Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Novosti
×
15.11.2018.
Nezavisni odvjetnik Suda EU-a: hrvatski Zakon protivan pravu EU-a
Nezavisni odvjetnik Suda EU-a Evgeni Tanchev predložio je Sudu EU-a da presudi da je protivan pravu EU-a hrvatski Zakon koji omogućava retroaktivno poništenje ugovora o kreditu sklopljenih sa stranim vjerovnicima koji nisu raspolagali odobrenjem za pružanje kreditnih usluga u zemlji ako se taj Zakon ne primjenjuje i na hrvatske vjerovnike.
Nezavisni odvjetnici su posebnost Suda EU-a. Mišljenje nezavisnog odvjetnika ne obvezuje Sud, iako se u praksi konačna sudska odluka poklapa s tim mišljenjem. Nezavisni odvjetnik ne zastupa ničije interese, ni stranaka, ni javnosti, nego samo daje stručno mišljenje o relevantnim pravnim pitanjima.
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Tancheva odnosi se na predmet koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci. Riječ je o slučaju u kojem je hrvatska državljanka Anica Milivojević sklopila 2007. godine s Raiffeisenbankom, sa sjedištem u Austriji, ugovor o jednokratnom kreditu na iznos od 47 000 eura. Ugovor je sklopljen uz pomoć posrednice s boravištem u Hrvatskoj. Radi osiguranja otplate kredita Milivojević je dala založnu izjavu na temelju koje je u hrvatskim zemljišnim knjigama upisana hipoteka na njezinim nekretninama.
Anica Milivojević pokrenula je 2015. godine postupak protiv društva Raiffeisenbank radi utvrđenja ništetnosti ugovora o jednokratnom kreditu i drugih povezanih pravnih poslova.
Općinski Sud u Rijeci, Hrvatska, zaključio je raspravu u srpnju 2017., ali ju je ponovno otvorio mjesec dana kasnije zbog stupanja na snagu nacionalnog Zakona od 14. srpnja 2017., koji je mogao biti primjenjiv u glavnom postupku. Ugovor je u to vrijeme bio na snazi sedam godina.
Hrvatska Vlada navela je u mišljenju od 25. svibnja 2017. da je dopušten povratni učinak Zakona od 14. srpnja 2017., koji je tada bio u fazi prijedloga, s obzirom na to da se cilj mjere ne bi mogao postići na drugi način. Zakonom je propisana ništetnost ugovora o kreditu i drugih pravnih poslova koji se temelje na ugovorima o kreditu koji su sklopljeni između hrvatskih dužnika i stranih vjerovnika koji ne raspolažu propisanim odobrenjima ili suglasnostima nadležnih hrvatskih tijela.
"Zakon kojim se retroaktivno poništavaju ugovori za razdoblje unazad posljednjih 17 godina, pri čemu se isto pravilo ne primjenjuje na neovlaštene vjerovnike s poslovnim nastanom u toj državi članici, mogao bi se opravdati samo u slučaju da ta država članica podnese dokaze o gorućem problemu koji zahtijeva ekstremno djelovanje", kaže se u mišljenju nezavisnog odvjetnika.
Prema navodima iz Prijedloga zakona, sporni su bili oni ugovori sklopljeni u razdoblju između 2000. i 2010. Hrvatska je nakon tog razdoblja pristupila Europskoj uniji, što je stranim kreditnim institucijama omogućilo privremeno obavljanje financijskih usluga bez odobrenja za rad Hrvatske narodne banke.
Općinski Sud u Rijeci navodi da se proglašavanjem ništetnosti ugovora o kreditu i drugih povezanih pravnih poslova društvo Raiffeisenbank onemogućuje u daljnjem pružanju financijskih usluga. Stoga riječki sud koji je uputio zahtjev pita Sud EU-a protivi li se to slobodi pružanja usluga na unutarnjem tržištu Unije, a moguće i slobodnom kretanju kapitala. U svojem današnjem mišljenju nezavisni odvjetnik Evgeni Tanchev navodi, kao prvo, da nije moguće prihvatiti argument koji je Hrvatska istaknula u smislu da pravo Unije nije primjenjivo na predmetni ugovor jer je sklopljen prije pristupanja Hrvatske EU-u s obzirom na to da ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke. Naime, Ugovor o pristupanju Hrvatske ne sadržava odstupanje od ustaljene sudske prakse Suda prema kojoj se pravo Unije primjenjuje od dana pristupanja nove države članice na buduće učinke situacija koje su nastale prije tog datuma.
Kao drugo, nezavisni odvjetnik smatra da je Zakon od 14. srpnja 2017. diskriminatoran prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Hrvatske koji žele pružati kreditne usluge u toj državi članici jer se taj Zakon ne primjenjuje na neovlaštene vjerovnike s poslovnim nastanom u Hrvatskoj. Zakonska definicija „neovlaštenog vjerovnika” upućuje samo na pravne osobe koje imaju upisano sjedište izvan Hrvatske.
Nezavisni odvjetnik je razmatrao može li se nacionalni Zakon opravdati na temelju razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, koji su relevantni u pogledu izravno diskriminatornih ograničenja slobode pružanja usluga.
Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, navodi koje je Hrvatska iznijela u pogledu zaštite javnog poretka i prava velikog broja hrvatskih građana koji su sklopili takve ugovore nisu dostatni za opravdanje po tim osnovama. Naime, diskriminatorni Zakon kojim se predviđa ništetnost svih ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem koji obuhvaća ugovore sklopljene unazad 17 godina (koji su proizvodili pravne učinke tijekom mnogo godina, neovisno o tome što nije postojalo odobrenje Hrvatske narodne banke) moglo bi se opravdati samo podnošenjem dokaza o gorućem problemu koji zahtijeva ekstremno djelovanje.
Nezavisni odvjetnik zaključuje da u situaciji nepostojanja odobrenja tijekom mnogo godina, pri čemu ništetnost treba nastupiti od početka ugovora, diskriminatorni blanketni zakon, poput onoga o kojem je ovdje riječ, očito prekoračuje granice onoga što je nužno za postizanje legitimnog cilja koji se njime možda nastojao ostvariti. Nisu podneseni dokazi koji bi opravdali suprotan zaključak.
(HINA, 14. 11. 2018.)
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Tancheva odnosi se na predmet koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci. Riječ je o slučaju u kojem je hrvatska državljanka Anica Milivojević sklopila 2007. godine s Raiffeisenbankom, sa sjedištem u Austriji, ugovor o jednokratnom kreditu na iznos od 47 000 eura. Ugovor je sklopljen uz pomoć posrednice s boravištem u Hrvatskoj. Radi osiguranja otplate kredita Milivojević je dala založnu izjavu na temelju koje je u hrvatskim zemljišnim knjigama upisana hipoteka na njezinim nekretninama.
Anica Milivojević pokrenula je 2015. godine postupak protiv društva Raiffeisenbank radi utvrđenja ništetnosti ugovora o jednokratnom kreditu i drugih povezanih pravnih poslova.
Općinski Sud u Rijeci, Hrvatska, zaključio je raspravu u srpnju 2017., ali ju je ponovno otvorio mjesec dana kasnije zbog stupanja na snagu nacionalnog Zakona od 14. srpnja 2017., koji je mogao biti primjenjiv u glavnom postupku. Ugovor je u to vrijeme bio na snazi sedam godina.
Hrvatska Vlada navela je u mišljenju od 25. svibnja 2017. da je dopušten povratni učinak Zakona od 14. srpnja 2017., koji je tada bio u fazi prijedloga, s obzirom na to da se cilj mjere ne bi mogao postići na drugi način. Zakonom je propisana ništetnost ugovora o kreditu i drugih pravnih poslova koji se temelje na ugovorima o kreditu koji su sklopljeni između hrvatskih dužnika i stranih vjerovnika koji ne raspolažu propisanim odobrenjima ili suglasnostima nadležnih hrvatskih tijela.
"Zakon kojim se retroaktivno poništavaju ugovori za razdoblje unazad posljednjih 17 godina, pri čemu se isto pravilo ne primjenjuje na neovlaštene vjerovnike s poslovnim nastanom u toj državi članici, mogao bi se opravdati samo u slučaju da ta država članica podnese dokaze o gorućem problemu koji zahtijeva ekstremno djelovanje", kaže se u mišljenju nezavisnog odvjetnika.
Prema navodima iz Prijedloga zakona, sporni su bili oni ugovori sklopljeni u razdoblju između 2000. i 2010. Hrvatska je nakon tog razdoblja pristupila Europskoj uniji, što je stranim kreditnim institucijama omogućilo privremeno obavljanje financijskih usluga bez odobrenja za rad Hrvatske narodne banke.
Općinski Sud u Rijeci navodi da se proglašavanjem ništetnosti ugovora o kreditu i drugih povezanih pravnih poslova društvo Raiffeisenbank onemogućuje u daljnjem pružanju financijskih usluga. Stoga riječki sud koji je uputio zahtjev pita Sud EU-a protivi li se to slobodi pružanja usluga na unutarnjem tržištu Unije, a moguće i slobodnom kretanju kapitala. U svojem današnjem mišljenju nezavisni odvjetnik Evgeni Tanchev navodi, kao prvo, da nije moguće prihvatiti argument koji je Hrvatska istaknula u smislu da pravo Unije nije primjenjivo na predmetni ugovor jer je sklopljen prije pristupanja Hrvatske EU-u s obzirom na to da ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke. Naime, Ugovor o pristupanju Hrvatske ne sadržava odstupanje od ustaljene sudske prakse Suda prema kojoj se pravo Unije primjenjuje od dana pristupanja nove države članice na buduće učinke situacija koje su nastale prije tog datuma.
Kao drugo, nezavisni odvjetnik smatra da je Zakon od 14. srpnja 2017. diskriminatoran prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Hrvatske koji žele pružati kreditne usluge u toj državi članici jer se taj Zakon ne primjenjuje na neovlaštene vjerovnike s poslovnim nastanom u Hrvatskoj. Zakonska definicija „neovlaštenog vjerovnika” upućuje samo na pravne osobe koje imaju upisano sjedište izvan Hrvatske.
Nezavisni odvjetnik je razmatrao može li se nacionalni Zakon opravdati na temelju razloga javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, koji su relevantni u pogledu izravno diskriminatornih ograničenja slobode pružanja usluga.
Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, navodi koje je Hrvatska iznijela u pogledu zaštite javnog poretka i prava velikog broja hrvatskih građana koji su sklopili takve ugovore nisu dostatni za opravdanje po tim osnovama. Naime, diskriminatorni Zakon kojim se predviđa ništetnost svih ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem koji obuhvaća ugovore sklopljene unazad 17 godina (koji su proizvodili pravne učinke tijekom mnogo godina, neovisno o tome što nije postojalo odobrenje Hrvatske narodne banke) moglo bi se opravdati samo podnošenjem dokaza o gorućem problemu koji zahtijeva ekstremno djelovanje.
Nezavisni odvjetnik zaključuje da u situaciji nepostojanja odobrenja tijekom mnogo godina, pri čemu ništetnost treba nastupiti od početka ugovora, diskriminatorni blanketni zakon, poput onoga o kojem je ovdje riječ, očito prekoračuje granice onoga što je nužno za postizanje legitimnog cilja koji se njime možda nastojao ostvariti. Nisu podneseni dokazi koji bi opravdali suprotan zaključak.
(HINA, 14. 11. 2018.)
