Direktiva (EU) 2019/2161

Uz deklarirani cilj postizanja visoke razine zaštite potrošača, boljeg funkcioniranja unutarnjeg tržišta, stvaranja veće dodane vrijednosti u gospodarstvu, kao i više razine pravne sigurnosti potrošača i trgovaca, Republika Hrvatska kao članica Europske unije sukladno svojim obvezama, donijela je najnoviji Zakon o zaštiti potrošača s prvenstvenim ciljem  preuzimanja Direktive (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. o izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ^[1] i direktiva 98/6/EZ^[2], 2005/29/EZ^[3] te 2011/83/EU^[4] Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu boljeg izvršavanja i modernizacije pravila Unije o zaštiti potrošača^[5] (u nastavku teksta: Direktiva (EU) 2019/2161).

Direktiva (EU) 2019/2161 stupila je na snagu 7. siječnja 2020. te sukladno članku 7. stavku 1., države članice do 28. studenoga 2021. donose i objavljuju mjere koje su potrebne radi usklađivanja s predmetnom Direktivom, a koje se primjenjuju od 28. svibnja 2022.

Kako je navedeno u samom nazivu Direktive (EU) 2019/2161, ona u sebi sadrži izmjene četiriju postojećih potrošačkih direktiva. U sažetku, bitne promjene odnose se na sljedeće:

• isticanje cijena na potrošačkim proizvodima (izmjena Direktive 98/6/EZ u vezi s obavještavanjem potrošača o sniženjima cijena), zatim
• nepoštenu poslovnu praksu (izmjene Direktive 2005/29/EZ vezano uz zavaravajuće oglašavanje robe kao identične kad je u stvarnosti njihov sastav svojstava različit, tzv. roba dvojne kvalitete, dodatak popisa poslovnih praksi koje su zabranjene u svim okolnostima te kriteriji koji se moraju primijeniti pri izricanju novčanih kazni)
• zaštitu potrošača od nepoštenih uvjeta u ugovorima (izmjenom Direktive 93/13/EEZ od zemalja članica Europske unije zahtijeva se uvođenje učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija kojima bi se kažnjavali trgovci zbog nepoštenih odredaba ugovora na temelju skupa parametara, što uključuje narav, težinu, opseg i trajanje povrede; svaka radnja koju je trgovac poduzeo kako bi ublažio ili popravio štetu koju su potrošači pretrpjeli; sve prethodne povrede koje je trgovac počinio; sankcije izrečene trgovcu za istu povredu u drugim državama članicama u prekograničnim slučajevima ako su informacije o takvim sankcijama dostupne putem mehanizma uspostavljenog Uredbom (EU) 2017/2394^[6], te naposljetku
• jačanje prava potrošača u Europskoj uniji (izmjene Direktive 2011/83/EU uključuju povećanje zaštite potrošača Europske unije u nekoliko područja, kao što su kupnje na internetskim tržištima^[7], transparentnost prilagođavanja cijena i rangiranje internetskih ponuda i prava potrošača pri uporabi „besplatnih” internetskih usluga, proširuje se područje primjene Direktive 2011/83/EU kako bi obuhvatila ugovore prema kojima trgovac isporučuje ili se obvezuje isporučiti digitalne usluge^[8] ili digitalni sadržaj^[9] potrošaču, a potrošač dostavlja ili se obvezuje dostaviti osobne podatke^[10]. Također, objašnjava stanje proizvoda koji se nude potrošačima na internetskim tržištima, kada su i pružatelj internetskog tržišta i dobavljač treća strana uključeni u pružanje predugovornih informacija koje se zahtijevaju Direktivom 2011/83/EU).

Bitne novosti u položaju potrošača i trgovaca prema Zakonu o zaštiti potrošača iz 2022.

Kao opći regulatorni okvir u području zaštite potrošača, Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14, u nastavku teksta: Zakon iz 2014.) od donošenja je mijenjan i dopunjavan u dva navrata (Nar. nov., br. 110/15 i 14/19). Međutim, i nakon tih izmjena i dopuna ukazala se potreba za daljnjim poboljšanjima, što je naposljetku rezultiralo donošenjem najnovijeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 19/22, u nastavku teksta: Zakon iz 2022.). U nastavku slijede važne izmjene u odnosu na Zakon iz 2014.

Poslovanje trgovaca s potrošačima

U odnosu na Zakon iz 2014. odredba o pisanom prigovoru mijenja se člankom 10. novog Zakona iz 2022., tako da uz obvezu omogućavanja podnošenja pisanog prigovora osobno u poslovnim prostorijama trgovca, putem pošte i e-pošte, propisuje pravo trgovca da omogući potrošaču podnošenje pisanog prigovora i putem sredstava mrežne komunikacije, uz obvezu da navedeno sredstvo komunikacije omogućuje pohranu vremena i sadržaja komunikacije na trajnom mediju godinu dana od dana primitka pisanog prigovora potrošača.

Međutim, budući da primjena potonjih sredstava komunikacije zahtijeva određene tehničke preduvjete, a sukladno tome i nerazmjerna opterećenja, posebice mikropoduzećima, primjena takvih sredstava nije obvezna za trgovce, nego ovisno o mogućnostima i poslovnoj odluci, trgovci sami mogu omogućiti potrošačima podnošenje prigovora i tim sredstvima.

Osim toga, u predmetnom članku 10. trgovac se obvezuje odgovoriti na prigovor potrošača u roku 15 dana od dana zaprimanja prigovora, jasno se izjašnjavajući prihvaća li osnovanost prigovora potrošača iz razloga što je u postupcima nadzora uočeno kako trgovci često nejasno odgovaraju na prigovor potrošača i ne izjašnjavaju se o meritumu potrošačkog prigovora.

Posebni oblici prodaje

Člancima 19. - 24. Zakona iz 2022. uređuju se posebni oblici prodaje odnosno prodaja robe po cijenama nižim od cijena u redovitoj prodaji. U odnosu na Zakon iz 2014. dodane su odgovarajuće odredbe kao rezultat prenošenja Direktive (EU) 2019/2161, sukladno članku 19. stavku 4. Zakona iz 2022., kojima su trgovci tijekom trajanja posebnog oblika prodaje dužni istaknuti sniženu cijenu koju primjenjuju tijekom trajanja posebnog oblika prodaje (tijekom sezonskog sniženja, rasprodaje, akcijske prodaje, prodaje robe s greškom, kao i tijekom ostalih posebnih ponuda trgovaca u okviru kojih potrošači mogu kupovati proizvode po nižim cijenama od onih u redovitoj prodaji) i najnižu cijenu koju je trgovac primjenjivao za isti proizvod tijekom razdoblja od 30 dana prije provođenja posebnog oblika prodaje.

Javne usluge koje se pružaju potrošačima

Odredbama članka 25. Zakona iz 2022., u odnosu na Zakon iz 2014. dopunjuje se taksativni popis javnih usluga uslugom parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama.

Potreba za regulacijom predmetne usluge javila se zbog brojnih sporova na tu tematiku, a u svrhu povećanja djelotvornosti sustava rješavanja potrošačkih prigovora u tom području. Naime, većina prigovora na uslugu parkiranja dosad se rješavala u okviru upravnog postupka odnosno spora. Budući da je vođenje tih postupaka, a osobito upravnog spora, otežano za potrošače, ovom izmjenom pojednostavnjen je sustav rješavanja pritužbi potrošača, odnosno omogućeno je vođenje reklamacijskog postupka, čime će se smanjiti opterećenje upravnih sudova.

Vezano uz reklamacije potrošača - korisnika javnih usluga, Zakon iz 2014. nije pobliže propisivao način podnošenja reklamacije, što je novim Zakonom iz 2022. ispravljeno tako što članak 27. izrijekom uređuje dopuštene načine podnošenja reklamacije, koje obuhvaćaju dolazak osobno u poslovne prostorije, putem pošte i elektroničke pošte, kao i dužnost trgovca da  jasno, vidljivo i čitljivo istakne obavijest o načinu podnošenja reklamacije u svojim poslovnim prostorijama i na mrežnoj stranici ako je uspostavljena.

Nepoštena poslovna praksa

Člancima 32. - 40. Zakona iz 2022. uređuje se nepoštena poslovna praksa trgovca u odnosu prema potrošaču, a koju trgovac koristi prije, u vrijeme i nakon sklapanja pravnog posla u vezi s određenim proizvodom. Jedna od važnijih novosti ustanovljena je u članku 35. stavku 3. točki  3., kao rezultat usklađivanja s odredbama Direktive (EU) 2019/2161, a propisuje zabranu stavljanja robe na tržište Republike Hrvatske uz tvrdnju da je identična robi na tržištima drugih država članica iako se u stvarnosti znatno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim kriterijima, gdje se potrošači moraju informirati, a trgovci bi trebali imati slobodu davanja takvih informacija na različite načine (osim sitnih informacija na etiketama proizvoda, općenito prednost treba dati nekom alternativnom načinu davanja informacija, poput reklama). Navedeno bi se smatralo zavaravajućom nepoštenom poslovnom praksom, ali povreda će se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju odnosno  nadležno tijelo trebalo bi uzeti u obzir mogu li potrošači lako primijetiti razlike u sastavu ili obilježjima, postoje li neka ograničenja propisana nacionalnim pravom, dostupnosti ili sezonskog karaktera sirovina.

Nadalje, usklađivanje s odredbama Direktive (EU) 2019/2161 rezultiralo je nadopunom zavaravajućih propuštanja u članku 36. stavku 5. Zakona iz 2022. odnosno nedostatkom obavijesti koje su, ovisno o kontekstu, potrebne prosječnom potrošaču kako bi mogao donijeti odluku o kupnji utemeljenu na potpunoj informaciji i time ga se navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Sukladno tome, bitnim se smatra i propuštanje općih informacija o najvažnijim parametrima kojima se određuje rangiranje proizvoda prikazanih potrošaču kao rezultat upita u obliku ključne riječi, izraza ili drugog unosa odnosno pružanja rezultata pretraživanja kao odgovor na mrežni upit potrošača bez jasnog navođenja svakog plaćenog oglašavanja ili plaćanja upravo u svrhu postizanja višeg ranga proizvodâ u rezultatima pretraživanja. Kada je trgovac izravno ili neizravno platio pružatelju usluge internetskog pretraživanja za viši rang pojedinog proizvoda u rezultatima pretraživanja, pružatelj usluge internetskog pretraživanja trebao bi obavijestiti potrošače o toj činjenici u sažetom, lako dostupnom i razumljivom obliku. Uslugu internetskog pretraživanja mogu pružati različite vrste internetskih trgovaca, što obuhvaća i posrednike, kao što su internetska tržišta, tražilice i internetske stranice za usporedbu.

Također, u postupcima koji predstavljaju zavaravajuću poslovnu praksu, u članku 37. Zakona iz 2022. dodani su postupci navođenja da su recenzije proizvoda dali potrošači koji su doista koristili ili kupili proizvod bez poduzimanja razumnih i proporcionalnih koraka kako bi se provjerilo da te recenzije doista potječu od takvih potrošača kao i podnošenje lažnih potrošačkih recenzija ili preporuka, ili naručivanje od druge pravne ili fizičke osobe da ih podnese, ili pogrešno predstavljanje potrošačkih recenzija ili društvenih preporuka radi promocije proizvoda. Ako takvi postupci postoje, trgovci bi trebali pružiti informacije o tome kako se provode provjere te, primjerice, objavljuju li se sve recenzije, i pozitivne i negativne, i jesu li te recenzije sponzorirane ili je na njih utjecao ugovorni odnos s trgovcem.

Vezano uz zavaravajuću poslovnu praksu zabranjena je preprodaja ulaznica za razna događanja potrošačima (koncerte, izložbe i slična događanja) ako su ih trgovci nabavili upotrebom automatiziranih sredstava za zaobilaženje bilo kojeg ograničenja glede broja ulaznica koje jedna osoba može kupiti ili bilo kojih drugih pravila primjenjivih na kupnju ulaznica (primjerice, slučajevi upotrebe softvera kao što su „botovi“ kojim se omogućuje kupnja većeg broja ulaznica od zadanih tehničkih ograničenja).

Potrošački ugovorni odnosi

Članak 43. Zakona iz 2022., kojim je uređeno područje primjene ugovornih potrošačkih odnosa, što uključuje i tzv. javne usluge (vodu, plin, električnu energiju i toplinsku energiju) omogućava da se predmetnim pravilima obuhvate svi ugovori, bez obzira na status trgovca (osobe javnog ili privatnog prava), kao i na sve vrste ugovora, bez obzira na to što predstavlja predmet ugovora. Međutim, člankom 44. Zakona iz 2022. taksativno su navedeni ugovori na koje se ne primjenjuju opće odredbe iz Glave I. Zakona iz 2022. sukladno Direktivi (EU) 2019/2161, a sadrži one ugovore koji, bilo zbog naravi robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, bilo zbog načina njihova sklapanja, nisu pogodni za uređivanje ovim dijelom Zakona iz 2022.

Vezano uz snošenje troškova vještačenja koje se provodi radi utvrđivanja postoji li materijalni nedostatak na robi, člankom 47. Zakona iz 2022. u odnosu na uređenje te materije u Zakonu iz 2014. gdje je propisano kako trgovac snosi troškove vještačenja utvrđivanja nedostatka za sporove između trgovca i potrošača kada se materijalni nedostatak pojavio u roku od šest mjeseci od dana prijelaza rizika na potrošača te i u slučajevima kada nalaz vještačenja ne ukazuje na postojanje materijalnog nedostatka na robi, bitna novost jest propisivanje u stavku 5. predmetnog članka da trgovac samo predujmljuje za troškove vještačenja. Nadalje, radi usklađivanja s izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 126/21), produljuje se rok tijekom kojeg trgovac predujmljuje troškove vještačenja, sa šest mjeseci na godinu dana od dana prijelaza rizika na potrošača.

U odnosu na Zakon iz 2014. dopunjuje se odredba članka 48. stavka 3. Zakona iz 2022., koja uređuje pravo potrošača na raskid ugovora zbog neispunjenja ugovora u naknadno danom roku. Predmetnom odredbom omogućuje se potrošaču raskinuti ugovor bez prethodnog omogućavanja naknadnog roka za ispunjenje, ako iz okolnosti slučaja proizlazi da trgovac neće moći ugovor ispuniti niti u naknadnom roku (primjerice, slučajevi kada trgovac niti u naknadnom roku neće moći dostaviti robu koja je predmet ugovora iz razloga što predmetne robe više nema na tržištu, a nije ju moguće proizvesti i/ili nabaviti s drugih tržišta tijekom naknadnog roka).

Sklapanje ugovora izvan poslovnih prostorija i ugovora na daljinu

Odredbama članaka 60. - 65. Zakona iz 2022. propisana je i detaljno uređena obveza trgovca da prije sklapanja ugovora na daljinu ili izvan njegovih poslovnih prostorija obavijesti potrošača o svemu što mu je potrebno da bi donio informiranu obavijest o kupnji.

Člankom 61., sukladno Direktivi (EU) 2019/2161, u stavku 1. predmetnog članka, pružatelji internetskih tržišta obvezni su informirati potrošače o tome je li treća osoba koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj trgovac ili osoba koja nije trgovac, na temelju izjave koju pružateljima internetskih tržišta daje ta treća osoba. Kada treća osoba koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj izjavi da nije trgovac, pružatelji internetskih tržišta imaju obvezu obavijestiti potrošače o tome da se prava potrošača uređena propisima koji su usklađeni s pravnom stečevinom Europske unije ne primjenjuju na sklopljeni ugovor.

Člancima 70. i 71. Zakona iz 2022. uređene su obveze trgovca koji organizira događaje radi prodaje ili promocije proizvoda, kao i nezatražene posjete potrošačevu domu, što je rezultat prenošenja Direktive (EU) 2019/2161. Takva praksa na potrošače može izvršiti pritisak da donesu odluku o kupnji robe ili usluge koju inače ne bi donijeli, te je često usmjerena na starije osobe ili druge ranjive skupine potrošača, radi čega su detaljnije uređeni uvjeti pod kojima se takva prodaja smije obavljati.

U članak 83. Zakona iz 2022., koji je vezan uz obveze trgovca u slučaju jednostranog raskida ugovora prenesene su odredbe Direktive (EU) 2019/2161, i to u stavcima 5. (način obrade osobnih podataka), 6. - 8. (način korištenja sadržaja od trgovca koji ne podrazumijeva osobne podatke stvorene ili pružene od potrošača prilikom korištenja digitalnog sadržaja) i 9. (način sprječavanja daljnje uporabe digitalnog sadržaja ili digitalne usluge nakon što je potrošač ugovor jednostrano raskinuo).

I naposljetku odredbom članka 86. Zakona iz 2022., u kojem u navedene situacije u kojima potrošač nema pravo na jednostrani raskid ugovora sklopljen izvan poslovnih prostorija ili na daljinu dodana je točka 14. u stavku 1. predmetnog članka, sukladno kojoj je isključeno pravo na jednostrani raskid ugovora kada je potrošač posebno zahtijevao posjet trgovca radi obavljanja usluge popravaka za koje se plaća cijena, a ugovor, čije je ispunjenje započelo uz izričit prethodni pristanak potrošača, ispunjen je u potpunosti. Nadalje, stavkom 2. propisano je da se odredbe stavka 1. točaka 1., 2., 3. i 5. predmetnog članka ne primjenjuju na ugovore sklopljene tijekom nezatraženih posjeta trgovca potrošačevu domu ili tijekom izleta koje je trgovac organizirao radi promocije ili prodaje proizvoda potrošaču.

Institucionalni okvir zaštite potrošača

Članak 137. Zakona iz 2022. propisuje donošenje i sadržaj Nacionalnog programa zaštite potrošača (u nastavku teksta: Nacionalni program), kao provedbenog dokumenta kojim se određuju ciljevi potrošačke politike za razdoblje od četiri godine, te mijenja način donošenja Nacionalnog programa tako da propisuje njegovo donošenje od Vlade Republike Hrvatske na prijedlog ministarstva nadležnog za zaštitu potrošača, a ne Hrvatskoga sabora, kao što je bilo propisano odgovarajućim odredbama Zakona iz 2014. Osim navedenoga, isti članak obvezu izvještavanja o provedbi Nacionalnog programa stavlja u nadležnost ministarstva nadležnog za zaštitu potrošača, a ne u nadležnost Vlade Republike Hrvatske, kao što je bio slučaj u prethodnom Zakonu iz 2014.

Odredbom članka 139. o savjetovanju, informiranju i izobrazbi potrošača u odnosu na Zakon iz 2014. dodatno je pojašnjena obveza jedinica lokalne samouprave o omogućavanju korištenja prostora za savjetovanja iz Nacionalnog programa, odnosno kako se predmetna obveza ograničava na poslove savjetovanja koje provode udruge za zaštitu potrošača ili druge fizičke ili pravne osobe temeljem projekata koji su odabrani na javnom natječaju koje je raspisao ministar nadležan za područje zaštite potrošača ili odgovorna osoba u javnopravnom tijelu nadležnom za pojedino područje zaštite potrošača, odnosno izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave radi provedbe aktivnosti utvrđenih Nacionalnim programom. Obveza se ograničava na vrijeme provedbe toga projekta sukladno javnom natječaju.

U odnosu na Zakon iz 2014. brisan je članak 132.a, kojim je uređena obveza polaganja stručnog ispita za obavljanje poslova savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača na temelju javnog natječaja za provedbu kojeg su sredstva osigurana u državnom proračunu Republike Hrvatske. Kompetencije pojedinog člana udruge procjenjivat će se prema drugim parametrima kao što su, primjerice, životopis iz kojeg je razvidna stručnost i radno iskustvo iz potrošačkog prava.

Inspekcijski nadzor

Zakonom iz 2014. ovlast za nadzor imali su tržišni inspektori tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove (Državnog inspektorata), Hrvatska narodna banka te Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti. Članak 141. Zakona iz 2022. proširuje inspekcijsku nadležnost na Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (HANFA) u provedbi nadzora nad trgovcima kojima je HANFA izdala odobrenje za rad i na poljoprivredne inspekcije vezano uz pitanje nadzora dvojne kvalitete hrane.

Vezano uz predstavke potrošača članak 142. Zakona iz 2022. uređuje pretpostavke za podnošenje prijave u kojoj potrošač tvrdi da je trgovac počinio povredu predmetnog Zakona i utjecaj na njegova prava. Propisuju se minimalne informacije o tvrdnji povrede koje potrošač mora dostaviti u svojoj prijavi. Ako predstavka potrošača ne sadrži nužne informacije o trgovcu i tvrdnji o povredama bez kojih se ne može pokrenuti inspekcijski postupak, nadležna inspekcija zatražit će dopunu prijave potrošača i za to odrediti rok, koji ne može biti dulji od 15 dana. Ako potrošač propusti dopuniti prijavu u roku i na odgovarajući način, postupak se neće pokrenuti, međutim o navedenoj posljedici inspekcija će unaprijed obavijestiti potrošača u zahtjevu za dopunom prijave.

Člankom 143. Zakon iz 2022. uređuje izjašnjavanje trgovca povodom predstavke potrošača. Naime, nadležni inspektor može na osnovi zaprimljene predstavke potrošača, a prije pokretanja inspekcijskog postupka nad trgovcem, pisanim putem zatražiti izjašnjavanje trgovca u odnosu na sadržaj predstavke potrošača odnosno izjašnjavanje hoće li udovoljiti zahtjevu potrošača. Ako bi se trgovac u svom očitovanju suglasio sa zahtjevom potrošača, ne bi se pokretao inspekcijski postupak. U suprotnom, pokreće se inspekcijski postupak po službenoj dužnosti.

Kupnja proizvoda s tajnim identitetom propisana je člankom 144. Zakona iz 2022., gdje se daje ovlast nadležnoj inspekciji tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove provoditi tzv. tajne kupnje (kupovinu s tajnim identitetom) te pitanje troškova proizašlih primjenom te metode (trgovac je dužan snositi trošak kupljenog proizvoda i troškove postupka ako se tijekom nadzora utvrdi povreda predmetnog Zakona).

Novost u odnosu na Zakon iz 2014. predstavlja privremena mjera uklanjanja sadržaja ili ograničenja pristupa internetskom sučelju propisana člancima 145. - 147. Zakona iz 2022. zbog sve većih povreda potrošačkih prava jačanjem mrežne kupovine. Ako nije moguće utvrditi identitet i sjedište trgovca, nije moguće utvrditi u čijoj je nadležnosti provedba nadzora niti primijeniti inspekcijske mjere i/ili prekršajne sankcije. Stoga, u svrhu zaštite potrošačkih prava od trgovaca koji skrivaju svoj identitet propisuje mogućnost izricanja privremene mjere onemogućavanja pristupa sadržaju, odnosno ograničavanje pristupa mrežnom sučelju koje provode pružatelji usluge pristupa internetu za određena kršenja potrošačkih prava koja se provode mrežno. Predmetna mjera izricala bi se samo u slučajevima kada je riječ o povredi koja predstavlja rizik ozbiljne štete kolektivnim interesima i pravima potrošača. Nadalje, uređuju se i ovlasti tržišnog inspektora u slučaju utvrđivanja povreda obveza trgovaca te pravo na žalbu na rješenje tržišnog inspektora.

Članak 148. uređuje načelo oportuniteta odnosno okolnosti pod kojima nadležni inspektor neće podnijeti optužni prijedlog, odnosno izdati prekršajni nalog, a odnose se na situacije u kojima trgovac otkloni utvrđene nepravilnosti ili se na to obveže u određenom roku te ako postupi po rješenju inspektora. U stavku 4. predmetnog članka propisane su i iznimke kada je inspektor dužan u vrlo kratkom roku podnijeti optužni prijedlog za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno izdati prekršajni nalog u svrhu odvraćajućeg učinka i kod slučajeva posebno teških povreda prava potrošača.

Prekršajne odredbe

Radi udovoljavanja uvjetima propisanima u Direktivi (EU) 2019/2161 (propisivanje učinkovitih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija), u članku 149. Zakona iz 2022. povećan je raspon iznosa novčane kazne od 10.000,00 kuna do 200.000,00 kuna za sve prekršaje koji se odnose na trgovce - pravne osobe, jer sukladno saznanjima zaprimljenima od osoba koje obavljaju inspekcijske nadzore, Zakonom iz 2014. raspon sankcija nije bio adekvatan jer nije imao odvraćajući učinak na počinitelje prekršaja.

U odnosu na odredbe Zakona iz 2014. odredbama članka 150. posebno se uređuju prekršajne odredbe za prekogranične povrede kojima se povrjeđuju kolektivni interesi i prava potrošača. Visine zapriječenih prekršajnih sankcija ovise o tome je li u konkretnom slučaju riječ o raširenoj povredi (povreda koja obuhvaća potrošače koji borave u najmanje dvije države članice koje su različite od države članice u kojoj je došlo do povrede ili se nalazi sjedište ili imovina trgovca odgovornog za povredu) ili raširenoj povredi s dimenzijom Unije (povreda kojom se nanosi ili će vjerojatno biti nanesena šteta kolektivnim interesima i pravima potrošača u najmanje dvjema trećinama država članica koje zajedno čine najmanje dvije trećine stanovništva Europske unije). Kako bi se osigurao odvraćajući efekt na trgovce, sankcije će se određivati s obzirom na godišnji promet trgovaca. Ako podaci o financijskim izvješćima nisu dostupni, primijenit će se zaprijećeni posebni minimum i maksimum novčane kazne.

Zaključno

Najnovijim Zakonom o zaštiti potrošača, koji stupa na snagu 28. svibnja 2022., Republika Hrvatska je preuzimajući europsku pravnu stečevinu iz područja politike zaštite potrošača omogućila sveobuhvatan aktualni pravni okvir na tom području. Dosezi modernizacije koji su utjelovljeni u Direktivi (EU) 2019/2161 i izmjenama koje je donijela, jedan su od odgovora Europske unije izazovima novih tehnologija i utjecaja kriznih vremena poput pandemije bolesti COVID-19, koji mijenjaju životne i potrošačke navike građana. U svakom slučaju, bitno je za Republiku Hrvatsku da sukladno potrebama društva razvija zakonodavni okvir vezano uz zaštitu potrošačkog prava, što podrazumijeva aktivno praćenje promjena i trendova u zakonodavstvu Europske unije, kao i učinkovitiji nadzor nad tržištem, bolju informiranost i educiranost potrošača kako bi se potaknulo potrošače da donose informirane odluke, razmišljaju o zdravlju i sigurnosti te na taj način potiču održivu potrošnju.

Pripremila: Lidija Doko, mag. iur.

Literatura:

1. Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14, 110/15, 14/19)
2. Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 19/22)
3. Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje od 2021. do 2024. godine (Nar. nov., br. 29/21)
4. https://www.sabor.hr/konacni-prijedlog-zakona-o-zastiti-potrosaca-drugo-citanje-pze-br-175-predlagateljica-vlada?t=128320&tid=209970; pristupljeno (18.1.2022.)
5. https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32019L2161; pristupljeno (18.1.2022.)
6. https://ec.europa.eu/info/law/law-topic/consumer-protection-law_hr; pristupljeno (18.1.2022.).

[1] Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, SL L 95, 21.4.1993.
[2] Direktiva 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima, SL L 80, 18.3.1998.
[3] Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”). Tekst značajan za EGP, SL L 149, 11.6.2005.
[4] Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća. Tekst značajan za EGP, SL L 304, 22.11.2011.
[5] SL L 328, 18.12.2019.
[6] Uredba (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2017. o suradnji između nacionalnih tijela odgovornih za izvršavanje propisa o zaštiti potrošača i o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2006/2004 (Tekst značajan za EGP), SL L 345, 27.12.2017.
[7] Internetsko tržište: usluga koja se koristi softverom, uključujući internetske stranice, dio internetskih stranica ili aplikaciju, kojom upravlja trgovac ili u njegovo ime, a koja omogućuje potrošačima da sklapaju ugovore na daljinu s drugim trgovcima ili potrošačima.
[8] Digitalna usluga: usluga kojom se potrošaču omogućuje stvaranje, obrada i pohrana podataka u digitalnom obliku ili pristup njima; ili usluga kojom se omogućuje dijeljenje ili bilo koja druga interakcija s podacima u digitalnom obliku koje učitava ili stvara potrošač ili drugi korisnici te usluge, kao što su usluge za dijeljenje videozapisa i audiozapisa te druge usluge pohranjivanja datoteka na poslužitelje (file hosting), pohrana podataka u oblaku, elektronička pošta, društveni mediji i aplikacije u oblaku
[9] Digitalni sadržaj: podaci koji su proizvedeni i isporučeni u digitalnom obliku.
[10] Osobni podaci: svi podaci kako su uređeni člankom 4. točkom 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP) (SL L 119, 4. 5. 2016.)