Radnikovo pravo na prekid rada uz naknadu plaće u slučaju uznemiravanja na radu, uneseno je u hrvatski pravni poredak novelom Zakona o radu iz 2003. godine, uz jedini uvjet promptnog pokretanja sudskog postupka radi zaštite povrijeđenog prava. To je radnikovo pravo tijekom jedanaest godina bilo bezuvjetno u smislu nepostojanja poslodavčeva prava na regres u slučaju radnikova neuspjeha na sudu. Tek je Zakonom o radu (Nar. nov., br. 93/14) uneseno poslodavčevo pravo regresa, uz odgovarajuće obrazloženje predlagača, Ministarstva rada i mirovinskog sustava. No, i prije i nakon stupanja na snagu tog Zakona, koji je argumento a contrario potvrdio dotadašnje nepostojanje poslodavčeva regresnog prava, što je izraženo i u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o radu iz 2014., u sudskoj praksi (nakon revizijske presude iz travnja 2012.) prevladava mišljenje o postojanju poslodavčeva regresnog prava i prije 2014. godine, a to se obrazlaže različitim, međusobno inkompatibilnim stajalištima. Autor obrazlaže i zaključuje da prije Zakona o radu iz 2014. nije postojalo poslodavčevo regresno pravo u odnosu na naknade koje je radnik primio za vrijeme prekida rada, niti prema osnovi nepostojećeg ekvilibrija dvaju rizika, poslodavčeva i radnikova, a niti na temelju stjecanja prema nepostojećoj osnovi koja je kasnije otpala.