1. UVOD
Načelo ravnopravnosti strana, zahtjev za njihovom ravnotežom, načelo jednake vrijednosti činidaba i zahtjev za savjesnošću i pozornošću ugovornih strana, dovode do toga da uspostavljanje očitog nerazmjera vrijednosti stranačkih činidaba pri sklapanju ugovora dovodi do ništetnosti ili pobojnosti ugovora kojima su ta načela i zahtjevi povrijeđeni, tj. lihvarskih ugovora i ugovora u kojima postoji prekomjerno oštećenje jedne strane. Neka od tih načela i zahtjeva mogu biti povrijeđena i bez sudjelovanja, odnosno odgovornosti ugovornih strana, i to nakon što je ugovor sklopljen. Naime, svaki se ugovor sklapa u nekim vanjskim okolnostima koje su neovisne o volji i utjecaju ugovornih strana, ali koje one imaju na umu pri sklapanju ugovora i koje ponekad znatno, pa čak i bitno, utječu na odluku o sklapanju ugovora. Riječ je o vanjskim okolnostima koje mogu utjecati na težinu ispunjenja, ukupnu ravnotežu vrijednosti stranačkih činidaba koja nije vidljiva iz ugovora i opću ravnotežu između ugovornih strana^[1], a u literaturi se kratko navodi i da je riječ o onim okolnostima o kojima ovisi ukupna vrijednost, odnosno bezvrijednost ugovora za jednu ugovornu stranu^[2]. Nakon sklapanja ugovora te se okolnosti mogu promijeniti tako da zbog te promjene za jednu ugovornu stranu, koja će se dalje nazivati pogođena strana, unatoč njezinoj savjesnosti i pozornosti i bez odgovornosti ugovornih strana, ispunjenje obveze može postati pretjerano otežano, ili joj nanijeti pretjerano velik gubitak. Kako je takvo stanje suprotno navedenim načelima i zahtjevima i kako je ono nastalo unatoč savjesnosti i pozornosti pogođene strane i bez odgovornosti ugovornih strana, tako institutom clausulae rebus sic stantibus Zakon o obveznim odnosima^[3] omogućava ponovnu uspostavu ukupne ravnoteže ugovornih strana. To proizlazi iz odredaba ZOO-a o pravnom položaju strana i okolnostima o kojima ovisi odluka suda o izmjeni ili raskidu ugovora kad su ispunjene pretpostavke primjene instituta clausulae rebus sic stantibus^[4].

2. POLOŽAJ UGOVORNIH STRANA
Kad su ispunjene te pretpostavke, pogođena strana ponajprije ima pravo zahtijevati izmjenu ugovora, ali i njegov raskid^[5]. Ta okolnost, međutim, ne znači da pogođena strana mora prvo zahtijevati izmjenu, a tek nakon toga raskid ugovora, nego je slobodna u odluci o tome što će od toga zahtijevati, a daljnji tijek stvari ovisi o tome zahtijeva li pogođena strana da sud ugovor raskine, da ga izmijeni ili oboje. Pritom treba uzeti u obzir da sud može odlučivati samo u granicama određenog zahtjeva koji mu je postavljen i da ugovor može biti ili izmijenjen ili raskinut samo ako postoje pretpostavke primjene instituta clausulae rebus sic stantibus.

U slučaju da pogođena strana zahtijeva samo raskid ugovora, sud ne može izmijeniti ugovor. Ako raskine ugovor, prestaju obveze strana, pa u slučaju raskida ugovora pogođena strana neće pretrpjeti pretjerano velik gubitak niti trpjeti pretjerano otežano ispunjenje obveze, čime je njezin položaj unaprijeđen. Ali, istovremeno zbog raskida ugovora druga strana može pretrpjeti štetu, čime je njezin položaj oštećen. Kako ona nije odgovorna za raskid, kako je njezin položaj oštećen, a položaj pogođene strane unaprijeđen, tako je potrebno njihov položaj uravnotežiti. To omogućava pravo druge strane na naknadu pravičnog dijela štete koju trpi zbog raskida, jer će u slučaju raskida ugovora sud »na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga«^[6], a time će strane podjednako trpjeti posljedice izvanredne vanjske promjene okolnosti.

No, i kad pogođena strana zahtijeva raskid ugovora, druga ga strana može spriječiti, jer »kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi, ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene«^[7]. Znači da stavljanje ponude, odnosno prijedloga, pravične izmjene ugovora ili/i pristajanje na pravičnu izmjenu ugovora dovodi do toga da zahtjev za raskid ugovora ne može biti usvojen. U ovom slučaju uravnoteženje položaja strana, odnosno podjednako trpljenje posljedica izvanredne vanjske promjene okolnosti, postiže se pravičnom izmjenom ugovora.

U slučaju da pogođena strana zahtijeva samo izmjenu ugovora, sud ne može raskinuti ugovor. Zbog toga u ovom slučaju otpada potreba da druga strana ponudi pravičnu izmjenu ugovora ili/i na nju pristane, pa da ugovor ne bi bio raskinut. Ali, i tada izmjena ugovora treba biti pravična i donesena uz uzimanje okolnosti koje se navode niže.

Pogođena strana može alternativno zahtijevati raskid ili izmjenu ugovora i jedino sud odlučuje o tome hoće li ugovor raskinuti ili izmijeniti, i to uz uzimanje okolnosti koje dalje navode, ali uz napomenu da te okolnosti mora uzeti u obzir i kad odlučuje samo o izmjeni ili samo o raskidu. No, i kad pogođena strana stavi takav alternativan zahtjev, druga strana može otkloniti mogućnost raskida ponudom pravične izmjene ugovora ili pristankom na takvu izmjenu ugovora.

3. ODLUKA SUDA I OKOLNOSTI O KOJIMA OVISI
S ozbirom na načela pacta sunt servanda i favor negotii, sud ponajprije treba nastojati izmijeniti ugovor, a raskinuti ga tek ako je pravičnu izmjenu doista nemoguće postići. To stajalište zauzima se i u poredbenoj literaturi^[8]. Izmijeniti ugovor sud treba nastojati u najmanjoj mogućoj mjeri u odnosu na njegov prvobitan sadržaj i mora izabrati one posljedice ili učinke prilagođivanja koji najbolje odgovaraju svrsi i smislu koji ugovor ima za interese obaju suugovaratelja. U tom kontekstu, dio usporedne literature zauzima stajalište da se pri prilagođivanju ugovora sud treba voditi ne samo načelom savjesnosti i poštenja, nego i voditi računa o hipotetičnoj volji ugovornih strana, a ugovor se može prilagoditi, primjerice, olakšanjem obveze jedne strane, ili povećanjem protučinidbe^[9].

Pri odluci o tome hoće li ugovor raskinuti ili izmijeniti, ali i pri odluci kako će ga izmijeniti, sud je dužan voditi računa o više okolnosti. Dužan je voditi se načelom savjesnosti i poštenja te uzeti u obzir: (1) svrhu ugovora, (2) podjelu rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, (3) trajanje i djelovanje izvanrednih okolnosti, (4) interese obiju strana^[10].

Zahtjev da se sud vodi načelom savjesnosti i poštenja odstupa od redovitog shvaćanja tog načela kao načela koje ugovornim stranama nalaže odgovarajući način ponašanja tijekom pregovora i nakon sklapanja ugovora. Budući da se ovdje vođenje tim načelom nalaže sudu, moglo bi se zaključiti da se ovdje sud pri odlučivanju i uzimanju u obzir elemenata o kojima ovisi njegova odluka treba ponašati u skladu s tim načelom. Kako se ono »temelji na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana«^[11], vođenje tim načelom moglo bi se nadalje shvatiti kao nalog za pravičnošću pri odluci o tome hoće li se ugovor izmijeniti ili raskinuti, a u slučaju izmjene za pravičnošću izmjene.

Uzimanje u obzir svrhe ugovora može se shvatiti kao uzimanje u obzir životnih, odnosno gospodarskih, ciljeva koje su strane ugovorom željele postići. Mogućnost da ih obje strane postignu u slučaju izmjene ugovora upućivala bi na to da ugovor ne treba raskinuti, nego izmijeniti i vice versa. Istovremeno bi izmjena ugovora trebala biti takva da omogućava postizanje svrhe ugovora za obje strane.

Pri sklapanju svakog ugovora - a osobito dugotrajnijeg - uvijek postoje neki normalni i redovito prisutni rizici kojih strane zbog vezanosti određenim stupnjem pozornosti trebaju biti svjesne već pri sklapanju ugovora. Te rizike svaka strana mora snositi sama. Stupanj rizika koji na sebe preuzimaju strane može biti podjednak i tada obje strane posljedice ostvarenja rizika trebaju snositi podjednako. Ali, ako pri sklapanju ugovora jedna strana preuzme znatno veće rizike no što ih preuzme druga strana, posljedice ostvarenja rizika ta strana treba snositi u većoj mjeri^[12].

Izvanredne vanjske nove okolnosti mogu trajati kraće ili dulje tako da jednoj strani ispunjenje postane pretjerano otežano, ili joj nanese pretjerano velik gubitak samo tijekom kraćeg ili duljeg vremena. I kad te okolnosti traju kraće, ali je rok za ispunjenje obveze pogođene strane bitan sastojak ugovora, ta okolnost može odluku suda usmjeriti prema raskidu, a ne prema izmjeni ugovora, a ni kad traju dulje, ali rok za ispunjenje obveze pogođene strane nema ovaj karakter, ugovor ne bi nužno morao biti raskinut, nego bi mogao biti izmijenjen tako da se produlji rok za ispunjenje obveze.

Sud je dužan voditi računa o interesima obiju strana, što se može shvatiti na sljedeći način. Pogođenoj strani ispunjenje će biti pretjerano otežano, ili će joj nastati gubitak. S druge strane, ako dođe do raskida, određen gubitak sigurno će pretrpjeti njezin suugovaratelj. U situaciji u kojoj će jedna od strana pretrpjeti neki gubitak, vođenje računa o interesima obiju strana shvaćamo kao uputu sudu da svojom odlukom ukupne gubitke učini najmanjim mogućim, uz uvažavanje načela jednake vrijednosti davanja i uz ravnomjernu podjelu posljedica.

4. PRAVIČNOST IZMJENE UGOVORA I DIJELA ŠTETE
Kod razmatranja pravične izmjene ugovora i pravičnog dijela štete na čiju naknadu druga strana ima pravo u slučaju raskida ugovora, polazimo od toga da su izvanredne vanjske okolnosti povrijedile uvodno navedena načela i zahtjeve i da primjenom instituta clausulae rebus sic stantibus te povrede trebaju biti otklonjene, odnosno da trebaju biti ponovno uspostavljene ravnopravnost i ravnoteža ugovornih strana i udovoljeno načelu jednake vrijednosti činidaba, shvaćenom u širem smislu. Tada će izmjena ugovora biti pravična, odnosno drugoj strani nadoknađen pravičan dio štete koju je pretrpjela zbog raskida ugovora.

Ako se svrha ugovora za obje strane može postići izmjenom i ako se njome može postići zadovoljenje interesa obiju strana, a one su pri sklapanju ugovora preuzele podjednake rizike, pravična izmjena ugovora znači takvu izmjenu koja će uspostaviti stanje u kojem obje strane podjednako snose posljedice izvanredne vanjske promjene okolnosti. Izmjenom ugovora svakako treba nastojati otežanje ispunjenja i/ili gubitak pogođene strane smanjiti ispod pretjeranog, a istovremeno se izmjenom položaj druge strane može pogoršati ili otežati samo onoliko koliko je potrebno da bi smanjenjem otežanja ispunjenja i/ili gubitka pogođene strane i istovremenim otežanjem ili pogoršanjem položaja druge strane bila uspostavljena njihova ravnoteža u pravima i obvezama. Ako bi se ovaj pristup kvantificirao, moglo bi se reći da prvo treba utvrditi opseg ili veličinu otežanosti ispunjenja ili/i gubitka pogođene strane, a zatim ugovor izmijeniti tako da polovicu tog opsega snosi druga strana.

Ako bi ugovor bio raskinut jer se ne može izmijeniti tako da i dalje odgovara svrsi s kojom su ga obje strane sklopile i da izmjena odgovara interesima obiju strana, a one su pri sklapanju ugovora preuzele podjednake rizike, stanje u kojem obje strane podjednako snose posljedice izvanredne vanjske promjene okolnosti treba biti orijentir kod određivanja pravičnog dijela štete koju je zbog raskida pretrpjela druga strana. Opseg ili veličinu štete koju druga strana pretrpi zbog raskida ugovora treba usporediti s opsegom ili veličinom otežanosti ispunjenja ili/i gubitka koji pogođena strana nije pretrpjela zato što je ugovor raskinut, tj. koristi koju je ona time postigla. Ako je korist koju je tako postigla pogođena strana veća od štete koju je druga strana pretrpjela, pravičan dio štete na čiju naknadu druga strana ima pravo treba odgovarati polovici te razlike, jer će tada obje strane podjednako snositi posljedice izvanredne vanjske promjene okolnosti.

[1] Usp. Rebmann, Kurt - Saecker, Franz Juergen - Rixecker, Roland (hrgs.): Muenchener Kommentar BGB, Schuldrecht Allgemeiner Teil, Bd 2a, 4. izdanje (u nastavku teksta: MK), str. 1805 i dalje, Schwenzer, Ingeborg: Schweizerisches Obligationenrecht Allgemeiner Teil, 2003. (u nastavku teksta: Schwenzer), str. 234, Gauch, Peter - Schluep, Walter R. - Schmid, Joerg - Rey, Heinz: Schweizerisches Obligationenrecht, Allgemeiner Teil I i II, 7. izdanje (u nastavku teksta: Gauch/Schluep/Schmid/Rey), str. 280, a contrario.
[2] Gauch/Schluep/Schmid/Rey, str. 275.
[3] Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 (u nastavku teksta: ZOO).
[4] Za te pretpostavke v. Gorenc, Vilim (red.): Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 2014., str. 605 et seq. i Slakoper, Zvonimir - Gorenc, Vilim: Obvezno pravo - opći dio, Zagreb, 2009., str. 412 et seq.
[5] Članak 369. st. 1. ZOO-a in fine.
[6] Članak 369. st. 5. ZOO-a.
[7] Članak 369. st. 4. ZOO-a. Tako i odluka VSH, Rev 959/82 od 13. siječnja 1983.
[8] MK, str. 1816 i Schwenzer, str. 234.
[9] Gauch/Schluep/Schmid/Rey, str. 275 i 278, Schwenzer, str. 231 i 234.
[10]  Članak 371. ZOO-a.
[11]  Vizner, Boris: Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Knjiga I, Zagreb, 1978., str. 69.
[12]  Dio švicarske literature (Schwenzer: str. 233) zauzima stajalište da nema sudskog prilagođivanja ugovora onda kad je strana sama snosila rizik promjene okolnosti. Ovdje treba uočiti da je ponekad »tanka granica« između svijesti o rizicima i predvidivosti promjene okolnosti, jer svijest o nekom riziku može ujedno promjenu okolnosti učiniti predvidivom.