U kontekstu spora između izvanknjižnog vlasnika nekretnine i stjecatelja na temelju povjerenja u zemljišnoknjižno stanje, razmatramo pitanje (mogućeg) sukoba načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnoknjižnog stanja, s jedne, i načela nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet, s druge strane. Ukazujemo na stajalište Ustavnog suda RH o tom pitanju, izraženo u postupku konkretne kontrole ustavnosti sudske (revizijske) odluke. Stajalište je sadržano u obrazloženju odluke iz 2004., a moderirano 2011. godine. Ključno je u stajalištu Ustavnoga suda da nema mjesta pozivanju na stjecanje na temelju povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi bez uvažavanja (ispitivanja) savjesnosti i poštenja tangiranoga izvanknjižnog vlasnika. Međutim, neke revizijske odluke, i nakon što je ustavnosudsko stajalište čvrsto stasalo na pravnom polju, isključuju istaknuti korektiv i uvjet za primjenu stjecanja na temelju povjerenja u knjižno stanje, naglašavajući apsolutnu prevlast načela povjerenja. Autor zaključuje da je to pravno neprihvatljivo, kako sa stajališta obvezatnosti ustavnosudskih stajališta, tako i s aspekta ne/ujednačenosti sudske revizijske prakse.

Imajući na umu da su u praksi sporova oko izvanknjižnog vlasničkog udjela bračnog druga u bračnoj stečevini redovito tangirane žene, problem ima svoje mjesto i u primjeni Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je za Republiku Hrvatsku nedavno stupila na snagu.