15.05.2020.

Naplata isporučene vodne usluge predujmom

Neki isporučitelji vodnih usluga i danas dvoje o tome mogu li usluge vodopskrbe i odvodnje naplatiti predujmom, ili tek na temelju računa i po obavljenoj usluzi. U kratkom pregledu podsjećamo na relevantan pravni okvir za odgovor na ovo pitanje i ukazujemo na posljedice obaju načina naplate pruženih usluga.

1. Uvod
Jedno je od čestih pitanja koje si postavljaju jedinice lokalne samouprave i isporučitelji vodnih usluga (u nastavku teksta: IVU) u njihovom vlasništvu, koji građanima i pravnim osobama pružaju uslugu vodoopskrbe i odvodnje, je li dopušteno isporuku vodnih usluga naplatiti putem akontacijskih uplatnica, predujmom, ili je obvezno prvo isporučiti očekivanu uslugu, utvrditi isporučenu količinu vode pa tek potom potrošaču ispostaviti račun.
Naime, naplata putem predujma smanjuje troškove, a i dalje osigurava kontinuirani priljev sredstava (primjerice, nije nužno utvrđivati stvarnu potrošnju svakoga mjeseca, ali se svakoga mjeseca dostavljaju akontacijske uplatnice i prikupljaju sredstva) pa je razumljiv interes IVU-a za takav način naplate. Međutim, različiti IVU-i različito postupaju pa ćemo u nastavku pojasniti pravni okvir koji treba primijeniti i odgovoriti na pitanje može li se i pod kojim uvjetima isporuka vodnih usluga naplatiti predujmom.

2. Obveza izdavanja računa za obavljenu uslugu
Da bismo utvrdili mogu li se isporučene usluge općenito naplatiti predujmom, polazimo od odredaba Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/19 - u nastavku teksta: Zakon o PDV-u) i Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku teksta: ZZP) kojim se uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu (čl. 1. st. 1. ZZP-a). Naime, osim što je člankom 78. Zakona o PDV-u propisana obveza izdavanja računa za obavljenu isporuku dobara i usluga, i ZZP na više mjesta implicira izdavanje računa za obavljenu uslugu:

  • člankom 9. st. 1. ZZP-a propisano je da je trgovac dužan potrošaču omogućiti provjeru ispravnosti zaračunanog iznosa u odnosu na kupljene proizvode, odnosno pružene usluge. Ovo je, dakako, moguće samo ako je trgovac potrošaču izdao račun na temelju pružene usluge ili isporučene robe pa potrošač može provjeriti vrstu, količinu i kvalitetu proizvoda ili usluga koje je platio.
  • člankom 10. st. 4. ZZP-a propisano je da je, osim drugih obveza utvrđenih tim člankom, trgovac koji pruža javnu uslugu dužan na ispostavljenom računu vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora
  • člankom 15. st. 2. ZZP-a propisano je da je trgovac koji pruža javnu uslugu dužan na računu istaknuti iznos neplaćenih dospjelih novčanih potraživanja za prethodna razdoblja
  • prema članku 27. st. 1. ZZP-a, ako se račun trgovca koji pruža javnu uslugu osporava u sudskom ili u izvansudskom postupku, a potrošač uredno podmiruje sve sljedeće nesporne račune, trgovac koji pruža javnu uslugu ne smije potrošaču obustaviti pružanje usluge do okončanja navedenoga sudskog ili izvansudskog postupka, osim u slučaju da je potrošač raskinuo ugovor s trgovcem koji pruža javnu uslugu. Prema tome, i u ovom slučaju ZZP ističe izdavanje računa jer potrošač ne može osporavati akontacijsku uplatnicu (zbog toga što vrijednost na uplatnici ne može usporediti s isporučenom robom ili uslugom), itd.

Prema tome, nedvojbeno je da je izdavanje računa za isporučenu uslugu obveza i na temelju Zakona o PDV-u i na temelju ZZP-a. Međutim, to znači tek da IVU mora potrošaču ispostaviti račun za određeno razdoblje (npr. mjesečno, tromjesečno, polugodišnje ili sl.), ali ga ne sprječava da naplati predujam troška tijekom obračunskog razdoblja.

3. Plaćanje predujmom prema ZZP-u
Ipak, ZZP u čl. 13. uređuje i pitanje plaćanja predujmom. U stavku 1. navedene odredbe propisano je da je trgovac, osim ako nije drukčije ugovoreno, ako zahtijeva ili izričito uvjetuje kupnju proizvoda ili pružanje usluge djelomičnim ili ukupnim jednokratnim ili obročnim predujmom, dužan potrošaču prigodom isporuke proizvoda ili pružene usluge obračunati i isplatiti kamate po kamatnoj stopi poslovne banke trgovca za oročene štedne uloge na tri mjeseca za cijelo razdoblje, računajući od dana primljenog predujma do dana isporuke proizvoda ili pružanja usluge, ako je rok isporuke proizvoda ili pružanja usluge dulji od 30 dana. Stavkom 2. citirane odredbe ZZP-a propisano je da je trgovac, ako nije ispunio ugovor, dužan vratiti potrošaču uplaćeni predujam uvećan za zakonske zatezne kamate, računajući od dana primitka predujma do dana isplate, što je moguće prije, a najkasnije u roku od sedam dana od dana raskida ugovora. Međutim, IVU-i uslugu pružaju kontinuirano pa nema vremenskog odmaka od 30 dana od dana primitka predujma do isporuke usluge, odnosno oni u pravilu započinju s pružanjem usluge i prije nego što potrošač plati bilo kakav predujam. Stoga odredbe ZZP-a o plaćanju predujmom ne možemo primijeniti na poslovanje IVU-a.

4. Zaključak
Prema našem mišljenju, usluga vodoopskrbe i odvodnje, jednako kao i druge usluge, može se naplatiti predujmom od potrošača. Međutim, IVU-i pritom moraju obratiti pozornost na sljedeće: plaćanje usluge predujmom potrebno je s potrošačima ugovoriti, odnosno ugraditi takav način plaćanja u opće uvjete poslovanja (članak 24. st. 4. ZZP-a propisuje da trgovac mora potrošaču omogućiti upoznavanje unaprijed sa svojim općim uvjetima poslovanja te uvjetima korištenja javnih usluga i javno ih objaviti na svojim mrežnim stranicama). Tek ako je ugovoreno da će potrošač do određenog dana u mjesecu za isporučenu uslugu platiti predujam (npr. u visini procijenjene prosječne potrošnje ili sl.), pružatelj usluge može očekivati stabilan dotok sredstava uz smanjene troškove (jer će očitanje mjernih uređaja, koje na temelju članka 24. st. 3. ZZP-a nije dopušteno naplaćivati, učiniti jednom u, primjerice, tri mjeseca umjesto jednom mjesečno). S druge strane, ako plaćanje usluge predujmom nije ugovoreno, već se pružatelj usluge na to odluči jednostrano, bez konzultacije s potrošačima, takav način naplate usluge ima znatne nedostatke u odnosu na pružatelja usluge. Naime, u tom slučaju pružatelju usluge nije zajamčen stabilan priljev sredstava jer, kako nije riječ o računu za isporučenu uslugu, niti je plaćanje predujma ugovoreno, potrošač akontacijsku uplatnicu nije niti dužan platiti, već može pričekati dostavu računa i tada platiti ukupan iznos za cijelo obračunsko razdoblje. Stoga isporučitelj usluge ne može valjano planirati prihode, a zakinut je i za mogućnost prisilne naplate neplaćenih akontacijskih uplatnica.

 

Mladen Ivanović, dipl. iur.

Arhiva