplicitno.
Pravila upotrebe interneta sama po sebi trebala bi biti regulirana načelima nužnosti i razmjernosti i dopušteno treba biti samo ciljano nadziranje, koje je temeljeno na dobro utemeljenoj sumnji.
Za opravdanost otkaza smatra da je trebalo biti dokazano da je g. Barbulescu izazvao stvarnu štetu poslodavcu. Isto tako, još je ukazao na to da se u postupku nije osiguralo da je transkript komunikacije ograničen samo na disciplinski postupak.
4.NOVA ODLUKA – ODLUKA VELIKOG VIJEĆA
Dana 5. rujna 2017. Veliko vijeće ESLJP-a donijelo je odluku o zahtjevu g. Barbulescua.
U njoj ističe da domaće vlasti trebaju osigurati da uvođenje mjera praćenja dopisivanja i drugih komunikacija od strane poslodavca, bez obzira na opseg i trajanje takvih mjera, bude popraćeno odgovarajućim i dostatnim jamstvima od zloporabe.
Pri tome su ključni razmjernost i postupovna jamstva protiv arbitrarnosti.
U tom kontekstu, domaće vlasti trebale bi tretirati sljedeće okolnosti kao relevantne:
(i) je li radnik obaviješten o mogućnosti da poslodavac može poduzeti mjere za praćenje korespondencije i drugih obavijesti te o provedbi takvih mjera. Iako u praksi radnici mogu biti obaviješteni na različite načine, ovisno o konkretnim činjeničnim okolnostima svakog predmeta, Veliko vijeće je stajališta da, kako bi se mjere mogle smatrati sukladnima zahtjevima članka 8. Konvencija, obavijest bi trebala biti jasna glede prirode praćenja i trebala bi biti unaprijed dana.
(ii) opseg praćenja od strane poslodavca i stupanj »upada« u privatnost radnika. U tom smislu potrebno je razlikovati praćenje tijeka komunikacije od praćenja njihova sadržaja. Važno je i jesu li sve komunikacije ili samo dio njih praćene, kao i pitanje je li nadzor bio vremenski ograničen i broj ljudi koji su imali pristup rezultatima. Isto vrijedi i za prostorne granice praćenja.
(iii) je li poslodavac davao opravdane razloge za opravdanje praćenja komunikacija i pristupa njihovu stvarnom sadržaju. Budući da je praćenje sadržaja komunikacija po prirodi izrazito invazivna metoda, zahtijeva veće opravdanje.
(iv) je li bilo moguće uspostaviti sustav praćenja koji bi se temeljio na manje nametljivim metodama i mjerama nego što je izravan pristup sadržaju priopćenja radnika. S tim u svezi treba postojati procjena u svjetlu posebnih okolnosti svakog slučaja je li se cilj koji je ostvarivao poslodavac mogao postići bez izravnog pristupa punom sadržaju priopćenja radnika.
(v) posljedice praćenja radnika koji mu je podvrgnut; i upotrebu rezultata aktivnosti nadzora od strane poslodavca, osobito jesu li rezultati upotrijebljeni za postizanje deklariranog cilja mjere
(vi) jesu li radniku osigurana odgovarajuća jamstva, osobito kada su radnje nadzora poslodavca bile nametljive. Takve bi zaštitne mjere osobito trebale osigurati da poslodavac ne može pristupiti stvarnom sadržaju predmetnih komunikacija, osim ako je radnik unaprijed obaviješten o toj mogućnosti.
Domaće vlasti trebaju osigurati da radnik, čija se komunikacija nadzire, ima pristup pravnim sredstvima pred pravosudnim tijelom nadležnim za utvrđivanje, barem u suštini, kako su navedeni kriteriji bili promatrani i jesu li osporene mjere zakonite.
4.1. PRIMJENA RELEVANTNIH OPĆIH NAČELA U OVOME PREDMETU
Prema ocjeni Velikog vijeća, sudovi su smatrali da su interesi koji su u pitanju u ovom predmetu, s jedne strane, pravo g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života, a s druge strane, pravo poslodavca da se bavi praćenjem, uključujući odgovarajuće disciplinske ovlasti, kako bi se osiguralo nesmetano poslovanje tvrtke. Smatra da su, na temelju pozitivnih obveza države, na temelju članka 8. Konvencije, nacionalne vlasti bile dužne provesti balansiranje između tih konkurentskih interesa.
Na pitanje je li poslodavac objavio sadržaj priopćenja kolegama g. Barbulescua, Veliko vijeće je zaključilo da ta činjenica nije dovoljno potkrijepljena materijalnim dokazima.
Veliko vijeće prihvaća da poslodavac ima legitiman interes za osiguravanje nesmetanog poslovanja tvrtke i da to može biti učinjeno uspostavljanjem mehanizama za provjeru da njegovi radnici obavljaju svoje profesionalne zadaće na odgovarajući način i uz potrebnu marljivost.
U svjetlu navedenih razmatranja, Veliko vijeće najprije je ispitalo način na koji su domaći sudovi utvrdili relevantne činjenice u ovome predmetu. Žalbeni sud i revizijski sud smatrali su da je g. Barbulescu imao prethodnu obavijest od svog poslodavca, ali je Veliko vijeće dalje utvrđivalo jesu li domaći sudovi poštovali sve zahtjeve konvencija pri razmatranju predmeta.
Veliko vijeće zaključilo je da su dokazi izneseni pred Sudom potvrdili da je g. Barbulescu bio obaviješten o unutarnjim propisima poslodavca, koji je zabranio osobnu upotrebu resursa tvrtke.
Potvrdio je sadržaj predmetnog dokumenta i potpisao njegovu kopiju 20. prosinca 2006. Osim toga, poslodavac je poslao svim radnicima dopis o obavijesti od 26. lipnja 2007., podsjećajući ih da je osobna uporaba resursa tvrtke zabranjena i objašnjavajući da se zbog kršenja tog pravila otkazuje ugovor o radu. G. Barbulescu upoznat je s obavijesti i potpisao je njezinu kopiju između 3. i 13. srpnja 2007.
Dana 13. srpnja 2007. poslodavac je dvaput pozvao g. Barbulescua da da objašnjenja o njegovu osobnom korištenju interneta.
U početku, nakon što su prikazani grafikoni koji ukazuju na njegovu internetsku aktivnost i aktivnost njegovih kolega, on je tvrdio da je njegova upotreba računa Yahoo Messenger bila isključivo vezana uz rad. Međutim, nakon što je pedeset minuta kasnije upoznat s četrdeset i pet stranica prijevoda njegovih komunikacija s bratom i zaručnicom, obavijestio je svog poslodavca da je, prema njegovu mišljenju, počinio kazneno djelo povrede tajnosti dopisivanja.
Veliko vijeće zaključuje da su domaći sudovi pravilno identificirali interes u pitanju - izričito upućivanjem na pravo g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života - kao i na primjenjiva zakonska načela. Konkretno, revizijski je sud izričito uputio na načela nužnosti, određivanja svrhe, transparentnosti, legitimiteta, razmjernosti i sigurnosti iz Direktive 95/46/EZ i istaknuo da je nadzor nad korištenjem interneta i elektroničkih komunikacija na radnom mjestu bio vođen tim načelima.
Domaći sudovi, također, ispitali su je li disciplinski postupak proveden na kontradiktoran način i je li g. Barbulescu imao priliku iznijeti svoje argumente.
Veliko vijeće zaključuje da su nacionalne vlasti u svojim razlozima uzele u obzir navedene kriterije jer su vagali pravo g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života i korespondenciju s pravom poslodavca da se uključi u praćenje, uključujući odgovarajuće disciplinske ovlasti, kako bi se osiguralo nesmetano odvijanje tvrtke.
No, Veliko vijeće je zaključilo da g. Barbulescu nije primio prethodnu obavijest od svog poslodavca o opsegu i prirodi aktivnosti nadzora poslodavca ili o mogućnosti da poslodavac može imati pristup stvarnom sadržaju njegovih poruka, odnosno da su domaći sudovi propustili utvrditi je li g. Barbulescu unaprijed bio obaviješten o mogućnosti da poslodavac može uvesti mjere nadzora i opseg i prirodu takvih mjera.
Veliko vijeće smatra da, kako bi se postigla prethodna obavijest, upozorenje od strane poslodavca mora se dati prije početka aktivnosti nadzora, osobito kada oni, također, uključuju pristup sadržaju komunikacija radnika jer međunarodni i europski standardi upućuju na to, zahtijevajući da radnici budu obaviješteni prije obavljanja bilo kakvih aktivnosti praćenja.
S druge strane, pitanje opsega praćenja i stupnja »upada« u privatnost g. Barbulescua nije ispitivao ni županijski ni revizijski sud, iako se može zaključiti da je poslodavac zabilježio sve prijave g. Barbulescua tijekom razdoblja praćenja u stvarnom vremenu, pristupio im i tiskao njihov sadržaj.
Činjenica je da domaći sudovi nisu dovoljno procijenili postoje li opravdni razlozi za opravdanje nadzora nad komunikacijom g. Barbulescua.
Veliko vijeće primijetilo je da revizijski sud nije utvrdio koji bi konkretan cilj u ovome predmetu mogao opravdati takvo strogo nadziranje. Doduše, žalbeni sud spomenuo je potrebu za izbjegavanje oštećenja IT sustava tvrtke, odgovornosti koju je poduzeće imalo u slučaju nezakonitih aktivnosti u kiberprostoru i otkrivanja poslovne tajne tvrtke. Međutim, prema mišljenju Velikog vijeća, ti primjeri mogu se smatrati samo teorijskim, jer nije bilo sugestija da je g. Barbulescu zapravo izložio tvrtku bilo kojem od tih rizika. Nadalje, revizijski sud nije uopće obraćao pozornost na to pitanje.
Nadalje, ni žalbeni ni revizijski sud nisu dovoljno ispitali je li se cilj koji je ostvarivao poslodavac mogao postići manje nametljivim metodama od pristupanja stvarnom sadržaju komunikacije g. Barbulescua.
Štoviše, niti jedan sud nije smatrao ozbiljnost posljedica nadzora i naknadnog stegovnog postupka. S tim u svezi, Veliko vijeće primjećuje da je g. Barbulescu dobio najtežu disciplinsku sankciju odnosno otkaz.
Na kraju, primjećuje se i da nacionalne vlasti nisu utvrdile u kojem je trenutku tijekom stegovnog postupka poslodavac pristupio relevantnom sadržaju. Prema stajalištu Velikog vijeća, prihvaćanje da se sadržaju komunikacije može pristupiti u bilo kojoj fazi stegovnog postupka protivi se načelu transparentnosti.
S obzirom na navedeno, Veliko vijeće smatra da je upitno stajalište izneseno u odluci revizijskog suda da je između interesa o kojima je riječ postignuta pravedna ravnoteža. Takva tvrdnja izgledala je Velikom vijeću pomalo formalna i teorijska. Revizijski sud nije objasnio specifične razloge povezane s posebnim okolnostima g. Barbulescua i njegova poslodavca, koji su ga doveli do toga nalaza.
4.2.IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA VELIKOG VIJEĆA
Izdvojeno mišljenje u ovom predmetu dalo je čak šest sudaca.
Bit njihova mišljenja svodi se na sljedeće:
- domaći su sudovi utvrdili da je g. Barbulescu dobio dovoljno upozorenja da bi se moglo pratiti njegovo djelovanje, zbog čega smatraju da je on mogao razumno očekivati da će se nadgledati njegove aktivnosti;
- nacionalne vlasti uzele su u obzir i pravo g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života i pravo poslodavca da se uključi u praćenje radnika, uključujući odgovarajuće disciplinske ovlasti;
- radnik je počinio stegovno djelo kršeći interne propise svog poslodavca koji zabranjuju korištenje računala u osobne svrhe;
- legitiman cilj koji poslodavac ostvaruje u praćenju priopćenja g. Barbulescua bio je »ostvarivanje prava i dužnosti da osiguraju nesmetano vođenje tvrtke« pa nije nerazumno da poslodavac želi provjeriti da njegovi radnici provode svoje profesionalne dužnosti prilikom korištenja na radnom mjestu i tijekom radnog vremena opreme koju im je stavio na raspolaganje, s tim da smatraju i to da je revizijski sud utvrdio da je nadzor nad komunikacijom g. Barbulescua bio jedini način da poslodavac postigne taj legitiman cilj;
- praćenje kojem je g. Barbulescu podvrgnut bilo je vremenski ograničeno, poslodavac je nadzirao samo elektroničku komunikaciju i internetsku aktivnost g. Barbulescua, a ne i bilo koji drugi aspekt njegova privatnog života;
- dokazi, rezultati postupka praćenja, korišteni su isključivo u svrhu stegovnog postupka protiv g. Barbulescua, a samo osobe uključene u taj postupak imale su pristup sadržaju
- g. Barbulescu narušio je odnos povjerenja između radnika i poslodavca, time što je zanijekao korištenje resursa svojih poslodavaca u osobne svrhe.
Zbog navedenoga, šest sudaca koji su dali izdvojeno mišljenje, zaključili su da nije bilo nepoštovanja prava g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja te da stoga nije došlo do povrede članka 8. Konvencija.
5. ZAKLJUČNO
S obzirom na sva navedena razmatranja, i unatoč izdvojenim mišljenjima sudaca, čija brojnost nije premašila brojnost sudaca suprotnog mišljenja pri odlučivanju, Veliko vijeće smatra da domaće vlasti nisu pružile primjerenu zaštitu prava g. Barbulescua na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja i da su time propustili postići pravednu ravnotežu između interesa na vagi. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
* Županijski sud u Zagrebu
1 Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02 i 1/06.
