Stara kuća zemljanog poda, u kojoj je ljeti ugodno svježe, a zimi toplo kao u raju, za sve koji su imali baku na selu zasigurno je među ljepšim uspomenama. Malo je takvih kuća, drvenih ili zidanih mješavinom zemlje i slame, očuvano, a još manje baka u njima živi.

Ali, neki plivaju kontra struje koja većinu i dalje nosi prema gradu i općenito, kako se smatra, modernijem životu. I to ne od jučer. Istina, na prve se slučajeve preseljenja iz grada na selo, pogotovo ako su to bile starinske, nekonformne kuće, gledalo kao na ekscentričnost.

U međuvremenu, taj stil života dobio je ime. Trend je krenuo sedamdesetih iz Australije, a danas zaljubljenici u prirodu i ekoaktivisti, koji biraju živjeti permanentnu agrikulturu (tzv. permakulturu) i svjesno oblikovati život i svakodnevicu po načelima samoodrživosti, više ni kod nas nisu rijetkost.

Hrvatska već ima i svoje diplomirane dizajnere permakulture, a već nekoliko godina taj spoj tradicionalnih znanja, klasične znanosti i novih spoznaja o uzgoju hrane, uređenju vrta, korištenju prirodne energije, gradnji... kod nas doživljava pravi mali bum. Kuće od slame, drveta i gline nije jednostavno ni jeftino sagraditi, ali su čvrste i zdrave, glina je lijek. Ovo nam se čini kao najispravnije ulaganje u budućnost, stalo nam je da svojim načinom života pridonosimo održivosti planeta. Čitao sam članke u kojima je pisalo da se kuće od slame mogu izgraditi za 500 dolara, no to je daleko od istine, kaže permakulturni dizajner Kruno Ladišić.

(HINA, 8. 11. 2020.)