1. UVOD
Donošenjem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH), broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. okončan je prvi ogledni postupak u Republici Hrvatskoj te su nastavljeni postupci u pojedinačnim sporovima između potrošača i banaka.

Meritorna odluka donesena je, međutim, i nadalje nije riješeno odlučno pitanje u velikoj većini individualnih tužbenih zahtjeva potrošača odnosno korisnika kredita u kojima je izvršena konverzija valutne klauzule iz CHF u EUR, odnosno pitanje prava na punu restituciju.

Što zbog forme samog pitanja u oglednom postupku, što zbog mogućeg nedostatka volje da se konačno razriješi pitanje obeštećenja o kojem ovisi financijska sudbina i egzistencija 55 tisuća potrošača i njihovih obitelji, VSRH je u navedenoj odluci rješavao pitanje nepostojanja, odnosno ništetnosti sporazuma o konverziji, pri čemu se uglavnom strogo držao granica postavljenog pitanja. Međutim, pritom je propustio zauzimanje stajališta i davanje odgovora na odlučno pitanje - pravo potrošača na restituciju unatoč valjanoj konverziji.

2. PRESUDA SUDA EUROPSKE UNIJE, C-118/17 od 14. OŽUJKA 2019.
Pitanje pune restitucije potrošača već je zapravo odgovoreno u presudi Suda Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU), C-118/17 od 14. ožujka 2019. (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt), a odgovor je sadržan u točkama 43. i 44. presude: Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. U ovom slučaju, iako tužba Z. Dunai potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z. Dunai nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.

Više je nego jasno stajalište Suda EU u navedenoj presudi i taj sud u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao zbog nepoštenih ugovornih odredaba.

Pritom je krenuo od premise valjanosti zakonske intervencije, a ne njezine nevaljanosti kao preduvjeta da bi se razmatrala puna restitucija potrošača i povrat koristi koje je banka stekla primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

Pravna i činjenična uspostava prijašnjeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF-a na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama.

3. RJEŠENJE VSRH-a BROJ GOS-19/2019
Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju iz oglednog postupka broj Gos-1/2019, odlučujući o ništetnosti odnosno nepostojanju sporazuma o konverziji, osvrnuo se i na presudu Suda EU, broj C-118/17, međutim samo u kontekstu opstojnosti ugovora i nakon uklanjanja ništetnih odredaba putem konverzije, ne i u kontekstu pune restitucije potrošača unatoč valjanoj konverziji.

Pritom je istaknuo da postoji temeljna razlika između zakonodavne intervencije kakva je provedena u Mađarskoj (iz koje potječe predmet kojim se bavila presuda broj C-118/17) i one kakva je provedena u Republici Hrvatskoj, u smislu da je tamo intervencija bila obvezujuća za sve ugovorne strane, a u Hrvatskoj obvezujuća samo za banke, dok je za potrošače bila fakultativna, na taj način očito pokušavajući isključiti analogiju tih dviju intervencija i primjenu zauzetog stajališta Suda EU u točkama 43. i 44. navedene presude.

Glede navedene analogije i provedenih intervencija, prije svega možemo istaknuti da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR (s isto tako nametnutim nepoštenim i ništetnim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora). Stoga je zaključak VSRH-a, da su potrošači imali izbor, pogrešan i u kontekstu činjenice da je zakašnjela sudska praksa glede ništetnosti valutne klauzule CHF, koja je pravomoćno presuđena gotovo tri godine nakon provedene konverzije, pridonijela tom zakašnjelom saznanju i djelovanju ex tunc te u konačnici i potrebi za konverzijom, koje ne bi bilo da je ništetnost valutne klauzule pravomoćno potvrđena kada i ništetnost promjenjive kamatne stope.

Takav selektivan pristup primjeni prava i prakse Suda EU i Direktive 93/13/EEZ na način da se njihova primjena uvjetuje istovjetnošću činjeničnog stanja s usporednom članicom Europske unije, dovodi u pitanje samu svrhu i učinkovitost Suda EU i Direktive. Primjena njihovih stajališta, načela i odredaba ne može i ne smije biti selektivna već univerzalna.

To je, uostalom, u duhu odredbe članka 14.1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju glede uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

4. DJELOVANJE ODREDBE ČLANKA 41. ZAKONA O ZAŠTITI POTROŠAČA^[1] NA PRIHVAT KONVERZIJE
VSRH u donošenju rješenja iz oglednog postupka, jer se strogo držao granica postavljenog pitanja, nije se dotaknuo odredbe članka 41. Zakona o zaštiti potrošača te njegova neobično važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije. Naime, navedenom odredbom izrijekom je normirano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju na temelju zakona koji štiti njegova prava.

Navedena odredba bila je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis, već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane zbog ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora.

Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako nije nacionalni zakon, ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem odredbe članka 41. Zakona o zaštiti potrošača.

Prevedeno na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka/sporazuma/aneksa kojima je ona provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj.

Stoga, pristanak poštrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove, kao što pojedini sudovi pogrešno tumače pristanak potrošača i rado ističu kao argument prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva, bez da se uopće dotiču navedenog članka i njegove razrade u obrazloženju.

Naime, takav pristanak, zbog djelovanja kogentne odredbe članka 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrane odricanja koju propisuje, bio bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka.

5. JE LI ODLUKOM U OGLEDNOM POSTUPKU ISKLJUČENO PRAVO POTROŠAČA NA PUNU RESTITUCIJU U KONVERTIRANIM CHF KREDITIMA?
Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku faktično se ogradio od »zauzimanja pravnog shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)«.

Upravo kondemnatorni zahtjevi usmjereni na obeštećenje potrošača u razdoblju do konverzije predmet su najvećeg dijela tužbenih zahtjeva u individualnim postupcima potrošača - korisnika kredita kojima je izvršena konverzija iz CHF u EUR.

VSRH ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji ipak nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši da se »postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik.«

Dakle, pitanje pune restitucije potrošača VSRH nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu.

Možemo istaknuti da je u predmetu VSRH, broj Rev-2868/2018, postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tamo tužiteljica ističe da joj konverzijom nije u cijelosti podmiren njezin dug te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatu.

To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima (poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - Nar. nov., br. 102/15) u ovom slučaju periferne pravne prirode, kao takvi se podrazumijevaju, ali nisu bili odlučni pri ocjenjivanju pravnog interesa za kondemnacijom, već je ona bila vezana uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužiteljice da konverzijom nije obeštećena i dovedena u ravnopravan položaj.

Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati samo financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač »dobio« u konverziji.

Dakle, ne samo da konvertirani potrošači imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima, već je i teret dokaza u suprotnom na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači u konverziji u cijelosti obeštećeni, pritom nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

A to matematički nije moguće, o čemu ćemo više u nastavku.

6. PRAVNO SHVAĆANJE VSRH-a O PRAVU POTROŠAČA NA PUNU RESTITUCIJU
Stajalište da potrošači imaju pravo na punu restituciju VSRH već je prije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda EU. Tako je u svojoj presudi, broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. VSRH zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostalog, sadržava tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Suda EU u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo.

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu članka 41. Zakona o zaštiti potrošača, valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u gore citiranoj presudi VSRH-a nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke.

Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, zbog pristanka na nju ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak - anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu - protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu.Upravo to jamči Direktiva 93/13/EEZ, postojeća praksa Suda EU i u konačnici nacionalni zakoni.

7. KONVERTIRANA GLAVNICA U ODNOSU NA GLAVNICU PO POČETNOM OTPLATNOM PLANU
Kada se problematika sagleda s navedenog aspekta, da su svi potrošači u CHF kreditima, zbog ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, u obvezi namiriti samo anuitete koji su sadržani u početnom otplatnom planu, matematička usporedba konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu kao jedino mogućom i relevantnom, postaje puno jasnija i egzaktnija.

Naime, jedan od učestalijih argumenata banaka kojima se služe u svojim odgovorima na tužbe potrošača korisnika kredita u kojima je izvršena konverzija u individualnim sporovima jest tvrdnja da su svi preplaćeni iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, što je načelno i relativno točno.

Međutim, nije odlučno pitanje jesu li preplaćenim iznosima banke zatvarale konvertiranu glavnicu, već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, s obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, što znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadržava početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu.

Preliminarni izračuni prije utuženja, kao i financijska vještačenja u samim individualnim sudskim postupcima potrošača, uspoređujući konvertiranu glavnicu s onom po početnom otplatnom planu, pokazali su da je konvertirana, u pravilu, za 10 % viša od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja.

To zato što konvertirane glavnice koje su banke zatvarale do tada izvršenim uplatama sadržava tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, zbog općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju.

Međutim, navedene tečajne razlike naknadno su, zbog donošenja presude Visokog trgovačkog suda, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc.

Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u razdoblju do provođenja konverzije te uspostavom početno ugovorenog tečaja, u pravilu onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Negiranje tog učinka predstavljalo bi negiranje samog instituta ništetnosti i njegove svrhe jer bi to značilo da su tečajne razlike koje su posljedica nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu CHF ostale netaknute te kao takve naplaćene i nikada vraćene potrošaču.

Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao. A to je ona po početnom otplatnom planu.

Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope.

Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer su za namirenje/zatvaranje stvarne glavnice bili dovoljni mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu.

Stoga, matematički nije moguće da je ono što su potrošači plaćali u anuitetima povrh početnog otplatnog plana, iskorišteno za namirenje konvertirane glavnice, kao što banke tvrde u pojedinačnim sporovima.

8. ZAKLJUČAK
Punom restitucijom potrošača unatoč prihvatu konverzije, banke će i nadalje zadržati profit koji su ostvarile po početnoj kamatnoj stopi, a potrošačima će izvršiti povrat svih iznosa stečenih zbog primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba te ih tako izjednačiti u položaju i pravima s CHF dužnicima koji nisu izvršili konverziju.

Zato je iznimno važno da se u pojedinačnim postupcima potrošača i banaka u konvertiranim CHF kreditima, kao možda i najvažniji dokaz odredi provođenje financijskog vještačenja da bismo dobili na uvid matematički izračun i prikaz onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te što je potrošač faktički dobio konverzijom i do koje razine ga je ona obeštetila.

Tek tada će se moći govoriti o potpunoj restituciji, zajamčenoj zaštiti koju nije moguće umanjiti zakonskom intervencijom te, za potrošača, uspostavi stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo.

[1] Nar. nov., br. 41/14, 110/15 i 14/19.