Ono što smo čuli na kongresu možemo nazvati umjerenim optimizmom. Ključna je financijska i fiskalna konsolidacija sustava. Ukazali smo na neke dodatne izvore prihoda za kojima će se sasvim sigurno morati posegnuti, a na tragu toga bio je i ministar. U okolnostima kada bolnice svakog mjeseca stvaraju nove dugove od 55-60 milijuna kuna, bez sanacije dospjelog duga koji je oko 4 milijarde kuna, a ukupni dug 8,2 milijarde kuna, sustav će vrlo brzo biti doveden u pitanje.

UPUZ misli da se na međunarodnom tržištu moraju pronaći dodatne 3,5 milijarde kuna kako bi se rokovi plaćanja sveli na 60 dana. Treba pažljivo odabrati financijske institucije za to, jer je danas kapital na međunarodnom tržištu jeftin, te paralelno pregovarati s farmaceutskom industrijom kako bi se smanjenje rokova plaćanja odrazilo na cijene lijekova. Razlika u cijeni lijekova trebala bi kompenzirati kamate na zaduženje. Na lijekove trošimo 5 milijardi kuna godišnje, pa se uz 10-postotno smanjenje cijena može prihodovati 500 milijuna kuna. Hrvatskoj bi bilo jeftinije uzeti 3 milijarde kuna uz kamatu od 2-3 posto nego da plaćamo ove cijene lijekova.

Uz zaduženje na međunarodnom tržištu, za stabilno poslovanje sustava treba osigurati još milijardu kuna iz dodatnih izvora. Mislimo da bi trebalo uvesti porez na rizično ponašanje, prije svega na cigarete, gdje bi tri kune po kutiji cigareta išle za zdravstvo. Mislimo da je javnost za to spremna, a ne vjerujemo da će se to moći dobiti iz dodatnog oporezivanja na mobilne telefone, alkohol itd.

Prethodna administracija, koja je predlagala poskupljenje police dopunskog zdravstvenog osiguranja za 19 kuna, pogriješila je jer je zaboravila na privatne osiguravatelje, koji posluju sa 40 posto profita i nemaju razloga povećavati cijene, pa HZZO s poskupljenjem dopunskog postaje nekonkurentan. Trebalo je prethodno delimitirati participaciju i uvesti sustav doplate u sve medicinske djelatnosti. Time se podižu prihodi zdravstvenih ustanova i smanjuju ekstraprofiti privatnim osiguravateljima i HZZO-u, ali privatnike tjerate da povećaju cijenu police, a to onda može i HZZO. To je napravila Slovenija ali tako da svi građani osjete da im se isplati biti dopunski osiguran i plaćati zdravstveni rizik kroz policu. Kod dodatnog osiguranja treba odrediti standard, koja je to razina do koje će država plaćati stentove, proteze itd, a što će se kroz dodatno osiguranje platiti više. Računamo da bi se tu moglo prihodovati 200 milijuna kuna, 350 milijuna promjenom sustava participacije i dopunskog osiguranja i 400 milijuna kroz porez na cigarete, što bi donijelo oko milijardu kuna dodatnih prihoda.

Mislim da se taj zakon ne može odvojiti od Zakona o zdravstvenom osiguranju, odluke o osnovama HZZO-a, pa čak i kolektivnog ugovora, da bi se vidjelo kako će biti ustrojena primarna zaštita. Imamo dilema i oko pitanja nasljeđivanja ordinacija, odgovornosti u popunjavanju mreže, načina plaćanja. Zasad postoji cijeli niz pitanja i cijeli nam je koncept upitan jer će dovesti do vrlo dubioznih rješenja.

Primjerice, imate ordinaciju u domu zdravlja u središtu Dubrovnika ili Splita, odlazite u mirovinu pa imate pravo prodati to, na neki način stanarsko pravo i ugovor s HZZO-om. Za to tražite 2 milijuna eura ali vam nitko to ne želi platiti pa ordinacija ostaje prazna. Koliko dugo i tko će za to biti odgovoran, a takvih mjesta može biti petstotinjak. S druge strane, liječnik u nekom malom mjestu u Slavoniji, Lici ili Zagori neće dobiti ni jednu kunu. To pak znači da će liječnici svim silama nastojati dobiti mjesta u urbanim sredinama. Ili, primjerice, raspisali ste natječaj za mjesto liječnika u Kosinju u Lici i nitko se ne javlja. Tko će biti odgovoran za popunjavanje mreže? Koncesije nisu bile najbolji model, iako ne mislim ni da su bile loše, ali problem je nastao jer su napravili razliku u plaćanju liječnika u domovima zdravlja i koncesionara.

Dobro je da poslodavac uvodi upravni nadzor nad tijelima koje imaju javne ovlasti, odnosno nad komorama. Rješenja koja je, primjerice, donosila jedna komora i selektivna primjena javnih ovlasti u protekle dvije godine, što je rezultiralo sudskim sporovima, potaknuli su poslodavca da donese tu mjeru, što je za mene najnormalnije.

Dobro je i što će Pravilnik o specijalizacijama, nakon odluke Ustavnog suda po našoj tužbi, biti pretočen u zakon, kao i uvođenje mogućnosti nagrađivanja prema radu, gdje menadžment zdravstvene ustanove dobiva dodatni alat da nagradi onoga koji više radi.

Međutim, žao mi je što se zakon nije pozabavio statusom menadžmenta, pa i dalje ostaje nedorečen status ravnatelja. Nekad je isplativije biti šef odjela nego ravnatelj bolnice jer kao ravnatelj odgovarate za golema sredstva. U zakonu se o tome ništa ne govori, a voljeli bi da se menadžment profesionalizira, depolitizira i da mu se odredi primjereni financijski i ugovorni status.

Razgovarala: Tamara Marinković

(HINA, 29. 10. 2017.)