1. UVOD
Direktiva (EU) 2024/2853 o odgovornosti za neispravne proizvode¹ (u nastavku teksta: Direktiva) označava najznačajniju reviziju pravila o odgovornosti za neispravan proizvod u gotovo četiri desetljeća i nastoji odgovoriti na izazove koji dolaze s razvojem novih tehnologija, a stupila je na snagu 8. prosinca 2024., s rokom prenošenja u nacionalno zakonodavstvo do 9. prosinca 2026.

Izvorna Direktiva 85/374/EEZ² o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode, usvojena 1985. (u nastavku teksta: Direktiva iz 1985.), uspostavila je režim odgovornosti bez krivnje za neispravne proizvode, omogućujući oštećenicima da traže odštetu za ozljede bez potrebe za dokazivanjem nemara ili ugovornog odnosa s proizvođačem. Nova Direktiva zadržava veliki dio Direktive iz 1985., sa značajnim ažuriranjima kako bi se uzeo u obzir tehnološki napredak u posljednjih 40 godina i razvoj standarda zaštite oštećenika. Cilj joj je riješiti uočene nedostatke u trenutnom režimu, a posebno poteškoće s kojima se susreću oštećene strane pri traženju odštete.

Direktiva nameće odgovornost proizvođačima proizvoda (i drugim relevantnim stranama) za štetu uzrokovanu neispravnim proizvodima, bez obzira na krivnju, modernizira trenutni okvir Europske unije (u nastavku teksta: EU) o odgovornosti za proizvod i čini ga prilagođenijim podnositeljima zahtjeva. Direktivu je potrebno čitati zajedno s Uredbom (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda³, koja je temeljni propis koji uređuje sigurnost svih potrošačkih proizvoda koji se prodaju unutar EU-a.

Naglašavamo da je riječ o Direktivi maksimalne harmonizacije, što znači da države članice ne smiju odstupati od pojedinih odredaba, osim ako je drukčije predviđeno samom Direktivom.

Institut odgovornosti za neispravan proizvod implementiran je u hrvatsko materijalno pravo 1. siječnja 2006., stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO). Odredbe Direktive iz 1985. pretočene su u odredbe članaka 1073. – 1080. ZOO-a⁴. Time je Republika Hrvatska ispunila jednu od brojnih obveza koje su bile usmjerene na postupno usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje Europske zajednice. Dakako, odredbe ZOO-a o odgovornosti za neispravan proizvod odnose se na proizvode koji su stavljeni u promet nakon njegova stupanja na snagu.

Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije objavilo je na stranici e-Savjetovanje 10. veljače 2026. Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima⁵ (u nastavku teksta: NP ZID ZOO) iz kojeg proizlazi da je odlučeno prenošenje Direktive u Glavu IX. (Izvanugovorni obvezni odnosi), Odjeljak 1. (Prouzročenje štete), Odsjek 5. (Odgovornost za neispravan proizvod) ZOO-a. Navedeni Prijedlog smatramo smislenim jer je riječ o odredbama ZOO-a kojima su preneseni članci Direktive iz 1985., koju nova Direktiva stavlja izvan snage. U nastavku slijedi usporedni prikaz najznačajnijih novosti u Direktivi te kako su one prenesene u odredbe NP ZID ZOO-a. Iako je NP ZID ZOO tek u fazi savjetovanja s javnošću do njegova usvajanja ne očekujemo izmjene koje bi značajnije utjecale na sadržaj odredbi kojima se preuzima Direktiva.

Napominjemo da odredba članka 20. st. 2. NP ZID ZOO-a predviđa da će se odredbe o naknadi štete zbog neispravnog proizvoda primjenjivati na proizvode stavljene na tržište ili u uporabu od 9. prosinca 2026., što je u skladu s odredbom članka 22. Direktive. Postojeće odredbe ZOO-a o odgovornosti za neispravan proizvod iz 2006. ostat će na snazi za proizvode stavljene na tržište do 9. prosinca 2026.

2. NEISPRAVAN PROIZVOD
Prema članku 7. st. 1. Direktive, proizvod se smatra neispravnim ako ne pruža sigurnost koju osoba ima pravo očekivati ili koja se zahtijeva prema pravu EU-a ili nacionalnom pravu. To temeljno načelo „neispravnosti“ ostaje uglavnom nepromijenjeno u odnosu na postojeću Direktivu iz 1985. Direktiva proširuje definiciju nedostatka kako bi obuhvatila situacije u kojima proizvodi ne ispunjavaju obvezne sigurnosne zahtjeve prema nacionalnom zakonodavstvu.

Novost u Direktivi je da se navode okolnosti⁶ koje bi sud trebao uzeti u obzir pri procjeni neispravnosti proizvoda. Direktiva potvrđuje da upozorenja ili informacije u dokumentaciji o proizvodu same po sebi ne mogu učiniti inače neispravan proizvod sigurnim. Rizik od odgovornosti prema Direktivi ne može se izbjeći navođenjem svih zamislivih nuspojava proizvoda, a proizvođači bi trebali nastaviti sastavljati dokumentaciju o proizvodu na temelju pažljive procjene kliničkih dokaza. Sudovi će također uzeti u obzir razumnu zloporabu proizvoda prilikom procjene nedostatka, što može dovesti do zaključka da je proizvod neispravan kada potrošač ne koristi proizvod kako je predviđeno, ali taj je nedostatak bio razuman zbog nedostatka jasnih uputa.

Kao i prema Direktivi iz 1985., članak 7. st. 3. Direktive pojašnjava da se proizvod ne smatra neispravnim samo zato što je na tržište stavljen ili se naknadno stavlja „bolji“ proizvod (uključujući ažuriranja ili nadogradnje).

Hrvatski zakonodavac odlučio je postojeći članak 1075. ZOO-a, koji propisuje neispravnost proizvoda, u cijelosti izmijeniti sa zahtjevima Direktive. Najveća izmjena odnosi se na novi stavak 2. kojim se taksativno propisuju okolnosti koje treba uzeti u obzir pri procjeni neispravnosti proizvoda.

3. PROŠIRENA DEFINICIJA „PROIZVODA“
Direktiva proširuje definiciju „proizvoda“⁷ kako bi uključila softver (uključujući ažuriranja i nadogradnje softvera), sustave umjetne inteligencije i digitalne proizvodne datoteke, koje nisu bile dio prethodnog zakonodavstva te sirovine. Direktiva također proširuje koncept komponente kao digitalne usluge koja je integrirana u proizvod ili međusobno povezana s njim („povezana usluga“). Proizvodne datoteke odnose se, primjerice, na datoteke za 3D ispis, dok sirovine uključuju, primjerice, plin i vodu.

Besplatni softver otvorenog koda⁸ isključen je iz područja primjene Direktive, sve dok se ne distribuira u okviru trgovačke djelatnosti. S druge strane, ako se pruža u zamjenu za plaćanje ili osobne podatke koji se koriste u svrhe koje nisu isključivo poboljšanje sigurnosti, kompatibilnosti ili interoperabilnosti softvera, to predstavlja trgovačku djelatnost, izuzeće se ne primjenjuje. To također znači da ako proizvođač integrira softver otvorenog koda koji je izvorno pružen izvan komercijalne djelatnosti u proizvod kao komponentu unutar opsega svoje komercijalne djelatnosti, taj je proizvođač - ali ne i izvorni proizvođač softvera otvorenog koda⁹ - odgovoran za štetu uzrokovanu pogreškama u softveru.

S obzirom na to da brojni pojmovi u različitim propisima imaju različito značenje, Direktiva u članku 4. taksativno navodi definicije pojmova pa tako i pojma „proizvod“. Zbog toga NP ZID ZOO predviđa novi članak 1072.a kojim, između ostaloga, definira i proizvod, koji je u sadašnjem ZOO-u definiran člankom 1074.

4. PROŠIRENJE KRUGA ODGOVORNIH OSOBA
Što se tiče pitanja tko bi se sve mogao pojaviti kao štetnik, središnja odgovornost prema Direktivi ostaje na proizvođaču¹⁰, uključujući i one koji djeluju kao proizvođači (tzv. kvazi-proizvođači).

Nadalje, članci 10. - 13. Direktive predviđaju kaskadu odgovornosti koja, osim proizvođača, obuhvaća i distributere, pružatelje usluga ispunjavanja narudžbi (kao što su skladišne, pakirne i otpremne tvrtke) i pružatelje usluga online platforme u smislu članka 3. t. i) Uredbe (EU) 2022/2065¹¹, kao odgovorne strane pod određenim uvjetima koje Direktiva definira krovnim pojmom „gospodarski subjekt“.

Kaskadna odgovornost namijenjena je osiguravanju da oštećene strane uvijek imaju tuženika sa sjedištem u EU-u, čak i ako sam proizvođač ima sjedište izvan EU-a. To znači da distributeri, pružatelji usluga ispunjavanja narudžbi, dobavljači i pružatelji online platformi također mogu biti odgovorni ako se uzvodna strana u opskrbnom lancu ne može smatrati odgovornom jer nema sjedište u EU-u. U tom kontekstu treba napomenuti da u slučaju nedostataka proizvoda uzrokovanih neispravnom komponentom, i proizvođač proizvoda i proizvođač komponente mogu biti odgovorni¹².

S obzirom na kaskadno proširen opseg štetnika s proizvođača na gospodarske subjekte definirane člankom 4. Direktive, NP ZID ZOO previđa izmjenu odredbe članka 1076. ZOO-a tako da mijenja naslov članka u „Odgovorni gospodarski subjekt“ te u cijelosti mijenja sadržaj odredbi cijelog članka 1076. ZOO-a prenoseći u njega članak 8. Direktive.

5. NAKNADA ZA PSIHIČKU ŠTETU
Direktiva širi opseg nadoknadive štete¹³ te osim imovinske štete (smrt ili tjelesna ozljeda) bilo kojeg iznosa i gubitka, uništenje ili oštećenje podataka prepoznaje neimovinsku štetu (medicinski priznata šteta psihičkom zdravlju), kao štetu koja se može nadoknaditi. Direktiva naglašava potrebu da proizvođači razmotre psihološki utjecaj proizvoda u procjenama rizika proizvoda ili upozorenjima u literaturi o proizvodu.

Također, ukinut je prethodni minimalni prag od 500 eura za zahtjeve za naknadu štete na imovini, što potencijalno povećava broj zahtjeva male vrijednosti.

Zbog širenja opsega štete zakonodavac je u NP ZID ZOO-u predložio izmjenu članka 1073., i to stavaka 2., 3. i 4. koji se odnose na naknadu štete. Novopredloženim stavkom 2. previđena je naknada imovinske štete prouzročene smrću, tjelesnom ozljedom ili oštećenjem zdravlja, odnosno imovinske štete prouzročene medicinski priznatom povredom psihičkog zdravlja. Stavkom 3. navedenog članka do sada je bio propisan minimalni prag od 500 eura za zahtjeve za naknadu štete, no kako je Direktivom to ukinuto, tako se novim stavkom 3. propisuje pravo na neimovinsku štetu koja je nastala kao posljedica iz stavka 2. toga članka. Postojeći stavak 4. članka 1073. logično je brisan, kao posljedica novog uređenja Direktive, jer je neimovinska šteta kao posljedica štete iz stavka 2. sada utuživa, dok je do sada bila utuživa samo prema općim pravilima odgovornosti za štetu.

6. OBVEZA PROŠIRENOG OTKRIVANJA DOKAZA
Članak 9. Direktive predviđa pravilo o otkrivanju dokaza u sudskim postupcima, po uzoru na američko pravilo pod nazivom „disclosure of evidence“.

Povijesno gledano, otkrivanje dokaza u većini država članica EU-a bilo je strogo kontrolirano prema načelu proporcionalnosti. Za razliku od SAD-a, gdje stranke mogu zahtijevati opsežno otkrivanje dokaza, europski sudovi općenito su ograničili otkrivanje dokaza na specifične okolnosti koje nalaže sudac. U mnogim jurisdikcijama građanskog prava jednostavno ne postoji široko pravo na otkrivanje dokaza prije suđenja; ono se nalaže samo kada stranka može identificirati određene dokumente koji su i relevantni i potrebni za slučaj.

Takav zahtjev Direktive o naknadi štete proizlazi iz važnosti uvođenja u nacionalne sustave država članica pravila kojima se ne ograničava tužitelj da točno precizira isprave i druge dokumente koji dokazuju njegove tvrdnje, a to zato što je tužitelju, u pravilu, nemoguće znati koji su to točno dokumenti i isprave. S druge strane, bilo je nužno spriječiti lov na informacije (tzv. fishing expeditions), tj. nespecifično ili preširoko pretraživanje informacija koje vjerojatno neće biti relevantne za stranke u postupku.

Prema Direktivi, nacionalni sudovi bit će ovlašteni naložiti okrivljenicima (i trećim stranama) da otkriju relevantne dokaze koje posjeduju, pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti i provodeći test proporcionalnosti.

Iako zahtjevi za otkrivanje dokaza i dalje moraju biti ciljani i proporcionalni, Direktiva odražava jasno odstupanje od europskog povijesno ograničenog pristupa prikupljanju dokaza prije suđenja zato da se riješi uočena asimetrija informacija između proizvođača i podnositelja zahtjeva. Pritom, nepoštovanje novih zahtjeva Direktive dovest će do oborive pretpostavke da je proizvod neispravan.

Važno je napomenuti da Direktiva također obvezuje sudove da prilikom odlučivanja o otkrivanju razmotre zaštitu povjerljivih informacija i poslovnih tajni.

Iz NP ZID ZOO-a proizlazi da hrvatski zakonodavac smatra da odredbe Glave XVIII. o dokazima i izvođenju dokaza Zakona o parničnom postupku¹⁴ nisu dovoljne da pokriju zahtjeve Direktive, već predviđa novi članak 1074.a ZOO-a i naslov iznad njega „Otkrivanje dokaza“ i propisuje opće odredbe o teretu dokazivanja te sadržajno izgleda da se vodio odredbama članka 6. Zakona o postupcima naknade štete zbog povrede prava tržišnog natjecanja.¹⁵

Već smo spomenuli da je prilikom donošenja odluke o otkrivanju dokaza sud dužan provesti test proporcionalnosti otkrivanja. To pretpostavlja obvezu suda da uzme u obzir interese stranke koja traži otkrivanje dokaza u odnosu na interese druge stranke i trećih osoba od kojih se otkrivanje dokaza traži. Sud će pritom osobito uzeti u obzir sljedeći interes tih osoba:

1. da se ne otkrivaju dokazi, ako se predmetne činjenice mogu utvrditi i na temelju drugih dostupnih dokaza

2. da dokazi budu određeni koliko je to moguće s obzirom na okolnosti pojedinog slučaja te da budu bitni za postupak

3. da opseg i trošak otkrivanja ne budu toliki da su u očitom nerazmjeru sa značenjem činjenica koje se žele utvrditi ili

4. da se zaštite vlastite ili tuđe poslovne tajne te povjerljive informacije.¹⁶

7. REVIDIRANA REGULACIJA TERETA DOKAZIVANJA
Jedna od najznačajnijih promjena koje je uvela Direktiva nalazi se u članku 10., koji se odnosi na teret dokazivanja. Ta odredba utvrđuje revidirani okvir za dokazivanje štete uzrokovane neispravnim proizvodima, zajedno s nizom pretpostavki u korist podnositelja zahtjeva, osmišljenih radi zaštite potrošača.

Direktiva iz 1985., u članku 4. navodila je da podnositelj zahtjeva (oštećenik) mora dokazati štetu, nedostatak i uzročnu vezu između nedostatka i štete. Međutim, takva se odredba općenito smatrala jednom od slabih točaka utvrđenih u režimu odgovornosti koju je trebalo riješiti kako bi se osigurala učinkovitost sustava, i to zbog činjenice da je u praksi dokazivanje kako je proizvod neispravan ili utvrđivanje uzročne veze između nedostatka i štete posebno težak zadatak za oštećenu stranu, posebno u današnjem digitalnom dobu, gdje proizvodi postaju sve složeniji zbog digitalizacije i međusobnog povezivanja komponenti i drugih usluga. Kao rezultat toga, Direktiva uvodi novi mehanizam osmišljen da potrošačima olakša traženje naknade štete uzrokovane neispravnim proizvodima.

Iako se Direktiva nadovezuje na temelje prethodne, zadržavajući osnovno načelo da podnositelj zahtjeva snosi teret dokazivanja, ona uvodi određene proceduralne prednosti u korist podnositelja zahtjeva. Te se prednosti provode nizom oborivih pretpostavki koje se mogu podijeliti u tri vrste:

Prva pretpostavka predviđa da se proizvod smatra neispravnim kada tuženik ne dostavi tražene dokaze¹⁷, kada tužitelj dokaže da proizvod krši obvezne sigurnosne zahtjeve osmišljene kako bi se spriječila vrsta štete koju je pretrpjela ozlijeđena osoba¹⁸ ili kada tužitelj dokaže da je šteta uzrokovana očitim kvarom tijekom razumno predvidljive upotrebe¹⁹.

Druga pretpostavka daje pravo nacionalnim sudovima da pretpostave uzročnu vezu između nedostatka i štete ako se utvrdi da je proizvod neispravan i ako je šteta u skladu s tim nedostatkom²⁰.

Treća pretpostavka omogućuje pretpostavku nedostatka, uzročne veze ili oboje ako ih je pretjerano teško dokazati. U tom slučaju bit će dovoljno pokazati da je vjerojatno da je proizvod neispravan ili da postoji uzročna veza između nedostatka i štete ili oboje²¹.

Vjerujemo da će pretpostavka koja propisuje da se proizvod smatra neispravnim kada tuženik ne dostavi tražene relevantne dokaze, imati najveći utjecaj, jer se čini da uspostavlja svojevrsni prijenos tereta dokazivanja. To bi potencijalno moglo uzrokovati znatnu štetu gospodarskim subjektima, jer bi teret dokazivanja prebacilo na tuženika, zahtijevajući od njega da dokaže da proizvod nije bio neispravan ili da bilo koji prisutan nedostatak nije uzrokovao štetu. To bi moglo predstavljati znatne izazove, posebno u složenim situacijama u kojima je uključeno više stranaka, od kojih svaka ima potencijalno suprotstavljene zahtjeve ili dokaze. U tim scenarijima, tuženik može imati poteškoća s predstavljanjem jasne i uvjerljive obrane, posebno kada pokušava razdvojiti različite čimbenike koji pridonose šteti.

Hrvatski zakonodavac odlučio se pravila o teretu dokazivanja propisati člankom 1074., koji sada nosi naslov „Teret dokazivanja“ i ima pet stavaka, s tim da stavak 1. sadržajem odgovora stavku 8. dosadašnjeg članka 1073. ZOO-a i propisuje opće pravilo da je oštećenik dužan dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i štete. Ostatkom članka propisuju se pretpostavke kako ih nameće Direktiva.

8. PRODULJENJE ZASTARNOG ROKA
Direktiva ažurira rokove zastare prvenstveno kako bi se riješila stvarnost sve složenijih proizvoda i usluga. Predviđene promjene prepoznaju kako bi bilo nerazumno da proizvođači snose neograničenu odgovornost za potencijalne nedostatke svojih proizvoda bez ikakvih vremenskih ograničenja, ali to uravnotežuju produljenjem roka u kojem oštećene strane mogu podnijeti zahtjeve, omogućujući jaču zaštitu potrošača s jasnom odgovornošću proizvođača i drugih gospodarskih subjekata.

Glede pravila o rokovima zastare odgovornosti za proizvod Direktiva propisuje da je standardni rok zastare tri godine²² od dana kada je oštećena osoba saznala za sve sljedeće elemente: štetu, neispravnost, identitet relevantnog gospodarskog subjekta koji se može smatrati odgovornim za tu štetu.

Direktiva zadržava prekluzivni rok zastare od deset godina²³, koji počinje teći od datuma kada je proizvođač stavio na tržište ili stavio u uporabu neispravan proizvod koji je prouzročio štetu, ili od datuma kada je proizvod, nakon što je značajno izmijenjen (u situaciji kada je bio značajno izmijenjen), stavljen na tržište ili pušten u uporabu, osim ako oštećena osoba nije pokrenula postupak protiv proizvođača prije isteka roka.

Istodobno Direktiva uvodi novost i predviđa zastarni rok od 25 godina²⁴ ako oštećenik nije mogao pokrenuti postupak u roku od deset godina zbog latentnog razdoblja tjelesne ozljede. Radi usklađenja s Direktivom u članku 1080. predviđen je novi stavak²⁵, koji propisuje rok od 25 godina.

9. ZAKLJUČAK
Direktiva predstavlja paradigmatsku promjenu odgovornosti za proizvod u cijeloj Uniji. Prošireni opseg Direktive, šira odgovornost i proceduralna pravila prilagođena oštećenicima zahtijevat će proaktivno upravljanje rizicima, poboljšanu usklađenost i pažljiv pregled odnosa u lancu opskrbe. Slijedom toga, možemo izdvojiti sljedeće preporuke:

Osiguranje od odgovornosti za proizvod: Tvrtke bi trebale provjeriti pokrivaju li postojeće police osiguranja štetu uzrokovanu softverom i sustavima umjetne inteligencije.

Pregled ugovora s trećim stranama: Ugovori s dobavljačima, primjerice, trebali bi se pregledati kako bi se osigurala raspodjela rizika od odgovornosti. Možda će biti potrebno uvesti klauzule o regresu. Dobavljači bi posebno trebali transparentno dokumentirati lance opskrbe i uspostaviti sustave kako bi mogli imenovati primarno odgovornu stranu oštećeniku.

Jačanje upravljanja dokumentacijom i dokazima: Voditi sveobuhvatne zapise o sigurnosti proizvoda, ažuriranjima softvera i procesima odgovora na incidente kako bi se olakšala obrana u slučaju sudskog spora.

Priprema za obveze otkrivanja informacija prema Direktivi: Razviti sustave za čuvanje dokumenata i upravljanje dokazima kako bi se sačuvali i izradili relevantni dokazi, uz zaštitu poslovnih tajni i povlaštene komunikacije u najvećoj mogućoj mjeri.

Jasno označavanje: Pružatelji usluga online platformi trebali bi jasno označiti proizvode koje ne pruža sam pružatelj usluga ili korisnik pod nadzorom pružatelja usluga kao proizvode koji pripadaju proizvođaču ili prodavatelju kako bi izbjegli odgovornost.

1 Direktiva (EU) 2024/2853 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2024. o odgovornosti za neispravne proizvode i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/374/EEZ, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=OJ:L_202402853 (pristupljeno: 27. 3. 2026.).
2 Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/ALL/?uri=celex:31985L0374 (pristupljeno: 27. 3. 2026.).
3 Uredba (EU) 2023/988 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. svibnja 2023. o općoj sigurnosti proizvoda, izmjeni Uredbe (EU) br. 1025/2012 Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Vijeća 87/357/EEZ (tekst značajan za EGP), dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32023R0988 (pristupljeno: 27. 3. 2026.).
4 Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.
5 Dostupno na: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=32519 (pristupljeno: 11. 2. 2026.).
6 Članak 7. st. 2. Direktive.
7 Članak 4. st. 1. t. 1. Direktive.
8 Članak 2. st. 2. Direktive.
9 Uvodne izjave 14. i 15. Direktive.
10 Članak 8. Direktive.
11 Uredba (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. listopada 2022. o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga i izmjeni Direktive 2000/31/EZ (Akt o digitalnim uslugama).
12 Članak 4. Direktive.
13 Članak 6. st. 1. Direktive.
14 Nar. nov., br. 4/77 – 146/25.
15 Nar. nov., br. 69/17.
16 Članak 14. st. 3. NP ZID ZOO-a.
17 Članak 10. st. 2. t. a Direktive.
18 Članak 10. st. 2. t. b Direktive.
19 Članak 10. st. 2. t. c Direktive.
20 Članak 10. st. 3. Direktive.
21 Članak 10. st. 4. Direktive.
22 Članak 16. Direktive.
23 Članak 17. st. 1. Direktive.
24 Članak 17. st. 2. Direktive.
25 Članak 20. NP ZID ZOO-a.