Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
11.10.2014.
Koneksitet ostvarenja vindikacijskog zahtjeva na nekretnini i tzv. prava na poštovanje doma
Autorice u članku1 analiziraju na koji se način konvencijska zaštita vezana uz pravo na poštovanje doma iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) odražava na vindikacijski zahtjev uređen pravilima hrvatskoga prava. Ističu se u članku značajne razlike s obzirom na predmet zahtjeva, gdje se pojmom doma u pravcu pružanja zaštite prava na poštovanje doma u konvencijskom pravu daje znatno šire značenje nego što je to slučaj s pojmom nekretnine (stvari) kao predmeta zahtjeva u hrvatskom pravu. Autorice istražuju određenu mjeru usporedivosti u odnosu na dilatorne prigovore, a s tim u svezi, tzv. testiranje određenog pitanja (prigovora) u smislu ulazi li u djelokrug članka 8. stavak 1. Konvencije, te je li upletanje države u skladu sa zahtjevima iz članka 8. stavak 2. Konvencije, gdje se osnovanost prigovora temelji na zaštiti prava na poštovanje doma.
I. Uvodne napomene
Vlasnik stvari ovlašten je štititi svoje pravo vlasništva pravilima stvarnoga prava. Temeljna pravila o zaštiti prava vlasništva sadržana su u odredbama čl. 161.-168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,2,3 među kojima se nalaze i pravila koja uređuju tzv. vlasnički zahtjev za povrat stvari (vindikacijski zahtjev). Određena se stvar, zbog niza razloga, može nalaziti u posjedu osobe različite od vlasnika. U skladu s čl. 161. st. 1. ZV-a, vlasnik stvari ovlašten je od osobe koja njegovu stvar posjeduje, zahtijevati da mu je preda u posjed.4 Hrvatsko pravo poznaje i uređuje slučajeve kad posjednik nije dužan stvar predati vlasniku, odnosno kad se prethodno trebaju steći određene pretpostavke za povrat stvari. Zajedničko je svim tim slučajevima da su predviđeni odgovarajućim pravilima i, zapravo, predstavljaju zakonom predviđene iznimke.
Vlasnik stvari ovlašten je štititi svoje pravo vlasništva pravilima stvarnoga prava. Temeljna pravila o zaštiti prava vlasništva sadržana su u odredbama čl. 161.-168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,2,3 među kojima se nalaze i pravila koja uređuju tzv. vlasnički zahtjev za povrat stvari (vindikacijski zahtjev). Određena se stvar, zbog niza razloga, može nalaziti u posjedu osobe različite od vlasnika. U skladu s čl. 161. st. 1. ZV-a, vlasnik stvari ovlašten je od osobe koja njegovu stvar posjeduje, zahtijevati da mu je preda u posjed.4 Hrvatsko pravo poznaje i uređuje slučajeve kad posjednik nije dužan stvar predati vlasniku, odnosno kad se prethodno trebaju steći određene pretpostavke za povrat stvari. Zajedničko je svim tim slučajevima da su predviđeni odgovarajućim pravilima i, zapravo, predstavljaju zakonom predviđene iznimke.
Kad je riječ o nekretninama kao objektu vidikacijskoga zahtjeva može se govoriti o određenim posebnostima u odnosu na pokretne svari. One su dijelom posljedica razloga koji se tiču nekretnine i njezinih obilježja kao stvari, a dijelom što postoje posebna registarska (zemljišnoknjižna) pravila u vezi s nekretninama i »sudbinom« stvarnih prava na njima. Naše pravo, u pravilu, ne čini razliku u odnosu na pravo vlasnika tražiti povrat svoje nekretnine, a u svezi s kojim je naslovom, odnosno na kojem je pravnom temelju stečeno pravo vlasništva. Naime, pod pretpostavkom da je pravo vlasništva stečeno bona fide i da u njegovu korist djeluju registarske predmnjeve istinitosti i potpunosti, nije odlučno je li stečeno pravnim poslom, sudskom odlukom ili zakonom. Tzv. čisti vindikacijski zahtjevi ostvaruju se posebnim procesnim instrumentima u odgovarajućim parničnim postupcima, tužbama na povrat u parničnom postupku (kakva je, npr. klasična tužba radi ispražnjenja i predaje - iseljenja). Udovolji li vlasnik, odnosno predmnijevani vlasnik (tužitelj) pretpostavkama koje se u odnosu na njegovo pravo vlasništva (predmnijevano pravo vlasništva) traže i ako se nekretnina čiji povrat traži nalazi u odgovarajućem posjedu tuženika (bespravnom, odnosno nekvalificiranom) trebao bi ishoditi kondemnatornu odluku kojom će se naložiti povrat. Pravomoćna kondemnatorna sudska presuda koja glasi na povrat nekretnine ovršna je isprava radi ostvarenja nenovčane tražbine na ispražnjenje i predaju, a ako je njome utvrđena tražbina ovršiva, i ovršna i podobna za ovrhu. Kojim će se ovršnim sredstvom provesti ovrha u uskoj je vezi s predmetom ovrhe, a za ovaj članak zanimljiva su pravila koja uređuju prisilno ostvarenje nenovčane tražbine radi predaje nekretnine, ovrhom radi ispražnjenja i predaje nekretnine koja se nalaze u Ovršnom zakonu.5,6
Naša ovršna pravila, u priličnoj su mjeri konzervativna, vrlo restriktivno uređuju razloge (tzv. opozicijski razlozi) iz kojih je moguće prigovarati ovršivoj tražbini, utvrđenoj ovršnom i podobnom ovršnom ispravom kao temelju za određivanje i provedbu ovrhe. Izvan kruga tih razloga, ovršenik, zapravo, nije ovlašten isticati daljnje žalbene razloge. Uvodno bi se, stoga, moglo reći da je u našem pravu krug i vrsta prigovora (razloga) za derogaciju vlasničkog zahtjeva na povrat nekretnine (stvari) vrlo uzak, i što je još važnije uređen odgovarajućim pravilima.
Stupanjem na snagu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija ili EKLJP)7 u studenom 1997. (1998.),8 a posebice uz Konvenciju stvorene prakse Europskog suda za zaštitu ljudskih prava (u nastavku: Europski sud ili Sud) javili su se novi aspekti u svezi s ostvarenjem vlasničkoga zahtjeva za povrat nekretnine u našem pravu. Ostavljajući na stranu druge odredbe Konvencije, ovdje će se pozornost usmjeriti na čl. 8. Konvencije9 kojim se, uopćeno govoreći, štite (jamče) sljedeća prava: a) pravo na poštovanje privatnog života, b) pravo na poštovanje obiteljskog života, c) pravo na poštovanje doma, te d) pravo na poštovanje dopisivanje. Svako od navedenih prava je samostalno i kao takvo može postojati autonomno.10
II. Sublimacija vindikacijskoga zahtjeva i prava na poštovanje doma
1. Općenito
Vlasnički zahtjev za povrat nekretnine ostvaruje se: a) pravom vlasničkom tužbom na povrat (rei vindicatio, reivindikacija) i b) takvom tužbom predmnijevanoga vlasnika (actio publiciana, publicijanska tužba). Da bi u postupku pred sudom (nadležnim tijelom) vlasnik ostvario svoje pravo na povrat nekretnine (predaju u posjed), treba dokazati da je nekretnina u njegovu vlasništvu i da je u posjedu tuženika (čl. 162. st. 1. ZV-a). Uspije li u postupku, posjednik (tuženik) mu je dužan predati nekretninu, a ovisno o tomu je li njegov posjed bio pošten ili nepošten procjenjuje se i njegov pravni položaj (pravo na troškove, ius retentionis, ius tollendi, v. čl. 164. i 165. ZV-a). U smislu čl. 166. st. 1. ZV-a, onaj tko u postupku pred sudom (nadležnim tijelom) dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine smatra se vlasnikom (predmnijevani vlasnik) prema posjedniku koji je posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.11 Predmnijevani je vlasnik, umjesto da dokazuje pravo vlasništva, dužan dokazati činjenice kojima se njegovo vlasništvo predmnijeva, te one od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva (čl. 166. st. 4. ZV-a).
Vlasnički zahtjev za povrat nekretnine ostvaruje se: a) pravom vlasničkom tužbom na povrat (rei vindicatio, reivindikacija) i b) takvom tužbom predmnijevanoga vlasnika (actio publiciana, publicijanska tužba). Da bi u postupku pred sudom (nadležnim tijelom) vlasnik ostvario svoje pravo na povrat nekretnine (predaju u posjed), treba dokazati da je nekretnina u njegovu vlasništvu i da je u posjedu tuženika (čl. 162. st. 1. ZV-a). Uspije li u postupku, posjednik (tuženik) mu je dužan predati nekretninu, a ovisno o tomu je li njegov posjed bio pošten ili nepošten procjenjuje se i njegov pravni položaj (pravo na troškove, ius retentionis, ius tollendi, v. čl. 164. i 165. ZV-a). U smislu čl. 166. st. 1. ZV-a, onaj tko u postupku pred sudom (nadležnim tijelom) dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine smatra se vlasnikom (predmnijevani vlasnik) prema posjedniku koji je posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.11 Predmnijevani je vlasnik, umjesto da dokazuje pravo vlasništva, dužan dokazati činjenice kojima se njegovo vlasništvo predmnijeva, te one od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva (čl. 166. st. 4. ZV-a).
Neovisno, je li u pitanju zahtjev pravog ili predmnijevanog vlasnika, nekretnina kao objekt zahtjeva određena je onako kako to uređuju odgovarajuća pravila i nema govora o »dinamičkom tumačenju« kojim se, kako će se vidjeti, oblikuje pojam doma. Stoga, usporedi li se naše uređenje i čl. 8. Konvencije te uz njega kreirana praksa, uočljivo je da u odnosu na predmet (objekt) vindikacijskoga zahtjeva postoje različita rješenja. I dok je s obzirom na domaće pravo odgovor u svezi s nekretninom kao objektom relativno jednostavan, konvencijsko je uređenje značajno složenije i vodi se drukčijim kriterijima. To bi bila prva ključna točka razilaženja domaćeg uređenja i konvencijskog prava. Druga bitna razlika u vezi je s vrstom prigovora koje je posjednik ovlašten uputiti vlasniku, premda ovo, u konvencijskom smislu, treba razumjeti s velikom mjerom prilagodbe. Hrvatsko pravo, naime, poznaje i predviđa određene prigovore koje je posjednik ovlašten uputiti vlasniku u povodu njegova zahtjeva za povrat. Konvencija, pak, točnije interpretacije čl. 8. Konvencije u svjetlu zaštite prava na poštovanje doma, odnose se na znatno širi kontekst koji u pojedinim slučajevima uopće ne podudara s nacionalnim pravom. Ipak, nalazeći da to opravdavaju razlozi utilitarnosti, opredijelili smo se navedenim pitanjima baviti kroz nacionalnu nomenklaturu. Stoga ćemo analizu usmjeriti na pitanje objekta vindikacijskoga zahtjeva i prigovora koji zaustavljaju taj zahtjev. Dakako, uvijek imajući na umu naznačene opaske.
Ovdje još valja naglasiti da će se u analizi dovoditi u vezu nekretnina kao predmet vindikacijskoga zahtjeva sa značenjem nekretnine kao predmeta ovrhe na nekretnini. U koneksitetu će se promatrati i pravila o ispražnjenju i predaji nekretnine kao pravila u kojima se poput svojevrsnog lijevka sublimira prisilno ostvarenje nenovčane tražbine na predaju nekretnine (s naslova vlasničkog zahtjeva na povrat) i takvo ostvarenje novčane tražbine ovrhom na nekretnini.
2. Nekretnina (stvar), odnosno dom kao predmet vindikacijskoga zahtjeva
2.1. Osnovna obilježja nacionalnog uređenja
Nekretnina12 se u našem stvarnom pravu, u smislu čl. 2. i 9. ZV-a, te čl. 2. ZZK-a definira kao čestica zemljine površine koja je u katastru zemljišta označena posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica), zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, odnosno iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je ugrađeno u nekretninu, na njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili drukčije s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji. Navedenu temeljnu definiciju nekretnine opća stvarnopravna pravila koja uređuju zaštitu vlasništva ne raščlanjuju u smislu postojanja različitih pravila o zaštiti vlasništva u svezi s vrstom ili funkcijom nekretnine.
Nekretnina12 se u našem stvarnom pravu, u smislu čl. 2. i 9. ZV-a, te čl. 2. ZZK-a definira kao čestica zemljine površine koja je u katastru zemljišta označena posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica), zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, odnosno iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je ugrađeno u nekretninu, na njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili drukčije s njom trajno spojeno, sve dok se od nje ne odvoji. Navedenu temeljnu definiciju nekretnine opća stvarnopravna pravila koja uređuju zaštitu vlasništva ne raščlanjuju u smislu postojanja različitih pravila o zaštiti vlasništva u svezi s vrstom ili funkcijom nekretnine.
Stvarnopravnu definiciju slijedi i ovršnopravno uređenje, ponajprije u blanketnoj odredbi o primjeni materijalnog prava iz čl. 21. st. 2. OZ-a prema kojoj se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnoga postupka i postupka osiguranja odgovarajuće primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi. Potom i pozivajući se na nju u čl. 81. st. 1. OZ-a (pravila o ovrsi na nekretnini), određuje nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige. Ipak, premda ne odstupaju od općeg stvarnopravnog uređenja, ovršna pravila (i pravila osiguranja) među pravilima o ograničenju i izuzeću od ovrhe (osiguranja)13 predviđaju određene posebne režime, dovodeći pojam nekretnine u vezu s tim što nekretnina »predstavlja« u naravi i s obzirom na namjenu za koju se koristi.14 U ovom je pravcu izuzeto od ovrhe, primjerice poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljodjelca.15 U vezi su s, tzv. funkcionalnim režimom (kriterijem funkcije, namjene) i pravila o posebnim odredbama o ovrsi na imovini pravnih osoba. Prema općem pravilu iz čl. 76. st. 1. OZ-a ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može se provesti na stvarima pravnih osoba, ako su one nužne za obavljanje njihove djelatnosti. S tim da se pravilo ne primjenjuje kad postoje posebna pravila o određivanju redoslijeda ovrhe, o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe za ovrhu na određenim stvarima ili pravima (čl. 76. st. 2. OZ-a). Posebna pravila o tomu kad su pojedine stvari (pokretne i nepokretne) i subjektivna imovinska prava pravnih osoba izuzeta od ovrhe nalaze se u odredbama čl. 241.-245. OZ-a.
Stupanjem na snagu Novele Zakona iz 2014.16 predviđen je poseban režim za ovrhu na nekretnini pod pretpostavkama da je riječ o nekretnini: a) u kojoj ovršenik stanuje i b) koja je nužna za zadovoljenje njegovih osnovnih stambenih potreba i potreba osoba koje je prema Zakonu dužan uzdržavati. Radi li se o nekretnini koja udovoljava tim pretpostavkama, ovršenik je ovlašten u roku osam dana od dostave rješenja o ovrsi na nekretnini predložiti odgodu ovrhe (v. čl. 84.a OZ-a), odnosno pod određenim pretpostavkama u nekretnini ostati kao najmoprimac (v. čl. 127. sec. OZ-a).
2.2. Konvencijska koncepcija pojma doma (čl. 8. Konvencije)
Poseban režim zaštite doma, točnije, tzv. prava na poštovanje doma, pa time i doma kao objekta vindikacijskoga zahtjeva predviđa čl. 8. Konvencije i s njim u vezi kreirana praksa Europskog suda. Odmah treba reći da je pojam doma (u smislu čl. 8. Konvencije) postavljen autonomno i neovisno o uređenjima iz nacionalnih prava, pa tako i hrvatskoga. Glavna je premisa Suda pri širokom podvođenju različitih »vrsta« nekretnina (pa i onih stvari koje to nisu u smislu hrvatskog prava npr. romske čerge) pod pojam doma, da dom ima faktično, a ne pravno značenje. Stoga ocjena predstavlja li određeni »prostor« (nekretnina, stvar) dom u smislu Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima pojedinog slučaja (questio facti), a ne o određenim pravnorelevantnim pretpostavkama.
To je i eksplicitno navedeno u nekim odlukama. Primjerice u odluci Orlić protiv Hrvatske gdje se navodi da: » … pojam dom, u smislu čl. 8. EKLJP-a, nije ograničen na one prostorije koje su u zakonitom posjedu ili koje su zakonito izgrađene. Dom je autonomni koncept koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke konkretne prostorije dom koji privlači zaštitu
čl. 8. st. 1. Konvencije ovisit će o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom ... Tako je pitanje treba li neku nekretninu klasificirati kao dom činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava ...«17
Vežući se uz faktično - funkcionalni kriterij i pružajući, pod određenim pretpostavkama, zaštitu tako oblikovanom pojmu doma, Sud je najveću disonancu prema nacionalnim pravilima (ovdje mislimo i na naše pravo) učinio zahtjevom prema kojem su države dužne pružiti zaštitu svakoj osobi u odnosu na njezin (činjenično određen) dom, a neovisno boravi li osoba u domu s ili bez pravne osnove u nacionalnom zakonodavstvu i neovisno o vlasništvu doma (ipak, uz ispunjenje određenih pretpostavki).
Sud je, u kontekstu čl. 8 EKLJP-a, domom smatrao i poslovni prostor (Niemietz protiv Njemačke),18 sjedište tvrtke, odnosno njezine podružnice i druge poslovne prostore (Societe Colas Est i drugi protiv Francuske),19 romske čerge, odnosno sva pomična mjesta stanovanja (Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva).20
Sud najčešće gleda postoji li neposredna i trajna veza pojedinca s prostorom (stvari, nekretninom). Dakako, ipak se svaki prostor u kojem pojedinac boravi ne smatra domom.21 Da smo podrobnije analizirali konvencijsko određenje pojma doma i s njim u vezi prava na poštovanje doma, treba kazati osnovno o primjeni i tumačenju čl. 8. Konvencije.
Prije toga valja spomenuti, a kako je Sud izrijekom naveo, da: »Pojedinac ima pravo na poštovanje svoga doma, što znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor, nego i na tiho uživanje tog prostora. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne fizičke povrede kao što je neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja.«22
2.2.1. Primjena i tumačenje čl. 8. Konvencije u svjetlu poštovanja prava na dom
2.2.1.1. U većini slučajevau svezi s čl. 8. EKLJP-a, točnije u velikoj većini slučajeva, primjena čl. 8. zahtijevatest koji se sastoji od dvije etape: u prvoj se etapi postavlja pitanje ulazi li određeni zahtjevu djelokrugčl. 8. st. 1. Konvencije. Ako ulazi, druga etapapodrazumijevarazmatranje je li upletanjedržaveu skladusa zahtjevimaizčl. 8. st. 2. EKLJP-a.23
Smatra se da se, kad nastoji opravdati svoja djelovanje u smislu ograničenja prava iz čl. 8. st. 1. Konvencije, javno tijelo treba voditi sljedećim općim načelima: a) ograničenje ne smije ugroziti bit prava, b) kada je dopušteno, valja ga koristiti restriktivno, c) svako ograničenje treba biti predviđeno zakonom i u skladu s ciljem i svrhom Konvencije, d) ne smije se primjenjivati arbitrarno, e) mora postojati mogućnost pobijanja i ulaganja pravnih lijekova (u svezi s ograničenjem), f) u primjeni ograničenja ne smiju se koristiti restriktivnija sredstva negoli to zahtijeva njegova svrha, g) svako ograničenje mora biti u skladu s drugim pravima predviđenim Konvencijom te, konačno, h) odredbu o ograničenju iz čl. 8. st. 2. EKLJP-a ne smije se tumačiti tako da ograničava ostvarenje bilo kojeg prava, zaštićenog u većoj mjeri drugim međunarodnim obvezama pojedine države.24
Navedeni standardi, odnosno temelji za ograničenje prava koje Sud procjenjuje u pojedinom slučaju su sljedeći: a) radi li se o pravu koje ulazi u opseg čl. 8. EKLJP-a; b) je li došlo do miješanja u pravo (odnosno ako je država propustila izvršiti pozitivnu obvezu - je li država svojim propuštanjem ograničila konvencijska prava); c) je li miješanje/propuštanje bilo u skladu sa zakonom (zakon prema Konvenciji, također ima autonomno značenje i obuhvaća pisanu i nepisanu riječ, kao i sudske odluke precedentnih sustava); d) je li miješanje/propuštanje bilo u skladu s jednim od legitimnih ciljeva taksativno navedenih u st. 2. čl. 8. Konvencije; e) je li miješanje/propuštanje bilo razmjerno; te f) je li bilo nužno u demokratskom društvu.
Posljednja dva navedena pitanja (t. e) i f)) u većini su predmeta bila ključna za odluku je li došlo do povrede čl. 8. Konvencije. Sud se u praksi vodi razvijenim načelima tumačenja kad postavlja navedena pitanja, odnosno ispituje potpada li nešto pod doseg čl. 8. Konvencije i ako da, jesu li ograničenja bila dopuštena.
2.2.1.2. Kad je riječ o načelima tumačenja u svezi s pravom na poštovanje doma (ograničenjima tog prava) treba voditi računa o četiri ključna načela: a) načelu autonomnog tumačenja, b) načelu slobodne procjene, c) načelu živućeg instrumenta te d) načelu učinkovitosti.25
Načelo autonomnog tumačenja predstavlja specifičnu metodu tumačenja u uskoj vezi s tumačenjem Konvencije u skladu s njezinim ciljem i svrhom, odnosno teleološkim tumačenjem,26 ali i s ostalim načelima tumačenja. U skladu s njim, Sud u određenim slučajevima konvencijskim pojmovima daje autonomna značenja, neovisna o njihovu značenju u nacionalnim pravima. Razloge primjene ovoga načela Sud nalazi u primarnom cilju Konvencije - zaštiti prava pojedinaca od država stranaka. Svrha je autonomnog tumačenje Konvencije spriječiti da se konvencijska prava »… podrede tumačenju koje pojam ili načelo imaju u domaćem pravu država ugovornica.«27 Primjena ovog načela započela je sada, već davne 1971., u predmetu Engel i drugi protiv Nizozemske28 i od tada se često koristi. U kontekstu prava na poštovanje doma upravo je uporabom ovoga načela Sud dao značenje pojmu doma i naveo da će to »… uobičajeno biti mjesto, fizički definirano područje, gdje se razvijaju privatni i obiteljski život.«29 Dom može biti i mjesto namjeravanog života.30 Pojam doma može obuhvatiti i poslovne prostore.31 U teoriji se ističe da je vrlo teško razdvojiti pravo na poštovanje doma u fizičkom smislu od onog povezanog s obiteljskim životom, budući da je zaštićeni privatni prostor ključan za aktivnosti koje obuhvaćaju obiteljski život.32 Nakon što je za određeni prostor utvrđeno da predstavlja dom, prvi se oblik zaštite odnosi na pravo pristupa i posjed, te pravo ne biti iseljen (Cipar protiv Turske).33
Sud kao najčešće načelo tumačenja koristi načelo slobodne procjene. Razvijeno je kako bi se državama ostavio određeni »manevarski« prostor koji su im »… strasburška tijela (Sud i prijašnja Komisija) voljna prepustiti u ispunjenju njihovih obveza prema Konvenciji.«34 Nije proglašeno samom Konvencijom35 (kao ni druga načela tumačenja), već su ga u svojoj praksi razvila »strasburška tijela« da bi naglasila supsidijarnu ulogu Suda. Na načelo slobodne procjene Sud se pozivao raspravljajući o brojnim pitanjima, pa ga se može naći u praksi uz niz članaka, primjerice čl. 15. Konvencije,36 čl. 8.-11. Konvencije,37 te čl. 2. Protokola br. 1.38 Također, uz odredbe čl. 14.,39 čl. 1. Protokola 1,40 čl. 6.,41 te čl. 3. Protokola br. 142. Iako se, u pravilu, načelom slobodne procjene Sud koristi da bi državama dopustio određenu diskreciju pri odlučivanju o potrebi ograničenja pojedinih konvencijskih prava, u pojedinim se slučajevima upravo ono koristi za sužavanje te diskrecije, pa je teško zaključiti kad je, zapravo, državama dopuštena šira, a kad uža sloboda procjene. Ta dvojba, odnosno izostanak jasnih standarda u svezi s korištenjem načela slobode procjene, posebno kod prava na poštovanje doma stvara nesigurnost država glede njihovih konvencijskih obveza. Postoje slučajevi u kojima je Sud u istom predmetu (upućenom na Veliko vijeće) donio različite presude, pozivajući se u obje odluke na primjenu načela slobodne procjene, pa se, stoga, ovo načelo i najčešće kritizira u teoriji.43
»… Jedno od najpoznatijih načela koja primjenjuju strasburška tijela je načelo živućeg instrumenta. Prema njemu, Konvenciju treba primjenjivati u skladu sa suvremenim prilikama kako ih Sud tumači.«44 Sud je prvi put primijenio ovo načelo 1978. u presudi Tyrer45 i već je tada njegova primjena bila kritizirana, budući da nije dao razloge za njegovu primjenu.46 Unatoč tomu, načelo živućeg instrumenta danas se učestalo koristi.47 U svezi s pravom na poštovanje doma, Sud se nije pozivao na to načelo kad je tumačio značenje pojma dom ili obveze država. U središtu Suda bila su prethodno navedena načela i načelo učinkovitosti koje će se infra kratko prikazati.
Načelo učinkovitosti vrlo je značajno načelo čijom je primjenom Sud državama nametnuo brojne pozitivne obveze koje nisu vidljive iz samog teksta Konvencije. Srž primjene ovog načela nalazi se u tomu da države ne mogu uskladiti svoje ponašanje sa zahtjevima iz Konvencije jednostavno zabranjujući određeno ponašanje ili se suzdržavajući od ponašanja suprotnog Konvenciji, već su dužne poduzeti i određene mjere da bi zaštitile konvencijska prava.48 Osnovna je ideja, dakle, svojevrsno nametanje državama pozitivnih obveza da bi učinkovito zaštitile prava osoba pod svojom jurisdikcijom. Načelo učinkovitosti Sud koristi kad treba odlučiti je li neka odredba primjenjiva ili kad je povrijeđeno pravo iz neke odredbe za koju je jasno da je primjenjiva. Prvi se put pozvao na ovo načelo u predmetu Golder i njegova je primjena izazvala kontroverze, jer se smatralo da je Sud u određenoj mjeri uveo novo konvencijsko pravo, a ne samo tumačio postojeće.49 Zanimljivo je naglasiti da se Sud rijetko izravno poziva na primjenu toga načela, već ga primjenjuje neizravno. Kad je u pitanju pravo na poštovanje doma, primjena toga načela, zajedno s načelom slobodne procjene i načelom autonomnog koncepta, ključna je za ekstenzivno tumačenje pojma doma i zaštitu prava na poštovanje doma.50
1 Članak je prije Novele OZ-a objavljen u Zborniku PF u Rijeci, vol. 35., br. 1, 2014., a ovo je aktualizirani članak nakon izmjena propisa.
2 Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - u nastavku teksta: ZV.
3 Vidjeti, primjerice, pravila o brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 - ispr. -
u nastavku teksta: ZZK), čl. 34. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima (Nar. nov., br. 121/05 - u nastavku teksta: ZU, i sl.).
4 Vindikacijski zahtjev, osim ako je Zakonom drukčije određeno, ne zastarijeva (čl. 161. st. 2. ZV-a).
5 Vidjeti čl. 101. ZID ZPP-a (Nar. nov., br. 112/12, 25/13 i 93/14 -
u nastavku teksta: OZ).
6 Postoje i takvi vlasničkopravni zahtjevi koji, iako idu za predajom nekretnine, pa su stoga slični vindikacijskom zahtjevu, to, zapravo stricto sensu, nisu. Riječ je o zahtjevu kupca prodane nekretnine u postupku prisilnog ostvarenja novčane tražbine ovrhom na nekretnini da mu se preda nekretnina. Naime, kupac koji je na temelju ovršnopravnih pravila stekao pravo vlasništva nekretnine ovlašten je tražiti njezinu predaju, te iseljenje ovršenika i drugih osoba koje se, možebitno, u njoj nalaze (osim onih za koje je zakonom drukčije određeno). Za našu analizu posebno je zanimljiv odnos kupca i ovršenika čije se iseljenje u ovom postupku, također, provodi primjenom pravila o ovrsi radi ispražnjenja i predaje nekretnine (v. čl. 128. st. 4. OZ-a).
7 Konvencija je stupila na snagu na temelju Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).
8 Vidjeti t. I. pročišćenih tekstova Konvencije te Protokola br. 1, 4, 6 i 7 uz Konvenciju (Nar. nov. - MU, br. 6/99).
9 Odredbom čl. 8. Konvencije određeno je da svatko ima pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.), te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2.). Osobna sfera koja je zaštićena čl. 8. EKLJP-a uključuje specifične značajke pojmova privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Svaki od ovih pojmova ima svoje značenje i uz isti postoji opsežna sudska praksa Europskog suda, ali i drugi izvori koji su razvili njihov sadržaj. Vidjeti INTERIGHTS, Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, Priručnik za izobrazbu odvjetnika/ca, str. 7-8. Vidjeti dr. sc. Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava - Strasbourški acquis, II. dopunjeno izdanje, Novi informator, str. 630-650.
10 U pravilu se, pitanje prava na poštovanje doma javlja u vezi sa zaštitom nekog drugoga prava iz čl. 8. EKLJP-a, npr. prava na poštovanje privatnog ili obiteljskog života. No, može se javiti i samostalno. Promatra li se, naime, praksa Suda uočava se da se u pojedinim slučajevima Sud služi općenitom formulacijom o kršenju prava zajamčenih čl. 8. EKLJP-a, ne navodeći pri tomu pojedinačno pravo koje je povrijeđeno, dok u nekim slučajevima to čini - navodi pojedinačno povrijeđeno pravo.
11 Takav pravni temelj ima posjednik čiji je posjed nepošten ili nezakonit, ili onaj koji ne može označiti svog prednika ili može samo sumnjivoga, ili onaj koji je stekao posjed besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed stekao ga je naplatno (čl. 166. st. 2. ZV-a).
12 Stvari su u smislu čl. 2. st. 2. ZV-a (tj. u smislu pravila ZV-a) tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji ljudima služe za uporabu. Uzima se da su stvari i sve drugo što je zakonom s njima izjednačeno. Za stvari općenito, vidjeti o predmetima stvarnih prava u GAVELLA, N., JOSIPOVIĆ, T., GLIHA, I., BELAJ, V., STIPKOVIĆ, Z., Stvarno pravo, Svezak I., Narodne novine, Zagreb, 2007., u nastavku teksta: GAVELLA, N., et al., Stvarno I., str. 64-99, posebno o nekretninama, str. 79-97. Vidjeti o zemljišnoknjižnom ulošku, JOSIPOVIĆ, T., Zemljišnoknjižno pravo, Informator, Zagreb, 2001., str. 103-114, o stvarima, vidjeti i: SLAKOPER, Z., GORENC, V., uz suradnju: BUKOVAC PUVAČA, M., Obvezno pravo, Opći dio, Novi informator, Zagreb, 2009., str. 94-105, KLARIĆ, P., VEDRIŠ, M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 71-87.
13 Za ograničenje i izuzeće od ovrhe (osiguranja), vidjeti DIKA, M., Građansko ovršno pravo, I. knjiga, Opće građansko ovršno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 159-172.
14 Ovo nikako ne treba razumjeti tako da ne postoji cijeli niz posebnih stvarnopravnih režima u svezi s pojedinim vrstama stvari, pa i nekretninama.
15 Vidjeti čl. 91. OZ-a.
16 Nar. nov., br. 93/14 - u nastavku teksta: Novela Zakona.
17 Orlić protiv Hrvatske, presuda od 21. 6. 2011., br. 48833/07, par. 54.
18 Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. 12. 1992., br. 13710/88.
19 Societe Colas Est i drugi protiv Francuske, presuda od 16. 12. 2002., br. 37971/97.
20 Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. 9.1996., br. 20348/92, Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda (VV) od 18. 1. 2001., br. 27238/95, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. 5. 2004., br. 66746/01.
21 U slobodnom prijevodu Sud je rekao: »... Pojam doma Sud tumači dinamički, međutim vodeći brigu o namjerama stvaratelja Konvencije, kao i o zdravom razumu (common sense) (v. Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, par. 131., ECHR 2007-XII /izvadci/). Stoga, nije dovoljno da podnositelj tvrdi da određeni imovinski entitet (property) predstavlja dom, već je dužan dokazati postojanje trajne i neposredne veze s entitetom o kojem je riječ (v. Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. 11. 1986., par. 46.).
22 Oluić protiv Hrvatske, presuda od 20. 5. 2010, br. 61260/08, par. 44.
23 Kad govorimo o čl. 8. (kao i čl. 9., 10. i 11. Konvencije), treba istaknuti da je Sud razvio točno određene standarde za ispitivanje je li ograničenje prava bilo u skladu s Konvencijom ili ne.
24 INTERIGHTS, op. cit., str. 14.
25 Zbog toga što Sud uzima u obzir okolnosti pojedinog slučaja, te primjenu načela tumačenja koja je sam razvio i u odnosu na koja ne postoji točno utvrđeni način primjene, praksa Suda u pitanjima prava na dom nije ujednačena.
26 Vidjeti čl. 31. Bečke konvencija o pravu ugovora (Nar. nov. - MU, br. 12/93).
27 LETSAS, G., A theory of interpretation of the European Convention on Human Rights, Oxford, Oxford University Press, 2009., str. 48.
28 Engel i drugi protiv Nizozemske, presuda od 8. 6. 1976., br. 5100/71, 5101/71, 5102/71, 5354/72 i 5370/72.
29 Oluić protiv Hrvatske (bilj. 21), par. 44.
30 Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. 11. 1986., br. 9063/80, par. 46.
31 Niemietz protiv Njemačke (bilj.17) »… Što se tiče riječi dom koja se pojavljuje u engleskom tekstu čl. 8. Sud primjećuje da određene države stranke, osobito Njemačka … prihvaćaju da taj izraz obuhvaća i poslovne prostorije. Takvo je tumačenje, štoviše, u potpunoj suglasnosti s francuskim tekstom jer riječ domicile ima širu konotaciju nego riječ dom i može se proširiti, primjerice i na poslovni ured. Ni u ovom kontekstu nije uvijek moguće napraviti jasnu razliku jer se aktivnosti vezane uz profesiju ili posao mogu dobro obavljati i iz nečijih privatnih prostorija, a aktivnosti koje nisu na njih toliko vezane mogu se sasvim uspješno obavljati iz službenih ili poslovnih prostorija. Usko tumačenje riječi dom i domicile na taj bi način prouzročilo opasnost od neravnopravnog postupanja jednako kao i usko tumačenje pojma privatnog života (30).« Prijevod prema: OMEJEC, J., Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Strasbourški acquis, Zagreb, Novi informator, 2013., str. 938.
32 JANIS, M.W., KAY, R.S. i BRADLEY, A.W., European Human Rights Law: Text and Materials, Oxford University Press, Oxford, 3. izd., 2008., str. 403.
33 HARRIS, D., O’BOYLE, M. i WARBRICK, C., Law of the European Convention on Human Rights, Oxford University Press, Oxford, 2. izd., 2009., str. 377. Cipar protiv Turske, presuda (VV) od 10. 5. 2001., br. 25781/94.
34 GREER, S., The Margin of Appreciation: Interpretation and Discretion under the European Convention on Human Rights, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2000., str. 5.
35 Međutim, Protokolom 15. koji je donesen, ali još nije stupio na snagu, načelo slobodne procjene proglašeno je preambulom same Konvencije. Tako će, kad stupi na snagu, na kraju preambule stajati »Potvrđujući kako Visoke Ugovorne Stranke, u skladu s načelom supsidijarnosti, imaju primarnu odgovornost osigurati prava i slobode definirane Konvencijom i dodatnim protokolima, te da se čineći to vode načelom slobodne procjene, koja je podložna nadzoru Europskog suda za ljudska prava, osnovanim ovom Konvencijom.«
36 Lawless protiv Irske (br. 3), presuda od 1. 7. 1961., br. 332/57, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. 1. 1978., br. 5310/71.
37 Şahin protiv Turske (VV), presuda od 10. 11. 2005., br. 44774/98, Otto-Preminger-Institut protiv Austrije, presuda od 20. 9. 1994., br. 13470/87, Müller protiv Švicarske, presuda od 24. 5. 1988., br. 10737/84, Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, presuda od 29. 10. 1992., br. 14234/88 i 14235/88, Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (bilj. 19) i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda (VV) od 11. 7. 2002., br. 28957/9.
38 Lautsi i drugi protiv Italije, presuda (VV) od 18. 3. 2011. i presuda od 3.11.2009 br. 30814/06, Folgerø i drugi protiv Norveške, presuda [VV] od 29. 6. 2007., br. 15472/02, Oršuš i drugi protiv Hrvatske, presuda [VV] od 16. 3. 2010., 15766/03, D.H. i drugi protiv Češke Republike, presuda (VV) od 13. 11. 2007., br. 57325/00.
39 Belgijski jezični slučaj (meritum), presuda od 23. 7. 1968., br. 1474/62, 1677/62, 1691/62, 1769/63, 1994/63 i 2126/64, Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. 5. 1985., br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81.
40 Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. 9. 1982., br. 7151/75 i 7152/75, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. 2. 1986., br. 8793/79.
41 Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. 2. 1975., br. 4451/70, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. 12. 1994., br. 18390/91.
42 Krasnov i Skuratov protiv Rusije, presuda od 19. 7. 2007., br. 17864/04, 21396/04, Hirst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2), presuda (VV) od 6. 10. 2005., br. 74025/01, Campagnano protiv Italije presuda od 23. 3. 2006., br. 77955/01.
43 Vidjeti stajalište suca Loucaidesa (bivšeg suca Europskog suda za ljudska prava) u kojem kritizira rad Suda, http://www.errc.org/cikk.php?page=8&cikk=3613 (posjećeno 30. siječnja 2014.). Vidjeti još: MACDONALD, R., The Margin of Appreciation u: MACDONALD, R., MATSCHER, F. i PETZOLD, H. (ur.), The European System for Protection of Human Rights, Martinus Nijhoff Publishers, 1994, str. 83-124; HARRIS D., O’BOYLE M.i WARBRICK C., op. cit., str. 13; LORD LESTER HERNE OF HILL, Universality versus Subsidiarity: A Reply (1998.) 1 E.H.R.L.R. 1998 73, str. 75.
44 WILDHABER, L., The European Court of Human Rights in Action (2004.), 21 Ritsumeikan Law Review 83, str. 84.
45 Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. 4. 1978., br. 5856/72, par. 31.
46 MOWBRAY, A., The Creativity of the European Court of Human Rights (2005), 5 Hum. Rts. L. Rev. 57, str. 61.
47 elmouni protiv Francuske, presuda (VV) od 28. 7. 1999., br. 25803/94, par. 102, Hatton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda (VV) od 8. 7. 2003., br. 36022/97. Zajednička odvojena mišljenja sudaca Costa, Ress, Turmen, Zupančič i Steiner, par. 2; Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. 7. 1989., br. 14038/88, par. 102, Henaf protiv Francuske, presuda od 27. 11. 2003., br. 65436/01, par. 55, Sandra Janković protiv Hrvatske, presuda od 14. 9. 2009., br. 38478/05, par. 47, Beganović protiv Hrvatske, presuda od 25. 9. 2009., br. 46423/06, par. 66.
48 MCRAE, D., Approaches to the Interpretation of Treaties: The European Court of Human Rights and the WTO Appellate Body u: BREINTENMOSER, S., EHLENZELLER, B. i dr. (ur.), Human Rights, Democracy and the Rule of Law: Liber amicorum Luzius Wildhaber, Nomos Verlagsgesellschaft, 2007., str. 1411-1412.
49 Pitanje u predmetu Golder bilo je jamči li Konvencija pravo na pristup sudu, budući da čl. 6. daje određena jamstva samo osobama koje se već nalaze pred sudom. Sud je, koristeći načelo učinkovitosti, a zanemarujući namjeru stvaratelja Konvencije, rekao kako Konvencija jamči pravo na pristup sudu. Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, par. 36.
50 Također, treba napomenuti da primjena određenog načela tumačenja u pojedinom predmetu u konačnici, ipak, ovisi o sastavu suda.
