U okviru postavljanja pravnog okvira, pravnih izvora koji uređuju materiju zaštite privatnosti radnika i mogućnosti legalnog nadziranja njegova rada, prije svega treba uzeti u obzir Ustav Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustav RH), Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u nastavku teksta: EKZLJPTS), Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu. Ima i drugih pravnih izvora koji uređuju zaštitu privatnosti, ali o njima neće biti govora u ovom članku.

Prema Ustavu RH^[1], slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl. 16. Ustava RH). Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku (čl. 29. Ustava RH). Svakome se jamči poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (čl. 35. Ustava RH). Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva, a samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka (čl. 36. Ustava RH). Svakome se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika, osobni se podatci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom. Zakonom se uređuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi. Zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihova prikupljanja (čl. 37. Ustava RH).

EKZLJPTS^[2] propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast neće se miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (čl. 8. EKZLJPTS-a).

Zakon o radu^[3] sadržava više odredaba koje neposredno ili posredno govore o zaštiti privatnosti radnika. Prema Zakonu o radu (čl. 7.), temeljne obveze i prava iz radnog odnosa jesu da poslodavac radniku da posao te mu za obavljeni rad isplati plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje, u skladu s prirodom i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Pri tome poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući prava i dostojanstvo radnika. Poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim Zakonom i posebnim zakonima.

Nadalje, u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredaba Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Prije stupanja radnika na rad, poslodavac je dužan omogućiti radniku da se upozna s propisima u svezi s radnim odnosima te ga je dužan upoznati s organizacijom rada i zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu.

Zakon o radu sadržava i posebnu odredbu kojom se propisuje zaštita privatnosti radnika (čl. 29.). Prema odredbama iz toga članka, osobni podatci radnika smiju se prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo ako je to određeno Zakonom o radu ili drugim zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom. Ako je osobne podatke potrebno prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama radi ostvarivanja prava i obveza iz radnoga odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom, poslodavac mora unaprijed pravilnikom o radu odrediti koje će podatke u tu svrhu prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama. Osobne podatke radnika smije prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo poslodavac ili osoba koju za to posebno opunomoći poslodavac. Pogrešno evidentirani osobni podatci moraju se odmah ispraviti. Osobni podatci za čije čuvanje više ne postoje pravni ili stvarni razlozi, moraju se brisati ili na drugi način ukloniti. Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika, dužan je imenovati osobu koja mora uživati povjerenje radnika i koja je osim njega ovlaštena nadzirati prikupljaju li se, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama osobni podatci u skladu sa zakonom. Poslodavac, prethodno spomenuta osoba ili druga osoba koja u obavljanju svojih poslova sazna osobne podatke radnika, te podatke trajno mora čuvati kao povjerljive.

Zakon o radu, u svrhu zaštite (potencijalnog) radnika, propisuje podatke koje poslodavac ne smije tražiti (čl. 25.). Tako, prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i slično) i sklapanja ugovora o radu, kao i tijekom trajanja radnog odnosa, poslodavac ne smije tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj svezi s radnim odnosom, a na nedopuštena pitanja ne mora se odgovoriti^[4].

Zakon o zaštiti na radu^[5] uređuje područje korištenja nadzornih uređaja kao sredstva zaštite na radu (čl. 43.). Prema toj odredbi, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod uvjetima propisanima tim Zakonom. Dopušteno je korištenje nadzornih uređaja radi:

- kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te

- radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u svezi s radom.

- za osobnu higijenu

- za presvlačenje radnika.

Poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne suglasnosti radničkog vijeća ako nadzorni uređaji:

- čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova

- postavljeni su tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja^[6].

Poslodavac je obvezan prilikom zapošljavanja pisanim putem obavijestiti radnika da će biti nadziran nadzornim audio odnosno video uređajima.

Prema odredbi članka 91. Zakona o zaštiti na radu, u provedbi inspekcijskog nadzora u području zaštite na radu nadležni inspektor usmenim rješenjem, na vrijeme dok se ne otkloni utvrđeni nedostatak, poslodavcu treba zabraniti postupanja koja su protivna, između ostalih, i odredbama iz članka 43. Zakona o zaštiti na radu. No, upitno je odnosi li se ta prekršajna odredba i na obvezu obavješćivanja radnika o nadzoru tako da ako zaključi da se ne odnosi na nepoštovanje obveze obavješćivanja radnika, nekih ozbiljnijih sankcija nema. Možebitna neformalna sankcija mogla bi biti nemogućnost upotrebe tih zapisa kao dokaza u radnom sporu kada radniku ta upotreba ne ide u prilog.

Poslodavac:

Odredbe toga članka o zabrani snimanja i zabrani korištenja snimljenih materijala obvezuju poslodavca i u odnosu na djecu i maloljetnike, neovisno o tome nalaze li se na mjestima rada u svojstvu maloljetnih radnika ili osoba na radu. Prema odredbi članka 66. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je obvezan omogućiti tijelu nadležnom za inspekcijski nadzor pregled video odnosno audio zapisa iz članka 43. Zakona o zaštiti na radu. Pregled video i audio zapisa poslodavac bi trebao omogućiti i sudu tijekom sudskog postupka za koji je taj zapis relevantan.

Od g. Barbulescua poslodavac je tražio da kreira Yahoo Messenger račun za odgovaranje na upite klijenata i obavijestio ga da se ta komunikacija prati.

Zapisi su pokazali da je internet koristio za osobne potrebe, suprotno internim propisima. Propisi poslodavca izričito zabranjuju, između ostaloga, i uporabu računala i pristup internetu za osobne potrebe. Poslodavac je pristupio Yahoo Messenger računu u uvjerenju da su u njemu sadržane samo službene poruke.

G. Barbulescu potvrdio je u pisanom obliku da je koristio račun samo za profesionalne svrhe. Poslodavac je načinio transkript njegove komunikacije na Yahoo Messengeru, s tim da nije bilo sporno da su neke poruke sadržavale osjetljive osobne podatke.

G. Barbulescu obavijestio je svog poslodavca da mu je povrijeđeno pravo zaštite korespondencije i da je zbog toga poslodavac odgovoran prema kaznenom zakonodavstvu, a radni odnos otkazan mu je u kolovozu 2007. zbog kršenja internih propisa tvrtke prema kojima se računala nisu smjela koristiti za osobne potrebe.

Radnik je osporavao odluku svog poslodavca smatrajući je ništetnom jer je, pristupajući njegovoj komunikaciji, povrijedio njegovo pravo na zaštitu privatnosti korespondencije. Žalbeni sud u Bukureštu utvrdio je da je poslodavac postupio prema Zakonu o radu, da je g. Barbulescu bio obaviješten o pravilima poslodavca koja su zabranjivala osobnu uporabu resursa tvrtke. Isto tako, utvrdio je da nadzor nije utjecao na valjanost disciplinskog postupka.

G. Barbulescu osporavao je tu odluku tvrdeći da zaštitu iz članka 8. EKZLJPTS-a treba proširiti i na e-mail komunikacije.

Revizijski sud u Bukureštu presudio je da je postupanje poslodavca bilo razumno i praćenje komunikacije g. Barbulescua bila je jedina metoda utvrđivanja da je došlo do povrede internih akata tvrtke.

Europski sud za ljudska prava razmatrao je predmet sa stajališta Konvencije o zaštiti osobnih podataka (1981. Konvencija Vijeća Europe o zaštiti pojedinaca s obzirom na automatsku obradu osobnih podataka), člancima 3., 5. i 8. EU Direktive 95/46/EC o zaštiti pojedinaca s obzirom na obradu osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka.

Sud je imao na umu i stajališta iz presude Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (od 25. lipnja 1997.), koja se odnosi na situaciju kada je sredstvo rada bilo dopušteno koristiti za osobnu uporabu; Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 62617/00, ECHR 2007-I.), gdje je također bilo dopušteno korištenje sredstava rada za osobnu uporabu, ali je nadzor korišten da bi se utvrdilo postoji li »prekomjerna uporaba«.

Prije svega, Sud je zauzeo stajalište, s obzirom na to da se u predmetu osporava zakonitost odluke o otkazu, da je tužba stoga ograničena na nadzor u stegovnom postupku, a ne odnosi se na sadržaj, niti na objavljivanje komunikacije.

Zatim, zauzeto je stajalište ako nema upozorenja na zabranu, da je onda g. Barbulescu opravdano mogao očekivati zaštitu svoje privatnosti. Pri tome je istaknuto da Sud nastoji postići ravnotežu između suprotstavljenih interesa stranaka. U tu svrhu zauzeto je i stajalište da nije narušena pravična ravnoteža između g. Barbulsecuova prava na poštovanje njegova privatnog života i korespondencije te interesa njegova poslodavca. 

U ovom predmetu izdvojeno mišljenje dao je jedan od sedmorice sudaca koji se ne slaže sa zaključkom većine sudaca da nema povrede članka 8. EKZLJPTS-a. Taj sudac istaknuo je da internet nadzor nije diskrecijsko pravo poslodavca i pravo poslodavca da se miješa u komunikaciju radnika nije slobodno. Smatra da razina zaštite u komunikaciji ne bi smjela biti smanjena:

(A) zato što se komunikacija dogodila tijekom radnog vremena

(B) zato što se sve dogodilo u kontekstu zapošljavanja

(C) zato što je imalo utjecaja na poslovne aktivnosti ili

(D) zato što je utjecalo na učinkovitost radnika.

Sudac ističe da prema načelu iz međunarodnog pravnog okvira:

Svaka obrada osobnih podataka u svrhu ... utvrđivanja kršenja ugovornih obveza ... mora se urediti bilo zakonom, kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom.

Taj sudac smatra da postojanje Zakona o radu nije bilo dovoljno. Specifična, transparentna pravila, uključujući sveobuhvatnu politiku korištenja interneta na radnom mjestu, bila su potrebna, a ne općenita zabrana osobne komunikacije.

Nadalje, sudac je istaknuo da radnici moraju biti:

(A) upoznati s politikom korištenja interneta

(B) obaviješteni osobno, a

(C) trebaju i dati suglasnost eksplicitno.

Pravila uporabe interneta sama po sebi trebala bi biti regulirana načelima nužnosti i razmjernosti i dopušteno treba biti samo ciljano nadziranje, koje je temeljeno na dobro utemeljenoj sumnji. Za opravdanost otkaza smatra da je trebalo biti dokazano da je g. Barbulescu izazvao stvarnu štetu poslodavcu. Isto tako, još je ukazao na to da se u postupku nije osiguralo da je transkript komunikacije ograničen samo na disciplinski postupak.

Parnični postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, pokrenuo je mldb. tužitelj, zastupan po majci, s tužbenim zahtjevom na utvrđenje očinstva. Tužbeni zahtjev podnesen je protiv nasljednika presumiranog oca (tužiteljeva djeda) jer osoba za koju se tvrdi da je otac djeteta nije živa (presumirani otac smrtno je stradao u prometnoj nesreći prije rođenja djeteta - izgorio u automobilu).

Prvostupanjski sud ocijenio je vjerodostojnima iskaze saslušanih svjedoka u odnosu na činjenicu da su majka mldb. tužitelja i njegov pok. biološki otac bili zaručeni u vrijeme djetetova začeća, da su i njihovi roditelji bili upoznati s činjenicom njihove veze i planova za vjenčanje i zajedničku budućnost. Također, provedeno je i medicinsko vještačenje radi utvrđivanja očinstva metodom DNA analize te je utvrđeno da je pokojni biološki otac mldb. tužitelja. Tuženik je osporio nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je vještačenje nezakonito provedeno, s tim da je obdukcija provedena od strane specijalista patologije i sudske medicine u nazočnosti istražnog suca.

Medicinskim vještačenjem s velikom vjerojatnošću utvrđeno je da je sin tuženika, biološki otac mldb. tužitelja (99,999998630 %). Također, tuženik je imao dodatnu mogućnost za provođenje medicinskog vještačenja uzimanjem uzoraka roditelja odnosno tuženika i provođenjem rekonstrukcije mogućeg genotipa, međutim tuženik nije predložio daljnje medicinsko vještačenje, a niti vještačenje po drugom vještaku.

Iz podataka iz spisa evidentno je da je županijski sud u drugostupanjskoj odluci zauzeo stajalište da nezakoniti dokaz nije pojam građanskog prava, već da je to pojam koji je sadržan u Zakonu o kaznenom postupku, pa da je zbog toga prvostupanjska odluka donesena na zakonit način.

Nasuprot tome, podnositelj ustavne tužbe smatra da je odredbom članka 29. st. 4. Ustava RH izrijekom propisano da se dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu uporabiti u sudskom postupku, pri čemu je ta odredba općenitog karaktera i samim time smatra da bi se trebala odnositi na sve sudske postupke, kako građanske, tako i kaznene. 

Polazeći od obrazloženja ustavne tužbe, Ustavni sud RH razmatrao ju je s aspekta možebitne povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 29. st. 1. Ustava RH, koji u relevantnome dijelu glasi: »Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ...«

Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud RH, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta toga ustavnog prava, ispituje možebitno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

U spornoj pravnoj situaciji presuđivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Zaključeno je da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud osporene presude donijeli sukladno mjerodavnom pravu Republike Hrvatske te da su pravna stajališta i jedinstvena primjena zakona obrazložena valjano, jasno i na ustavnopravno prihvatljiv način.

U odnosu na podnositeljev prigovor o potrebi analogne primjene članka 29. st. 4. Ustava RH na kaznene i parnične postupke, Ustavni sud RH istaknuo je da je već prije u svojim odlukama izrazio stajalište da prilikom ocjenjivanja koji će dokaz uzeti kao zakonit ili nezakonit, sudovi nemaju jednaka ograničenja kad odlučuju u građanskim odnosno u kaznenim predmetima. Zakon o parničnom postupku ne sadržava odredbu koja bi navela definiciju što se smatra nezakonitim dokazom, dok se Zakonom o kaznenom postupku izričito propisuje koji se dokazi smatraju nezakonitima. Prilikom odlučivanja jesu li određeni dokazi »pribavljeni na nezakonit način«, sudovi pri odlučivanju u građanskim predmetima imaju veću slobodu djelovanja. Istovjetno je stajalište zauzeo i Europski sud za ljudska prava u predmetu Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., Zahtjev br. 34499/06).

Zahtjevi obuhvaćeni konceptom pravičnog saslušanja nisu nužno identični u predmetima koji se odnose na građanska prava i dužnosti, i u predmetima u kojima se odlučuje o kaznenoj odgovornosti.

Stoga, države stranke vodeći građanske postupke imaju veću slobodu djelovanja nego kad odlučuju u kaznenim predmetima.

Slijedom svega navedenoga, Ustavni sud RH ocjenjuje da se, pri procjenjivanju opravdanosti korištenja dokaza vještačenjem na temelju DNA analize, rađene na temelju uzorka kosti pokojnika nakon provedene obdukcije, sud vodio opravdanim razlozima i za takvo je svoje postupanje u obrazloženjima presuda naveo dostatne i relevantne razloge.

Ustavni sud RH utvrdio je da je obdukcija provedena odmah nakon prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao pokojnik (24. prosinca 2010.). Mldb. tužitelj ustao je tužbom radi utvrđenja očinstva 18. listopada 2011., u kojem je postupku općinski sud zatražio od medicinskog fakulteta provođenje medicinskog vještačenja DNA analizom na osnovi izuzetih uzoraka, jer je to najpouzdanija metoda dokazivanja očinstva s visokim postotkom vjerojatnosti, koji praktički isključuje pogrešku, te je uobičajeno i posve opravdano da se presude u paternitetskim sporovima donose na temelju medicinskog vještačenja.

Ustavni sud RH ističe da je tuženik, ako smatra da bi time bila ugrožena njegova ili prava pokojnika, imao mogućnost predložiti vještačenje uzimanjem vlastitog uzorka za analizu, no iz parničnog spisa i iz obrazloženja osporenih presuda razvidno je da nije predložio niti novo vještačenje niti vještačenje po drugom vještaku.

Uzimajući u obzir važnost i opravdanost interesa djeteta na saznanje vlastitog podrijetla, koje pravo proizlazi i iz Konvencije o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. - Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta - Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora, kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji - Nar. nov. - MU, br. 12/93), osobito u situaciji kada otac više nije živ, pa do ostvarenja toga interesa nije ni moglo doći na drukčiji način, Ustavni sud RH ocjenjuje da načinom na koji su sudovi postupali u konkretnom slučaju niti osporenim presudama koje su iz toga postupka proizašle, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava, kao ni člankom 6. Konvencije.

U jednoj od svojih odluka Vrhovni sud RH izjašnjavao se o nezakonito pribavljenim dokazima.

U tom predmetu naš revizijski sud prihvatio je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da video zapis na kojem se temeljila odluka o otkazu ugovora o radu radniku nije dokaz pribavljen na nezakonit način te da provedenim snimanjem nisu povrijeđene odredbe članka 29. st. 4. Ustava RH, a da nisu mogle biti povrijeđene ni odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka (Nar. nov., br. 103/03, 118/06 i 41/08), koji je osim toga stupio na snagu nakon spornog snimanja.

Naime, iako odredbe Zakona o parničnom postupku ne sadržavaju normativnu osnovu o dokazima pribavljenim na nezakonit način, Vrhovni sud RH ističe da je u članku 29. st. 4. Ustava RH propisano da se dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu upotrijebiti u sudskom postupku.

Međutim, u konkretnom slučaju sporna video snimka odnosila se na snimanje javnog prostora, i to dijela autoceste u dužini od oko 150 metara u neposrednoj blizini naplatne kućice, gdje je sniman protok motornih vozila tako da sama osoba radnika koja je u naplatnoj kućici obavljala blagajničke poslove i nije bila vidljiva.Zbog toga je Vrhovni sud RH istaknuo da ne može biti riječ o tome da bi takvim snimanjem u bilo čemu bilo povrijeđeno pravo osobnosti radnika na dostojanstvo i privatnost.

Kako, dakle, opisanim snimanjem nije došlo do zadiranja u privatnost radnika, a snimanje je bilo u izravnoj svezi s postupanjem u procesu rada te nema baš nikakve karakteristike mobinga ili šikaniranja radnika, i prema shvaćanju revizijskog suda snimanje nije bilo nedopušteno ni u smislu odredaba Zakona o radu, imajući, osim rečenoga, na umu i to da je ono predviđeno i općim aktima tuženika (konkretno Pravilnikom o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom).

Zbog toga, Vrhovni sud RH zaključio je da se tako pribavljen dokaz mogao upotrijebiti u parničnom postupku, a okolnost što radnik prethodno nije upozoren na to da će biti izvršen video nadzor u okolnostima konkretnog slučaja nije učinila predmetni video zapis nedopuštenim odnosno nezakonitim dokazom. Sporni video zapis bio je predmet vještačenja te je utvrđeno da je autentičan i vjerodostojan dokaz, te iako je obavljen bez prethodnog upozorenja i znanja tužitelja, zaključeno je da nije dokaz pribavljen na nezakonit način, tako da se i na tom dokazu povezanom s ostalom prikupljenom i obrađenom procesnom građom mogla utemeljiti zakonita presuda.

Prema Ustavu RH, dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. No, Zakon o parničnom postupku ne sadržava odredbu koja bi navela definiciju što se smatra nezakonitim dokazom, dok se Zakonom o kaznenom postupku izričito propisuje koji se dokazi smatraju nezakonitima.

Zbog navedenoga, Ustavni sud RH zauzeo je stajalište da prilikom odlučivanja jesu li određeni dokazi »pribavljeni na nezakonit način«, sudovi pri odlučivanju u građanskim predmetima imaju veću slobodu djelovanja.

Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, telefonski pozivi, e-mailovi poslani s posla i informacije dobivene iz korištenja interneta pokriveni su pojmovima »privatnog života« i »dopisivanja« za potrebe članka 8. EKZLJPTS-a, odnosno radnik i na radnom mjestu u uporabi spomenutih sredstava komunikacije uživa zaštitu kao dio privatnog života (radnika) i zaštitu dopisivanja.

No, u praksi Vrhovnog suda RH, iako se govori i o dokazima pribavljenim na (ne)dopušten način, zapravo se korištenje raznih metoda nadzora radnika u sudskoj praksi dopušta dosta široko. Tako da se, primjerice, obavlja tajno (često putem detektivske agencije) praćenje radnika u sljedećim situacijama:

- u izvršavanju kaznenog djela (najčešće krađe)

- u kršenju zabrane natjecanja radnika s poslodavcem

- u zloporabi bolovanja

- u zloporabi prava na naknadu troškova prijevoza i sl.

Pri donošenju odluka o osnovanosti zahtjeva radnika za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ti se dokazi, u pravilu, koriste. Međutim, ipak s njima treba biti oprezan i ocjenjivati od slučaja do slučaja je li takvo nadziranje bilo nužno i razmjerno svrsi zbog koje je provedeno. Isto tako, posebno treba razmotriti i ocjenu je li bilo nužno radnika upozoriti na nadziranje. Dakako, ponekad bi takvo upozorenje bilo suvišno, kao što je slučaj pri praćenju kojim bi se utvrdilo počinjenje nekog ozbiljnijeg kaznenog djela.

Posebno će se u sudskoj praksi još trebati ocijeniti utjecaj kršenja obveza iz Zakona o zaštiti na radu na ishod nekog parničnog postupka, posebno kršenja obveze upozorenja radnika na video i/ili audio nadzor ili postavljanje video nadzora koji nije sukladan ograničenjima postavljenim člankom 43. Zakona o zaštiti na radu.

[1]Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH - u nastavku teksta: Ustav RH).
[2]Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokol br. 1, 4, 6, 7, 11 i 12 uz tu Konvenciju (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 - Protokol 12 i 13 i 1/06 - Protokol 14); stupila na snagu 5. 11. 1997. (Nar. nov. - MU, br. 6/99); Protokol br. 14 stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. 6. 2010. (Nar. nov. - MU, br. 2/10).
[3] Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14).
[4]Novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba ako prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i slično) i sklapanja ugovora o radu, od radnika traži podatke koji nisu u neposrednoj svezi s radnim odnosom, ako prikuplja, obrađuje, koristi i dostavlja trećim osobama osobne podatke radnika protivno odredbama ovoga Zakona, ili ako ne imenuje osobu koja je osim njega ovlaštena nadzirati prikupljanje, obradu, korištenje i dostavljanje tih podataka trećim osobama.
[5] Zakon o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 71/14, 118/14 - ispr. i 154/14 - Uredba).
[6]Ako radničko vijeće, odnosno sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća uskrati suglasnost, poslodavac može u roku 15 dana od dana dostave izjave o uskrati suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti arbitražna odluka u skladu s provedbenim propisima donesenima na temelju općeg propisa o radu.