Sud je objavio odluku u slučaju iz 2008. i 2009. godine,kada su u Francuskoj građani sklopili s bankom BNP Paribas ugovore o hipotekarnom kreditu izraženom u švicarskim francima (CHF) i otplativom u eurima za financiranje kupnje nekretnina ili udjela u društvima za nekretnine.

Ti ugovori o kreditima sadržavali su valutni rizik  povezan s fluktuacijama tečaja eura u odnosu na tečaj švicarskog franka. Iako postojanje tog rizika nije bilo izričito navedeno u ugovorima o kreditu, iz njih je ipak neizravno proizlazilo da im je taj rizik bio svojstven i da je bio prebačen na potrošača.

“Informacija koju je zajmodavac pružio potrošaču o postojanju valutnog rizika ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se temelji na pretpostavci da će paritet između valute obračuna i valute plaćanja ostati stabilan tijekom cijelog trajanja tog ugovora”, navodi se u priopćenju Suda.

Sud podsjeća na to  da nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru ne obvezuju potrošača i da treba smatrati da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na njegovu pravnu i činjeničnu situaciju.

“Slijedom toga, Sud smatra da se na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u takav ugovor ne može primjenjivati nikakav zastarni rok”, kaže se u priopćenju.

Sud također navodi da je u ovakvim slučajevima zajmodavac u puno boljoj poziciji kada je riječ o poznavanju gospodarskog konteksta koji može imati posljedice na promjene deviznog tečaja i za valutni rizik, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača.

(HINA, 10. 6. 2021.)