U razgovoru za Hinu Šarić je pojasnio zašto je nedavno javno istupio s tvrdnjom o pravnim nedostacima odluke Ustavnog suda koji je 24. lipnja zaključio da su povrijeđena prava triju sutkinja jer ih DSV, unatoč većem broju bodova od imenovanih sudaca, prije dvije godine nije izabrao na zagrebački Županijski sud.

No, Ustavni sud osporavanu odluku DSV-a pritom nije ukinuo. Pravdajući se "nemogućnosti uspostavljanja stanja kakvo je bilo prije donošenja osporene odluke" u svojoj je odluci Ustavni sud zaključio da ukidanje osporene odluke DSV-a i vraćanje predmeta na ponovni postupak neće dovesti do otklanjanja utvrđenih povreda. Podnositeljicama je pritom odredio i "pravičnu novčanu naknadu".

"Iznio sam shvaćanje da Ustavni sud pretjeranim matematizmom, smatrajući da se metodama i postupcima matematike i statistike može u dominantnoj mjeri odgovoriti na pitanja o kompetencijama kandidata za dužnost suca, ne uvažava u dovoljnoj mjeri propisanu neovisnost i samostalnost DSV-a. Primijetio sam i da odluka Ustavnog suda izlazi iz okvira ovlasti propisanih Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu jer su tom odlukom utvrđene povrede ustavnog prava, a nije, shodno tome ukinuta odluka DSV-a kojom su te povrede navodno počinjene", ističe Šarić.

Netraženih 40.000 kuna

Dodaje da je umjesto toga neizabranim kandidatkinjama za Županijski sud dodijeljeno svakoj po 40.000 kuna, što smatra da je učinjeno bez pravnog temelja, tim više što su one tražile ukidanje ranije odluke DSV-a, ali ne i naknadu.

"Uočio sam u odluci Ustavnog suda i nedostatke koje Ustavni sud često pronalazi u aktima sudova i drugih tijela o čijoj ustavnosti i zakonitosti odlučuje povodom ustavnih tužbi te sam doveo u pitanje smisao postojanja ustavne tužbe s obzirom na dosadašnju praksu Ustavnog suda u tim postupcima", kaže Šarić.

Ističe da je u dijelu javnosti njegovo reagiranje shvaćeno kao "defanzivni refleks iako nikad nije osporavao izvjesne nedostatke u aktivnostima DSV-a". O tome se, kaže, i javno izjašnjavao koliko mu je to dopuštao zahtjev da bude lojalan tijelu kojem je bio na čelu.

"Ne osporavam niti to da je moguće problematizirati odluku DSV-a o kojoj je sada riječ, međutim smatram da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao konzekventan model pristupa odluci DSV-a, što prije svega znači da nije pronašao balans između zahtjeva da se respektira propisana neovisnost i samostalnost DSV-a s jedne strane i zaštite ustavnih prava kandidata s druge strane".

Ustavni sud nije rekao tko je trebao biti imenovan

Šarić smatra da je Ustavni sud je, ako je već zaključio da svojom odlukom okonča cijeli proces imenovanja sudaca, trebao iznijeti i svoje zaključke o ishodu postupka, odnosno "odgovoriti na pitanje koji kandidati su u tako provedenom postupku trebali biti imenovani".

No, takav sadržaj odluka Ustavnog suda nema, naglašava Šarić.

Ustavni sud, smatra, nije konzekventno ustrajao u vlastitom pristupu već je došavši na pola puta, neodgovarajući na pitanje tko je trebao biti imenovan, zaključio da je podnositeljicama ustavnih tužbi povrijeđeno navedeno ustavno pravo, bez obzira na to da li su zaista trebale biti imenovane.

Šarić kaže da je svojim reagiranjem skrenuo pažnju i na druge nedostatke odluke Ustavnog suda jer je za to motiviran zbog sudjelovanja u donošenju odluke DSV-a na koju se odnosi odluka Ustavnog suda te publiciteta kojim je odluka Ustavnog suda dočekana u javnosti i prije njegove reakcije za koju vjeruje da može biti poticaj za raspravu o funkcionalnosti pravne zaštite putem ustavnih tužbi.

"Takvu raspravu ne smatram heretičnom pojavom već normalnim iskazom u demokratskom društvu koje teži vladavini prava, u kojem postoji sloboda izjašnjavanja o djelovanju svih tijela državne vlasti, uključujući između ostalih i DSV, redovne i specijalizirane sudove, ali i Ustavni sud Republike Hrvatske", zaključio je Šarić.

(HINA, 1. 8. 2020.)