1. UVODNO
Ugovor je pravni posao nastao suglasnošću (sporazumno) dviju ili više ugovornih strana radi ostvarivanja određenih zajedničkih ciljeva i interesa u okviru slobode ugovaranja, što je propisano odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima,¹ koji glasi: “Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.” Ugovori se u naravi sklapaju radi ostvarenja konkretnog zajedničkog poslovnog interesa ugovornih strana.²

Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. ZOO-a).

U strukturi obveznog prava ugovori su akti sklopljeni, u pravilu, u pisanoj formi,³ kojima se zasnivaju obveznopravni odnosi u kojima jedna strana ima pravo na određenu činidbu od druge strane koja je tu činidbu dužna ispuniti na ugovoreni način, uvažavajući temeljna načela obveznog prava kao što su načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba, dužnost ispunjenja ugovornih obveza, zabrana zlouporabe prava te zabrana uzrokovanja štete.⁴

2. UGOVORNE I DRUGE KLAUZULE
Sudionici pravnog prometa imaju široku slobodu glede sklapanja ugovora radi provedbe svojih poslovnih aktivnosti, koji redovito sadrže i određene klauzule, već prema vrsti ugovora i interesima ugovornih strana, a kojima se u pravilu dodatno ugovara određena obveza, uvjet, ograničenje ili kakav pridržaj. Brojne su takve klauzule u pravnim (ugovornim) odnosima na koje se primjenjuje obvezno, trgovačko, monetarno, transportno, pomorsko i drugo pravo.

U svakodnevnom životu građana određene klauzule su prepoznatljive kao, primjerice, u građevinarstvu klauzula “ključ u ruke”, kod zemljišnoknjižnog upisa (prava vlasništva, založnog prava) traži se klauzula intabulandi,⁵ u bankarskom poslovanju to su krediti s tzv. valutnom klauzulom kojom se vrijednost kreditne obveze, ugovorene u domaćoj valuti, veže uz tečaj strane valute,⁶ u sudskim sporovima važna je klauzula pravomoćnosti⁷ kao preduvjet za ovrhu (izvršenje) obveza utvrđenih sudskom odlukom itd.⁸ Ako ugovor ima odredbu kojom si ugovorne strane pridržavaju pravo na jednostrani raskid ugovora pod određenim uvjetima, riječ je o tzv. clausuli irritatoria.

3. ZNAČENJE KLAUZULA PACTA SUNT SERVANDA I REBUS SIC STANTIBUS
Klauzula pacta sunt servanda u značenju „ugovora se treba držati”, važeća je još od rimskog prava kao moralno načelo ugovornih odnosa koje bi se trebalo uvažavati sve do nastanka okolnosti koje nisu postojale u vrijeme sklapanja ugovora, a takve su naravi da ispunjenje ugovornih obveza više nije moguće, odnosno, održanje ugovora bilo bi nepravično i protivno svrsi ugovaranja.

Klauzula rebus sic stantibus u prijevodu znači “dok stvari tako stoje”, odnosno, prema toj klauzuli ugovor je važeći i obvezujući te ga treba ispunjavati sve dok se ne promijene uvjeti i okolnosti pod kojima je sklopljen. Do toga je, u pravilu, dolazilo u slučaju nastanka okolnosti koje imaju snagu više sile (vis maior) tj. događaja koji se nisu mogli predvidjeti u času sklapanja ugovora niti su ih ugovorne strane mogle spriječiti (npr. elementarne nepogode, ratno stanje).

Klauzula rebus sic stantibus u primjeni se pojavila zbog prosudbe da strogo pridržavanje do tada dominirajuće klauzule pacta sunt servanda ima negativne učinke na slobodu ugovaranja i efikasnost pravnog i gospodarskog prometa modernog doba. Naime, nužnim se pokazalo da ugovorna strana koju su nakon sklapanja ugovora pogodile neočekivane okolnosti koje joj znatno otežavaju ispunjenje ugovornih obveza, mora imati mogućnost “izlaska” iz takve nepredvidive i neskrivljene situacije. Način i doseg utjecaja promijenjenih okolnosti na ugovorne odnose i obveze te u konačnici na ostvarivanje samog ugovora i njegovu opstojnost, ovisit će o naravi i težini samih promjena, koje se, stoga, moraju prosuđivati zasebno u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir specifičnosti i ciljeve ugovorenog pravnog posla. Utoliko je nedopuštena i protivna načelima savjesnosti i poštenja svaka zlouporaba instituta promijenjenih okolnosti u dvostrano obvezujućim ugovorima, osobito stoga što te okolnosti mogu biti razlog raskida ugovora i prestanka ugovornih obveza bez obzira na početna očekivanja i interese ugovornih strana.

Zbog navedenih učinaka klauzule rebus sic stantibus ugovorne strane mogu, često to i čine u slučaju ugovaranja poslova većeg opsega ili poslovne suradnje duljeg vremenskog trajanja, već pri sklapanju ugovora predvidjeti određene poslovne rizike koji se mogu pojaviti tijekom realizacije ugovora (pad kupovne moći, pad vrijednosti novca, tržišne promjene kao posljedice ekonomske krize), sve kako bi se ostvarili poslovni interesi i financijski dobici.

S druge strane, ovisno o predmetu (vrsti) ugovora, za određene pravne poslove se do neke razumne mjere podrazumijeva pojava poslovnih rizika, čak ih se uzima kao normalne. Tako je praksa pokazala da je vrsta (pravna narav) ugovora odlučna za uključivanje rizika u pregovaranje jer rizici nisu isti kod transportnih ili pomorskih ugovora i onih koji to nisu. No, ako se i uz povećane poslovne pažnje ipak pojave okolnosti koje znatno otežavaju provedbu ugovora, odnosno jednu ugovornu stranu stavljaju u znatno teži i nepravičan položaj, a adekvatna izmjena ugovora nije moguća ili ne odgovara poslovnim interesima stranaka, razumno je rješenje raskid ugovora, sukladno načelu rebus sic stantibus. Logično je i opravdano očekivati da se obvezatno i bespogovorno držanje ugovora po načelu pacta sunt servanda u tim situacijama mora ograničiti ili čak isključiti. Razvidno je, stoga, da su ta načela (klauzule) važna za ugovornu disciplinu i konstruktivnu primjenu ugovornog prava.

4. BEČKA KONVENCIJA O PRAVU MEĐUNARODNIH UGOVORA
Primjena klauzula pacta sunt servanda i rebus sic stantibus danas se prema prirodi stvari podrazumijeva u pravnom prometu, sastavni su dio obveznopravnih ugovora te važne za uređenje ugovornih obveznopravnih odnosa, za što je u međunarodnim pravnim odnosima zaslužna Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora.⁹

Prema odredbama te Konvencije, ona se primjenjuje na ugovore između država (čl. 1.), a ugovor se definira kao međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku sklopljen između država i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili u više međusobno povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv (čl. 2.1.a).

Pravilo da se ugovor mora poštovati, a ugovorne obveze izvršavati onako kako je ugovoreno (pacta sunt servanda), bez odstupanja i u dobroj vjeri (bona fide), izraženo je u članku 26. Konvencije, koji glasi: „Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri.“

S druge strane, klauzula promijenjenih okolnosti (rebus sic stantibus), unatoč obvezi održanja ugovora, dopušta izmjene ili čak raskid ugovora zbog promjene bitnih okolnosti ugovaranja, što je propisano u članku 62. Konvencije, koji glasi:

„1. Na bitnu promjenu okolnosti koja se zbila u odnosu na one koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a koju stranke nisu predvidjele, ne može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega, osim: (a) ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu vezane ugovorom; i (b) ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru još treba izvršiti.

2. Na bitnu promjenu okolnosti ne može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega: (a) ako se ugovorom ustanovljuje granica; ili (b) ako je bitna promjena posljedica kršenja, od stranke koja se na tu promjenu poziva, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze prema svakoj drugoj stranci ugovora.

3. Ako se, na temelju prethodnih stavaka, stranka može pozvati na bitnu promjenu okolnosti kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenje iz njega, ona se također može na nju pozvati samo radi suspenzije primjene ugovora.”¹⁰

5. ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMA
ZOO sadržajno nema posebnih izravnih odredbi u značenju klauzula, međutim, obveznopravna načela i pravila propisana tim Zakonom u naravi imaju smisao i važnost ugovornih klauzula. To su, primjerice, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba, te zabrana zlouporabe prava i uzrokovanja štete, koja su do te mjere općeprihvaćena da se njihova primjena podrazumijeva te redovito uzima u obzir kod tumačenja ugovora kao i odgovornosti za pridržavanje ugovora.

ZOO u odredbi članka 160. stavak 1. propisuje opće pravilo za prestanak obveze, prema kojem obveza prestaje suglasnošću volja sudionika obveznih odnosa, dakle, sporazumno, ispunjenjem obveze te u drugim zakonom određenim slučajevima, što uključuje i raskid ugovora odlukom suda.

Najčešći uzrok raskida ugovora su tzv. promijenjene okolnosti koje nastanu tijekom trajanja ugovora i ugovornih odnosa. U tom slučaju ugovorna strana koja se smatra ugroženom zbog otežanog ispunjenja u određenim izvanrednim okolnostima pokreće sudski postupak radi raskida ili izmjene ugovora.

Odredbama članka 369. ZOO-a propisane su pretpostavke za raskid ili izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti, te on glasi: “(1) Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. (2) Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. (3) Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze. (4) Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene. (5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.”¹¹

6. OBVEZE SUDOVA U ODNOSU NA TUMAČENJE KLAUZULA
Pravilna i zakonita primjena prava u konkretnom sudskom predmetu važna je za pravnu sigurnost u pravnom prometu te djelotvornu sudsku zaštitu prava i pravnih interesa stranaka, što se najbolje očituje kroz sudsku praksu, koja mora biti stabilna i prepoznatljiva, u protivnom je riječ o arbitrarnoj i nepravičnoj sudskoj odluci. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske,¹² sudska praksa je važna za pravnu sigurnost i osiguranje “vidljivosti pravde”, što doprinosi povjerenju javnosti u sudove i sudski sustav u cjelini.

Stoga nepredvidljivost i dinamika okolnosti koje utječu na poslovne odnose i interese ugovornih strana neminovno uzrokuje preklapanje i interaktivno djelovanje klauzula pacta sunt servanda i rebus sic stantibus. Utoliko je važna uloga sudova da na mjerodavan i odgovarajući način te klauzule protumače i primijene u spornim slučajevima.

Primjera radi, u predmetu broj: Revt-65/11 od 18. travnja 2012. Vrhovni sud Republike Hrvatske protumačio je clausulu rebus sic stantibus na sljedeći način: “Značenje ove klauzule ogleda se u slijedećem: njome se može poslužiti ona ugovorom obvezana strana bez čije su krivnje (…) nastupili takvi naknadni događaji i takve okolnosti koje ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogle predvidjeti niti naknadno izbjeći ili savladati vlastitom intervencijom - pošto su se one pojavile iznenada u vidu neotklonjivih prirodnih događaja (npr. potres, poplava, suša) ili novih ekonomskih pojava (npr. nagli, izuzetni i velik pad ili skok cijena) ili od strane državnog aparata poduzetih mjera (npr. zabrana ili ograničenje uvoza ili izvoza, promjena sistema cijena, tarifa i određenih standarda), i koje su svojim nastupanjem kod ugrožene ugovorne strane stvorile takvu novu situaciju u kojoj je u momentu sklapanja konkretnog ugovora tada postojeći motiv sklapanja otpao i izgubio svoj raniji ekonomski cilj (…), zbog čega ugovor više ne odgovara očekivanju ugovorne strane.”

Nadalje, u predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-1669/21 od 4. travnja 2022. navedeno je: “Sud je pravilo primijenio osnovno načelo ugovornog prava po kojem je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza (Pacta sunt servanda).”

U obveznopravnim odnosima ugovorne strane vrlo često ne mogu razdvojiti situaciju u kojoj do neispunjenja ugovornih obveza dolazi zbog promijenjenih okolnosti, nastalih nakon sklapanja ugovora i/ili neispunjenja ugovora krivnjom samih ugovornih strana. Tada je zadaća suda da u konkretnom slučaju utvrdi sve okolnosti bitne za odluku, a to je prije svega ocjena uvažavanja načela savjesnosti i poštenja, zatim utvrđivanje svrhe ugovora, trajanje i djelovanje izvanrednih okolnosti te interese (očekivanja) ugovornih strana (čl. 371. ZOO-a).

Navedeno rezultira činjenicom da ugovorne strane vrlo često sudske postupke pokreću tužbama u kojima na pogrešan način postavljaju tužbene zahtjeve, dok sudovi razlikuju dvije vrste tužbenih zahtjeva i sudskih odluka o tužbama za raskid ugovora za čije održanje više nema interesa. Tako do raskida ugovora zbog izvanrednih okolnosti može doći samo sudskim putem na temelju konstitutivnog tužbenog zahtjeva i konstitutivne sudske odluke kojom se ugovor raskida, dok u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja, koji se raskida jednostranom izjavom pogođene strane, sud može na temelju deklaratorne tužbe samo utvrditi da je ugovor već raskinut.

7. ZAKLJUČNO
Ugovor je pravnobvezujući akt i temelj nastanka pravnih poslova. Prema obveznopravnom uređenju, sudionici ugovornih (obveznih) odnosa dužni su u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, zabranjena im je zlouporaba prava te se moraju suzdržati od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze ili kojima se može prouzročiti šteta.

Najvažnija obveza glede realizacije ugovora je ispunjenje ugovorne obveze na način i u roku koji je ugovoren, u protivnom nastaju pretpostavke odgovornosti za neispunjenje ugovorne obveze kao i moguću štetu.

Međutim, dužnika se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora, a koje nije mogao spriječiti.

Postupanje protivno propisanim i/ili ugovorenim pravilima može prouzročiti poremećaj ugovornih odnosa na način da se izgubi povjerenje među strankama pa se ugovor mora mijenjati ili čak raskinuti. Raskid ugovora ima najteže posljedice za ugovorne strane jer se prema prirodi stvari događa tijekom trajanja ugovornog odnosa, dok još traju ugovorne obveze i dok ugovorne strane nisu u potpunosti ostvarile svoja prava i poslovne interese.

Stoga je razumno zaključiti da striktno držanje načela pacta sunt servanda, uz moguće promijenjene okolnosti, nije bilo poticajno za razvoj ugovornog prava i slobodu ugovaranja, naprotiv, smatralo ga se ograničenjem kako pravnog prometa tako i gospodarskog razvoja, što je bilo presudno za aktiviranje klauzule rebus sic stantibus.

Međutim, bez obzira na određenu povezanost i međusobne učinke (djelovanje, uvjetovanost) ovih klauzula, u interesu je pravne sigurnosti sudionika pravnog prometa da obvezatna snaga ugovora u smislu klauzule pacta sunt servanda bude primarna za realizaciju ugovora te umanjena primjenom klauzule rebus sic stantibus samo u izvanrednim i objektivno opravdanim slučajevima.