Uvod

Uslijed velikog broja predmeta te proteka vremena, sudska praksa se do danas već prilično ujednačila te dala odgovore na brojna pravna pitanja koja su provocirali kreditori u svojim odgovorima na tužbe potrošača, poput neposredne primjene kolektivne presude u slučaju Franak na pojedinačne ugovore i sporove, tamo utvrđene ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, o kojima se uglavnom više pojedinačno ne raspravlja u individualnim sporovima, zatim pitanje zastare restitucijskih zahtjeva, njezinog početka i tijeka.

Ipak, postoje još neka do danas nerazriješena pravna pitanja na razini Vrhovnog suda RH, u odnosu na koje je sudska praksa relativno raznolika i neujednačena, te koja će se u dogledno vrijeme morati ujednačiti putem revizijskih odluka ili zaključaka sa sjednica građanskog odjela suda.

Također, neka su pitanja, poput dokazivanja statusa potrošača, već odgovorena u praksi Vrhovnog suda RH, međutim pojedini nižestupanjski sudovi imaju problem s implementacijom tog stava i pojma dokazivanja.

Pitanje restitucije unatoč konverziji iz predmeta Suda EU C-567/20, te pitanje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, najznačajnija su i odgovore na ista potrošači očekuju u dogledno vrijeme, svakako ove godine, pa se kao takvima ovaj članak zasebno ne bavi.

Zastara po preinaci tužbenog zahtjeva

Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, posl. broj  Su IV – 162/2021 od 26.11.2021. zaključeno je sljedeće:

„U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“

Taj naizgled povoljan zaključak ipak krije jednu nedoumicu obzirom da se u praksi pojavljuje tumačenje da se na preinačeni/povišeni dio tužbenog zahtjeva smatra da je zastara prekinuta tek danom preinake, umjesto danom podnošenja tužbe.

Ta opasna praksa tek će doći do izražaja protekom vremena, posebice kako se bliži lipanj 2023. kada bi mogla (!) nastupiti zastara za restitucijske zahtjeve potrošača temeljene na kolektivnoj presudi.

Naime, osim što je oko 20 000 sporova iz konvertiranih kredita trenutno u prekidu zbog čekanja na odluku suda EU, a još oko 90 000 potrošača nije niti podnijelo tužbu, izgledna je situacija gdje će u tisućama navedenih predmeta do vještačenja doći tek za godinu ili dvije, možda i više, ovisno o tome kada će se prekinuti postupci nastaviti i kada će novi tužitelji podnositi tužbe.

Dakle, dobar dio potrošača će do sudskih izračuna doći nakon proteka navedenog datuma.

Tek po provedenom vještačenju ti potrošači će moći specificirati i po potrebi preinačavati tužbene zahtjeve naviše, ukoliko su ih postavili na nešto niže iznose prilikom utuženja, što su mnogi radili kako bi izbjegli više sudske pristojbe, a sami nisu imali financijskih mogućnosti plaćati preliminarne izračune prije utuženja.

Posljedice tumačenja da je za povišeni dio nastupila zastara, potpuno su u suprotnosti sa ciljevima Direktive 93/13, obzirom da se istim kažnjava one potrošače koji nisu mogli (a svakako nisu niti morali!) plaćati preliminarne izračune, a zbog općepoznate dugotrajnosti naših sporova, do sudskih vještačenja i konkretnih nalaza su došli prekasno.

Vrhovni sud RH u pogledu toga pitanja mora što prije konkretizirati svoj zaključak od 26.11.2021. te uskladiti tumačenje zastare s tekovinama Direktive i sudske prakse suda EU.

U suprotnome, obzirom na broj sudskih sporova na sudovima, nastat će val redovnih i izvanrednih pravnih lijekova uperenih protiv takvog tumačenja i primjene materijalnog prava, te dodatan pritisak na više sudske instance.

Tzv. negativne razlike u mjesečnim anuitetima

Radi se o tražbini kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

Naime, u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, a radi se uglavnom o kreditima ugovorenim između  2004. i 2006. u kojima je tečaj CHF padao otprilike do kraja 2009., nakon čega je tečaj CHF u odnosu na kunu počeo naglo rasti.

Ovdje je za istaknuti da potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove.

Nadalje, tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane.

Potencijalna tražbina kreditora s osnova nižeg tečaja suprotstavljena je tražbini potrošača tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantan među strankama, prema postojećoj praksi.

Do tada, obzirom na to da niži tečaj datira iz perioda ugovaranja kredita prije 2007/08, nastupila je zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje.

To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena.

Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe.

Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora.

Konačno, izuzev par kreditora, većina banaka u pojedinačnim sporovima ne stavlja prigovor radi prebijanja, niti protutužbeni zahtjev uperen na sporne potplate, smatrajući da to nisu u obvezi, već da to sud mora po službenoj dužnosti prebijati, što nije točno.

Sud niti mora, niti smije samoinicijativno navedene tražbine prebijati jer je vezan granicama postavljenih zahtjeva stranaka. Ako takvog zahtjeva od strane kreditora nema, u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, nema niti obveze suda isto uvažavati.

Osim toga, prijeboj se ne može vršiti jednostavnim odbijanjem preplata i manjih naplata u mjesečnim anuitetima, već se moraju primijeniti pravila uračunavanja kod ispunjenja, što u predmetnom slučaju znači da se prvo moraju obračunati zatezne kamate na svaku potrošačevu preplatu u mjesečnom anuitetu (kreditori su nepošteni stjecatelji!), počev od dana uplate do dana izrade nalaza, te potom od dobivenih iznosa odbijati eventualnu protutražbinu s osnova manje naplate.

Dakako, posao takvog kamatnog obračuna i zatvaranje eventualne protutražbine s osnova manje naplate, spada u domenu financijskih vještaka koji takve zadatke do danas nisu dobivali, pa nisu niti primjenjivali navedeno pravilo uračunavanja.

Nadalje, u slučaju stambenih kredita koji su još bili u otplati, a vezani su valutnom klauzulom na tečaj CHF, kamatna stopa je temeljem čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju regulirana na visinu od 3,23 %, što je niže od početno ugovorene kamatne stope koju sudovi uzimaju kao referentnu prilikom obračuna preplate.

Slijedom toga kreditori potražuju razliku koja nastaje u odnosu na početno ugovorenu stopu u anuitetu.

Međutim, kreditori su u okviru kolektivnog spora u slučaju Franak suđeni da su ugovarali jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je nepoštena i ništetna.

To znači da sve one izmjene kamatne stope koje nisu posljedica jednostranih odluka kreditora, poput predmetne do koje je došlo uslijed zakonske intervencije, nisu obuhvaćene ništetnošću iz kolektivnog spora i mogu egzistirati.

Drugim riječima, kamatna stopa i dalje može biti promijenjiva, samo ne kao posljedica jednostrane odluke kreditora, već u ovom slučaju kao posljedica zakonske intervencije.

Stoga nema niti osnove potraživati razliku u odnosu na početnu kamatnu stopu.

Uplate trećih osoba po kreditu i pomanjkanje aktivne legitimacije

Iz prometa i knjigovodstvenih kartica po kreditu ponekad je vidljivo da su pojedine uplate mjesečnih anuiteta vršile treće osobe, a nekada uplatitelj nije uopće iskazan, iako je nesporno da je uplata izvršena.

Najčešće se radi o uplatama koje je vršio sudužnik ili jamac, ili čak firma kod koje je korisnik kredita u predmetno vrijeme bio zaposlen, putem trajnog naloga na njegovu plaću.

Međutim, kreditori osporavaju navedene uplate tvrdeći da je na povrat istih legitimiran samo onaj koji je uplatu faktički izvršio.

Prije svega treba reći da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu.

Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud.

Ipak, pojedini sudovi, sa svrhom potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, izvode dokaze u navedenom pravcu, saslušavajući na navedene okolnosti tužitelja i treću osobu koja je uplatu izvršila.

U tom slučaju trebalo bi biti dovoljno da svjedoci potvrde da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita te da je bilo kakvo potraživanje koje bi takva osoba mogla imati protiv kreditora, usmenom cesijom prenijela na korisnika kredita, sada tužitelja.

Potpuno je nepotrebno, kao što pojedini suci rade, inzistirati na dostavi uplatnica od strane korisnika kredita jer se uglavnom radi o uplatama koje su vršene prije 10-15 godina, pa je neživotno očekivati od potrošača da bi isti čuvao uplatnice toliki niz godina.

Osim toga, zakonska obveza čuvanja kreditne dokumentacije, pa tako i svih uplata i prometa po kreditu, obveza je kreditora, a ne potrošaču.

Ukoliko je takva kreditna dokumentacija manjkava u smislu da nije vidljivo za pojedine uplate tko je uplatitelj, onda se ima presumirati da su uplate izvršene u korist i po nalogu korisnika kredita, a na kreditoru je teret dokaza u suprotno, obzirom na to da za cjelovitost i istinitost evidentiranog prometa po kreditu odgovara kreditor, a ne potrošač.

Prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije također se javlja i s osnova nasljeđivanja potraživanja iz ugovornog odnosa. Naime, protekom vremena sve su češće situacije u kojima je korisnik kredita u međuvremenu preminuo.

Kreditori, dakako, spore aktivnu legitimaciju nasljednicima, najčešće navodeći da potraživanje s osnova spornog kredita nije ušlo u ostavinsku masu i rješenje o nasljeđivanju.

Ovdje treba reći da je potpuno irelevantno ukoliko potraživanje s osnova ugovora o kreditu nije uneseno u rješenje o nasljeđivanju, obzirom na to da je nasljednik univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju.

Rješenje o nasljeđivanju ne presumira da je ono potpuno, o čemu svjedoči činjenica da se ono može naknadno i proširivati, putem rješenja o naknadno pronađenoj imovini.

I zato sadržaj rješenja, odnosno izostanak da se konstatira potraživanje po osnovi tog ugovora, nije odlučna činjenica za aktivnu legitimaciju nasljednika u tužbi.

Osim toga, nasljeđuje se po zakonu, u trenutku smrti ostavitelja, a ne trenutkom donošenja rješenja o nasljeđivanju koje samo konstatira postojanje prava koje je nastupilo smrću ostavitelja.

Prednikovom smrću ta prava i obveze prenose se na nasljednike, bilo to u rješenju ili ne, odnosno neovisno o tome je li isti već utužio svoje potraživanje do trenutka smrti ili nije.

Povlačenje dijela tužbenog zahtjeva i troškovi postupka

 Vrhovni sud RH donio je na sjednici pod posl.br. Su-IV-16/2021-8 od 26.4.2021. sljedeće pravno shvaćanje:

 „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

Prije svega, za istaknuti je da Zakon o parničnom postupku uopće ne poznaje institut “djelomičnog povlačenja tužbe”, već samo povlačenja tužbe.

Tužbu, kao takvu, nije niti moguće “djelomično povlačiti”, već se ista povlači u cijelosti.

Smanjenje tužbenog zahtjeva, s druge strane, najčešće po provedenom vještačenju, ili po djelomičnom udovoljenju tužbenog zahtjeva od strane tuženoga, sasvim je drukčija procesna radnja za koju ZPP ne predviđa nikakvu suglasnost tuženoga.

Ta problematika posebice dolazi do izražaja u predmetnim slučajevima CHF kredita i sporova, gdje po provedenom vještačenju potrošači nerijetko umanjuju svoje tužbene zahtjeve koje su prethodno postavili u nešto većim iznosima od izvještačenih, najčešće kako bi u fazi glavne rasprave izbjegli gore navedene probleme s preinakom tužbenog zahtjeva naviše.

Međutim, takvim shvaćanjem Vrhovnog suda potrošači su uvučeni u drugi problem, a to je da bi mogli snositi dio troškova suprotne strane, obzirom na to da se smatra kako su tobože “djelomično povukli tužbu”, slijedom čega bi tuženome za povučeni dio trebali nadoknaditi troškove postupka.

Ratio navedene odredbe o povlačenju tužbe iz čl. 193. leži u činjenici da je tuženi svojim prigovorima i navodima s uspjehom naveo tužitelja na povlačenje ili “djelomično povlačenje” tužbe, slijedom čega bi njegov zahtjev za prouzročene troškove bio osnovan.

Međutim, u kontekstu sporova iz CHF kredita, ako tužitelj samo smanjuje tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju, jer je inicijalno u tužbi, uslijed nedostatka specifičnog, financijskog znanja, paušalno postavio zahtjev na nešto veći iznos, tada se radi o običnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva uslijed matematičkog obračuna, a ne “uspjehu” tuženoga u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a.

Ipak, s obzirom na to da se radi o specifičnim sporovima koji su potekli iz potrošačkih ugovora i prava, Vrhovni sud RH je dodatno precizirao svoje stajalište o troškovima postupka u slučaju povlačenja tužbe, u svojoj recentnoj odluci Rev-1014/18 od 20.10.2021.

Naime, u istoj je zaključeno da u slučaju tužiteljevog povlačenja tužbe u sporu iz potrošačkog CHF kredita, koje je uslijedilo nakon pristanka tužitelja na konverziju, do tada nastali trošak dužan je snositi tuženi kao kreditor.

Takvo tumačenje u skladu je s postojećom praksom suda EU u predmetu C-224/19, gdje je isti tumačio načelo djelotvornosti na način da mu se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu od nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je regulirano Direktivom 93/13.

I doista, vjerojatno je da nemali broj potrošača iz CHF kredita, njih još oko 90 000 koji nisu do danas tužili, svoju nesigurnost i nepovjerenje temelje, između ostalog, na strahu od troškova postupka koje bi snosili ako bi samo djelomično uspjeli s tužbenim zahtjevom.

Status potrošača

Sudovi u pravilu više ne izvode dokaze u pravcu saslušanja korisnika kredita na okolnost statusa potrošača. Međutim, kreditori opetovano, uglavnom potpuno paušalno, osporavaju status potrošača tvrdeći da je teret dokaza te činjenice na tužitelju.

I načelno, taj teret dokaza doista jest na strani korisnika kredita, ali za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.

Tek ukoliko bi kreditori konkretnim materijalnim (ili personalnim, što je vrlo malo vjerojatno) dokazom doveli u pitanje status potrošača, tada je opravdano saslušavati korisnika kredita na navedene okolnosti i po potrebi izvoditi daljnje dokaze na okolnost njegovog potrošačkog statusa.

Problem nastaje u praksi kada si sudovi dozvole poljuljati svoja saznanja paušalnim prigovorima koji se svode na tvrdnju da „korisnik kredita nije potrošač, a teret dokaza u suprotno je na njemu.“

Takav, ničime obrazloženi i potkrijepljeni prigovor, trebalo bi odbiti bez bilo kakvih izvođenja dokaza u tom smjeru, na što je već ukazano u rješenju Vrhovnog suda RH, Rev-18/2018 od 26.5.2020.

Zaključak

Iako gore navedena pitanja svakako nemaju značaj koji imaju pitanja ništetnosti cijelog ugovora te restitucije za konvertirane kredite, obzirom na količinu aktivnih sporova na sudovima, Vrhovni sud bi morao što prije odraditi svoju zadaću ujednačavanja sudske prakse koja je još uvijek relativno raznolika, te tako brojnim potrošačima stvoriti sigurnost, a nižestupanjskim sudovima konkretne smjernice za suđenje.

Rješavajući navedena pitanja, treba imati na umu da se radi o specifičnoj vrsti potrošačkih prava u odnosu na koje Europska unija njeguje politiku visokog stupnja zaštite.

Naši sudovi i suci moraju imati na umu da su svi oni danas suci Europske unije, da je RH pristupanjem Europskoj uniji prihvatila sve standarde zaštite potrošača, kao i praksu suda EU.

Prevedeno na sporna otvorena pitanja i primjenu našeg unutarnjeg materijalnog prava, ista se imaju tumačiti u najvećoj mogućnoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe Direktive 93/13.

Ovo tumačenje vrijedi ne samo za zakone i ugovorne odnose koji su nastali nakon pristupanja Europskoj uniji u srpnju 2013., već i u odnosu na razdoblje prije toga, obzirom na to da je usklađenje i tumačenje našeg nacionalnog prava u skladu sa pravom EU i njezinom stečevinom bilo jedno od temeljnih zahtjeva iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001., temeljem čega su u naš prvi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. vrlo vjerno, gotovo do razine zareza, preneseni iz Direktive pojmovi potrošača, trgovca i nepoštene ugovorne odredbe.

To u praksi ponekad može značiti i isključenje iz primjene pojedine odredbe procesnog ili materijalnog prava, ili napuštanje nekog ustaljenog stajališta koje potječe iz nekog drugog gospodarskog i ekonomskog okruženja i vremena, a sve s ciljem da se potrošaču olakša njegov položaj i omogući restitucija, a one koji su odgovorni za nepošteno postupanje, primjereno kazni i odvrati od daljnjeg takvog postupanja.

Autor: Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu